novinarstvo s potpisom
Planirajući odlazak na 80-godišnjicu obeležavanja stradanja dece u sistemu koncentracionih logora u Sisku i okolini, čitajući dokumentaciju i studije o nesvakidašnjem strašnom pogromu dece u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, nastojao sam da isključim bilo kakav dnevno politički odnos, pa čak i kada je reč o revizionizmu.
Koliko god Katolička Crkva na hrvatskom govornom području drobila o Stepincu kao uzoru i, kao što je ”na Stepinčevo” ispred zagrebačke katedrale u četvrtak 10. veljače tumačio zagrebački nadbiskup Josip Bozanić – kao moralnom orijentiru iliti ”kompasu”, kult blaženog kardinala Stepinca se ne širi i nije se ”primio” kod većine hrvatskih katolika.
Mislim da sam uspjela u otklanjanju nepravde koja je Diani Budisavljević načinjena. Moja istina neće se svidjeti revizionistima koji tvrde da su za spašavanje djece zaslužne vlasti NDH i njen poglavnik Ante Pavelić, kao ni onima koji sukladno poslijeratnoj literaturi Dječji dom u Jastrebarskom nazivaju logorom. UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I […]
Mislim da sam uspjela u otklanjanju nepravde koja je Diani Budisavljević načinjena. Moja istina neće se svidjeti revizionistima koji tvrde da su za spašavanje djece zaslužne vlasti NDH i njen poglavnik Ante Pavelić, kao ni onima koji sukladno poslijeratnoj literaturi Dječji dom u Jastrebarskom nazivaju logorom. UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I […]
Moja generacija stasala je s junacima – muškima, dakako. Vršnjaci u bivšoj Jugoslaviji imali su i svoje junakinje, partizanke, hrabre i neustrašive mlade žene, podjednako one s oružjem kao i one u sanitetu. Pojedine su se, primjerice, liječnice Roza Papo i Zora Goldschmidt-Steiner, dovinule do visokih vojnih činova i položaja.
Nataša Mataušić, ”Diana Budisavljević. Prešućena heroina Drugog svjetskog rata”, Profil, Zagreb, 08/2020., 480 str. (Opaska uredništva: Donosimo odličan osvrt Zdravka Milinovića iz tjednika Globus o knjizi dr. Nataše Mataušić posvećenoj najvećoj humanitarki na području Balkana, Diani Budisavljević, čiju su grandioznu ulogu prešutjeli i Titov režim i veći dio Katoličke crkve u Hrvatskoj).
Nema stida, nema samopoštovanja, nema političke pameti, pretvorila je instituciju šefa države u putujući cirkus… Zašto bi takav propuh od osobe, takva šupljoglava, najgora hrvatska političarka dobila drugi mandat? Zato što to hrvatski građani žele. Njima koji će glasati za laprdušu čokolindu posvećujem ovu kolumnu.
Svaka čast publici Filmskog festivala u Puli, koja je nagradu Zlatna palma dodijelila filmu Dane Budisavljević o njenoj prezimenjakinji Diani Budisavljević rođenoj Obexer iz Innsbrucka, humanitarki za vrijeme Drugoga svjetskog rata, ali zaboravljenoj i danas kontroverznoj – kao što se vidi iz novinskih komentara odluke pulskog žirija.
Film redateljice Dane Budisavljević ”Dnevnik Diane Budisavljević” pomeo je Vrdoljakovu papazjaniju o generalu Gotovini i trijumfirao je na 66. filmskom festivalu u Puli. Osvojio je tri najvažnije nagrade: Zlatnu arenu za najbolji film Festivala, nagradu Zlatna vrata Pule za najbolji film po izboru publike koja mu je dala gotovo maksimalnu ocjenu od 4,9. Uz to […]
(Opaska uredništva: Donosimo CJELOVITO poglavlje ”Tragedija djece s Kozare i iz ‘dignutih srpskih sela”’ iz mnonografije Ive Goldsteina ”Jasenovac”, Fraktura, Zaprešić, 2018, s dozvolom autora, jer se JEDINO tako može razumjeti i epizoda u Sisku. Ovaj tekst, kako naglašava prof. Goldstein, ”nije odgovor biskupu Vladi Košiću i drugima, nego skrupulozno objašnjenje tragedije kozaračke djece” s […]
”Ironija je posljednja faza razočaranja” (Anatole France) Možda je novinar Hrvoje Šimičević svojim tekstom ”Ustaše vole malu djecu”, a preuzetom iz Novosti od 28. listopada 2018.) dosegnuo tu razinu frustriranosti. Razumijem ga i ne bih se čudila: glas razuma, argumenti nemaju šanse (ne samo u Hrvatskoj; svugdje ima odvjetnika koji za najcrnje razdoblje u ljudskoj […]
U Manastiru Rođenja Svetog Jovana Krstitelja u Jasenovcu juče je održana centralna proslava povodom praznika Svetih novomučenika jasenovačkih, koji se obilježava 13. septembra.
U stvari bi trebalo imati puno razumijevanja za te ljude. To je vjerojatno najbliže osjećaju zarobljenosti u krivom tijelu, na krivom mjestu. Treba imati malo mašte, ali nije to nedostižno i zamisliti kako i oni, potpisnici peticije, vjeruju da su neki drugi ljudi.