Slijepi putnici prevodilaštva

Prije nekoliko dana poštom sam, po nekoj privatnoj narudžbi, primila knjigu ”Emigranti”, W. G. Sebalda. Već dugo sam željela otpočeti s čitanjem ove knjige, koja je u stvari jedna od važnijih u opusu Sebalda, pisca među čijim se prozama osjećam neobično primireno, utješeno.

Iako zapravo nerijetko govore o teškim temama, kao što su ljudski životi koje su obilježila iskustva ratova i stradanja, progona ili istrebljenja, iskustva teških gubitaka, govore to na jedan, za te teme posve neobičan način – stilom i jezikom koji se nadahnjuje u estetiziranim prizorima prirode, starih kuća, napuštenih naselja, seoskih imanja, sveučilišta, pomnim opisima ljudi i njihova načina držanja, odjeće koju nose, knjiga ili časopisa koje čitaju…

Sebald govori o teškome izbjegavajući da to govori izravno, već jednim posrednim putem, tijekom kojega je čitalac kao hipnotiziran samim ritmom teksta, slikama, bogatim nizovima činjenica i podataka, i ta ga hipnotiziranost, na jedan način – kao dijete u toplome i sigurnom zagrljaju, uljuljkuje – te on tako, primiren, i od vlastitih strahova zaštićen i sretan, na jedan, po njegov duševni mir, bezopasan način, prima podatke koji bi ga – da je ton pripovijedanja bio drugačiji – zacijelo izbacili iz takta, rastužili, učinili potištenim…

No Sebaldovo pismo na čitatelja djeluje ljekovito, bez nakane da razdraži čitateljev nervni sustav. To je apsurd njegova pripovijedanja, i moguće, jedan od kontrasta na kojemu počiva punina umjetničke estetike njegova pisma.

Čitanje Sebaldovih ”Emigranata”, a Sebaldove knjige naročito mi prijaju u ljetno doba, moguće zato jer su to knjige ugođajne, s puno senzibiliteta za užitak, izraženog u svijetu koji je opterećen lošom savjesti…, međutim, čitanje ”Emigranata”, nažalost, ovoga se puta poklopilo s tužnom vijesti – preminuo je prevoditelj knjige koja mi je trenutno u rukama, Sead Muhamedagić

Čitanje Sebaldovih ”Emigranata”, a Sebaldove knjige naročito mi prijaju u ljetno doba, moguće zato jer su to knjige ugođajne, s puno senzibiliteta za užitak, izraženog u svijetu koji je opterećen lošom savjesti…, međutim, čitanje ”Emigranata”, nažalost, ovoga se puta poklopilo s tužnom vijesti – preminuo je prevoditelj knjige koja mi je trenutno u rukama, Sead Muhamedagić.

Do mene je, u međuvremenu, stiglo i dvojezično, njemačko-englesko pismo Seadove dugogodišnje prijateljice, Elisabeth Faller iz austrijskog mjesta Gmünd, jedne od suorganizatorica ”Literalnog simpozija Alpe – Adria”.

Uz pismo, u kojemu Elisabeth piše o Seadovom životnom putu, o njihovom prijateljstvu, o tome kako je često putovao Austrijom, zemljom čije je pisce u najvećoj mjeri prevodio na hrvatski jezik, i o tome kako su ga prijatelji ispraćali na vlakove, uz šalu da dovode jednog ”slijepog putnika” (Seadova majka je, kaže Elisabeth u svom pismu, kada je Sead imao četiri godine, primijetila da je njen sin slijep…).

”Prevodim, dakle, jesam”, citira Elisabeth u svom pismu Seada, koji je tako opisao sebe i svoj život, na dodijeli jedne prevodilačke nagrade u Klagenfurtu, prije dvadesetak godina.

Možda je Seadu njegova intimna patnja, kao što je to patnja mnogih slijepih, teško bolesnih, veoma usamljenih ljudi, pomogla da bolje vidi i razumije ljudsku stvarnost, dok mu je, moguće, prevodilački posao – taj tihi, nevidljivi, moglo bi se kazati u svijetu i poretku ljudskih stvari posve ”slijepi” posao, koji nas – vidljive i glasne – neobično mnogo zadužuje, možda mu je on, kao slijepoj osobi, kroz neprekidni angažman imaginacije jezika, dao jednu zamjensku prigodu da uz pomoć prevodilaštva progleda…

Sve su to pretpostavke, s kojima se ionako ne može ništa, sada kada se je jedan vrijedan, posvećeni život ugasio, upravo na dan svoga rođenja.

U mislima, dugo će mi ostati Seadova fotografija, koju je, na peronu nekog željezničkog kolodvora u Austriji (kolodvorski sat pokazuje vrijeme od točno 16.00 poslije podne) snimio prijatelj kojega je često, kako kaže Elisabeth Faller u svom pismu, posjećivao u Innsbrucku, pisac Alois Hotschnig.

Snimljen s boka, tako da se vidi cijela pojava, u kariranom sakou, sa žuto crnom trakom na rukavu postavljenom iznad lakta, koja signalizira da se radi o slijepcu. Uspravan, u zamišljenom – u sebe zagledanom profilu, dostojanstvena stava, s pouzdanim, ali nenametljivim osjećanjem ispravnosti odabranog puta, djeluje potpuno odalečeno od cjelokupne ljudske stvarnosti, a istovremeno na jedan dublji, misaoniji, kao nekom tajnom misijom obvezujući način, povezan s njom.

Sjedokos, s lijepim koferom, zapravo, djeluje kao da u njemu, u tom koferu osrednje veličine, nosi svu svoju prtljagu.

Čovjek – putnik, misionar, veleposlanik dubljega razumijevanja, u raskoraku, na putovanju, jer prevodilaštvo i jest putovanje, jest stajanje u raskoraku, kako bi se spojilo ovo i ono, kako bi se premostio nesporazum, odnosno neznanje.

Misleći o Seadu, sa zahvalnosti za njegov rad, osjećam i prenosim zahvalnost za brojne važne književne prevoditelje koji su svojim radom, prevođenjem književnih tekstova s brojnih europskih jezika, neizbježno obogatili naše duhovne krajolike, a koji su nas napustili tijekom nekoliko posljednjih godina

Jer, kako je u ”Spisima o književnosti i umjetnosti” zapisao Goethe, ”ne može biti niti govora o tome da narodi podjednako misle, već samo treba da se uzajamno shvate… da barem nauče jedni druge trpjeti”. A književnost i umjetnost, ljudi poput Seada to znaju, pružaju savršene alate za to…

Seada nisam poznavala, ali spojile su me s njime knjige koje je preveo, i sada evo, u ovome trenutku njegova odlaska, ne primam to kao slučajnost, već kao nešto što kao da se produžava iz teksta knjige ”Emigranti” u trenutnu stvarnost – neobična spajanja još živih i umrlih, koja na ovaj način uobličuju svoju važnost, traže iskazanost poštovanja, pijetet prema nečemu toliko skrivenom i nenametljivom, a bez čega se ne može biti čovjekom u svojoj punini, i u pronađenosti.

Misleći o Seadu, sa zahvalnosti za njegov rad, osjećam i prenosim zahvalnost za brojne važne književne prevoditelje koji su svojim radom, prevođenjem književnih tekstova s brojnih europskih jezika, neizbježno obogatili naše duhovne krajolike, a koji su nas napustili tijekom nekoliko posljednjih godina.

Tako ovdje i sada spominjem i sjećam se nedavno preminulih Fikreta Cacana, Trude Stamać, Kolje Mićevića, Gordane V. Popović, Gige Gračan, Josipa Ostija…

Mislim i na one žive, i djelatne prevoditelje, zahvaljujući čijem nas radu, koji je, neminovno, sukus jedne ljubavi i radosti, jedne strasti, očekuje još mnogo intelektualnih, estetskih užitaka, izazova, situacija – i njima, ovoga puta, također jedan duboki naklon zahvalnosti, i radost zbog očekivanja rezultata njihovih novih poduhvata.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Christa Wolf, spisateljica ''temeljite iskrenosti''
    •  Kazimierz Moczarski: ''Razgovori s krvnikom''
    •  Vrijednost Sentimentalne vrijednosti
    •  Titraj žaljenja, tople i pouzdane melankolije gubitka
    •  Mladenačka, potresna i buntovna knjiga Marguerite Duras
    •  Puno smijeha nizašto –  opet sjajan roman Bore Ćosića, Sama
    •  Bilo jednom na Balkanu
    •  Tršćanski književni razgovori
    •  Metoda opuštanja strahom
    •  Estetizirana, modernistička proza Irene Vrkljan

> Svi tekstovi ovog autora