Hrvatska ne može biti katolička država

Kršćanstvo je nešto što se bira za sebe, nipošto za druge jer se time negira sama bit kršćanstva. Ovo, naravno, ne znaju oni kojim je netko drugi odredio da kršćanstvo nose kao teret. Gori od njih su samoproglašeni kršćani. Oni nemaju kršćanskih iskustava ali im je, zbog neke koristi, potrebna religija kako bi se pozicionirali u poluljudskom svijetu.

Samoproglašeni kršćani zalažu se da kršćanstvo postane obvezujuće za druge, odnosno, kada je riječ o hrvatskom društvu u pokušaju, to kršćanstvo za druge ima tendenciju da nelegitimno preraste u kršćanstvo za državu.

Bliska veza institucionalnog, lažnog ili samoproglašenog kršćanstva i države može uroditi samo jednom posljedicom – degradiranjem čovjeka.

Kršćanstvo je prvenstveno individualno i osobno, a tek potom, zahvaljujući društvenoj dimenziji koja proizlazi iz ranjivosti i nezgotovljenosti ljudske osobe, ima i društveno-kulturni značaj.

Čovjek je ranjivo, izloženo, ograničeno, manjkavo i nestalno biće, ali ima, ako dovoljno aktivira um ili ako uopće ima što aktivirati, povlaštenu poziciju svijesti o svom položaju među kolekcijom privremeno živih bića.

Tko je svjestan vlastitih slabosti, postaje jak, tko od tih slabosti bježi, udružuje se s istim takvim nerazumnim slabićima i postaje jadan. Naša ograničenja nas mogu učiniti jakima ili, naprotiv, jadnima. Postoje dvije kategorije ljudi – jaki pojedinci i nepregledna hrpa jadnika.

Jaki pojedinci mogu vjerovati ali i ne moraju, to ovisi o njima, jadnici drugima nameću vjeru, oni se zalažu za ono što sam nazvao kršćanstvom za druge, bezrazložno smatrajući da se tim nametanjem dokazuju kao borci za kršćanstvo a zapravo se legitimiraju kao istinski jadnici.

Ako i postoji neki raj za jadnike, u tom raju vlada zaborav. Jadnici bi se mogli spasiti tako da se od sebe odijele, a budući da to nije moguće, spas im dolazi kao unošenje zaborava u ono što oni jesu. Uostalom, tako su proveli i vremeniti život – samo onaj tko je odlučio zaboraviti sebe može postati dijelom nekog kolektiva koji drugima komunicira nasilje.

Sasvim je svejedno o kojem nasilju će se raditi – vjerskom, političkom, navijačkom, seksualnom, vojnom ili epistemološkom. Samoproglašeni kršćani drugima, a ti drugi su društvo i država, komuniciraju vjersko nasilje.

No društvu se ne može propisati kršćanstvo, sve i da su svi pripadnici toga društva kršćani. Društvu u pokušaju, a hrvatsko društvo je društvo u pokušaju, kršćanstvo dolazi kao nalog odnosno teret.

Društvo je bitno sekularna kategorija, ono nužno mora biti uređeno kao sekularno. Zajednica vjernika razlikuje se od društva, ta zajednica ne želi postati svjetovna stvarnost. Zajednica vjernika nema državu, ona ne teži stvaranju države, usmjerena je prema mističnoj domovini koja se naziva ”kraljevstvo nebesko”, a to kraljevstvo, ponavljam, nije politička kategorija.

Nepotrebno je naglašavati koliko je nakaradna, protudržavna, protudruštvena i protukršćanska pozicija koja smatra da je kršćanstvo zakonodavni izvor sekularnom društvu. Nije riječ samo o logičkoj nemogućnosti, na djelu je nešto mnogo opasnije – radi se o porobljavanju države, društva i svih institucija.

Nešto takvo nikada neće učiniti kršćani, ali zato hoće samoproglašeni jadnici koji se lažno predstavljaju kao kršćani. Samoproglašeni kršćani kršćanstvo vide kao element porobljavanja države i društva. Oni, zapravo, zastupaju marksističko-lenjinistički koncept države. Taj koncept, beziznimno, propagiraju i sve stranke desnice.

Ovo poimanje države počiva na razlici između vladajuće ili posebno zaslužne klase i onih nad kojima se vlada odnosno onih koji su tim vladajućima i zaslužnima zahvalni na državi.

Država je instrument moći, a ta moć ne pripada svim građanima nego samo klasi posebno zaslužnih. Tuđman je, recimo, smatrao da se marksističko-lenjinistička inačica suvremene hrvatske države treba nalaziti u rukama 200 obitelji. Ne čudi stoga da temeljno pitanje oko kojega se neprestano panično sporimo, a na koje je potrebno dati odgovor, glasi: čija je ovo država?

Država iz marksističko-lenjinističke perspektive, razumije se, nečija mora biti, a to nisu hrvatski građani, nad njima se vlada, oni su tu da se vladajuća klasa dobro osjeća ali i da toj klasi, na razini puke logistike, omoguće kvalitetu života koja im zbog posebne blizine s državom pripada.

Vatikanski ugovori su dobar primjer tvrdokorne marksističko-lenjinističko greške ugrađene u same temelje Hrvatske. Ovim ugovorima čitava se država našla u servilnoj ulozi prema Katoličkoj Crkvi, a onda, ali u daleko manjoj mjeri, zbog jednostavne činjenice da nemaju dovoljno veliki broj vjernika, i prema ostalim religijskim zajednicama, budući da su i one, po modelu Vatikanskih ugovora, uredili svoj odnos s ovom našom marksističko-lenjinističkom državom.

Jasno je da ostale religijske zajednice nemaju stvarnu moć, država ipak nije njihova, oni samo parazitiraju na nekim privilegijama. To im je sasvim dovoljno. 

Nije mi sporno, naglašavam, da država financira aktivnost religijskih zajednica, one pripadaju našoj kulturi i sastavni su dio našeg identiteta, ali sekularna država ne smije religijske zajednice promatrati u teološkim kategorijama, one joj ne predstavljaju ništa sveto ni božansko.

Država nema nikakav odnos s ovim ili onim bogom, pa ne može uspostaviti ni povlašteni odnos s nekim posebnim bogom. Bogovi za državu ne postoje, baš kao što ne postoji ni svetost. Hrvatska ne može biti katolička država, a ako jest, onda nije država. Katolici, uostalom, ne žele da im država svojata boga.

Vatikanski ugovori sklopljeni su između države koja ima pogrešne pojmove religije i vjere odnosno, da budem posve konkretan, države koja ne zna što je Katolička Crkva i Katoličke Crkve koja, za pontifikata pape Ivana Pavla II., nije znala što je sekularna država, a sve i da je znala, za to nije previše marila.

Ovim ugovorima država je pristala da nad njom Katolička Crkva uspostavi političku, financijsku, pravnu, obrazovnu, ideološku i psihološku dominaciju. Tadašnjom političkom vodstvu je to savršeno odgovaralo budući da su svi imali komunističku prošlost koju su, kao novopečeni, afektirani nacionalisti, htjeli sakriti.

Vatikanskim ugovorima profitirala je Katolička Crkva, ali ne u duhovnom smislu, nego u političko-financijskom, ona je institucionalno postajala sve jača, država je bila sve nemoćnija, a duhovnost među pukom sve bolesnija.

Katolički duh u hrvatskom društvu i kulturi polako ali sigurno iščezava. To se ne događa zbog borbenog sekularizma koji se želi obračunati s religijskim životom, nego upravo suprotno – kontraktualno ili ugovoreno katoličanstvo, sadržano u Vatikanskim ugovorima, uništava katolički duh.

Pogledajmo samo najnoviji primjer svećenika Zadarske nadbiskupije koji je osumnjičen za seksualno uznemiravanje maloljetnice. Prije pokretanja istražnih radnji protiv osumnjičenika za seksualno zlostavljanje maloljetnice bilo je nužno, to nalažu Vatikanski ugovori, o tome obavijestiti zadarskog nadbiskupa. Zadarski nadbiskup i taj svećenik, dakle, nisu hrvatski građani ravnopravni sa svim ostalim građanima, oni su nešto više od toga. Oni su dio klase koja državu vidi kao instrument moći, a ta moć, naravno, pripada njima.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Afera Beroš: Plenkoviću suradnici trebaju kao terapija
    •  Pogrešno shvaćena vjera ubija – djecu, društvo i boga
    •  Samostalnost smo stekli zahvaljujući antifašističkom pokretu
    •  Pio XII. je moralni kukavica, a Hrvatska zatvoreno društvo
    •  Načelnik Glavnog stožera OSRH kao stranački potrčko
    •  Osobu koja izvrši suicid zapravo nismo poznavali
    •  Ivan i Aleksandar besplatno se vole, svim licemjerima usprkos
    •  Matu Uzinića udaraju politički katolici, s križem u rukama
    •  83,45% je ogroman uspjeh sindikata oporbenih političara
    •  Bulj Srbima nudi komunalno srpstvo. On je Hrvat jela i pića

> Svi tekstovi ovog autora