autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Eskapizam po Escobaru

AUTOR: Vladimir Cvetković Sever / 27.05.2015.

Escobar 1Nitko nikad nije optužio anglofonu Sjevernu Ameriku da iskreno nastoji shvatiti hispansku Južnu. Sjevernjaci, dovoljno bahati da isključivo sebe nazivaju Amerikancima, doživljavaju južnjake mahom kao izvor svojih problema – od nezakonitih useljenika (nasušno potrebnih za obavljanje svih onih poslova za koje je domaće stanovništvo prefino), do droge.

Kako kaže María, djevojka čiji lik služi kao poveznica sjevernjačkog i južnjačkog mentaliteta kontinenta u filmu Escobar: Izgubljeni raj, stanovnici Kolumbije oduvijek su žvakali lišće koke kao stimulans. Njezin ujak Pablo samo se bavi izvozom njihove najpoznatije prerađevine.

Ne, ne Coca-Cole. Da, u devetnaestom je stoljeću kokain bio vrlo popularan i posve zakonit; Sherlocku Holmesu služio je kao sredstvo za oštroumnost. Ali onda se dogodilo dvadeseto, s prvom od mnogih Pandorinih kutija koje je gorljivi angloamerički puritanizam donio svijetu.

Trideset milijardi dolara težak na vrhuncu moći, Pablo Escobar čovjek je kakvog sjevernoamerička kinematografija dosad nije mogla shvatiti bez opasnog koketiranja sa stereotipima i generalizacijama o Južnoj Americi

Iako je globalni rat SAD-a protiv droge započeo tek 1970. pod Nixonom, potreba za prohibicijom neželjenih supstanci odlika je unutrašnjopolitičke dinamike Sjedinjenih Država barem od Volsteadova ukaza iz 1919., jedinog ikad ukinutog amandmana na njihov Ustav. Dotadašnje svjetske velesile (pa i same SAD, još za vijetnamskog rata) trgovale su opijatima i narkoticima, te kontrolirale njihovu unosnu distribuciju: Amerikanci (sjeverni) prvi su ih doslovce zabranili, otvorivši time put svesvjetskom krijumčarenju i bootleggingu na razini spram koje se Al Capone doima banalno poput švercera bosanskih cigareta s vaše omiljene tržnice.

Pablo Emilio Escobar Gaviria posvetio je život krijumčarenju kokaina iz Kolumbije u SAD i potkraj svog kratkog, mecima okončanog života bio proglašen najbogatijim kriminalcem koji je ikada živio, imetka procijenjenog na trideset milijardi dolara. Trideset milijardi!

Escobar 2Nije možda Escobar bio kriv za trend koji ga je obogatio, trend pretvaranja hipijevske kulture s prijelaza šezdesetih u sedamdesete (posve zadovoljne konzumiranjem marihuane, LSD-a, pejotla i ostalih halucingena) u japijevsku kulturu osamdesetih (nikad situ kokaina, stvaratelja sjajnog osjećaja prema materijalnoj stvarnosti). Ne, za to je bio odgovoran Nixon, zajedno s republikanskom revolucijom koju je izazvao, uključujući Reagana i Iransko-kontrašku aferu, dobrim dijelom financiranu novcem od krijumčarenja droge.

Escobar je bio veći od života, veći od vlastite domovine. Veći od stotina milijuna noseva u koje je njegov proizvod bivao ušmrkan. A prema svome se statusu odnosio na način nama shvatljiviji od angloameričkog puritanizma: krao je, ali i drugima je davao.

“Escobar: Izgubljeni raj” priča je o kanadskom surferu imenom Nick, a ne o Escobaru. Možda to i nije loše: goleme se pojave lakše sagledaju sa strane, dok se pokušavanje ulaska pod njihovu kožu često pokaže preuzetnim

Izgubljeni raj nije film o Escobaru, što mu mnogi zamjeraju. To je film o kanadskom dečku po imenu Nick Brady, posve fiktivnom liku kojega talijanski redatelj i scenarist Andrea Di Stefano stavlja u situaciju zaljubljenosti u Kostariku, rajsku ekvatorijalnu državu s obiljem mogućnosti za surfanje, omiljeni Nickov hobi, a potom i situaciju zaljubljenosti u Maríju.

Možda to nije loš pristup. Možda se o ljudima većim od života u mjeri u kojoj je Escobar to bio može točnije progovoriti iz motrišta nekog trećeg, pa makar i izmišljenog, nego nastojati ući im pod kožu. Dramaturški, to i nije novo rješenje, a ni nedokazano.

Konstrukt zvan Nick – kompetentno utjelovljen u pojavi Josha Hutchersona, stasaloga dječjeg glumca poznatog iz naslova u rasponu od Mosta za Terabithiju do Igara gladi – ovdje je samo onaj blagonakloni expat kakvog ste možda već upoznali. Znate tko su expati, zar ne? U međuratnom Parizu to su bili Hemingway i kompanija, Angloamerikanci oduševljeni zovom Starog svijeta. U današnjoj Hrvatskoj to su ljudi koji su se iz ovog ili onog razloga, najčešće bračnog, doselili ovamo iz Irske, Velike Britanije ili Sjedinjenih Država.

Talijanski glumac Andrea Di Stefano ovim filmom debitira kao scenarist i redatelj, dajući iznimnu prokrvljenost kako Escobaru u tumačenju Benicija Del Tora, tako i putovanju Josha Hutchersona u ulozi Nicka

Nick je sličan tome. U svojoj novoj domovini vidi samo ono lijepo, od lica svoje ljubljene do plaža svojih valova, i sklon je zbog toga prihvatiti i ono ružno. Ono ružno zvano Escobar.

Benicio Del Toro, ovako zadrigao kakav je sada u svojim srednjim godinama, nimalo ne sliči stvarnome, povijesnom Pablu, ali dovoljno je zapušten da prenese njegovu suštinu čovjeka kojeg nije briga za svoj izgled, jer je svjestan svog značaja.

S motrišta fiktivne priče o Nicku – nadahnute anegdotom – Izgubljeni raj pripovijeda suštinski stvarnu pripovijest o nepojmljivo golemom kriminalcu koji samoga sebe zbog kriminalizacije svoje djelatnosti nikad nije doživljavao kao zločinca, i koji je zločinačku nuždu svojih postupaka shvaćao kao logičan nusprodukt svoga statusa. U Del Torovu tumačenju lika, Pablo Escobar nije definitivni, dokumentaristički točan prikaz cara kokaina s prijelaza iz osamdesetih u devedesete. On je više od toga: on je prikaz svih lažnih velikana u svim banana-državama čiji pauperizirani žitelji ne znaju razabrati žito od kukolja.

Escobar 3Ključno je pritom što Di Stefano ne propušta pokazati da Kostarika nije bila banana-država usprkos izljevu narodnog oduševljenja Escobarom, likom koji je doslovce bacao narodu novac na način koji nam također nije nepoznat. Escobara su, što se u filmu vidi, vlasti u filmu privele nakon nagodbe: Escobara su, što se u filmu ne vidi, vlasti bile u stanju i ubiti, nakon što je nagodbu izigrao. Prešutno priznata u Izgubljenom raju, istinita činjenica da latinoameričke države nipošto ne bi bile ekvivalentne uvriježenom pojmu banana-države, samo kad bi mogle biti prepuštene samima sebi, latentno lebdi u zraku.

Di Stefanov film nije još rad majstora: hrabrosti koje iskazuje pri iskoračivanju u nestandardne obrasce izlaganja svoje građe – prije svega eliptično strukturiranje dramaturgije, prožeto vremenskim skokovima – ostavljaju dojam davanja narativne strukturiranosti priči naknadno, u montaži, prije negoli domišljenog pripovjedačkog postupka. Ništa u predlošku nije zahtijevalo takvo kompliciranje, naročito kad se ima u vidu da uvjerljivo najjači iskaz Di Stefanova dara dolazi u dugom središnjem segmentu koji je ispričan sasvim linearno.

Da se Di Stefano sasvim posvetio središnjoj, iznimno napetoj i moralnim odlukama nabijenoj kalvariji u koju odvodi Nickov lik, ovo bi bilo majstorsko djelo. I ovako je riječ o rijetko hvalevrijednom pokušaju razumijevanja Latinske Amerike s motrišta one angloameričke

Ta sekvenca, u kojoj Nick od svoje nove očinske figure Escobara dobiva zadatak da otiđe sakriti dio njegova bogatstva na tajno mjesto, te zatim ubije čovjeka koji će ga do tog tajnog mjesta dovesti, srž je filma. U tom izvanredno vješto izloženom nizu obrata svaki je sljedeći korak istinski neizvestan i uvijek, upravo uvijek temeljen na moralnom kompasu Nickova lika.

Da je Izgubljeni raj imao hrabrosti odustati od dobrog dijela ekspozicije koja mu opterećuje prvih sat vremena, dobili bismo ono o čemu jedan sjevernoamerički film zaista može pripovijedati kad se želi dotaknuti južnoameričkog pitanja: priču o naivnim idealizacijama, zastranjivanjima i lutanjima dobronamjernog čovjeka koji se pokušava uklopiti u kulturu u koju se zaljubio, ali je nikad nije uznastojao shvatiti. Kad trenutak shvaćanja dođe, susretljivi Nick – koji je, presudno, Kanađanin, a ne građanin Sjedinjenih Država – morat će izgubiti onaj Eden u sebi samom.

Escobar 4Zato pomalo smeta sve ostalo čime je Di Stefano nakrcao svoj obećavajući redateljski debi. Ali čak i kad najviše meandrira, čak i kad najmanje djeluje kao da zna kamo vodi svoju priču, on uvjerljivom fakturom građe – snimane u Panami – daje do znanja da je rijetki sjevernoamerički filmaš koji je došao snimati priču o Južnoj Americi ne bi li nešto o njoj naučio.

Još tekstova ovog autora:

     Preveliki da propadnu
     Kralj. Blijedi Kralj.
     Exsultate justi
     Sila se nudi
     Za Lisu
     Exsultate justi
     Uzurpiranje revolucije
     Kralj. Blijedi Kralj.
     Važno je imati žicu
     Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1