autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Vidio sam puno boli i sunce koje plače

AUTOR: Drago Pilsel / 18.04.2016.

DRAGO PILSEL“Vidio sam puno boli”, rekao je papa Franjo nakon jučerašnje molitve Regina caeli na Trgu sv. Petra, osvrćući se na subotnji pohod izbjeglicama na grčkome otoku Lezbosu. Napomenuo je da je u logoru vidio mnogo djece, od koje su neka svjedočila smrti vlastitih roditelja ili prijatelja. Što bi tek Papa rekao danas nakon što je stigla vijest o novoj tragediji na Mediteranu, gdje je prema prvim informacijama nastradalo oko 400 izbjeglica i migranata koji su otplovili iz Egipta?“Vidio sam toliko boli! I želim ispričati jedan poseban slučaj, jednog mladića, nema još 40 godina. Susreo sam ga jučer s njegovo dvoje djece. On je musliman i ispričao mi je da je bio oženio kršćansku djevojku. Voljeli su se i međusobno poštovali. Ali nažalost su je zaklali teroristi, jer nije htjela zanijekati Krista i napustiti svoju vjeru. Ona je mučenica”, rekao je Papa.

Franjo je još u subotu na povratku u Rim novinarima u zrakoplovu govorio s puno emocija. Osobito ga je dirnuo crtež jedne curice koja je naslikala utopljenike – djecu na krvavom moru i sunce koje plače. Pripovijedao je i o ženi koja je u Siriji imala profesiju, a sada prosi pred glavarom religije koja nije njena da bi mogla platiti tretman za rak kostiju svoje kćeri.

Papa Franjo je poduzeo inicijativu, i to je jasno rekao, kako bi svratio pažnju svijeta na jednu od najvećih humanitarnih katastrofa od završetka Drugoga svjetskoga rata. S pravoslavnim patrijarhom Bartolomejom i Jeronimom, pravoslavnim nadbiskupom Atene i cijele Grčke posjetio je, doduše, samo jedan izbjeglički logor, ali je poslao snažnu poruku uzevši k sebi u Vatikan tri obitelji, ukupno 12 izbjeglica. ”Migranti i izbjeglice dolaze iz Iraka, Afganistana, Sirije, Afrike i još toliko zemalja. Pozdravili smo se s njih oko 300”, rekao je Papa. Među njima ima puno djece, neka djeca su svjedočila smrti roditelja, prijatelja koji su se utopili. ”Vidio sam toliko boli”, rekao je potresen Jorge Bergoglio, unuk talijanskih migranata.

Franjo je još u subotu na povratku u Rim novinarima u zrakoplovu govorio s puno emocija. Osobito ga je dirnuo crtež jedne curice koja je naslikala utopljenike – djecu na krvavom moru i sunce koje plače. Pripovijedao je i o ženi koja je u Siriji imala profesiju, a sada prosi pred glavarom religije koja nije njena da bi mogla platiti tretman za rak kostiju svoje kćeri

”Ne može se ignorirati ogromna humanitarna kriza koju je stvorilo širenje nasilja i oružanih sukoba, progon i prisilno raseljavanje vjerskih i etničkih manjina te izgon obitelji iz njihovih domova, kršeći njihovo ljudsko dostojanstvo, temeljna prava i slobode”, ističe se u izjavi. ”Tragediji prisilnog raseljavanja milijuna ljudi u temeljima je kriza humanosti, a kao odgovor je potrebna solidarnost, suosjećanje, velikodušnost i hitno praktično djelovanje. S Lezbosa pozivamo međunarodnu zajednicu da hrabro odgovori na ovu golemu humanitarnu krizu i njezine temeljne uzroke putem diplomatskih, političkih i karitativnih inicijativa te zajedničkim nastojanjima, kako na Bliskome istoku, tako i u Europi”, apelirali su Papa, Patrijarh i Mitropolit.

”Kao vođe svojih Crkvi, ujedinjeni smo u želji za mirom i spremnosti promicati okončanje sukoba putem dijaloga i pomirenja”, stoji nadalje u tekstu zajedničkog priopćenja, ”uz poziv da političke vođe učine sve moguće kako bi svim zajednicama zajamčili da mogu ostati u domovini i uživati temeljno pravo na život u miru i sigurnosti”. Naglasili su da je hitno potrebno postići “široki međunarodni konsenzus” i “programe pomoći” kako bi se zaštitile ranjive osobe, ukidajući nesigurne rute kroz Egejsko i Sredozemno more te razvijajući sigurne postupke raseljavanja.

U subotu na Lezbosu Papa je pozvao svijet da ”dostojanstveno” odgovori na egzodus pokrenut 2015. i podsjetio da smo ”svi migranti”. Kao što je učinio 2013. čim je izabran, na otoku Lampedusa nakon groznih nesreća, Papa je ponovo upozorio na ”globalizaciju ravnodušnosti”.

Misli mi se vraćaju na taj 8. srpnja 2013. (prvo putovanje novoga pape) u Lampedusi, jer kako je balkanska ruta zatvorena, a iz Grčke se ljude prisilno vraća u Tursku, opet će, slutim, krenuti lavina preko Mediterana, iz Libije. I opet će biti mrtvih kao što su i oni zbog kojih je papa Franjo 8. srpnja 2013. zaplakao u Lampedusi. Zapravo, opet ih ima, eto, ponavljam, danas stiže vijest o novih 400 utopljenika koji su krenuli iz Egipta za Italiju.

”Shvaćamo određenu bojazan, ali zatvoriti granice ništa ne rješava, zato što to zatvaranje na duge staze nanosi štetu vlastitome stanovništvu. Europa treba hitno započeti politiku prihvata, integracije, poticanja posla, rasta, gospodarske reforme, a sve te stvari su mostovi koji će nas voditi tome da ne gradimo zidove”, kazao je papa Bergoglio, dodajući kako je iskustvo posjeta izbjegličkom logoru bilo “za plakati”

Nisu to bili useljenici, već izbjeglice i prognanici. Nisu bježali samo od bijede i siromaštva. Napustili su svoja ognjišta jer su se bojali smrti uzrokovane glađu ili ratom. Nisu dolazili iz Magreba razočarani neuspjehom tzv. arapskoga proljeća, ljutiti zbog ogromne nezaposlenosti mladih ili ogorčeni na islamistički rigorozni sustav koji se nameće u regiji.

Dolazili su, na primjer, izravno iz Eritreje i Somalije, dvije promašene države, zemlje u kojima se više ne može živjeti. Kako to već biva sa sirotinjom, pohrlili su, pitaj boga kako, na nestabilan brod koji je bio prekrcan i koji je potonuo na obali otoka Lampedusa, gdje je papa Bergoglio precizno definirao problem: ”globalizacija indiferentnoga svijeta”, zbog čega je nakon stradavanja tih 500 nesretnika ponovio da je to sramota, jedna velika europska sramota.

Umrijeti u Lampedusi ili na putu iz Turske u Grčku protekle zime i ovo proljeće postalo je toliko uobičajeno da se više i ne osvrćemo kada se iz mora izvlači 10, 100, 200, 300 ili 800 leševa. Te nesreće su svagdašnji kruh svijeta bez morala koji tone jer je na djelu neodgovorna supsidijarnost, a sastoji se u ovome: neka se svatko snalazi kako zna i umije, neka se svatko snađe sa svojom dramom i sa svojim problemima, iako je izvor tih problema naša zajednička odgovornost.

Tako se nosimo s globalizacijom, indiferentni prema sudbini cijelih nacija ostavljenih u božjim rukama. Jer Europa se zanima za Eritreju i za Somaliju, za Siriju ili Irak samo kada neki brod zaglavi u rukama gusara, kada su ugroženi ekonomski interesi Unije, džepovi ionako bogatih grabežljivaca ili kada na nekoliko sati Papa digne frku na Lezbosu.

”Ne može se ignorirati kolosalna humanitarna kriza koju je stvorilo širenje nasilja i oružanih sukoba, progon i prisilno raseljavanje vjerskih i etničkih manjina te izgon obitelji iz njihovih domova, kršeći njihovo ljudsko dostojanstvo, temeljna prava i slobode, ističe se u izjavi. Tragediji prisilnog raseljavanja milijuna ljudi u temeljima je kriza humanosti, a kao odgovor je potrebna solidarnost, suosjećanje, velikodušnost i hitno praktično djelovanje…”

U političkoj znanosti supsidijarnost je pojam koji označava donošenje i provođenje odluka na najnižoj mogućoj funkcionalnoj razini institucionalne hijerarhije. Ovlasti se dodjeljuju tijelima nižih razina vlasti, a samo ako ih ona ne mogu izvršavati, ovlasti se prenose na višu razinu. To načelo potječe iz katoličkog socijalnog nauka kako bi se opravdala alokacija ovlasti između različitih razina vlasti. Princip supsidijarnosti traži da se on primijeni tamo gdje je ljudima, građanima, najpotrebniji. Ali to se ne poštuje, pa se tako više instance vlasti u EU okreću od drame useljenika iz Afrike i sa Bliskog istoka.

Mediteran se pretvario, upozorio je Papa, u ogromno groblje s tisućama anonimnih humaka za koje se Bruxellesu živo fućka. ”Koliko veliko treba biti groblje na mom otoku da nam pomognete?!”, zavapila je tada gradonačelnica Lampeduse koja je zamolila kolege u Rimu i u središnjim tijelima EU da joj ”pomognu brojiti mrtve”.

Zbog kulture blagostanja, koja nas navodi da mislimo na sebe same, postali smo neosjetljivi na vapaj drugih. Ona nas tjera da živimo u balonima od sapunice, koji su lijepi, ali nisu ništa; iluzija su ništavnoga i prolaznoga, iluzija koja navodi na ravnodušnost prema drugima, štoviše, navodi na spomenutu globalizaciju ravnodušnosti.

“Navikli smo se na patnju drugoga, ne tiče nas se, ne zanima nas, to nije naša stvar”, upozorio je Franjo, jer nas “globalizacija ravnodušnosti sve čini bezimenima, odgovornima bez imena i bez lica”.

“Mi smo društvo koje je zaboravilo iskustvo plakanja, supatništva”, upozorio je Papa. Jest, trebali bismo imati milosti da oplačemo svoju ravnodušnost, okrutnost koja postoji u svijetu, u nama i u onima koji u anonimnosti donose društveno-ekonomske odluke koje otvaraju put dramama poput ove.

Tako se nosimo s globalizacijom, indiferentni prema sudbini cijelih nacija ostavljenih u božjim rukama. Jer Europa se zanima za Eritreju i za Somaliju, za Siriju ili Irak samo kada neki brod zaglavi u rukama gusara, kada su ugroženi ekonomski interesi Unije, džepovi ionako bogatih grabežljivaca ili kada na nekoliko sati Papa digne frku na Lezbosu

Uvijek je govorio da građenje zidova nije rješenje, da treba stvarati mostove, ali mostovi se grade inteligentno, uz dijalog i integriranje.

”Shvaćamo određenu bojazan, ali zatvoriti granice ništa ne rješava, zato što to zatvaranje na duge staze nanosi štetu vlastitome stanovništvu. Europa treba hitno započeti politiku prihvata, integracije, poticanja posla, rasta, gospodarske reforme, a sve te stvari su mostovi koji će nas voditi tome da ne gradimo zidove”, kazao je papa Bergoglio, dodajući kako je iskustvo posjeta izbjegličkom logoru bilo “za plakati”.

Može li Europa primiti sve bijede svijeta? Ne, ne može. Ali Europa je domovina ljudskih prava i tko god stavi nogu na naš kontinent to bi trebao moći iskusiti. Tako je, gospodine ministre Miro Kovaču, tako je, gospođo predsjednice Kolindo Grabar-Kitarović, i nikako drugačije.

Još tekstova ovog autora:

     Mons. Ivo Martinović, dostojan sljedbenik Srećka Badurine
     Jürgen Moltmann: Nema progresa bez ekološke pravednosti
     Papa nije rekao ''pederčine'', već ''pederi'',  pa što?
     35 godina života u Hrvatskoj, 30 godina mrzilačkih napada
     "Bleiburg" je sinonim ustaškog kolapsa i partizanske osvete
     UN neće proglasiti Srbe za počinioce genocida u Srebrenici
     Revizija ugovora s Vatikanom ostaje NE temom: HBK se slaže
     Pismo ljutim (neo)ustašama koji ne poznaju Evanđelje
     Jasenovac, NDH i pitanje hrvatske krivnje
     Predlažem da se smirite i razmislite o velikoj koaliciji

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1