Što se dogodilo u Srbu? Lekcija iz povijesti za Plenkovića i Orepića

Nakon što sam na Facebooku objavio link na govor predsjednika Antifašističke lige RH Zorana Pusića, koji je izrečen u povodu obilježavanja 75. godišnjice Dana ustanka u Srbu, 27. srpnja 2016. (i koji smo objavili na Autografu u rubrici vijesti vezanih za Antifašističku ligu), nekoliko osoba je kazalo da im je ta obljetnica sporna. Vidim da se o događajima u Srbu neće izjasniti ni ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić, ni predsjednik HDZ-a i premijerski kandidat Andrej Plenković dajući do znanja da ne znaju baš što Srb predstavlja.

Ministar Orepić je za N1 televiziju rekao ovo: “Policija postupa u skladu sa zakonima RH. Kod nas je sve ispolitizirano, pa i to. Tvrdim da naše društvo u ovom trenutku nije sposobno pričati o vlastitoj prošlosti. Mi imamo lijeve i desne povjesničre, to vidimo i na slučaju Srba gdje sam javno pozvao akademsku zajednicu, a sad pozivam čak i Ministarstvo kulture i Ministarstvo znanosti, da kažu narodu što se dogodilo u tom vremenu. Neka dođu među ljude i objasne im, a ne svaljivati odgovornost samo na policiju, koja je zaštitila javni red u tom prostoru. Neka i gospodin Hasanbegović objasni što taj spomenik predstavlja, neka izađe pred javnost, i neka to učini i ministar znanosti. Mi moramo otvoreno razgovarati s narodom, jer im služimo, a ne političkim mentorima.”

Gospodin Plenković, pak, istoj televiziji kaže ovako: ”Kad je riječ o događanjima u Srbu, HDZ je tu jako jasan: poštujemo hrvatske zakone i ne prihvaćamo bilo kakvu retoriku i incidente koji bi mogli dovesti do destabilizacije stanja u zemlji i zaoštriti odnose između Hrvatske i Srbije”.

Najkraće rečeno, ustanak u Srbu 27. srpnja 1941. nisu organizirali niti vodili četnici, kako kažu neki ljudi u redovima svećenika i biskupa Katoličke crkve u RH, odnosno kako ponavljaju neoustaše tipa Keleminec, iako su neki njihovi pristaše u ustanku marginalno sudjelovali. U suštini, ustanak je bio uspješna simbioza životne ugroženosti srpskog stanovništva od ustaškog genocida i energične revolucionarnosti organiziranih komunista i njihovih sljedbenika. Promatrano u globalu Drugog svjetskog rata, ustanak u Srbu bio je djelić ratovanja na pravoj strani, s izrazitim antifašističkim karakterom

Na pitanje kolegice Nataše Božić: ”Rekli ste da se proslava u Srbu, ako dobro citiram, koristila kako bi se nabijalo komplekse Hrvatima. Možete li pojasniti, što se konkretno mislili?” Plenković je odgovorio: ”Mi imamo 22. lipnja kao Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj, a 27. srpnja je jedan drugi datum, koji je obilježavao jedan drugi povijesni događaj. U tom kontekstu, ako gledate vrijeme iz bivše Jugoslavije, možete pratiti neke događaje, kako je to primjerice bilo 1971. i tko su ljudi koji su tamo dolazili, što su govorili i na koji način su bili tretirani tadašnji legitimni predstavnici hrvatske vlasti. To su te nijanse o kojima sam govorio.” Kolegica je imala potpitanje: ”Prema Vama je li ta proslava kontroverzna?” Plenković je na to rekao: ”Važno je da HDZ i ja poštujemo one blagdane koji su definirani odlukama Hrvatskog sabora”. Dakle, ne želi se izjasniti o Srbu.

Stječem dojam, da budem blag prema gospodinu Plenkoviću, da ne poznaje našu povijest.

Njemu, ministru Orepiću, ali i mojim poznanicima s Facebook zida te široj javnosti želim pojasniti zašto meni Dan ustanka u Srbu uopće nije sporan i zašto ga treba obilježavati.

Kako znam da ove kolumne prati i stručna javnost te kako svaki podatak u mojim kolumnama mora moći izdržati bilo kakvu kritiku ili propitkivanje, upućujem čitatelje na knjige kojma sam se poslužio: ”Prve iskre” Milana Majstorovića i Miće Medića, Lykos, Zagreb, 1961. (o NOB-u u Doljanima, odnosno Srbu), ”Kotar Donji Lapac u Narodnooslobodilačkom ratu 1941-1945”, Historijski arhiv u Karlovcu, Zbornik 14, uredili Gojko Vezmar i Đuro Zatezalo, Karlovac, 1985. (iscrpna građa od 1230 stranica koja u tančine opisuje ustanak naroda Like te donosi popis žrtava svih sela, svih općina spomenutog kotara) te ”1941. – godina koja se vraća”, Novi liber, Zagreb, 2007., (memoaristička knjiga publicista i partizana Slavka Goldsteina).

Osobito želim zahvaliti Slavku Goldsteinu koji u nizu metafora i metonimija svakodnevnoga života, u tekstu koji ispisujemo u tom životu, a zatim i okrutna i krvava stvarnost u godinama 1991. i 1995., kako je konstatirao Miljenko Jergović u recenziji toga vrhunskog djela publicistike, opisuje okolnosti i događaje iz tih godina, ali ne s namjerom prikazivanja pukih analogija, nego opet i iznova da bi pokušao odgovoriti na pitanja koja nam se stalno vraćaju iz 1941.

Što se, dakle, događalo od travnja 1941. u kotaru Donji Lapac i zašto je i kako došlo do ustanka u Srbu 27. srpnja 1941.?

Najkraće rečeno, ustanak u Srbu 27. srpnja 1941. nisu organizirali niti vodili četnici, kako kažu neki ljudi u redovima svećenika i biskupa Katoličke crkve u RH, odnosno kako ponavljaju neoustaše tipa Keleminec, iako su neki njihovi pristaše u ustanku marginalno sudjelovali. U suštini, ustanak je bio uspješna simbioza životne ugroženosti srpskog stanovništva od ustaškog genocida i energične revolucionarnosti organiziranih komunista i njihovih sljedbenika. Promatrano u globalu Drugog svjetskog rata, ustanak u Srbu bio je djelić ratovanja na pravoj strani, s izrazitim antifašističkim karakterom.

Ovom prilikom vrijedi podsjetiti na poznatu Goebbelsovu maksimu kako sto puta ponovljena laž postaje istinom. Već niz godina se kaže da narodni ustanak u Srbu 27. srpnja 1941. nije bio antifašistički, već se radilo o “četničkom zločinu genocidnih razmjera započetom od četničke rulje… organiziranom od pripadnika četničkog pokreta Draže Mihajlovića… smjerajući istrebljenju hrvatskog naroda u cjelini”.

Ni ustanak u Srbu nije bio imun od osvetništva. Neki ustanici iz Suvaje, kojima su Luburićeve ustaše poubijali cijele obitelji, osvetnički su u selu Brotnja poubijali 36 pripadnika iz nekoliko obitelji Ivezić. Još gori osvetnički bijes sručio se na Boričevac. Kad su ustanici 2. kolovoza ušli u to napušteno mjesto, zatekli su petnaestak starih ljudi koji se nisu htjeli pridružiti svojim sumještanima u bijegu u Kulen Vakuf i ostali su u svojim domovima. Svi su do jednoga poubijani, a cijelo selo je spaljeno

Istraživanje koje sam poduzeo dovelo me do toga da odbijem nazivati taj ustanak ”kontroverznim”, već smatram da mu treba dati naziv ”antifašistički”.

Prema Hrvatskom enciklopedijskom rječniku kontroverzan znači “sporan”, a za čovjeka koji želi znati istinu ništa oko 27. srpnja 1941. nije sporno. Sve je temeljito istraženo, mnogo puta opisano i svakom je istinoljubivom čovjeku istina dostupna.

Pišući knjigu “1941. – godina koja se vraća”, Goldstein je istražio relevantnu dokumentaciju i sažeto u knjizi opisao taj Dan ustanka u Srbu, pa s obzirom na novostvorene “kontroverze” te na ”nesnalaženje” Plenkovića i Orepića, osjećam svojom dužnošću podsjetiti na činjenice koje je utvrdio Slavko Goldstein (koje je autor posebno donio u tjedniku Nacional 27. srpnja 2011., što ovdje obilato koristim) i drugi konzultirani autori.

Početna je laž iz neoustaških, ali i nekih crkvenih krugova, na kojoj počiva sva daljnja argumentacija, da prije ustanka, dakle prije 27. srpnja, u Lici nije bilo ugroženog srpskog (pravoslavnog) puka od bilo kojih naoružanih vojnih ili redarstvenih postrojbi Nezavisne Države Hrvatske. Činjenice su upravo suprotne.

Pravoslavci (Srbi) u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bili su zakonski diskriminirani i egzistencijalno ugroženi već od prvih dana po uspostavljanju ustaške NDH. Ličkim je Srbima njihov zemljak Mile Budak javno poručivao “Ili se pokloni ili se ukloni!” i još direktnije “Bjež’te psine preko Drine!”, a iz susjedne Bosanske krajine cinik Viktor Gutić pjesnički im je dočaravao budućnost: “Poželjet će drumovi Srbalja, al’ Srbalja nigdje biti neće!”

Već oko Đurđevdana (6. svibnja) zaredala su hapšenja i ubijanja lokalnih srpskih političara, intelektualaca, svećenika, odvjetnika, a u kotaru Donji Lapac i mnogih seljaka koji su bili osumnjičeni da odbijaju predati oružje doneseno iz propale jugoslavenske vojske.

U Srbu i u drugim općinama kotara Donji Lapac uspostavljene su male ustaške posade, sa sjedištem i najjačom posadom u Boričevcu, u kojoj su pretežno ustaše iz Gospića i drugih ličkih krajeva, ali ima i domaćih ljudi.

Ustaše ne mogu biti pobjednici. A ovima koji partizanima godine 2016. viču ”Predajte se!” poručujem da nije partizanka Marija Balać, djevojka iz Kruga, sela ispod Plješevice, koju su ubili četnici, uzaludno poginula kad je svojim ubojicama rekla: ”Ubijte me, kukavice. Ali sloboda za kojom milijuni žude ipak će doći”. I došla je. Da ostane

Tijekom svibnja i lipnja 1941. ustaše odvode istaknutije srpske seljake iz njihovih kuća, otpremaju ih u Jadovno odakle se nitko ne javlja, a neke uhićenike ubijaju već nad jamom Bezdankom kraj Boričevca i bacaju ih u jamu. Hrvatsko stanovništvo Boričevca, opkoljeno srpskim selima, živi u strahu od osvete i tiho negoduje. Ima ih koji poručuju srpskim znancima iz susjednih sela neka ne dolaze u Boričevac, “jer ustaše nikome ne misle dobro”.

Muškarci iz srpskih sela kotara Donji Lapac iz opreza više ne noće u svojim kućama, već po obližnjim šumarcima. Skupljaju se u manjim grupama, raspoređuju za stražarenja, a neki imaju i oružje koje nisu predali ustaškim vlastima.

Oružanih sukoba nigdje još nema, tek poneki osamljeni hitac, vjerojatno kao upozorenje ustaškoj ophodnji da ne ulazi dublje u šumu. Narod je posvuda uznemiren, u cijelome kraju osjeća se napetost. O tome zorno izvještavaju lokalne oružničke postaje, izvori najobjektivnijih informacija, koje upozoravaju da ustaški postupci prema Srbima prijete eksplozijom.

Posljednjih dana mjeseca lipnja u Bihaću, Donjem Lapcu i Boričevcu pojavljuje se opunomoćenik iz Zagreba Vjekoslav Maks Luburić. Prema njegovom svjedočenju u jednoj raspravi pred Ustaškim stegovnim i kaznenim sudom 5. studenog 1941. (dosje HDA, USIKS, 337/41), on je bio upućen “s posebnom misijom da provede akciju čišćenja” i u tom smislu imao je sa sobom “opći nalog da na teritoriju Velike Župe Krbave i Psat sve vlasti, pa tako i vojničke, imaju se staviti na raspolaganje i podrediti meni tako dugo, dok nije završena akcija čišćenja koja je zamišljena”.

Luburićevo “čišćenje” započelo je 29. lipnja u rano jutro, kad su jake ustaške snage iz Bihaća natjerale oko 1200 srpskih seljaka iz općine Plitvička jezera da napuste svoje kuće, svoja polja, stoku i gospodarske zgrade, pa s torbama preko ramena krenu u prisilno izbjeglištvo, na put prema Srbiji.

Tri dana kasnije, 1. srpnja, s nekoliko kamiona punih ustaša i domobrana iz Bihaća, Luburić se zaustavio u selu Suvaja, nedaleko Srba. Navodno se tu neki dan pucalo iz šume prema nekom službenom automobilu u prolazu. Naravno, Luburić nije zatekao muškarce kod njihovih kuća, pa su toga dana prvi put u Lici masovno stradale žene i djeca. U roku od dva sata gotovo je cijelo selo bilo spaljeno i, prema jednom poimeničnom popisu, ubijene su 173 ljudske duše.

Sljedeća dva dana slično je Luburićevo “čišćenje” obavljeno u selima Osredak i Bubanj. Prema jednom oružničkom izvještaju, “povodom ovog događaja u selu Bubanj poginulo je 152 lica”, a prema naknadno sastavljenom poimeničnom popisu žrtava u sva tri sela – Suvaja, Osredak i Bubanj – tijekom ta tri dana početkom srpnja bilo je 279 ubijenih, pretežno žena, djece i staraca, i jedva desetak muškaraca u dobi za vojsku.

Tom Luburićevom “akcijom čišćenja” i prepadima koji su slijedili u selu Nebljusi i drugdje, put prema općem ustanku u općini Srb i u kotaru Donji Lapac bio je nepovratno trasiran. Uzaludna su bila nastojanja nekih razumnijih općinskih načelnika i ustaških povjerenika (npr. Jure Pavičića u Donjem Lapcu) da nekim dobronamjernim gestama umire srpsko stanovništvo (materijalna pomoć postradalim srpskim selima, oslobađanje nekih uhićenika).

Početna je laž iz neoustaških, ali i nekih crkvenih krugova, na kojoj počiva sva daljnja argumentacija, da prije ustanka, dakle prije 27. srpnja, u Lici nije bilo ugroženog srpskog (pravoslavnog) puka od bilo kojih naoružanih vojnih ili redarstvenih postrojbi Nezavisne Države Hrvatske. Činjenice su upravo suprotne

Ustaškim vlastima više nitko nije vjerovao, s jakim razlozima. Bilo je već cijelih sela koja su živjela po zbjegovima i samo se vrlo oprezno iz šumaraka silazilo svojim kućama. Bjegunci su se nalazili po šumama, dogovarali se, osjećali potrebu da se organiziraju, a organizaciju su im ponudili – komunisti.

Poslije njemačkog napada na SSSR 22. lipnja 1941. Marko Orešković, član centralnih komiteta KPJ i KPH, prenio je ličkim komunistima partijsku direktivu da pokrenu pobunu protiv ustaških i okupatorskih vlasti. U to vrijeme u Lici je, piše Goldstein, bilo 240 evidentiranih članova KP i vjerojatno dvostruko više aktivnih suradnika i članova SKOJ-a. U kotaru Donji Lapac članova KP i aktivnih suradnika nije bilo više od tridesetak, ali opće raspoloženje za otpor i pobunu, s obzirom na opisane okolnosti, u tom je kraju bilo najzrelije.

Malobrojni komunisti brzo su pridobivali brojne pristaše i aktivne sljedbenike s kojima su formirali borbene odrede po selima i zbjegovima. Po uputama Marka Oreškovića, zasnovanima na njegovu iskustvu iz Interbrigada u Španjolskom građanskom ratu, u četama i odredima odmah je uspostavljena institucija političkog komesara. Komandiri su bili ljudi s kakvim-takvim vojničkim iskustvom, a njima ravnopravni politički komesari bili su isključivo komunisti ili njihovi pouzdani sljedbenici. Uoči ustanka odredi su već brojali oko 300 naoružanih i još više nenaoružanih boraca, a višestruko su narasli već u prva dva-tri ustanička dana. U početku, odredi su se nazivali “gerilski”, a tek na intervenciju CK u rujnu su preimenovani u “partizanske”.

Komandant združenog Štaba gerilskih odreda za Donji Lapac i okolinu bio je Gojko Polovina, odvjetnički pripravnik iz Gračaca, vrlo istaknuti lokalni komunist, odličan organizator, predratni sekretar Kotarskog komiteta KPH za kotar Gračac. Članovi štaba u Donjem Lapcu i u Srbu bili su članovi KP Nikola Vidaković, Dušan Mileusnić, Đoko Jovanić i Milan Šijan, te bivši jugoslavenski oficir Stojan Matić koji je također ubrzo postao komunist.

U savjesno pisanom historiografskom radu o počecima ustanka Đoko Jovanić konstatira da je Gojko Polovina bio “stvarni rukovodilac ustanka, komandant, komesar i predstavnik vlasti”. Marko Orešković već je u fazi priprema povezao gerilske štabove u Srbu i Donjem Lapcu s partijskim i vojničkim vodstvom u Bosanskoj krajini, pa je organizacija pripremanog ustanka i sam ustanak s obje strane Une bio koordiniran.

Također je, na inicijativu Marka Oreškovića, Polovina uoči ustanka ponudio istaknuto mjesto u Štabu gerilskih odreda majoru jugoslavenske vojske Bošku Rašeti (da bude načelnik štaba ili možda komandant, a Polovina politički komesar), ali Rašeta je samo prihvatio da bude stručni savjetnik. Izgovarajući se bolešću, Rašeta nije nastupio ni na taj posao, da bi dva-tri mjeseca kasnije pristupio četnicima.

Lokalni političari velikosrpske i četničke orijentacije u Srbu i kotaru Donji Lapac nisu sudjelovali u pripremi ustanka, jer su zbog opasnosti od ustaških progona već u svibnju i lipnju pobjegli pod talijansku vlast u Dalmaciju (Stevo Rađenović, Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajo Omčikus i drugi). Nakon prvih ustaničkih uspjeha vratili su se kućama u Srb i u druga mjesta koja su već držali ustanici.

Ustanak u Srbu počeo je 27. srpnja 1941. prema prethodnom planu, koordiniran s istovremenim ustankom u Drvaru i u Bosanskoj krajini. Pred oko 150 ustanika u Srbu razbježala se malobrojna oružnička posada i ustanici su odmah zaposjeli općinsku zgradu i druge državne objekte. Već istoga dana ustanak se proširio po selima Neteka, Suvaja, Dobroselu prema sjeveru i Gornji Srb, Osredak, Kunovac i Zavlaka prema jugu.

U selu Neteka oko podneva došlo je do prve borbe. Ustanici iz Dugopolja i Zavlake rastjerali su oružnike i srušili željezničku prugu u Kaldrmi. Toga dana poginulo je svega nekoliko oružnika i ustaša i samo jedan ustanik.

Luburićevo “čišćenje” započelo je 29. lipnja u rano jutro, kad su jake ustaške snage iz Bihaća natjerale oko 1200 srpskih seljaka iz općine Plitvička jezera da napuste svoje kuće, svoja polja, stoku i gospodarske zgrade, pa s torbama preko ramena krenu u prisilno izbjeglištvo, na put prema Srbiji

Drugoga dana iz Gračaca i Kulen Vakufa domobranske i ustaške postrojbe već su kretale u “pacifikaciju” ustaničkog područja, ali ih ustanici dočekuju u vješto postavljenim zasjedama, suzbijaju ih i nanose im osjetljive gubitke. U tim okršajima drugoga dana poginula su svega dva ustanika.

Trećega dana ustanak se poput bujice već proširio po cijelom kotaru Donji Lapac. Posada iz Donjega Lapca povukla se uvečer 29. srpnja u Boričevac i kotarsko središte narednog je jutra već u ustaničkim rukama. U 3 sata ujutro 31. srpnja ustaška posada povlači se i iz Boričevca i gotovo svi žitelji tog mjesta, zajedno s hrvatskim izbjeglicama iz drugih sela, ukupno njih oko 2000, povlači se s vojskom u Kulen Vakuf.

Na bosanskoj strani Une ustanak je zahvatio još znatno šire područje. Već prvoga dana, 27. srpnja poslije podne, oslobođen je Drvar, a zatim i Krajina prema zapadu do Une i prema istoku do pred Bosanski Petrovac.

Usred NDH kompaktno područje s ukupno više od 3000 kvadratnih kilometara s obje strane rijeke Une bilo je već treći ili četvrti dan u rukama pobunjenika. Dok je u ostalim krajevima Hrvatske i Bosne antifašistički otpor protiv ustaške vlasti počimao postupno, od malih logora i borbenih grupa, pa pomalo do sve brojnijih četa i odreda, u drvarskom kraju Bosne i u hrvatskom kotaru Donji Lapac ustanak je bio poput stihije, nagao i masovan, općenarodni.

U takvoj stihiji čak i najbolja organizacija ustupa pred ekscesima i samovoljom. Puna kontrola nad postupcima vojske naprosto je nemoguća.

Na bosanskoj strani najmasovnije osvetničko ubijanje hrvatskih i muslimanskih seljaka i građana dogodilo se u rujnu, prilikom napada na Kulen Vakuf, a nekoliko manjih osvetničkih ispada i masovnih pljački desilo se već na samome početku ustanka.

Međutim, ni ustanak u Srbu nije bio imun na osvetništvo. Neki ustanici iz Suvaje, kojima su Luburićevi ustaše poubijali cijele obitelji, osvetnički su u selu Brotnja poubijali 36 pripadnika iz nekoliko obitelji Ivezić. Još gori osvetnički bijes sručio se na Boričevac. Kad su ustanici 2. kolovoza ušli u to napušteno mjesto, zatekli su petnaestak starih ljudi koji se nisu htjeli pridružiti svojim sumještanima u bijegu u Kulen Vakuf i ostali su u svojim domovima. Svi su do jednoga poubijani, a cijelo selo je spaljeno.

Gojko Polovina u svojim memoarima uvjerljivo opisuje kako je u Boričevcu kao komandant uzalud pokušao spriječiti osvetništvo. Sljedećeg dana na mitingu u oslobođenom Donjem Lapcu Polovina je javno osudio osvetničko nasilje, pa takvih ispada u jedinicama pod njegovom komandom više nije bilo.

Prvih dana ustanka među ustanicima u Srbu i Donjem Lapcu bilo je prilično mnogo ogorčenih koji su otvoreno zagovarali osvetništvo: “Za svaku našu spaljenu kuću gorit će barem jedna njihova, za svaku našu palu glavu past će barem jedna njihova (hrvatska) glava.”

Komunističko vodstvo antifašističkog ustanka suzbijalo je takve tendencije, prvih ratnih godina čak i vrlo uspješno. Politički se nastojalo za antifašizam pridobiti što više Hrvata, pa se neselektivno osvetništvo osuđivalo ne samo kao moralno nedopustivo, već i kao politički kontraproduktivno.

Usred NDH kompaktno područje s ukupno više od 3000 kvadratnih kilometara s obje strane rijeke Une bilo je već treći ili četvrti dan u rukama pobunjenika. Dok je u ostalim krajevima Hrvatske i Bosne antifašistički otpor protiv ustaške vlasti počimao postupno, od malih logora i borbenih grupa, pa pomalo do sve brojnijih četa i odreda, u drvarskom kraju Bosne i u hrvatskom kotaru Donji Lapac ustanak je bio poput stihije, nagao i masovan, općenarodni

Partizanima srpske nacionalnosti, koji su u prvoj ratnoj godini sačinjavali više od tri četvrtine partizanske vojske u Hrvatskoj, ukazivalo se na primjere hrvatskih komunista – u Lici na Marka Oreškovića, Srećka Manolu, Ivu Rukavinu, Šimu Balena, na Kordunu na Vecu Holjevca, Ivu Marinkovića, Miću Zlatića, a najviše na dalmatinske, primorsko-goranske i zagrebačke partizane, koji su već od jeseni 1941. sve brojnije stizali u Liku, na Kordun i Baniju u obranu srpskih sela od ustaških zuluma.

Bratstvo i jedinstvo kao parola možda je već od njenog nastanka zvučala usiljeno frazerski, ali u prve dvije-tri početne ratne godine ona je među partizanima u Hrvatskoj bila stvarnost kaže nam Goldstein, svjedok tih događaja.

Lokalni srpski političari pročetničke orijentacije, koji su se početkom kolovoza 1941. iz dalmatinskog izbjeglištva vratili u oslobođeni Srb i Donji Lapac, pokušali su se uklopiti i u politička zbivanja na tom području. Gojko Polovina i njegovi bliži suradnici, po uputama Marka Oreškovića, ispočetka ih nisu sprečavali, naprotiv: pokušavali su ih pridobiti za široki front narodnooslobodilačke borbe protiv ustaških genocidnih vlasti.

Stevo Rađenović pokrenuo je akciju da sa simpatizerima njegove politike u Srbu osnuje četnički puk “Kralj Petar II”, ali je odaziv bio slab i plan je propao. Ubrzo se pokazalo da je suradnja nemoguća jer se radilo o dva sasvim suprotna strateško-politička stava: dok je komunističko vodstvo ustanka zagovaralo ofenzivnu borbu protiv ustaškog režima i njegovih talijanskih padrona, pročetnički političari su tvrdili da je za Srbe u Hrvatskoj najuputnije da se stave pod zaštitu talijanskih okupatora umjesto da gube glavu u borbama s prejakim protivnikom.

Sukob dviju strana postao je neminovan.

Već od samoga početka pročetnički političari održavali su kontakte s talijanskim okupatorskim vlastima u Kninu, a kad su talijanske trupe u listopadu napale oslobođeni partizanski teritorij oko Srba, nastupio je definitivni raskol: partizani pod vodstvom komunista ratovali su protiv Talijana, a četnici su se svrstavali na talijansku stranu i postali suradnici okupatora.

Bila je velika sreća za Liku i cijelu Hrvatsku što se većina lokalnog srpskog stanovništva opredijelila za partizane, a ne za četnike. U protivnom bi hrvatsko stanovništvo već u toku rata bilo izloženo znatno širim razmjerima osvetništva koje su zagovarali veliki dijelovi četničkog pokreta. A da ne nagađamo o mogućim još dalekosežnijim poslijeratnim posljedicama katastrofičnog karaktera.

Pokušajmo rezimirati: antifašizam u većem dijelu Drugog svjetskog rata, od 22. lipnja 1941. do svibnja 1945., bio je privremeni savez kapitalističke demokracije i komunizma predvođenog Sovjetskim Savezom u borbi protiv zajedničke im životne opasnosti kojoj je nosilac bio fašizam. Kao vjerni politički sljedbenici Sovjetskog Saveza, komunisti u tadašnjoj Jugoslaviji krajnje su se borbeno i uspješno svrstali u taj globalni antifašistički blok. Međutim, kad se po završetku rata taj pobjednički savez ubrzo raspao, komunisti u Jugoslaviji nastavili su slijediti Staljinov SSSR i zemljom su zavladali na surov staljinistički način.

To je, doduše, u rigidnom obliku trajalo samo do 1950. godine, ali se tih pet poslijeratnih staljinističkih godina jugoslavenskim komunistima ne može lako oprostiti. Znali su voditi rat protiv najvećeg povijesnog zla, ali nisu znali biti mudri pobjednici i uspješni graditelji mirnodopske vlasti ponavlja već godinama Slavko Goldstein.

Međutim, sve to ne znači da im se mogu osporiti neprocjenjive zasluge u antifašističkom ratu, najizrazitije osvjedočene u Hrvatskoj ustankom u Srbu u nedjelju 27. srpnja 1941. godine.

Prvih dana ustanka među ustanicima u Srbu i Donjem Lapcu bilo je prilično mnogo ogorčenih koji su otvoreno zagovarali osvetništvo: “Za svaku našu spaljenu kuću gorit će barem jedna njihova, za svaku našu palu glavu past će barem jedna njihova (hrvatska) glava.” Komunističko vodstvo antifašističkog ustanka suzbijalo je takve tendencije, prvih ratnih godina čak i vrlo uspješno. Politički se nastojalo za antifašizam pridobiti što više Hrvata, pa se neselektivno osvetništvo osuđivalo ne samo kao moralno nedopustivo već i kao politički kontraproduktivno

Mislim da ministar Orepić i predsjednik HDZ-a Plenković ovdje imaju dovoljno informacija. Ukoliko zaista iskreno žele dobro Hrvatskoj, što se osobito tiče možebitnoga premijera iz redova HDZ-a, u navedenim knjigama mogu saznati istinu o ustanku u Srbu, o ustaškom teroru koji mu je prethodio.

Ustanici pamte da su već prvi dan gledali u leđa ustašama koji su kukavički bježali. Ukoliko Orepić i Plenković imaju potrebu vjerovati da su ustaše ”heroji, mučenici ili šehidi”, kako reče jedan znameniti HDZ-ovac, ne vjerujem da im ova kolumna može pomoći. Meni je pak čitanje navedenih djela, a osobito knjiga Slavka Goldsteina, pomoglo da shvatim kako se tih dana u i oko Srba rađala, kao i drugdje gdje sam nogom kročio bilo kako djete, bilo kao momak, bilo kao iskusan novinar klica organizacije koja je u sebi nosila niz pozitivnih elemenata, ali i sve one početničke slabosti koje karakteriziraju sve slobodarske pokrete u povijesti.

Ustaše ne mogu biti pobjednici. A ovi koji partizanima godine 2016. viču ”Predajte se!” poručujem da nije partizanka Marija Balać, djevojka iz Kruga, sela ispod Plješevice, koju su ubili četnici, uzaludno poginula kada im je rekla: ”Ubijte me, kukavice. Ali sloboda za kojom milijuni žude ipak će doći”.

I došla je. Da ostane.

    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?

> Svi tekstovi ovog autora