Mistika zemlje u životu Alfreda Delpa

Dok svjedočimo sve očitijem urušavanju globalnog poretka, usponu krajnje desnice i najavama nove globalne ekonomske krize bilo bi dobro prisjetiti se njemačkog političko-gospodarskog čuda, ali pod uvjetom da ovaj put ne previdimo junake koji su stvorili duhovno-političke preduvjete drugačije Njemačke i ujedinjene Europe. Bili su to njemački kršćani koji su, boreći se protiv nacizma, iskusili zablude izostanka demokracije.

Politički pothvat njemačkog saveznog kancelara Konrada Adenauera nezamisliv je bez pomirenja Nijemaca i Francuza, čemu je odsudni doprinos dao protestantski mirotvorac Frank Buchman, a onaj gospodarski ministra financija Ludwiga Erharda bez ideje ”personalnog socijalizma” isusovca Alfreda Delpa, što u biti i jest socijalno-tržišno gospodarstvo, Delpovim riječima, ”treća ideja” između marksizma i kapitalizma.

Čovjek bez središta 

Rođen 1907. u Mannheimu, u katoličko-protestantskoj obitelji, Delp se 1921. opredjeljuje za katolicizam. Raste u skromnim prilikama u teškom vremenu rata i inflacije. Gimnaziju završava u Dieburgu, stanujući u biskupskom konviktu. Kao učenik generacije, maturirao je 1926. Sve uz pomoć mjesnog katoličkog župnika. Od 1914. Delpovi žive u Lampertheimu.

Delpa odsudno oblikuje katolički omladinski savez ”Nova Njemačka”, posredujući mu osobno i djelatno kršćanstvo otvoreno modernom svijetu. Tu se začinje njegovo zanimanje za socijalna pitanja kao i želja koju ostvaruje 1926; unatoč očevim i župnikovim planovima, započinje isusovački novicijat u Tisisu.

Kao novak, ističe se silnom životnom energijom koja je izbijala iz njegova glasnog smijeha, oštrog uma, uvijek spremnog na kritičko propitivanje i čestitosti na koju se može osloniti.

Filozofski studij okončava 1931. u Pullachu. Strast prema filozofiji čini ga prvim katolikom koji se sučelio s filozofijom Martina Heideggera, nadasve djelom ”Bitak i vrijeme”.

U svom prvom djelu ”Tragična egzistencija – O filozofiji Martina Heideggera” (1935), Delp se divi uživljenosti Heideggerove filozofije u povijesno-egzistencijalnu situaciju modernog čovjeka, ali kritički zapaža da joj nedostaje središte. A upravo to i jest tragika modernog vremena; nedostaje mu središte što je odraz nesposobnosti modernog čovjeka za Boga.

Umjesto da herojski ustraje u tragičnom položaju bez središta, što bi značilo da na kraju stoji pred ništavilom, čovjek treba iznova pronaći središte, ”pokretni mir, ustalasanu postojanost”, odakle izvire sveobuhvatni smisao, uvjeren je Delp. Lažnim osjećajem herojstva tragika, strana kršćanstvu, razara odgovorno djelovanje, kao što je produžila samrtničku agoniju nacizma.

Za svećenika zaređen 1937, Delp teološki studij okončava 1938. u Frankfurtu. U dva navrata bio je i prefekt, isusovački odgojitelj; bez navade autoritarizma. Svjestan zlokobnosti vremena – još od 1934. nacisti progone isusovce kao zaklete neprijatelje – želi živjeti u skladu s prvim zakonom slobode:

”Kad se povijest izopači, došao je čas u kojemu čovjek ne smije izdati povijest (…) čak niti po cijenu osobno-povijesne katastrofe.” 

Obnova Crkve

Jer se tradicionalno kršćanstvo, spremno na brzo i nijemo prilagođavanje, ne može oduprijeti nacionalsocijalizmu, Delp zagovara osobno i angažirano kršćanstvo – ”Ostati vjeran cjelini! Ne pobjeći od zemlje, a ne izdati nebo: To su kršćani!” – te radikalan zaokret od feudalno-birokratizirane ka čovjekoljubivo-otvorenoj Crkvi.

Kritizira birokratizirane, novcem zavedene i osigurane crkvene službenike, njihovu ”nepokolebljivu vjeru” u ceremonije, ali ne i u živoga Boga, naprosto crkvene običaje protiv života, jer nisu u ime Boga, kako se izdaju, već u ime mira, tradicije, uobičajenog, ugodnog, bezopasnog, malograđanštine zatvorene novosti Duha.

Bit će otpisana Crkva koja osuđuje čovječanstvo umjesto da mu služi:

”Niti jedan čovjek neće povjerovati u poruku o spasenju i Spasitelju ako ne učinimo sve za ozdravljenje suvremenog života i čovjeka. Nije nam dopušteno da kao svećenik ili levit prođemo mimo ranjenog čovjeka te u svetištu čekamo dok naiđe neki Samaritanac.”

Čovjekovo osobno razumijevanje života i socijalni poredak mogu biti zapreka kraljevstvu Božjem. Nutarnju otvorenost Bogu nadasve priječi nepravedan socijalni poredak: 

”Najpobožnija molitva lako može postati blasfemija ako se odvija kao utjeha ili čak potpora prilikama koje ubijaju ljude, koje ih onesposobljuju za Boga i uskraćuju im ono nužno za njihove duhovne, ćudoredne i religiozne organe.”

Djelo Duha u Crkvi nije puko deklamiranje općenitih zahtijeva i programa već konkretni stvarateljski nemir uobličen u kršćanski društveni angažman bez kojega se kršćanstvo promeće u ideologiju: ”Tko nema hrabrosti da stvara povijest, postat će njezin bijedni subjekt.” 

Stati u obranu čovjekove cjelovite slobode (psihičke, fizičke, socijalne, duhovne i političke), za Crkvu nije stvar izbora već temeljno pravo i dužnost. Stravično teško vrijeme pruža stravično veliku priliku za vjerodostojno izvršenje poslanja, uz cijenu isusovskog usuda: i sam postati žrtvom.

Kršćanin treba pokazati da je dobro povijesno snažnije od zla:

”Dobro je neplodno jer se tradicija pogrešno razumijeva kao konzervativna uspavanost i navika, jer se etički red čini bezazlenim bidermajerskom poslušnošću i bezbrižnošću, jer se obrana života ne smješta u prostor života, već onkraj njega.”

Spremnost na rizik odgovornog djelovanja znak je susreta sa živim Bogom; to je čas rođenja prave slobode koja ozbiljno računa s Božjim mogućnostima u surovoj svakodnevnici, prevladavajući strah koji dokida čovjeka, a utemeljuje diktaturu: ”Pustite nas da djelujemo i vjerujemo životu, jer ne moramo živjeti sami, već Bog živi s nama.”

Uzmicanje pred stvarnošću, u šutnju ili općenitost, nikad ne može biti kršćanski stav jer niječe utjelovljenje, konkretni i radikalni Božji zahvat u ljudsku povijest, izvor nepokolebljivog kršćanskog optimizma.

Takvo viđenje, sadržano u njegovoj knjizi ”Čovjek i povijest” (1943), izviralo je iz Delpovog otvorenog otpora nacizmu iz vjere.

Kreisauski krug

Još kao prefekt, Delp je pitomce poučavao nepomirljivosti nacističkog svjetonazora i kršćanstva, razobličujući djela nacističkih ideologa. Režim mu 1939. uskraćuje upis na sveučilište u Münchenu kao i službu vojnog kapelana; kao isusovac, posvuda je prijetnja ratničkom duhu.

Od sredine 1939. urednik je isusovačkog časopisa Stimmen der Zeit, zadužen za socijalna pitanja. Kritički piše o položaju čovjeka u nacističkoj Njemačkoj, djelujući usporedo pastoralno, napose u Fuldi među radnicima. Posvuda zamjećuju njegovu senzibilnost za konkretne ljudske nevolje. U nedjeljnim proturežimskim propovijedima, poziva na socijalni angažman. Propovijedi se zapisuju i raspačavaju. Djelatan u spašavanju židova, osuđuje nacističke zakone o eutanaziji. Po zabrani časopisa 1941. sasvim se posvećuje pastoralu.

Predvodnik katoličkog otpora nacizmu u Njemačkoj, isusovački provincijal Augustin Rösch, poziva ga da se priključi grupi otpora oko protestanta grofa Helmutha Jamesa von Moltkea. Sastajući se u Münchenu i Berlinu te na grofovu dobru Kreisau, ta grupa raspravlja i sačinjava nacrte o uređenju Njemačke nakon propasti nacizma; sumnja u vječnost toga režima, pokazat će se kasnije, već je predstavljala veleizdaju.

Po prvi puta surađuju protestanti, katolici i socijaldemokrati; učeći se ekumenskoj i svjetonazorskoj kulturi dijaloga, stvarali su duhovno-političke pretpostavke drugačije Njemačke i ujedinjene Europe, utemeljene na poštivanju ljudskih prava; bili su to začeci demokršćanstva, demokratske škole za europske kršćane i političke snage koja je obnovila Njemačku i Europu.

Kao stručnjak za socijalna pitanja, Delp postaje duša Kreisauskog kruga, koji je povezivao različite grupe otpora i poticao katoličke biskupe na odrješitiji otpora nacizmu. U njemu se začinje ideja ”personalnog socijalizma”, razrađena u manuskriptu naslovljenom ”Treća ideja” (1943-1944).

Treća ideja

Karitativni aspekt rješenja socijalnog pitanja Delp otkriva još kao aktivist ”Nove Njemačke”; 1924. pokreće akciju skupljanja božićnih darova za siročad. O proboju do etičkog aspekta rješenja toga pitanja svjedoči njegov teatarski komad ”Vječni advent” (1933); na kraju komada svećenik-radnik izriče nadu da će nutarnja promjena srca dovesti do promjene socijalnog poretka.

Socijalnu obnovu Delp nikad nije razdvajao niti omalovažavao u ime duhovne:

”Problem je, grubo kazano, tri puta čovjek. Kako ga smjestiti i nahraniti, kako ga zaposliti da sam sebe nahrani; [gospodarsko-socijalna obnova]. Kako ga dovesti do samoga sebe; [duhovno-religijski razvoj].”

To i jest cilj ”personalnog socijalizma, teohumanog humanizma”: prevladati zle krajnosti kapitalističkog i komunističkog sustava.

Još 1935. Delp zapaža da budućnost novog poretka ovisi o istinskom uključenju radnika u društvo (gospodarska, kulturna i politička zadaća) a da se pritom mora zadovoljiti minimum individualnosti (koju apsolutizira kapitalizam) i minimum socijalnosti (koju apsolutizira komunizam).

Poticaj za to bile su mu papinske socijalne enciklike Rerum novarum (1891) i Quadragesimo anno (1931) za koje su zapravo zaslužni isusovci.

Polazište personalnog socijalizma zahtjev je za pravdom – pravda se ne smije izigravati u ime ljubavi, primjerice pri plaćanju radnika – te revizija podjele vlasništva, a to za sobom povlači: socijalno odgovornu upotrebu vlasništva, visinu plaće sukladnu životnoj situaciji radnika, suodlučivanje radnika, vlasništvo u rukama radnika te opću moralnu obnovu.

Srž personalnog socijalizma – osiguranje individualnih sloboda pojedinca koji je, međutim, obvezan općim dobrom, dakle, ravnovjesje sebeostvarenja i solidarnosti, što je uvjet osobne sreće i socijalnog mira – srž je socijalno-tržišnog gospodarstva (Ludwig Erhard) kao spoja slobode pojedinca i socijalne pravde, načela slobode na tržištu i socijalnog izjednačavanja.

Delp je ispravno zapazio da je odsudna zadaća države uz osiguranje slobodnog tržišnog natjecanja zaštita socijalno slabih, udomljenje etičkoga u gospodarstvu. Detalji njegove vizije izmakli su nam nestankom manuskripta ”Treća ideja”, vjerojatno uništenih zbog straha od nacističke tajne policije.

Strast za Boga

Nakon propalog atentata na Hitlera, Delp je uhićen 28. srpnja 1944. Prošao je kroz tri zatvora, a u posljednjem (Berlin-Plötzensee), gdje je bio i Moltke, svezanih ruku 15. kolovoza 1944. prima svečane zavjete; tako nastaju i njegova tajna zatvorska pisma. Izbjeći mučenje i smrt može lako, ali ne želi napustiti isusovce.

Suđenje, farsa i orgija mržnje spram kršćanstva, okončava presudom: Moltke i Delp su veleizdajnici. Nevjera u trojstvo ponosa i sile (NSDP – Treći rajh – njemački narod) zahtijeva smrt!

Nakon Moltkea, Delp je pogubljen 2. veljače 1945; tijelo spaljeno, a pepeo rasut na Hitlerovu zapovijed (damnatio memoriae). Ali spomen na kršćanske junake savjesti traje. Njihova smrt, kako su i htjeli, donosi bogat urod u poslijeratnoj obnovi Njemačke i Europe.

Strast za Boga, ako nije krinka sebeobožavanja, uozbiljuje se kao strast za marginalizirane. Koliko god prali ruke od toga, socijalni poredak je odraz i naše vjere, a socijalna nepravda pobožne bezbožnosti.

 

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Aristides de Sousa Mendes na putu građanske hrabrosti
    •  Pobratimstvo mistike i politike u životu Daga Hammarskjölda
    •  Zaokret prema miru u sjeni nuklearne katastrofe
    •  Čitati ga valja i danas: testamentarne misli Amosa Oza
    •  Pokajanjem do pomirenja po uzoru na Franka Buchmana
    •  Estetika kršćanskog u stvaralačkom opusu Navida Kermanija
    •  Stijenj Evanđelja zapaljen u rudarskoj jami
    •  Mirovno revolucioniranje religija i Abdul Ghaffar Khan
    •  Potraga za novim obličjem Crkve i Dorothy Day
    •  Brodolom civilizacije i mudrost Simone Weil

> Svi tekstovi ovog autora