autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Grandiozna figura samoće

AUTOR: Miljenko Jergović / 23.01.2014.

700-dana-lektiraŽeljko Ivanković pripadao je onoj sarajevskoj književnoj generaciji koja nije doživjela Drugi svjetski rat, vremena života na tačkice, Trumanovih jaja, životne i ideološke oskudice, nego je djetinjstvo i mladost, sve do godina zrelosti, provodila u bolja i bogatija jugoslavenska vremena, obilježena postupnom političkom i kulturnom liberalizacijom, neponovljivim ekonomskim rastom i životnim standardom kakvoga, to je već sasvim izvjesno, za naših života na južnoslavenskim prostorima više neće biti.

 

Formativno razdoblje njegove generacije obuhvaćalo je sedamdesete godine dvadesetog stoljeća. Tada se Sarajevo najviše izgradilo, niknula su brojna satelitska naselja na južnim prilazima gradu, broj stanovnika se skoro udvostručio, obnovljena je infrastruktura, a političke okolnosti – koje su simbolizirale osobe Branka Mikulića i Hamdije Pozderca – vodile su tome da Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina od nedefinirane pokrajine, ili tampon zone između Hrvatske i Srbije, postane ravnopravna drugim republikama i stekne svoj državni subjektivitet, čime je i Sarajevo, prvi puta u svojoj povijesti, postalo metropola.

 

Pokretali su se omladinski i književni časopisi, Televizija Sarajevo je, na užas zagrebačke, a pogotovu beogradske središnjice, pokrenula vlastiti centralni dnevnik, republika je uložila ozbiljna sredstva u uzdizanje i jačanje izdavačkih poduzeća Svjetlost i Veselin Masleša, pojavile su se prve poetske antologije u kojima je, opet uz neraspoloženje Zagreba i Beograda, afirmirano postojanje zajedničke i kompozitne bosanskohercegovačke književnosti, koju su bez obzira na svoje nacionalne pripadnosti, činili muslimanski (danas bošnjački), srpski i hrvatski pisci.

Kada je započela opsada, Ivanković je bio tridesetsedmogodišnjak, obiteljski čovjek, kakvi su u proljeće 1992. masovno gledali kako bi ženu i djecu poslali nekamo izvan grada, da bi zatim, tako životno rasterećeni, odlučivali o vlastitim prioritetima. Je li Sarajevo trebalo braniti ili ga je trebalo u sebi pregorjeti?

 

Bilo je to živo vrijeme, premda je u isti mah trajao i nesmiljeni progon stvarnih i izmišljenih ideoloških protivnika, nacionalista i neprijatelja socijalizma, koji je zahvatio i pojedine pisce, a kojim je Brankova i Hamdijina vlast prema Beogradu garantirala svoju komunističku pravovjernost.

 

Ivanković se pojavio kao osoba s ruba. On nije bio glavni tamo gdje je sve uzavrelo i gdje se stvarala jedna živa kulturna povijest. Tih i pomalo distanciran, netko tko nije rođeni Sarajlija (zanimljivo, ta vrsta zavičajne identifikacije sve do 1990. bila je neobično važna, čime je, između ostaloga, ipak potvrđivan stanoviti provincijalni karakter toga sarajevskog procvata), netko tko je prošao neke vjerske škole (što je tek bilo sumnjivo i odbojno), Ivanković ni time, a ni svojim temperamentom, nije bio predodređen da bude vođa i bard.

 

Pisao je pjesme i književne kritike, prevodio s njemačkoga i uređivao kulturne časopise. Bio je posvećenik književnoga posla, jedan od onih koji su u svakoj kulturi najvažniji i koji stvaraju iluziju o civilizacijskim i identitetskim kontinuitetima, iluziju o tome da društvo stoji na čvrstim i sigurnim temeljima, koji neće biti poljuljani dok god je nas i naših biblioteka. Ljudi poput Ivankovića male su tvrđave u svakoj kulturi. Bosanska i sarajevska nesreća sastojala se u tome što je 1991. i 1992. većina tih tvrđava pala.

 

Kada je započela opsada, on je bio tridesetsedmogodišnjak, obiteljski čovjek, kakvi su u proljeće 1992. masovno gledali kako bi ženu i djecu poslali nekamo izvan grada, da bi zatim, tako životno rasterećeni, odlučivali o vlastitim prioritetima. Je li Sarajevo trebalo braniti ili ga je trebalo u sebi pregorjeti?

 

Malo je takvih koji su se usuđivali postavljati si to pitanje, jer je to bio izbor između dvije prijetnje i dvije zjapeće praznine: ili ćemo gubiti glave, ili ćemo gubiti sebe.

Vrijedi poslušati Šostakovičevu Sedmu simfoniju, onu koja je pisana za opsade Lenjingrada, i samo nekoliko mjeseci kasnije izvođena u New Yorku, kao najčudesnija estetizirana poruka iz pakla u ljudskoj povijesti. Sarajevo je, pak, bilo maleno, u Sarajevo su dolazili ratni turisti. I upravo to, taj moment uzaludnosti, ”700 dana opsade” čini dodatno veličanstvenom knjigom. Premda je već malo onih koji će to jasno osjetiti, ta je knjiga njegova Sedma simfonija

 

Dvadesetak godina kasnije, onima koji su sačuvali glave, a u međuvremenu nisu otišli tako daleko da si više ne bi postavljali sarajevska pitanja, ova je dilema dramatično prisutnija nego što je bila tada. Vrijeme se ne može vratiti, niti se daju otkupiti već učinjeni životni izbori, ali s Ivankovićevog stanovišta, ostanak u vlastitome gradu, značio je odlazak dalje nego što ga je ijedan brod, avion ili pasoš mogao odnijeti. No, o tome ćemo, vodeći računa o kronologiji, kasnije reći još koju riječ.

 

U književnome smislu, rat je za njega bio izrazito blagorodan. Naime, ta ekstremna životna i socijalna okolnost, koja većinu ljudi, ali i većinu pisaca, čupa iz korijena – kao što nevješt seoski brico čupa zdrav zub – u Ivankoviću je našla nepomjerljivog protivnika, čiji su mir i sabranost katkad djelovali pomalo neljudski. U ono pred čim bi svatko drugi makar trepnuo, ako ne bi okrenuo glavu i pobjegao, ovaj je pisac gledao širom otvorenih očiju, gledao i bilježio, kao da u ratu nema baš ničega što bi čovjeka učinilo manje piscem, a više uplašenom zvjerčicom, kao da je potpuno normalno da se, eto, s vremena na vrijeme i zarati.

 

Osim toga, u njegovoj njemačkoj pedantnosti i franjevačkom učenju na kronikama, opisima vremenskih prilika i dnevnicima, našla se podloga za književno djelo što će nastajati u kontinuitetu dugome sedamsto dana.

 

Svakoga, ili skoro svakoga od tih dana Ivanković je mogao umrijeti, mogli su umrijeti njegovi bližnji, moglo se dogoditi, i događalo se, i nešto gore od smrti; svakoga, ili skoro svakoga od tih dana morao se barem po stotinu puta uvjeriti da književnost nije važna, nije važan jezik na kojem nastaje, nije važna kultura i nismo važni mi, i nema, pod ovim nebom, ama baš nijednoga razloga da bi čovjek išta bilježio, jer neće biti, tako se po stotinu puta učinilo, onih koji bi sutra to čitali i razumjeli, onih kojima bi bila važna ova književnost, ovaj jezik i kultura, i pisac koji ju je u tom strašnom vremenu stvarao; svakoga, ili skoro svakoga od dana u kojima je Željko Ivanković pisao svojih ”700 dana opsade” postojalo je nešto što je njegov posao činilo duboko uzaludnim.

 

Često se u to vrijeme sarajevska opsada uspoređivala s opsadom Lenjingrada, koja je bila i strašnija i smrtonosnija, ali je u sebi nosila nadu, na kakvu Sarajevo nije moglo računati, da će se ubuduće čovjekova civilizacija mjeriti mjerilima te opsade. Uostalom, vrijedi poslušati Šostakovičevu Sedmu simfoniju, onu koja je pisana za te opsade, i samo nekoliko mjeseci kasnije izvođena u New Yorku, kao najčudesnija estetizirana poruka iz pakla u ljudskoj povijesti.

Od takvih se knjiga, obično, živi nakon rata, na njima se gradi identitet jedne kulture, one su temeljne, po njima se prepoznajemo. Usporedba nije pretjerana: ono što je za njemačku kulturu nakon 1945. bio ”Doktor Faustus” Thomasa Manna, to je polovinom devedesetih za sarajevsku i bosanskohercegovačku društvenu identifikaciju značila knjiga ”700 dana opsade”, zajedno s, recimo, Vešovićevom kronikom ”Smrt je majstor iz Srbije”

 

Sarajevo je, pak, bilo maleno, u Sarajevo su dolazili ratni turisti. I upravo to, taj moment uzaludnosti, ”700 dana opsade” čini dodatno veličanstvenom knjigom. Premda je već malo onih koji će to jasno osjetiti, ta je knjiga njegova Sedma simfonija.

 

Nakon što je rat minuo, a ovaj se dnevnik premijerno pojavio u Zagrebu, kod tada silno važnog Durieuxa, činilo se da je Sarajevo dobilo knjigu koja će ga spasiti. Osim što je predstavljala krajnje uvjerljiv estetski čin i što je u njoj bila zabilježena povijest svakodnevice pod opsadom, ona je predstavljala pohvalu intelektualne ustrajnosti.

 

Od takvih se knjiga, obično, živi nakon rata, na njima se gradi identitet jedne kulture, one su temeljne, po njima se prepoznajemo. Usporedba nije pretjerana: ono što je za njemačku kulturu nakon 1945. bio ”Doktor Faustus” Thomasa Manna, to je polovinom devedesetih za sarajevsku i bosanskohercegovačku društvenu identifikaciju značila knjiga ”700 dana opsade”, zajedno s, recimo, Vešovićevom kronikom ”Smrt je majstor iz Srbije”. Tada je to, kažem, tako izgledalo.

 

”Tko je upalio mrak” naslov je druge vrste. To je vedra, duhovita i pomalo šašava knjiga, pisana u žanru pojmovnika, leksikona i imenika, kakvi su tih godina među bosanskim piscima bili moderni. I što je prividno paradoksalno, to je nesumnjivo najduhovitija Ivankovićeva knjiga uopće. Danas se čita na gotovo istovjetan način kao u vrijeme kada je prvi puta objavljena. Ako je s vremenom na nečemu izgubila, tada je to baš ta njezina zarazna vedrina. Optimizam koji se pokazao uzaludnim.

 

Danas je cjelokupno književno djelo Željka Ivankovića, a pogotovo ova dva naslova, jedna grandiozna figura samoće. U gradu koji, osim arhitekture i zelenih obronaka, nema gotovo ničega zajedničkog s gradom koji je Ivanković branio i u čiju je korist svjedočio pred vječnošću našega jezika, on kao da je čovjek s drugoga svijeta, živi relikt neke bolje prošlosti, čiji su ideali pokopani dublje i temeljitije od svih naših mrtvih i pokojnih.

Danas je cjelokupno književno djelo Željka Ivankovića jedna grandiozna figura samoće. U gradu koji, osim arhitekture i zelenih obronaka, nema gotovo ničega zajedničkog s gradom koji je Ivanković branio i u čiju je korist svjedočio pred vječnošću našega jezika, on kao da je čovjek s drugoga svijeta, živi relikt neke bolje prošlosti, čiji su ideali pokopani dublje i temeljitije od svih naših mrtvih i pokojnih

 

Pritom, ta se sahrana odvijala nakon što opsade više nije bilo, u desetak poslijeratnih godina, sve dok jednoga dana nije postalo definitivno jasno kako je rat za neke Sarajlije dobiven, dok je za druge izgubljen. Možda bi se kao nadnevak tog poraza trebao uzimati onaj sramotni datum kada je Ambasada Islamske Republike Iran u Sarajevu izdala neku vrstu potjernice, komesarskoga pisma, fetve ili akcionog zaključka – kako je kome drago – u kojoj se Željka Ivankovića istodobno proglašava za neprijatelja islama i bošnjačkoga naroda, te za osobu koja je nepoželjna u Sarajevu.

 

Osim što je uslijedila sramotna, i gotovo jednoglasna šutnja butum šehera, koju je časno narušio tek dnevni list Oslobođenje, te pisci i intelektualci za čije bi nabrajanje bili dovoljni prsti jedne ruke, Ivankovića je javno iskazanom gestom odmahivanja ruke odbio braniti i stanoviti Sven Alkalaj, ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine. Time je službeno Sarajevo, skupa s bošnjačkom kulturnom i književnom elitom, potvrdilo da pravo prvenstva i građanstva u tom gradu ispred Željka Ivankovića danas imaju i portir rođen u Teheranu i šofer rođen u Isfahanu. U političkome smislu, to je rezultat opsade Sarajeva kojoj je u svome dnevniku pisac svjedočio.

 

Željko Ivanković važan je hrvatski pjesnik, prozni pisac i esejist. Kada ostaje izvan obzora nacionalne književnosti, tada se to obično tiče uskogrudosti njezinih carinika i komesara. Ali to, pogotovo sa stanovišta neke već sasvim dohvatljive budućnosti, i nije neki naročit problem. Otkrivat će jednom Hrvatska svoje ”orijentalne” pisce, otkrivat će ih kao što Grci i Armenci, makar i na daljinu, otkrivaju svoje tragove u Izmiru ili Istanbulu. A kada ih konačno otkrije, važan će biti Ivanković, kao i tih njegovih ”700 dana opsade”.

 

Ipak, prvo što se o njemu uvijek treba reći jest da je on bosanskohercegovački pjesnik, prozni pisac i esejist. Dok je živ, to će biti njegov primarni kulturni, književni i identitetski kontekst. Činjenica što je taj kontekst u velikoj mjeri dio nekakvog neobičnog virtualiteta, možda i sjećanja, ništa mu ne oduzima na autentičnosti i uvjerljivosti.

 

Uostalom, možda to jest gadna okolnost po čovjekovu egzistenciju, možda je u njoj više poniženja nego u onome što su nosili rat i opsada, ali ona je za književnost neobično blagotvorna. Iz nje se itekako može pisati.

 

Koliko god bila građanski nedostojanstvena, ona je sama suština književnoga dostojanstva. Zato je danas, više nego ikad, aristokratski uzvišeno smatrati se bosanskim/bosanskohercegovačkim piscem.

Još tekstova ovog autora:

     Zašto hrvatski maturanti ne znaju hrvatski jezik?
     Frano Prcela, izazov za lijenost duha
     O genocidu možeš govoriti samo ako je počinjen i u tvoje ime
     Sandra Hemme, žena koja je najduže nedužna provela u zatvoru
     Rasističke svinjarije Joška Jeličića stavovi su cijelog HRT-a
     Je li moguće samospaljivanje na Markovu trgu bez političke pozadine
     Kako nejunačnom svijetu ispričati priču o tragičnom junaku
     Židovski heretik, nezakonito dijete, buntovnik Isus Krist
     Žena, muškarac i nebinarno čeljade
     Baby Lasagna čita Pismo lijevom krilu jedne nogometne momčadi

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija