Srbija, koja zabranjuje hodati Feđi Štukanu, više ne postoji

Hegel je smatrao da su filozofi dužni donijeti sud o svome vremenu. No ovo nije dužnost samo filozofa, nego svih ljudi koji žele živjeti u svome vremenu i u tom vremenu namjeravaju živjeti svojim životom, a ako to ne žele ili ne mogu, oslobođeni su obveze donošenja suda, takvima je sasvim dovoljno da se prepuste struji vremena.

Ne treba mi znanstveno istraživanje kako bih uvidio da mnogi žive u tuđem vremenu, prepuštajući drugima, najčešće političarima i kojekakvim religijsko-svjetonazorskim autoritetima, da njihov, nepropitani život dovedu do kraja, dajući mu privid smisla.

Vođeni život, stiješnjen između autoriteta i svijeta, nije ljudski život. To je prisutnost mogućnosti života, ali, nažalost, ništa više od toga.

Ljudski život iziskuje napor, zalaganje, propitkivanje, odlučnost, rizik, prevrat, napuštanje starog i, što je posebno značajno, dvostruko rađanje.

Čovjek je biće koje, baš poput kršćanskog Boga, može roditi samoga sebe, a hoće li to napraviti, ne ovisi o Bogu i kršćanstvu, nego isključivo o odluci toga čovjeka i o njegovoj spremnosti da riskira.

Kršćanski Bog rodio je sebe samoga kao bogočovjeka. Otac, dakle, rađa Sina, kako bi postao ono što ne može biti bez Sina. Isus Krist je ta rođena, s Bogom istobitna osoba.

Ne želim ulaziti u trinitarne rasprave, sasvim dovoljno je, za potrebe kolumne, shvatiti da Bog samoga sebe rađa, da tim rađanjem nastaje druga osoba, ne i drugi Bog i da ta novorođena osoba trajno komunicira s osobom koja ju je rodila. Bit samorađanja je da u onome što već jest nastane nešto novo, da se stvarnost ne umnoži, da dobije na kvaliteti a ne na broju.

Kršćanska slika o unutrabožanskom rađanju mi je potrebna, ne da bih promovirao i širio kršćanstvo, moja uloga nije misijska, već kako bih dodatno naglasio tezu da čovjek koji, nakon što se biološki rodio, a to je rađanje za druge ili rađanje za svijet, nije, u nekom periodu života, samoga sebe rodio, živi općim ljudskim životom. On je zarobljenik vremena i okolnosti, te zbog toga ne živi autentičnim ljudskim životom.

Autentični ljudski život je uvijek pojedinačan, on proizlazi iz svijesti o pojedinačnosti i želji da se ta pojedinačnost konzumira. Ostati na razini vrste ili roda, odnosno puko biološki dotrajavati, znači ne živjeti autentičnim ljudskim životom.

Autentičnost ne ovisi o tome hoće li nas drugi ljudi prepoznati kao drugačije i značajne, bitno je da mi sami sebe vidimo kao posebna bića – da se, dakle, rodimo za sebe, ne za druge. Kada bi autentičnost ovisila o izvanjskom priznanju, ona se ni po čemu ne bi razlikovala od tjeskobe osobe koja je osuđena na smrt te je izvedena pred streljački vod.

Davanje suda o vremenu u kojem živimo ponekad rezultira time da nam oni o kojima donosimo sud, jer donoseći sud o vremenu, donosimo i sud o onima koji su, poput parazita, uzurpirali to vrijeme, žele presuditi iz jednostavnog razloga – u njihov svijet unosimo nemir, razotkrivamo ih.

Kada sam već spomenuo sliku streljačkog voda, ljudi, u svakom vremenu, mogu živjeti na tri načina: mogu biti članovi streljačkog voda koje je netko poslao da drugima, po izdanoj zapovijedi, presude, nadalje, mogu stati pred taj streljački vod i čekati, interiorizirajući neki moralni sustav, da se ta zapovijed izvrši te, konačno, mogu preuzeti sudbinu u vlastite ruke, roditi se za sebe, i svim bijednicima, neovisno jesu li članovi streljačkog voda ili im je streljački vod potreban kako bi dobili privid značaja šaljući druge da ubijaju i pokoravaju u njihovo ime, glasno rekli da su ono što stvarno jesu – povijesni i egzistencijalni bijednici.

Feđa Štukan, poznati glumac i, što je meni značajnije, dvostruki autor, autor knjige i autor vlastitog života, dakle čovjek koji je samoga sebe rodio, odlučio je jednom takvom političkom bijedniku reći da je bijednik. Taj bijednik je Aleksandar Vučić.

O Feđi neću i, sve kada bih i htio, ne mogu pisati kao da ga ne poznajem, time bih ga objektivizirao, a sebe bih pretvorio u  društvenog bijednika koji glumata zaborav naše komunikacije, izdajnika iskrenosti i uljeza u razumijevanju života.

Feđa je, dakle, najprije rođen za svijet, u tom svijetu je sudjelovao, upoznao je njegovu tamu, bio je u streljačkom voda tog mračnog svijeta koji mu je dodijelio ulogu da ubija ili da bude ubijen. Upoznao je politike i religije smrti, vidio je kako one izgledaju bez maske.

Dobio je, poput mnogih drugih, pušku u ruke da ubija u ime nekog etniciteta i neke religije. Osvijestio je vlastitu poziciju egzistencijalnog gubitnika nesposobnog da živi neposrednost života.

Njemu je lice politike i religije namijenilo ulogu narkomana koji uništava sebe osposobljavajući se za rušitelja svijeta drugih. No, baš kao što to Nietzsche napominje, odlučio je srušiti sebe i na tim ruševinama roditi novog čovjeka.

Kako izgledaju elementi njegovog prošlog života, kako je taj život demontiran, otrgnut religijskom i političkom nalogu, možemo pročitati u njegovom romanu ”Blank”. On ne bježi od tog života, nema potrebe za tim, jer mu više ne pripada, ali, kao novorođeno biće autentične egzistencije, da bi, na isto takav autentičan način, mogao donijeti sud o vremenu, prethodno je odlučio donijeti sud o neautentičnom Feđi, onom uniformiranom, ratnički raspoloženom i autodestruktivnom, bezvrijednom Feđi. 

”Blank” je sud novorođenog, autentičnog Feđe Štukana neautentičnom Feđi Štukanu, nesposobnom da nadiđe biološke i političko-religijske zadanosti.

Kada je nedavno Srbija po mjeri Aleksandra Vučića zabranila Feđi ulazak u tu državu, kada ga je prepoznala kao prijetnju državi potpuno identificiranoj s Vučićevom režimskom voljom, učinila je to posve opravdano. Novorođeni Feđa je opasnost za svaki režim, on režim prezire, zna, na vlastitoj koži, što režim čini čovjeku. Feđa je opasnost za svaki oblik nacionalizma, baš kao i za religijski fundamentalizam.

Opasnost je jer nosi slobodu.

On ima iskustvo kako iz razrušenih elementa neslobode nastaje sloboda. Zbog toga ne kalkulira i, kada je riječ o slobodi i oslobađanju, ne vjeruje u evolucijske procese.

Do osobne i društvene slobode se ne dolazi meditacijom, čekanjem i nadom, nego otporom, rizikom, jakošću volje, zalaganjem i demontažom neslobode – ako trebamo demontirati sebe, demontirajmo se, ako treba demontirati društvo, demontirajmo ga, ako mi ili netko drugi živi u režimskim politikama, ustanimo protiv toga režima.

Feđa je demontirao sebe, izgradio je novog, boljeg, slobodnijeg Feđu. Taj Feđa režim i neslobodu, bilo gdje i bilo kada, doživljava osobno, drugačije ne može.

On pruža otpor svakom nacionalizmu i svakom religijskom fundamentalizmu. Jedan takav režimski nacionalizam ga je dočekao na aerodromu u Srbiji te mu zabranio kretanje po teritoriju koji privremeno pripada Aleksandru Vučiću.

Jednom je to bila država Srbija, te države više nema, posve ju je osvojio Vučić.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Afera Beroš: Plenkoviću suradnici trebaju kao terapija
    •  Pogrešno shvaćena vjera ubija – djecu, društvo i boga
    •  Samostalnost smo stekli zahvaljujući antifašističkom pokretu
    •  Pio XII. je moralni kukavica, a Hrvatska zatvoreno društvo
    •  Načelnik Glavnog stožera OSRH kao stranački potrčko
    •  Osobu koja izvrši suicid zapravo nismo poznavali
    •  Ivan i Aleksandar besplatno se vole, svim licemjerima usprkos
    •  Matu Uzinića udaraju politički katolici, s križem u rukama
    •  83,45% je ogroman uspjeh sindikata oporbenih političara
    •  Hrvatska ne može biti katolička država

> Svi tekstovi ovog autora