Hrvatska desnica ne vidi ništa loše u Dodikovoj politici

Današnji svijet nesumnjivo je svijet kaosa, dok je dosadašnji svijet bio svijet koji je vodio prema sadašnjem kaosu. Kaos ne možemo izbjeći, ali ga možemo osmisliti.

Jean Baudrillard govori o imploziji smisla koja nastaje uslijed neograničenog umnažanja informacija koje ili ništa ne znače ili znače samo nešto unutar nekog trenutnog i nestajućeg fragmenta.

Kako drugačije objasniti fenomen Novaka Đokovića koji je, silom prilika i političkim igrama, postao heroj antivaksera, istih onih koji su, u odbijanju cijepljena djece, inaugurirali prolazno načelo da nikome ne daju djecu, ali nemaju ništa protiv toga da koronavirusom zaraženi Đoković toj istoj djeci dijeli priznanja?

Riječ je o imploziji smisla, kaosu, besmislu ili, rječnikom postmoderne, ruševinama roditeljstva. Takvi kaotični ili besmisleni roditelji na ruševinama roditeljstva ili roditeljstvu bez ikakvog značenja, vlastitim palim roditeljstvom, navodno brane prava djece.

Razumije se da ovo pravo nije pravo djece, jer ne pripada djeci, nego destrukcija prava koje proizlazi iz snage besmislenog roditeljstva.

Pali roditelji u maniri palih anđela određuju što je za njihovu djecu dobru. Ako oni kažu da im je zaraženi Đoković bitniji od njihove djece, onda je za njihovu djecu dobro da budu u prisustvu zaraženog Đokovića.

Roditeljstvo koje ima značenje nikada nije roditeljstvo koje se ne propituje, ono se nužno propituje i zato je moguće da roditelj bude za cijepljenje djece jer smatra da je to najbolje za zdravlje djece, baš kao što je moguće da roditelj, zbog strahova i dvojbi, bude protiv cijepljenja djece jer se boji mogućih nuspojava cijepljenja, ali nije moguće da roditelj bude za prava zaraženog Đokovića koji će ugrožavati zdravlje njihove djece.

Pali roditelji u maniri palih anđela određuju što je za njihovu djecu dobru. Ako oni kažu da im je zaraženi Đoković bitniji od njihove djece, onda je za njihovu djecu dobro da budu u prisustvu zaraženog Đokovića

No ostavimo Đokovića, on nije sada bitan, bitniji je kaos kojeg ne osmišljavamo. To je kaos ugrožavanja nas i drugih.

Neosmišljeni kaos je i fragmentarna osuda i fragmentarno podržavanje Dodikove velikosrpske politike.

Predsjednik Zoran Milanović, Dragan Čović, ali i mnogi predstavnici hrvatske desnice u Dodikovoj politici uglavnom ne vide ništa loše, ona im je toliko poželjna da u njemu vide političkog saveznika, osim kada se Dodikova politika prezentira na mimohodu u Banja Luci 9. siječnja.

Sva Dodikova politika je politika 9. siječnja, ona se ne razlikuje, uvijek je ista, ono što se razlikuje je nemogućnost Milanovića, Čovića i hrvatskih desničara da osmisle kaos vlastitih politika koje se odvijaju svih ostalih datuma osim ovog famoznog 9. siječnja.

Zgražati se zbog toga što je Milorad Pupovac bio na mimohodu Dodikovih politika, a ne vidjeti sebe u odsustvu u toj koloni, implozija je smisla.

Svi oni koji u Dodiku vide političkog saveznika bili su, prisustvom ili trenutnim prividnim odsustvom, na tom mimohodu. Među njima nema bitne razlike jer, ponavljam, Dodikova politika ne počiva na razlici, ona je uvijek ista.

Ovu moralnu prijetvornost, koja dolazi do izražaja samo 9. siječnja, lako je protumačiti.

To je učinio Aristotel, davno prije Dodika, Milanovića, Čovića i Banja Luke, kada je istaknuo kako etički život počiva na svijesti i prosudbi.

Ovdje svijesti i prosudbe nema, ima samo neosmišljenog kaosa i prijetvornosti. Političari nisu oni koji traže etičko dobro, oni žele biti priznati od strane javnosti ili birača kako bi ostvarili neke druge ciljeve.

Njima je bitan ugled, ako se o ugledu uopće i može govoriti. Taj ugled je kreiran, on se konstituira u interpretaciji ili nekoj PR agenciji.

Političari su jednako udaljeni od etičnosti i od ugleda, razlika je samo što im je etičnost nepotrebna, dok im je ugled nužno potreban. Zato i traže da im ugled netko konstruira, dok im je etičnost posve prigodničarska.

Implozija smisla, u kontekstu svjesnog dobra ili dobra do kojega se dolazi razumom, nužno rezultira nedostatkom dobra i razuma. Nerazumno je istovremeno podržavati i ne podržavati Dodikovu politiku, razumski je nešto podržavati ili nešto ne podržavati.

Budući da je Dodikova politika nastala na principu podržavanja etničkog čišćenja, ona je politika progona i smrti, i stoga nikada ne može, u etičkom smislu, biti dobra. Takve politike se ne podržavaju.

Ako su Milanović, Čović i hrvatski desničari, koji se navodno zgražaju nad mimohodom u Banja Luci, ljudi razuma, oni će se, u pogledu Dodika, predomisliti i u njemu više neće tražiti saveznika. Jasno mi je da se to neće dogoditi jer oni nisu u stanju osmisliti kaos koji im, ovako neosmišljen, osigurava javni ugled.

Poljaci su otišli korak dalje, oni razvijaju politike regrutacije novih generacija u politike implozije smisla. Shvatili su da se kontaminiranjem obrazovnog sustava stvaraju novi vojnici ili branitelji političkog poretka. Njima ne trebaju samosvjesni i kritički građani, zato žele stvoriti obrazovni sustav razračunavanja s liberalnim vrijednostima.

Nešto slično se odvija i u mnogim sredinama u Hrvatskoj, između ostalog i u Zadru, gdje se antagonizira i sama mogućnost uvođenja građanskog odgoja u škole. U Zadru je, na prošlom Gradskom vijeću, odbijen prijedlog da se učenicima osnovnih škola, kao fakultativni program, ponude sadržaji iz građanskog odgoja.

Argumentacija odbijanja je na razini implozije smisla: građanski odgoj bi uveo podjelu među djecom na one koji pohađaju i na one koji ne pohađaju građanski odgoj.

Današnji svijet nesumnjivo je svijet kaosa, dok je dosadašnji svijet bio svijet koji je vodio prema sadašnjem kaosu. Kaos ne možemo izbjeći, ali ga možemo osmisliti

Dakle, ako ovo podignemo na razinu principa, u Zadru bi, zbog dosljednosti, trebalo ukinuti sve one aktivnosti koje ne žele ili ne mogu svi pohađati – od sportskih do kulturno-umjetničkih.

Smisao građanskog odgoja je izgradnja društva različitosti, a različitost nije ništa drugo nego samoostvarenje ili sreća pojedinaca u sretnom i otvorenom društva.

Građanski odgoj je zauzimanje za sebe i druge koji nisu i ne moraju biti isti kao mi. Društvo različitosti je društvo ravnopravnosti i sreće. Društvo koje razvija panične strahove od različitosti i sreće, besmisleno je i nepotrebno društvo. Takvo društvo razara i frustrira.

Takvo društvo treba nadzornike koji će nešto zabraniti. U Poljskoj će se ti nadzornici upravo tako i zvati – školski nadzornici.

U Zadru će se zvati gradski vijećnici, ali njihove namjere se ne razlikuju. Oni žele izbaciti, onemogućiti i cenzurirati svaki sadržaj koji odstupa od pretpostavljene, željene i unificirane vrijednosti obvezne za sve.

Na ovaj način se – u Poljskoj, Hrvatskoj ili, zašto ne, u Zadru – na razini političke kovačije kuju branitelji nekog političkog sustava unutar kojega političari implozije smisla ostvaruju karijere sve dane osim eventualno tamo nekog 9. siječnja.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Afera Beroš: Plenkoviću suradnici trebaju kao terapija
    •  Pogrešno shvaćena vjera ubija – djecu, društvo i boga
    •  Samostalnost smo stekli zahvaljujući antifašističkom pokretu
    •  Pio XII. je moralni kukavica, a Hrvatska zatvoreno društvo
    •  Načelnik Glavnog stožera OSRH kao stranački potrčko
    •  Osobu koja izvrši suicid zapravo nismo poznavali
    •  Ivan i Aleksandar besplatno se vole, svim licemjerima usprkos
    •  Matu Uzinića udaraju politički katolici, s križem u rukama
    •  83,45% je ogroman uspjeh sindikata oporbenih političara
    •  Hrvatska ne može biti katolička država

> Svi tekstovi ovog autora