Veterinarska ideologija

Mnogi su pokušavali na različite načine odrediti ono što je čovjeku najvlastitije, ono što ga razlikuje od svakog drugog oblika života, pa su dolazili do toga da je čovjek biće koje proizvodi, stvara tradiciju, smije se, nadilazi prirodni svijet kreirajući povijesni svijet, itd. No, ono što se ne spominje često, a bitna je karakteristika ljudskog načina postojanja, gotovo najznačajnija, to da je čovjek jedino biće koje je svjesno vlastite smrtnosti.

Postojati i ostvarivati se ujedno znači i nestajati. Što smo duže prisutni u vremenu, to nam je manje vremena preostalo.

Pitanje smrtnosti nije samo pitanje emocionalnog odnosa, ono je izvorno ljudsko pitanje, ono je, osim što je pitanje, ujedno i odgovor na pitanje o čovjeku i smislu njegove egzistencije.

Čovjek je, naprosto, biće smrti i biće umiranja, on živi načinom smrti i umiranja. Ako toga nije svjestan, onda uopće i ne živi, nego se nalazi u besmislenoj bezodnosnosti. Biti u odnosu s vlastitim umiranjem i vlastitom smrću ujedno znači biti slobodan i moći istinski živjeti.

Čovjek je, naprosto, biće smrti i biće umiranja, on živi načinom smrti i umiranja. Ako toga nije svjestan, onda uopće i ne živi, nego se nalazi u besmislenoj bezodnosnosti. Biti u odnosu s vlastitim umiranjem i vlastitom smrću ujedno znači biti slobodan i moći istinski živjeti

Izvor slobode nije u drugome, prema drugome se razvija odgovornost, u susretu s drugim razvija se praksa naše slobode – ako pred drugim kapituliramo i slijepo ga slijedimo, onda nismo slobodni, ako drugoga želimo osvojiti i lišiti ga slobode, onda također nismo slobodni, jer biti slobodan znači cijeniti slobodu, vlastitu slobodu i slobodu drugog čovjeka.

Izvor slobode je, dakle, u nama, a svijest o vlastitoj smrtnosti uprisutnjuje slobodu i podsjeća nas da nam povijest, društvo, politike i države ne daju slobodu, kao što nam ne daju ni život; povijest, društvo, politike i države nam mogu podariti iluziju o slobodi, mogu nas pretvoriti u zarobljenike velikih priča o bitnosti države, nacije, religije ili epohe.

Tko postane zarobljenik takve priče ne može biti slobodan, jer je njegov život u funkciji ”slobode” države, nacije, religije ili epohe, a kada se stvori priča o bitnosti nečega što nije čovjek i o tome da se smisao ljudskog života ostvaruje u tome da čovjek tu bitnost vlastitim životom brani, onda države, nacije, religije i epohe postaju egzekutori ljudske slobode. Toga je svjestan čovjek koji je svjestan vlastite smrti.

Život je jednokratan, ljudski život je mogućnost da se u jednokratnosti demonstrira snaga slobode. Tada je taj život smislen, tada taj život razotkriva smisao države i nacije, religije i politike – one služe ljudskoj slobodi, one su nemjerljivo malene veličine, potpuno neznatne u odnosu na veličinu ljudske, individualne i prema smrti kretajuće slobode.

Tu istinu zna svaki čovjek koji je svjestan vlastite smrti; svaki čovjek koji djeluje iz izvjesnosti smrti koja ga potiče da bude slobodan čovjek je života.

Samo čovjek koji je živio može vlastitu prisutnost u vremenu otvoriti prema smrti koja konačno dokida život. Čovjek koji nije živio, čovjek koji je neznatan pred tzv. velikim pričama o državi, religiji, naciji, politici, domovini i povijesti, ne može ni umrijeti, on se samo sklanja sa svjetske pozornice i svoje mjesto ustupa nekom drugom zarobljeniku priče o veličini onoga što bi trebalo čovjeku služiti, a povijesnom perverzijom je pretvoreno u to da čovjek tome služi.

Ako navedenim postulatom promotrimo dvije priče koje obilježavaju ovotjednu hrvatsku zaboravljivost ili beznačajnost sjećanja, a to su priče o ministru Kuščeviću i revnom isusovcu pateru Iki koji skrbi o muškosti, uviđamo svu uzaludnost iluzije da će Kuščevićeva verzija države ili Ikina verzija religije cijeniti slobodu i odgovornost prema drugome.

Život je jednokratan, ljudski život je mogućnost da se u jednokratnosti demonstrira snaga slobode. Tada je taj život smislen, tada taj život razotkriva smisao države i nacije, religije i politike – one služe ljudskoj slobodi, one su nemjerljivo malene veličine, potpuno neznatne u odnosu na veličinu ljudske, individualne i prema smrti kretajuće slobode

Ovakva država će svoj vrhunac doživjeti u zemljišnim knjigama ili u kampovima, ovakve verzije države i religije nesposobne su da se suoče s ljudskom slobodom, jer u čovjeku vide glasača koji će njihovu veleposjedničku praksu činiti zakonitom ili, naprotiv, nezgotovljeno biće koje treba u kršćanskim kampovima dodatno animalizirati kako bi ga se učinilo ratnikom, lovcem i pustolovom.

Jer, poznato je, Krist se za života nije odvajao od oružja kako bi što više teritorija osvojio za sebe i svoga oca, draže su mu bile šume u kojima je mogao odmjeriti snagu s divljim životinjama od cendravog razgovora s Marijom Magdalenom kojoj, uostalom, nije dano da razumije potrebe njegovog pustolovnog srca.

Pervertirana država i religija traže ratnike i vojnike izvan vojarni, pervertiranoj državi i religiji trebaju obeslobođeni, animalizirani ljudi koji će vlastiti život staviti u funkciju toga da predstavnici takve države mogu bilježiti rast nekretnina u zemljišnim knjigama ili da se na razinu svetosti i božanske providnosti stavi jedan huškački, ratnički govor predstavnika religije koja čovjeka promatra veterinarskom optikom.

Čovjek koji je svjestan vlastite smrti s ironijom promatra takve pokušaje da se velikim učini nešto što je prizemno i pred-i-nikad-ljudsko.

Država koja nije u stanju skrbiti o svakom građaninu nije niti može biti država. To je bolni privid države. Religija koja nije u stanju čovjeku prići s ljubavlju nije niti može biti religija. To je samo perverzna i radikalizirana verzija politike koja je stvorila državu koja nije u stanju biti državom.

Slobodan čovjek u navedenim kreaturama vidi upravo ono što te kreature jesu – protuhumane kreature koje preziru čovjeka i njegovu slobodu.

Poznato je, Krist se za života nije odvajao od oružja kako bi što više teritorija osvojio za sebe i svoga oca, draže su mu bile šume u kojima je mogao odmjeriti snagu s divljim životinjama od cendravog razgovora s Marijom Magdalenom kojoj, uostalom, nije dano da razumije potrebe njegovog pustolovnog srca

Čovjek ne nastaje u državi niti u kampovima, na postoji tečaj da netko postane čovjek. Čovjek je jedino biće koje nastaje u sebi, on ima vrijednost u sebi i po sebi, a ne po drugima. Diktatom nitko nikada nije postao čovjek, ali se zasigurno svakim diktatom čovjeku oduzimala čovječnost.

Prihvatimo napokon da je čovjek veličina, da sve strukture – od države do religije – trebaju biti u funkciji ostvarivanja ljudske slobode u jednokratnosti njegovog egzistiranja.

Čovjek je, dakle, jedino biće koje je svjesno vlastite smrtnosti. Njegov život je demonstracija slobode u jednokratnom egzistiranju.

Slobodan čovjek koji je toga svjestan shvaća da država u kojoj legalno nastaju zaštićeni veleposjednici nije država, to je legalna perverzija države u kojoj nije moguće umirati jer u takvoj državi ničega osim smrti nema niti može biti.

Religija koja u kampovima stvara muškarce nije religija, nego, da posudim omiljenu etiketu predstavnika takve religije, to je, zapravo, uvođenje veterinarske ideologije.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ ŽIRO RAČUN: HR8923600001102715720, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.

 

    •  HDZ se, kao i Tuđman nekoč, politički iživljava nad državom
    •  Nama je demokracija teret jer mi, kao građani, imamo grešku
    •  Naše hrvatstvo je uhićeno hrvatstvo
    •  Afera Beroš: Plenkoviću suradnici trebaju kao terapija
    •  Pogrešno shvaćena vjera ubija – djecu, društvo i boga
    •  Samostalnost smo stekli zahvaljujući antifašističkom pokretu
    •  Pio XII. je moralni kukavica, a Hrvatska zatvoreno društvo
    •  Načelnik Glavnog stožera OSRH kao stranački potrčko
    •  Osobu koja izvrši suicid zapravo nismo poznavali
    •  Ivan i Aleksandar besplatno se vole, svim licemjerima usprkos

> Svi tekstovi ovog autora