Nelagoda u javnosti zbog hrvatske pristranosti

Rasla je nelagodnost zbog nekritičkih pristranih svrstavanja Republike Hrvatske u Ujedinjenim narodima. Sve više je i medijskih napisa u kojima se problematiziraju sklonosti dijela javnosti da ”navija” za jednu stranu u međunarodnim oružanim sukobima i relativizira prava druge sukobljene strane u tim sukobima kao da se radi o sportskim utakmicama.

U medijskim analizama nastanka javno važećih mišljenja i odluka u Hrvatskoj, pa i uzroka ”favoriziranja” jedne strane i relativiziranja civilnih žrtava druge sukobljene strane, uglavnom se objavljuju teorijski i općeniti socio-ekonomski, kulturološki i politički ogledi.

Izbjegava se, međutim, objavljivanje konkretnih informacija o utjecaju, primjerice, najvećih međunarodnih vjerovnika prezadužene Republike Hrvatske na pristrana hrvatska svrstavanja na međunarodnoj razini i doprinosu tih vjerovnika stvaranju javno važećih mišljenja i odluka opterećenih isključivošću.

A upravo to izbjegavanje medijskih analiza dijela uzroka najbolje ukazuje na to da se ne radi o možda slučajno nastalim pojavama, već i o sustavnim aktivnostima zainteresiranih međunarodnih struktura u Hrvatskoj i prikrivanju svojevrsnih ”produkta” tih ustrajnih nastojanja.

Unatoč izbjegavanja medijskih analiza osobitu nelagodnost zbog nekritičkih svrstavanja izazvalo je pristrano izjašnjavanje Republike Hrvatske u Ujedinjenim narodima nakon hrvatskog glasanja 28. listopada 2023. godine protiv hitnog ”prekida vatre” radi pružanja humanitarne pomoći ugroženom civilnom stanovništvu Gaze.

Iz Ministarstva vanjskih poslova takvo svrstavanje Hrvatske u UN-u ”opravdavali” su naknadno da ”Izrael ima pravo na samoobranu, a da Hamas civilno stanovništvo koristi kao štit”.

A onda se kasnije (13. prosinca) Republika Hrvatska ”predomislila” i ipak glasala u UN za ”trenutačni humanitarni prekid vatre u ratu Izraela i Hamasa”, nakon čega su Sjedinjene Države u Vijeću sigurnosti uložile veto na tu rezoluciju, pa se ”krvavija” nastavlja i bez jednostrane ”hrvatske potpore” Sjedinjenim Državama i Izraelu u UN-u.

Očigledno je procijenjeno da bi ”hrvatska potpora” uzrokovala štetu veću od koristi, barem što se tiče stava (ne samo) hrvatske javnosti.

Osjećaj nelagodnosti u Hrvatskoj uočavao se i ranije i prije najnovijeg rata Izraela protiv Hamasa i najnovijeg hrvatskog ”lutanja u magli” po UN-u.

Primjerice, i 2017. godine nakon tadašnjeg također nekritičkog izjašnjavanje Republike Hrvatske u UN-u o jednostranom Trumpovom priznanju Jeruzalema kao glavnog grada Izraela zanemarujući interese palestinskog stanovništva u Palestini i palestinske države u nastajanju priznate u OUN-u (priznanje deklarativne naravi u znak podrške prava Palestinaca na nezavisnu državu, a ne priznanje u cijelosti zbog uvažavanja ”stanja na terenu”).

Suživot izraelske i palestinske države nema alternative ni za Palestince ni za Židove u Izraelu. Kako vidimo, stav izraelskih i palestinskih ekstremista je da se treba ubijati civilno stanovništvo sve do ostvarenja nastojanja da se osvoji teritorij etnički očišćen od pripadnika ”onog drugog” naroda (nacije).

O ranijoj nelagodi zbog svrstavanja Hrvatske u UN-u o Trumpovom priznanju Jeruzalema pogledati članak na portalu Autograf.hr: ”Nelagoda u javnosti zbog lojalnosti Izraelu i Trumpu u UN-u”, objavljen 26. prosinca 2017. godine.

Ta medijska analiza je bila objavljena nakon tadašnjeg dvodnevnog posjeta Andreja Plenkovića Izraelu i jasno izraženoj zahvalnosti izraelskog premijera Benjamina Netanyahua ”na snažnoj potpori vlasti Republike Hrvatske Izraelu u EU i UN-u”, nakon čega se u Hrvatskoj javnost pitala zašto se tako malo zna o toj ”snažnoj hrvatskoj potpori u EU i UN-u” Izraelu protiv palestinske države u nastajanju?

Kada se novinarski analizira nekritička pristrana svrstavanja Republike Hrvatske valja podsjetiti i na ranije objavljene članke čiji naslovi već puno govore: ”Nacionalni suverenitet više ne postoji” (Autograf.hr 6. listopada 2015.), ”Bankrot Republike Hrvatske” (Autograf.hr 29. siječnja 2016.), ”HDZ je potjerao prave ekonomiste i uništio je privredu” (Autograf.hr 26. linpnja 2016.) itd.

Podsjećam na bit svih tih napisa u kojima se ukazivalo na gubitak osobito ekonomskog suvereniteta i inozemnih utjecaja na međunarodnu i unutarnju politiku, kao i utjecaja na javno mnijenje.

Ljude najčešće, kada se govori o (državnom) bankrotu, zbunjuju dvije zablude.

Prva je da ”države ne mogu u bankrot”, jer ih nije moguće likvidirati i brisati iz registra kao tvrtke.

I druga je da ”bankrot isključivo ima funkciju prisilne naplate vjerovnika rasprodajom preostale imovine dužnika”, pa s obzirom na to da se većina imovine države ne može rasprodavati na javnim dražbama, nema ni bankrota države.

Netočno!

I u krizi američkog financijskog sustava odustalo se od dosljedne primjene likvidacija u bankrotu i zapljena dužnicima cjelokupne imovine kad je predsjednik George Bush prevalio na teret poreznih obveznika oko 700 milijardi US dolara samo da bi odgodio bankrot NYSE-a, NASDAQ-a, AMEX-a, NYMEX-a i NYBOT-a, redom sve privatnih investitora.

Osim namirivanja potraživanja vjerovnika, naime, druga možda značajnija funkcija bankrota (i države) je blagovremeno isključivanje bankrotiranog dužnika iz pravnog i financijskog (međunarodnog) prometa.

Na državama se provode tzv. puzajući postupci bankrota, prvo postupnim ograničenjima u međunarodnom financijskom prometu, a potom i trajnom suspenzijom ekonomskog (i ostalog) suvereniteta prezaduženih država.

Bilo bi ”pregrubo” i državama silom nametnuti krizni menadžment radi preustroja i ponovnog osposobljavanja financijski posrnulih država za plaćanja svih međunarodnih obveza u rokovima njihova dospijeća, pa se bankrotiranim državama nameću tzv. ekonomski marionetske vlade.

Države u postupku bankrota se zato najlakše može prepoznati po tome što se o njihovoj ekonomskoj politici, ako je uopće ima, zapravo odlučuje izvan tih država, primjerice, u MMF-u, Svjetskoj banci, Komisiji EU-a ili na kolegijima direktora vodećih međunarodnih kreditora.

I dodatno, Republika Hrvatska se (sama?) odrekla dijela ekonomskog nacionalnog suvereniteta. Znatnim dijelom je svoj ekonomski nacionalni suverenitet prenijela na međunarodne asocijacije u koje se učlanila, ali je upitno bi li i na referendumima bile prihvaćene integracija Hrvatske u neke međunarodne institucije.

Nakon potpunog ukidanja gospodarskog suvereniteta prihodi od gospodarenja prirodnim bogatstvima su iz Hrvatske preusmjereni u dividende (globalnih) korporacija, tako da Republika Hrvatska više nema novca ni za mirovinsku i zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, kulturu i ostale javne potrebe.

U Zagrebu je 27. rujna 1977. godine održana za javnost zatvorena sjednica (tadašnjeg) političkog aktiva Hrvatske. Na toj sjednici o ”američkoj doktrini prekomjernog zaduživanja nesvrstanih i siromašnih zemalja” nazočne je informirao Stane Dolanc, tada sekretar Izvršnog biroa Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije (praktično nakon Tita ”drugi čovjek”).

Dolanc je 1977. godine u Zagrebu, informirajući članove političkog aktiva Hrvatske o ”američkoj politici prekomjernog zaduživanja nesvrstanih i nerazvijenih zemalja”, upozorio tadašnje rukovodstvo Hrvatske da Amerikanci i najznačajnije međunarodne financijske institucije pod američkim utjecajem odobravaju kredite nerazvijenim zemljama, svjesno unaprijed računajući na to da u tim zemljama kredite neće znati iskoristiti za razvoj već će ih ”proćerdati” u tekućoj potrošnji, te da brzo neće moći ni vraćati dugove zbog čega će te zemlje postati ovisne o ”financijskim metropolama” slično kao i u kolonijalnom svjetskom sustavu.

Nazočne na tom skupu Dolanc je upoznao i s (tada) ”novom doktrinom Henryja Kissingera”.

Prema studijama i Kissingerovim procjenama ako se ne zaustavi ili barem znatno ne uspori razvoj nedovoljno razvijenih zemalja s velikim ljudskim, sirovinskim i ostalim gospodarskim potencijalima, primjerice, Kine, Indije, Brazila i ostalih, doći će do tako velikog pritiska na energente u svijetu da ih već za 25 godina na planeti više neće biti dovoljno za sve.

Stoga je Kissinger da bi se sve stavilo pod kontrolu (tada) procijenio da onaj tko kontrolira ”financijsku industriju”, energiju (osobito naftu), farmaceutsku i prehrambenu proizvodnju, taj će kontrolirati i cijeli svijet i sve ljude. Radi kontroliranja svijeta Kissinger zacrtava globalizaciju financija.

Kissinger je, kako je 1977. u Zagrebu rekao Dolanc, raspoloživi investicijski kapital usmjerio u industrijalizaciju poljoprivrede, naftnu te farmaceutsku i prehrambenu industriju.

I zbilja, gotovo pola stoljeća nakon Dolančevog izlaganja na tajnoj sjednici političkog aktiva Hrvatske 1977. godine u Zagrebu, međunarodni stručnjaci upozoravaju na to da konglomerat koji upravlja svijetom čini praktično pet korporacija koje su ovladale proizvodnjom hrane, GMO sjemena, farmacijama i granskim tehnologijama, Novartis, DuPont, Aventis, Monsanto i AstraZeneca.

Ipak, pitanje je do koje mjere se vladavina ”pet svjetskih korporacija” prostire i u Kini, Indiji, Brazilu…

Da bi se medijski analizirali uzroci isključivosti i nekritičkog pristranog svrstavanja u hrvatskim javnim odlukama, sagledavati treba puno više toga od onoga što se objavljuje u općenitim i nekompletnim teorijskim, socio-ekonomskim, kulturološkim i političkim ogledima.

U srijedu 28. studenoga 2023. godine preminuo je u 101. godini Henry Kissinger, američki diplomat, prema pisanju Reutersa ”umiješan u brojne svjetske (globalne) događaje”.

U režimskim medijima (ne samo u Hrvatskoj) o preminulom Kissingeru objavljuju se uglavnom prilozi ”u čast preminulog”, a eventualno kritičko propitivanje diplomatske i političke djelatnosti Henryja Kissingera ”umiješanog u brojne svjetske (globalne) događaje” ogleda se tek u usputnim napomenama da se ”Nobelovu nagradu za mir dodijeljenu Kissingeru zbog doprinosa u pregovorima o prekidu vatre u Vijetnamu 1973. godine, smatra kontroverznom odlukom”.

Kissinger je kao dugogodišnji ”diplomatski moćnik”, naime, pridonosio i početku više ratova u svijetu, a potom i u pregovorima o završetku ratova. Kažu da je Kissingeru bio uzor grof Metternich, austrijski ministar vanjskih poslova u 19. stoljeću. Poznat po tome što je sudjelovao u Napoleonovom napadu na Rusiju i istodobno s ruskim carem pregovarao o savezu Austrije i Rusije protiv Napoleona, te nakon pada Napoleona uveo do tada nepoznato načelo prava na međunarodnu intervenciju (da druge države imaju pravo vojno reagirati na izbijanje revolucije u ”trećoj” zemlji) itd.

Osobito se medijski potiskuju sjećanja na to da je Kissinger bio poznat po politici daljnjeg povećanja razlika između tzv. ”sjevera i juga” u svijetu (ometanju i sprečavanju gospodarskog razvoja nerazvijenih zemalja da bi se sačuvali sirovinski resursi za bogate i održala ekonomska i politička nadmoć razvijenih zemalja, osobito SAD-a).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  O izgredima Ustavnog suda Sabor ''ni bu – ni mu''!
    •  Etički nazori oprečni većini kandidata za suce Ustavnog suda
    •  Posljednji slobodni novinar upisan u Sudski registar
    •  Signal novinarima da se okane iluzija o slobodi medija
    •  Banke nekontrolirano “dilaju” podacima o klijentima
    •  Treća novinareva tužba Sudu za ljudska prava
    •  Sudionici izbora su nasamareni – apstinenti imaju pravo
    •  Hoće li policija na birališta privoditi izborne apstinente?
    •  Prijavljujem Plenkovića zbog prijetnje DORH-u i USKOK-u
    •  Sudstvo i soc-skrbitelji žive od medijske šutnje

> Svi tekstovi ovog autora