Ljevica, služi li još ičemu danas?

Znam dobro što ću sada reći jer živim u braku s Njemicom. Naime, ima pitanja koja može postaviti samo Nijemac. Prije tjedan dana, tek što je Airbus A-330 Alitalije poletio iz Asuncióna za Rim, Papa je, kao što je uobičajeno, otišao u susret novinarima na obavezno jednosatno ispitivanje o važnim ili manje uočenim segmentima prethodnoga pastoralnog putovanja (Ekvador-Bolivija-Paragvaj). Svašta ga se pitalo i, kako je bio umoran, Franjo nije kazao ništa što bi sutradan završilo na naslovnicama.

Međutim, pri kraju susreta njemački ga je kolega pitao otprilike ovako: Slušali smo puno poruka podrške siromašnima, i to ne samo ovih dana. Uputili ste i mnoge jake poruke upućene moćnicima i bogatima. Ali se jako malo ili vrlo slabo obraćate ljudima srednje klase, ljudima koji rade, plaćaju poreze, stvaraju koheziju društva… Kada biste i njima poželjeli nešto poručiti, što biste im rekli?

Kada ljevica, međutim, zaboravlja da treba koristiti srce da bi obranila prava najunesrećenijih, pa bira suučesništvo krupnog kapitala, luksuz hipermilijardera iliti tajkuna, postoji opasnost da i oni na ljevici budu kušani, kao u stara vremena, da se vjeruje kako dobro uvijek dolazi s desna i kako je lijevo izdaja

Bergoglio je zastao, razmišljao i rekao, poprilično sporo: ”Puno vam hvala. Vi ste me s pravom ispravili. Vi ste u pravu. Griješim jer o tome ne razmišljam. Moram se time pozabaviti, to je zaista tako. Možda je to tako jer u mnogim dijelovima svijeta srednja klasa nije tako velika s obzirom na to da se svijet polarizira između sve bogatijih i sve siromašnijih ljudi. To me je možda ponijelo da ne vidim situaciju kao vi. Vi ste mi dali važan zadatak. Moram se udubiti u taj dio crkvenog učiteljstva. Iskreno vam se zahvaljujem…”.

Slično se i meni dogodilo na večeri kod dragog diplomate. Jedan mi je reformirani (kalvinistički) pastor postavljao pitanja. Bilo mi je, moram priznati, dosadno i naporno, jer je bilo očito da me čovjek ne poznaje niti razumije, pa je pitao meni očite stvari, možda i nevažne, ili se služio predrasudama i poluinformacijama, docirao je ili držao propovijed, ali sam ga strpljivo slušao.

U jednom je trenutku razgovor skrenuo na ljevicu i desnicu, odnosno na njegov i moj politički svjetonazor. Rekao je da je ranije bio liberalniji, ali da je sada konzervativac. Ja sam mu pokušao pojasniti u čemu sam ostao liberalom, a u čemu sam ljevičar (točnije bi bilo reći da sam svojevrsni kršćanski socijalist, što je nešto što se ne može priopćiti onima u našim krajevima koji ne poznaju niti razumiju eko-socijalizam i kulturu dobrog življenja koju sam prakticirao i donio sa sobom iz Latinske Amerike, a o čemu je vrlo dobro pisala jučer Jadranka Brnčić u svojoj kolumni o novoj Papinoj enciklici).

Elem, kao što je Papa priznao njemačkom novinaru da je pitanje bilo ne samo umjesno već i vrlo dobro postavljeno, tako i ja kažem da mi je razgovor s gospodinom pastorom dao da razmišljam čemu bi trebala služiti ljevica. Jer pastora sam pustio da bulazni o ljevici kao o grupi propalih komunista, dogmatika i ateista. Ipak vas upozoravam da vas neću zadaviti politološkim konstrukcijama, već ću vam ponuditi, nadam se, ležerniju obradu ideje desnice i ljevice iz mog teološkog i povijesnog arsenala. Naime, ljevica se ne podrazumijeva i ona mora uvijek biti iznova protumačena.

Bergoglio je zastao, razmišljao i rekao, poprilično sporo: ”Puno vam hvala. Vi ste me s pravom ispravili. Vi ste u pravu. Griješim jer o tome ne razmišljam. Moram se time pozabaviti, to je zaista tako. Možda je to tako jer u mnogim dijelovima svijeta srednja klasa nije tako velika s obzirom na to da se svijet polarizira između sve bogatijih i sve siromašnijih ljudi. To me je možda ponijelo da ne vidim situaciju kao vi. Vi ste mi dali važan zadatak. Moram se udubiti u taj dio crkvenog učiteljstva. Iskreno vam se zahvaljujem…”

Mi se Argentinci, kao i općenito ljudi koji pripadaju španjolskoj kulturi, služimo krilaticom da je dan obećavajući ako ustanemo ”na desnu nogu”, odnosno da će biti loš ako smo se digli ”na lijevu”. U Bibliji i Crkvi, znamo, blagoslivlja se desnom rukom. ”Pravednici će se nalaziti Bogu s desna, a prokletnici s lijeva” (Mt 16). Ali, avaj, srce nam je smješteno malo ljevije od središta prsišta, a srce popularno smatramo motorom života i lijepih emocija.

Zanimljivo je da se od davnina sve što je dobro pripisuje desnoj strani, a lošije lijevoj. U egipatskom starom jeziku ulaziti znači ići na desnu stranu, dok se izlazi s lijeve. Pitagora je ljude prisiljavao kročiti u hram desnom nogom. Za Pindara je desnica označavala mudrost i lukavost.

U našem postmodernom svijetu se jako puno raspravlja o značenju ljevice i desnice (i odmah da raščistimo dilemu: u Hrvatskoj nema ni jednoga ni drugoga), osobito nakon pogoršanja surovog kapitalizma, pada komunizma i katastrofe socijalističkih populizama koji su, kao i u nas, kliznuli u državni fašizam.

Istovremeno psiholozi, antropolozi, sociolozi, lingvisti i drugi nastavljaju a da nam nisu pojasnili zašto oduvijek postoji poistovjećivanje desnice s budućnošću, legitimnošću, životom kao takvim, dok je lijevo sinonim za prošlost, za nesreću, za represiju, pa i za samu smrt.

Biblija, pa s njom i sva judaistička kultura, veliča desnicu. Biblijski su citati vrlo brojni i neću ih ovdje iznositi, osim, na primjer, ovog: ”Srce mudraca vodi desnim putem dok srce nerazboritoga čovjeka vodi lijevo” (Prop 10, 2)”. U rabinskoj tradiciji tamu je Bog stvorio lijevom rukom, dok je svjetlo stvorio desnom. Na hebrejskom, kao i na arapskim i drugim pismima, čita se s desna na lijevo.

U jednom je trenutku razgovor skrenuo na ljevicu i desnicu, odnosno na njegov i moj politički svjetonazor. Rekao je da je ranije bio liberalniji, ali da je sada konzervativac. Ja sam mu pokušao pojasniti u čemu sam ostao liberalom, a u čemu sam ljevičarom (točnije bi bilo reći da sam svojevrsni kršćanski socijalist, što je nešto što se ne može priopćiti onima koji ne poznaju eko-socijalizam i kulturu dobrog življenja koju sam prakticirao i donio sa sobom iz Latinske Amerike, a o čemu je vrlo dobro pisala jučer Jadranka Brnčić u svojoj kolumni o novoj Papinoj enciklici)

Evanđelja nas podsjećaju da je dobar lopov visio desno od Krista, dok je zločesti umirao s lijeva. U većem dijelu kršćanske ikonografije Kristova mrtva glava visi na desnu stranu, rijetko na lijevu. Kada su se apostoli žalili da nisu ništa ulovili nakon duga ribarenja, Isus im je rekao da je to zato što su mreže na lijevoj strani čamca: ”Bacite ih na desnu stranu” (Iv 21). Znamo, mreže su pucale od silnoga ulova.

Dante će u ”Božanskoj komediji” raj smjestiti desno, a pakao lijevo, itd., itd. Jedino od svega što sam pročitao, a drži vodu, je tumačenje povjesničara i antropologa da se vjerovalo da Sunce raste s desna donoseći život i svjetlo, te da se zaklanja lijevo uzrokujući tamu i smrt.

Nakon Francuske revolucije pojmovi se mijenjaju i dobivaju političku konotaciju: plemenitaši su sjedili desno od kralja, a radikali lijevo. I u svim većim i pažljivo pripremljenim večerama i gozbama najvažniji gost će sjesti desno od domaćina. Zanimljivo, čak su i marksisti pozdravljali stisnutom desnom pesnicom. Nikada lijevom rukom.

Nakon Ruske revolucije (1917.) socijalna ljevica se poistovjećuje s pravdom i slobodom, staje na stranu slabijih i marginaliziranih i vodi borbu protiv kapitalista kako bi radnička klasa dobila na značaju i moći. Desnica postaje sinonim za egoizam i za ekskluziju većeg broja građana.

Danas, i tu stižemo do naše teme, ljevica je razočarana, pa se politika odlučuje sve bliže centru. Ljevica je postala buržoaska, usvojila je praksu desnice, izgubila je etičko djevičanstvo. Bilo je tako u Italiji, gdje smo imali respektabilnu komunističku stranku, biva to i u Brazilu, gdje razočarana omladina masovno napušta socijaliste. Mnogi se pitaju služi li danas ljevica još ičemu?!

Pitate me o SDP-u? Pa to, dragi moji čitatelji, to nisu ljevičari, to su neokapitalisti koje ne bi uzdrmalo ni da Antun Vujić i Vjeran Zuppa dobiju nobelovu nagradu za štajaznam.

Milanović će reći da je reformirani ljevičar, kalvinist; premijer se, dakle, poziva na najstrožu radnu etiku protestantizma, a ne ubija se baš od posla i troši u najskupljim austrijskim skijalištima!

U našem postmodernom svijetu se jako puno raspravlja o značenju ljevice i desnice (i odmah da raščistimo dilemu: u Hrvatskoj nema ni jednoga ni drugoga), osobito nakon pogoršanja surovog kapitalizma, pada komunizma i katastrofe socijalističkih populizama koji su, kao i u nas, kliznuli u državni fašizam. Istovremeno psiholozi, antropolozi, sociolozi, lingvisti i drugi nastavljaju a da nam ne pojašnjavaju zašto oduvijek postoji poistovjećivanje desnice s budućnošću, legitimnošću, životom kao takvim, dok je lijevo sinonimom za prošlost, za nesreću, za represiju, pa i za samu smrt

Danas, kada su obrana ljudskih prava i prava radnika tema ne samo ljevice i kada socijaldemokracija paktira s ratnim zločincima, pa će se premijer prometnuti u, ma kakvog alkarskog momka, u viteza od Medačkog džepa i Gospića s lentom od selotejpa, živimo vrijeme koje traži nova i kreativna rješenja kako bismo pobjegli od starih shema.

Kada ljevica, međutim, zaboravlja da treba koristiti srce da bi obranila prava najunesrećenijih, već bira suučesništvo krupnog kapitala, luksuz milijardera iliti tajkuna, postoji opasnost da i oni na ljevici budu kušani, kao u stara vremena, da se vjeruje kako dobro uvijek dolazi s desna i kako je lijevo izdaja.

Dopadaju mi se zgode kada mi netko prljave desne ruke, prljave, dakako, od posla, pruža lijevu i kaže: ”Dajem vam ruku od srca”.

Je li istina da su sreća i efikasnost prerogativi desnice? Srećom se na to u Hrvatskoj još ne može odgovoriti. Što bi značilo da oni koji se smatraju lijevo od Milanovića, da tu stvar negdje pozicioniramo, imaju prilike pokazati na čemu smo mi zaista, što želimo i što nam je činiti.

    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?

> Svi tekstovi ovog autora