Pismo za X, Y i Z s HRT-a

Mnogopoštovanoj gospođi X

Veleuvaženom gospodinu Y

Najdražem, cijenjenome drugu Z

 

Kao što vam je poznato, javio sam se na natječaj koji je HRT raspisao za (samo Bog i glavonje na Prisavlju znaju koliko ih kane uzeti, vratiti, uhljebiti, što li već) radno mjesto novinara-mentora i bio pozvan da se ljetos pojavim u tzv. Bloku 30 (Upravna zgrada) na prvome katu u sobi 115 radi ”psihotestiranja” znajući samo to da je tad i tad ”vaš termin, gospodine Pilsel”.

 

I pojavih se, nije mi žao što jesam, da potvrdimo što svi pametni znaju.

 

Pošto mi je već priređena jedna sačekuša i svinjarija, lani kada sam se javio na natječaj za poziciju šefa IMS-a (oliti glavnog za Informativni program), jer mi je tada neka uzorita, mnogopoštovana i veleučena gospođa za koju se zna manje-više samo ovo: da je sekundirala Smiljku Šagolju, pa joj dodatne preporuke nisu potrebne, postavila pitanje o razlici između BBC-ja i HTV-a, a ja sam rekao da je razlika jednostavna i da se sastoji od toga da se na BBC-ju radi, a na Prisavlju ne, odnosno da se, ako bi se prihvatilo da se na Prisavlju nešto i radi (svaka čast izuzetnima), to radi jako loše, ali da se na BBC-ju nikako ne može dogoditi da se loše radi, krenuo sam na novi susret s radnom jedinicom Ljudski potencijali da vidimo ima li granica toj njihovoj sposobnosti da pokvare.

Čak i da je IQ izmjeren Goranu Radmanu, a nije, čak i da je procijenjen IQ osobe koja se odlučila na ovakvu budalaštinu, prihvaćam da imam jako nizak IQ i da je moj CV čista izmišljotina (otprilike bi tako glasila naslovnica na portalu govno.ndh), jer je to časnije nego pristati na trikove korporacija koje izmišljaju načine da pronađu one spremne na pokornost i sluganstvo

 

I nema: samo im je nebo granica.

 

Ušlo je nas dvadesetak u tu sobu 115 i štrecnulo me vidjeti da će se, u tom izrugivanju zdravoj pameti, dati testirati jedan Tihomir Ladišić ili jedna Jasmina Popović.

 

Sjeo sam u prvi red da što bolje vidim spektakl, poslušao sam uvodne riječi psihologinje Dragice B., dobio testove i dok je Dragica B. pojašnjavala kako se rješava test (mislila je valjda gospođa da smo svi neupućeni i da ne znamo za tu američku izmišljotinu koja je uvezena prije desetljeće i pol kako bi Ljudski resursi pronašli pokorne, spremne da ih se bičuje i da ih se tretira kao zamorce onda kada firme potjeraju one koji nešto o poslu znaju) i negdje kod drugoga štopanja (prvo je bilo na tri, a drugo na četiri minute), odlučio sam sačuvati svoje ljudsko dostojanstvo.

 

Napisao sam da ne želim u tome sudjelovati i da ne pristajem da mi bilo tko, ako se već traže novinari-mentori, nakon 35 godina bavljenja novinarstvom na uzoran način, često i jako dobro (to kažem jer ne volim da me se prca u mozak) određuje koliki mi je IQ.

 

Čak i da je IQ izmjeren Goranu Radmanu, a nije, čak i da je procijenjen IQ osobe koja se odlučila na ovakvu budalaštinu, prihvaćam da imam jako nizak IQ i da je moj CV čista izmišljotina (otprilike bi tako glasila naslovnica na portalu govno.ndh), jer je to časnije nego pristati na trikove korporacija koje izmišljaju načine da pronađu one spremne na pokornost i sluganstvo.

 

Nisam izazvao eksces, mada sam bio u iskušenju da prije odlaska iz sobe 115 dobacim očajnicima pusu i jedan ”pa-pa”, krenuo sam do ureda šefice Ljudskih resursa iliti potencijala, ostavio sam joj pismo u kojem svjedočim da je za mene ta predviđena procedura neprimjerena i ponižavajuća, a onda sam popio piće s kolegama koje sam sreo ”na trgu”, ispričao im dogodovštinu, a oni me gledaše kao što tele gleda u šarena vrata, pa sam se uputio do ureda kolege Tomislava Špoljara, šefa Informativno-medijskog servisa (IMS-a), da mu najavim ovo što čitate.

HND je dva puta kazao da sam napisao najbolju vijest, odnosno izvještaj, pa me nagradilo iliti nagrdilo plaketom ”Marija Jurić Zagorka”. Ispunio sam neke obaveze prema domovini i prema civilnom društvu, našoj demokraciji ako želite. Pokrenuo sam nekoliko škola novinarstva, napisao i jednu dobru knjigu (o Papi Franji) i drugu koja se pokazala publicističkim hitom. Kad sjednem pred kamere, imam jak kontakt s gledateljima: tko me ne mrzi, tko u sebi nema neku patologiju, taj mi vjeruje

 

Stvar izgleda možda komplicirana, ali nije: ja sam tolika budala da sam devedesetih pomogao spasiti Hrvatsko novinarsko društvo i ono malo stručnosti i poštenja kojeg je tada bilo među hrvatskim novinarima.

 

Usput, HND je dva puta kazao da sam napisao najbolju vijest, odnosno izvještaj, pa me nagradilo iliti nagrdilo plaketom ”Marija Jurić Zagorka”. Ispunio sam neke obaveze prema domovini i prema civilnom društvu, našoj demokraciji ako želite. Pokrenuo sam nekoliko škola novinarstva, uredio par teoloških naslova, napisao i jednu dobru knjigu (o Papi Franji) i drugu (ne puno lošiju) koja se pokazala publicističkim hitom. Kada sjednem pred kamere, imam jak kontakt s gledateljima: tko me ne mrzi, tko u sebi nema neku patologiju, taj mi vjeruje.

 

Jednom sam popustio odluci da se na Prisavlju više ne pojavim dokle god se HTV ne ispriča za potjernicu koju su za mnom ili za mojom glavom objavili Hloverka Novak Sržić i Obrad Kosovac (tada su se stale množiti moje nevolje), pa sam, ali samo zato što je bila važnija kultura ljudskih prava, pristao gostovati u ”Latinici”, te se to onda nastavilo: čak tri puta u ”Nedjeljom u 2”, više puta u ”Dnevniku 3”, te u ponajboljoj informativnoj emisiji HTV-a – ”Hrvatska uživo”, to jest u posljednjoj emisiji koja u toj kuću duhova liči na novinarstvo, a koja će biti eutanazirana prebaci li se na Četvrti program.

 

Gospođi X, gospodinu Y, a napose kolegi Z, te ravnatelju HRT-a Goranu Radmanu i svima ostalima, znao im se IQ ili ne, poručujem: ukoliko mi se ne odgovori i ne dozvoli da, u prilikama koje će biti korektne, pokažem i dokažem da sam dorastao poslu novinara i mentora, na Prisavlju me više nećete vidjeti osim ako kamera HTV-a ne dođe na Mirogoj onoga dana, slutim da nije dalek, kada me Stvoritelj preseli na onaj svijet.

 

Nakon debakla Informativnog programa pokazanog one nedjelje kada su uhićeni Milan Bandić i suradnici u Gradskom poglavarstvu i Holdingu mene nitko više ne može uvjeriti da HTV-u nisu potrebni novinari i urednici od formata. Jasno je kao pekmez da se pogreške nisu dogodile samo zato jer se sustav urušio, na što upozoravam otkako sam vodio Forum 21, zajedno s kolegicama i kolegama s HTV-a koji su nas iz prve ruke izvještavali o problemima koji se godinama nisu rješavali (naprotiv, situacija je bivala sve gora) i koji su se sada pokazali evidentnima.

Mislim da problem, naravno, nije u stupidnoj odluci da se dokazanim novinarima izmjeri IQ, već da se podrazumijeva da taj test nisu dužni položiti šefovi. Upravo svi oni koji su prihvatili uzuse i gabarite dr. Smiljka Šagolja, Obrada Kosovca, Hloverke Novak Srzić i onih koji razvlače sustav na Prisavlju onako kako odgovara ”našima” i ”njihovima”, ovisno o raspoloženju stanara u Banskim dvorima, umjesto da se pokuša spasiti što se spasiti može

 

HTV-u trebaju jaki ljudi, jer je ugled te kuće temeljito srozan. Trebaju mu ljudi s kredibilitetom i znanjem.

 

Jesam li i ja taj? Da, jesam.

 

Da li bih pisao ovo ”otvoreno pismo” i da se nisam javio na gore navedeni natječaj? Možda i ne bih.

 

Ali očito nemam drugog načina da još jednom zatražim odgovor na pitanja koja sam postavio Goranu Radmanu, sada već smijenjenom uredniku Špoljaru i ovo ljeto Saši Runjiću, novom Ravnatelju programa HRT-a, koji mi je rekao da je sramota da za osobu poput mene nema mjesta na javnom radiju i televiziji, nego da to učinim javnim putem.

 

”Nisam zadovoljan kako smo to u nedjelju popratili. Bilo je to traljavo i trećerazredno. No, već sljedeći dan odradili smo to visoko profesionalno, izvanredno i besprijekorno, što znači da imamo ljude i znanja, ali nam ne funkcionira sustav upravljanja i organiziranja. Zato ćemo povući određene poteze i ubrzati neke promjene.” Tim nam je riječima ravnatelj programa HRT-a Saša Runjić prokomentirao način na koji je HTV u nedjelju 19. listopada odradio izvještavanje o uhićenju zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i ostalih osumnjičenih, kako to prenosi Večernji list.

 

Ja se s gospodinom Runjićem ne slažem u smislu da HTV puca po šavovima radi kvalitete novinara i urednika (da se pred tim kvalitetama, naime, imaju od srama sakriti jedan BBC, jedna Al Jazeera ili jedna Bavarska televizija za koju sam upravo odradio mali, ali važan poslić (http://www.br.de/mediathek/video/sendungen/quer/141023-quer-hgaa-102.html), te da je problem samo ”u sustavu upravljanja i organiziranja”, kojem je gospodin Runjić, by the way, na čelu.

 

Mislim da problem, naravno, nije u stupidnoj odluci da se dokazanim novinarima izmjeri IQ, već da se podrazumijeva da taj test nisu dužni položiti šefovi. Upravo svi oni koji su prihvatili uzuse i gabarite dr. Smiljka Šagolja, Obrada Kosovca, Hloverke Novak Srzić i onih koji razvlače sustav na Prisavlju onako kako odgovara ”našima” i ”njihovima”, ovisno o raspoloženju stanara u Banskim dvorima, umjesto da se pokuša spasiti što se spasiti može.

 

Mislim da je problem to što odjednom svi padnu na guzicu od iznenađenja, iako ih punih petnaest godina upozoravamo da će pasti na guzicu.

    •  10 godina od smrti Živka Kustića me i dalje jedno proganja
    •  Šeperova odluka o “ukazanjima” u Amsterdamu i Međugorje
    •  Gasi se franjevačka provincia koja me dovela u Hrvatsku
    •  Dokle će Crkva koristiti Jazovku da dezavuira antifašizam?
    •  U povodu Dana državnosti, datuma kojeg se HDZ-ovci srame
    •  30 je godina od, možda, najboljeg intervjua u mojoj karijeri
    •  Mons. Ivo Martinović, dostojan sljedbenik Srećka Badurine
    •  Jürgen Moltmann: Nema progresa bez ekološke pravednosti
    •  Papa nije rekao ''pederčine'', već ''pederi'',  pa što?
    •  35 godina života u Hrvatskoj, 30 godina mrzilačkih napada

> Svi tekstovi ovog autora