A što da je Mate Uzinić molio s nama za žrtve u Komiću?

Riječki je nadbiskup Mate Uzinić u četvrtak 2. srpnja slavio misu u povodu 35. godišnjice osnutka odnosno postrojavanja 111. Gardijske brigade iz Rijeke, tzv ”Zmajeva”. Nemam razumijevanje za tu Uzinićevu misu (premda je nadbiskup dobro propovijedao i mi smo objavili njegove riječi u našoj rubrici Abrahamova djeca) jer ona nije bila misa zadušnica nego točka u protokolu. Naime, bila je dio programa obilježavanja 35. obljetnice osnutka brigade koji je nakon mise nastavljen svečanom akademijom te komemorativnim skupovima.

I čudno mi je što je nedavno Mate Uzinić dao objaviti priopćenje u kojem kaže da vojnim barijacima nije mjesto u crkvenim procesijama, a sada sam služi misu u protokolarne svrhe, dajući počast jednoj vojnoj jedinici.

Vjerujem, načelno, da nije pogriješio kada je govorio, pogotovo ne u ocjeni nakane s kojom su ti ljudi kretali u rat: ”Niste krenuli iz mržnje, nego iz potrebe da se obrani ugroženi čovjek, da se zaštiti domovina, da se stane uz one koji su bili izloženi nasilju i stradanju”.

Ja ne sporim sve Uzinićeve riječi, pogotovo ne one u većem djelu propovijedi, jer tu ima zaista vrlo važnih segmenata, poput slijedećeg: ”Nijedan rat, pa ni obrambeni, ne prolazi bez rana. Nijedan rat ne ostavlja ljude netaknutima. U ratu se čovjek susreće sa strahom, gubitkom, mržnjom, željom za osvetom, sumnjom u dobro, ponekad i s napasti da drugoga više ne vidi kao čovjeka. Zato danas ne molimo samo za pokojne i ne zahvaljujemo samo za žrtvu.

Danas molimo i za oproštenje. Molimo Gospodina da nam oprosti sve trenutke u kojima smo kao pojedinci ili kao zajednica odustali od drugoga, pa i onda kad nam je taj drugi bio neprijatelj. Jer i neprijatelj ostaje čovjek. I on je, u Božjem naumu pozvan biti brat”.

Dakle, ne mogu i ne smijem ignorirati ove pokajničke riječi! Ja sporim samu misu kao dio protokolarne građanske agende.

Osporavam i rad Uzinićevih novinara koji govore, to se čita u izvještaju na stranicama Riječke nadbiskupije, da su ”svoje živote na oltar domovine položila 53 pripadnika”.

Kao što vojnim barijacima nije mjesto u katoličkoj procesiji, tako ni pojmovi koji sakraliziraju politiku nisu dobrodošli u katoličkim izvještajima.

Imam brata nestalog hrvatskog vojnika i nikada ne bih relativizirao ničiju smrt ili nestanak. Moja je opservacija načelne naravi.

Tim pojmom, “oltar domovine”, događa se sakralizacija politike (preciznije, idolatrija). Korištenje pojma “oltar” izvan liturgijskog, crkvenog konteksta teološki je sporno.

Oltar je u kršćanskoj teologiji isključivo žrtvenik na kojem se prinosi euharistijska žrtva i posvećen je Bogu. Prenošenje tog sakralnog termina na državu ili domovinu otvara opasnost od političke idolatrije (statolatrije – obožavanja države i nacije kao vrhovnog božanstva).

“Oltar domovine” spaja pojam domoljublja s patnjom i žrtvom života. Teološki se postavlja pitanje relativizacije pojma žrtve, jer kršćanski mučenik daje život za vjeru i Boga, dok nacionalni spomenik slavi žrtvu za ovozemaljsku političku tvorevinu.

Kao što znate, imamo “oltar domovine” na Medvedgradu u Zagrebu, na Medvednici. Sama prenamjena Medvedgrada (koji uključuje srednjovjekovnu kapelicu) i stvaranje nacionalnog “oltara” na otvorenom prostoru dio je procesa u kojem se vjerski simboli i vokabular sekulariziraju i stavljaju u službu političkog legitimiteta.

Što je poanta današnje kolumne? Gospodina nadbiskupa upozoriti na zločin u Komiću koji se veže za kretanje brigade ”Zmajeva” u Lici nakon ”Oluje” a koju on sada hvali. Ja ga molim da pročita ovu kolumnu i da se pomoli za žrtve zločina u Komiću.

Razmišljam ovako: tada smo u HHO-u imali člana katoličkog svećenika, don Luku Vincetića, pa se pitam, teoretski – što da je tada naš bio član don Mate Uzinić (zaređen je za svećenika 27. lipnja 1993.) i da je njemu zapala dužnost da sahrani žrtve u Komiću, nešto što smo pomogli obaviti našemu kolegi u Odboru, umirovljenom protojereju SPC-a u Zagrebu, o. Jovici Nikoliću? Da li bi sada veličao vojne postrojbe?

U veljači 1996. smo dobili dojavu da u selu Komić, kod Udbine, još na otvorenom leži grupa Srba ubijenih nakon ”Oluje”. Bili smo šokirani jer je to značilo da apsolutno nitko od hrvatskih vlasti u tom selu nije bio od počinjenja zločina, 12. kolovoza 1995., do našeg dolaska u veljači 1996.

Službeni podaci Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (DORH) i dokumentacija nevladinih organizacija pokazuju da je slučaj u selu Komić zaprimljen kao kaznena prijava neposredno nakon počinjenja, no istraga je ostala u fazi predistražnih radnji protiv nepoznatih počinitelja te nikada nije podignuta službena optužnica protiv konkretnih pojedinaca ili pripadnika određene postrojbe.

Ja sam, čim smo se vratili u Zagreb, napisao tekst za Novi list u Rijeci, čiji sam bio dugogodišnji kolumnist, komentator i izvjestitelj. S obzirom na moju prisutnost u Rijeci i u Novome listu (kao i na članstvu u HHO-u) ja sam te 1996. dobio poruke od izvora čiji sam identitet dužan tajiti, od ljudi kojima je taj zločin bio pretežak i koji su mi govorili da su ga počinili ”Zmajevi”.

Dakle, stigli smo tamo kao ekipa Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava (o ovomu postoji dosta objavljenog materijala, a svijedok ovomu što govorim mi je novinar Bojan Munjin koji je tada bio s nama u svojstvu djelatnika ureda HHO-a) i obavijestili smo policiju koja je pozvala istražnog suca iz Zadra.

Požurio sam, premda mi je bilo jako teško i mućno to gledati, poslikati scenu zločina (leševe i spaljene kuće) i sastaviti izvještaj onako kako smo ranije bili instruirani od djelatnika Tužiteljstva Haškog tribunala. Do smrti ću, čini se, pamtiti kostur najstarije post-olujne žrtve, 93-godišnje srpske starice Save Lavrnić (r. u Komiću 24. 11. 1903.) jer je bila kao i drugi leševi, raskomadana od vukova ali vezana žicom za drugi kostur za kojeg smo kasnije uspostavili da je riječ o njenom sinu, Petru Lavrniću.

Nedavno sam u Beogradu, na promociji Laguninog izdanja mog ”Argentinskog romana”, susreo osobu iz sela Komić koja se nekako spasila u zbijegu tijekom ”Oluje” i koja mi je rekla da je Sava bila ”duša od čovjeka”, ”dobrica”, i da je Petar bio ”malouman”, ”dementan”.

Bojovnici HV-a su tog 12. kolovoza 1995. baš bili okrutni jer su pobili sve starce i zapalili im cijelo selo u kojem je, prema popisu stanovništva, do rata 1991. živjelo 198 stanovnika srpske nacionalnosti.

Documenta je prošli tjedan (ponedjeljak 29. lipnja) u KIC-u u Gospiću objavila preliminarne rezultate istraživanja “Ljudski gubici 1991. – 1995. u Hrvatskoj” za područje Ličko-senjske županije. Popis obuhvaća 1775 osoba koje su stradale ili imale prebivalište na području Ličko-senjske županije.

“Položili smo ruže za sve stradale srpske civile i vojnike ubijene na području Medačkog džepa. U akciji Hrvatske vojske koja je trajala od 9. do 11. rujna, a zapravo završila 17. rujna 1993., su potpuno spaljena i opljačkana sela Čitluk, Počitelj i Divoselo. Pamtimo sve ubijene, bez obzira kojoj grupi pripadaju. Neka počivaju u miru”, kazala je tom prilikom Vesna Teršelič, voditeljica Documente.

Prenosim s toga popisa (ovi podaci su već bili objavljeni u izvještaju HHO-a o ratnim događajima i kršenjima ljudskih prava za 1995. ali sada su sistematizirani u popisu Documente).

Ubijeni su: redni broj 146 – Marija Brkljač-Ugarković (r. 24. 11. 1921.), živa spaljena u kući (Komić 88); redni broj 650 – Petar Lavrnić (r. 12. 7. 1933.); redni broj 651 – Sava Lavrnić (r. 24. 11. 1903.), majka Petrova; redni broj 895 – Borka Opalić (r. 12. 7. 1948.), čije tijelo nismo našli jer se od 4. 8. 1995. vodi kao nestala osoba (gotovo sam siguran da sam fotografirao njen NN grob u slikama koje sam uradio u listopadu 1995. na groblju u Gračacu kada sam snimio čak i NN grob 752! Slike smo objavili u Novom listu i u tjedniku Feral Tribune); redni broj 963 – Mika Pavlica (1904. godište), nepokretna, živa spaljena u kući; redni broj 1548 – Mara Mirković (1905. godište) i pod rednim brojem 1549 – njen suprug Rade Mirković (1904. godište).

Ovo što pripovijedam nisu bajke: ja sam, ponavljam, tamo bio, dio ovoga vidio i svojedobno opisao na presici HHO-a i, kako rekoh, objavio.

Možda me tada najviše pogodilo to što hrvatske vlasti nisu pokazale nikakav interes da obiđu ta sela. Za mene je bilo apsolutno nepojmljivo da su tijela majke i sina, 93-godišnje Save Lavrnić i 65-godišnjeg Petra Lavrnića, ležala na dvorišnom putu djelomice prekrivena snijegom i razderana od vukova skoro pola godine nakon događaja i to nekoliko kilometara od Udbine.

Prenosim dio izjave Jele Ugarković, kćeri Marije Brkljač-Ugarković koja je izgorjela u svojoj kući u Komiću 88.

”…Kad sam 4. kolovoza preko radija čula izjavu našeg Predsjednika, da Hrvatska vojska ide u osvajanje ovog prostora, koje je bilo pod srpskom vlašću, bilo mi je malo nelagodno, ali nisam se ničeg bojala jer sam vjerovala da se nikome neće ništa dogoditi. Nisam pala pod nikakav utjecaj da bilo kamo idem. Nisam ni imala kuda. Samo ovdje gdje sam rođena i gdje su mi roditelji.

5. kolovoza došao je susjed i pitao me da li ću ići, rekla sam: NE! Nastavila sam obavljati poslove, normalno kako sam ih obavljala i prijašnjeg dana. Samo sam 7. kolovoza obišla selo (Komić) da vidim je li itko ostao. Vidjela sam da je ostalo par ljudi. Oni su većinom dolazili k meni radi tranzistora kojeg sam imala, da li se nešto dešava. Nije se ništa dešavalo…

Međutim, desilo se nešto drugo.

12. VIII. u selo, između 12 i 14 sati dolazi vojska, dolaze dva tenka i tri transportera. Jedna je vojska došla u Poljice, jedna u Komić. Došli su iz pravca Ondića. Nisu pucali. Pucanje je nastalo iza moje kuće. Čula sam pucanje, ali nisam vjerovala da će kod mene doći tako iznenada u moju kuću. Tata je otišao na neko brdo da vidi da li se što dešava… Kad sam došla u kuću dala sam majci malo vode – ona je bila nepokretna!

Onda je pas zalajao. Stala sam. Čula glasove. Onda je vojska došla. Odmakla sam se 15 metara od kuće, iza jednog rastića. Sve su palili. Kad je bilo sve gotovo čula sam da je rečeno: ”Dečki, sve je zapaljeno, idemo ća!” Onda je sve planulo…

Skočila sam preko živice. Nisam ništa vidjela. Skotrljala sam se preko živice. (Kasnije) kad sam došla do vrata, samo sam vidjela da se krov ruši. To je bila za mene pomrčina sunca…

Palili su susjednu kuću. One je pusta već 20 godina. Palili su žito. Kad su sve napravili, stali su u kolonu, profesionalno, dva po dva…

Sva sijena koja smo u polju imali, sve su redom zapalili…

(Otišla je u brdo) Nakon dva dana sam se spustila… Vidim kosti. Pogledam malo bolje, kosti od glave. Sitne su kosti izgorjele, ostale su samo krupne i od glave. To sam pokupila u jednu malu ranjglicu… Našla sam u drugoj kući, koja nije (skroz) izgorjela, jedan komad platna. Zamotala u platno i zakopala dolje u šljivar…

Onda sam ja 25. VIII. otišla kod UNPROFOR-a u Klapavicu, koji nas je smjestio u kamp Borje…”.

***

Unatoč tome što su podaci o ubojstvima prijavljeni policiji i uvršteni u izvješća Hrvatskog helsinškog odbora (HHO) te Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), DORH nikada nije identificirao zapovjednu ili pojedinačnu odgovornost unutar struktura HV-a koja bi rezultirala sudskim procesom za ovo konkretno selo.

DORH u službenim očitovanjima o akcijama nakon “Oluje” navodi ukupne brojke prijava za ubojstva, palež i pljačku na oslobođenim područjima. Međutim, većina slučajeva iz kolovoza 1995. na širem području Korenice i Udbine ostala je neriješena zbog “nedostatka dokaza o identitetu izravnih počinitelja” koji su se tada kretali terenom u sklopu operacija čišćenja.

Tijekom cijelog kolovoza na području Like, pa tako i oko Udbine (gdje se nalazio strateški važan vojni aerodrom), odvijale su se operacije čišćenja terena. U službenoj vojnoj terminologiji ove su akcije bile namijenjene pronalaženju, neutralizaciji ili zarobljavanju zaostalih i razbijenih skupina vojnika Srpske vojske Krajine (SVK).

Niti u jednom arhivskom vojnom dokumentu koji je dospio do javnosti ili sudova (uključujući Haški sud) ne postoji zapovijed za napad na civile ili paljenje kuća u selu Komić. Prema izvješćima promatrača UN-a i organizacija za ljudska prava, zločine su činile manje skupine vojnika u operativnoj pozadini, često izvan izravne kontrole viših zapovjednika, što je otežalo službeno lociranje odgovornosti unutar specifičnih brigada. Ukratko, iako je zločin u Komiću pravno i povijesno neosporan, službeni dokumenti DORH-a ne sadrže ime niti jedne vojne postrojbe, pa tako ni 111. brigade, kao službeno osumnjičenog počinitelja ovog nedjela.

Često mi se prebacuje da ne govorim o zločinima JNA i srpske paravojske, da se, riječima Mate Uzinića (iz navedene propovijedi), ”izjednačavaju žrtva i agresor”. Ovo navodim jer me i to zasmetalo na Uzinićevoj misi. Naime, ja znam da on shvaća da nas Evanđelje ući da najprije počistimo ispred vlastitoga praga i da nadbiskup drži do Izjave HBK u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata, objavljene 1. svibnja 1995.

I mons. Uzinić i ja smatramo da ”nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice”, već da su ”Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”

Podsjećam te velike Hrvate koji me prozivaju, a šute na glasovite riječi kardinala Franje Kuharića izgovorenih u više navrata: ”Neka mi bude dopušteno da ponovim ono što sam govorio pred tisućama hodočasnika na blagdan Velike Gospe u Mariji Bistrici 1991. godine. Već je onda terorizam planuo u rat! Već se onda moglo predviđati nesreće, razaranja, smrt. Što sam poručio onda, ponovit ću sada: Bogoljublje je nužno i čovjekoljublje, a čovjekoljublje je i rodoljublje! Stoga i naše rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mržnje ili želje za osvetom. Obrana slobode i mira je pravo i dužnost, ali uvijek u zakonitosti pravne države. Zato se ne smije ništa učiniti ni protiv ljudske osobe, ni protiv njene imovine što bi bilo izvan zakonite obrane i što bi bilo samo izraz mržnje i osvete! Stoga naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Naše je rodoljublje kršćansko…” (Marija Bistrica, Velika Gospa 1995. nakon što je informiran, i od mene, o zločinima nakon ”Oluje”).

Kako napisah, imam brata nestalog, ubijenog hrvatskog vojnika i ne bavim se relativizacijom zločina: sve su žrtve za mene pred Bogom jednake pa tako i Jaga Šnjarić koja je ubijena u Čanku 10. prosinca 1991. kada su snage JNA i pobunjenih Srba zauzeli hrvatsko mjesto Čanak nakon čega su opljačkali i potom spalili selo, a odmah ubili šestero seljana. Naime, najokrutnije su ubili Jagu: tukli su je pred kućom da im dade devize, zlato, a kad nisu našli što su tražili, zavezali su joj noge za jedan auto i vozili po cijelom selu.

Ali ovdje govorimo o konkretnom zločinu ”naših snaga”, snaga kojima mons. Uzinić posvećuje hvalospijeve.

Crkva ne bi trebala slaviti brigade i njihove obljetnice, baš kao što ni njihovim barijacima nije mjesto u procesijama!

Crkva bi trebala biti na strani aktivista civilnog društva. Osnovni motiv provedbe Documentina projekta ”Ljudski gubici u Hrvatskoj 1991. – 1995.” jest činjenica da niti 31 godina nakon završetka ratnih sukoba nije utvrđen vjerodostojan, provjerljiv i neprijeporan broj žrtava rata, prije svega ubijenih i nestalih, s područja cijele Republike Hrvatske.

Neophodnost realizacije ovog projekta, smatraju u Documenti, ”proizlazi iz potrebe za sprečavanjem političkih i ideoloških manipulacija brojem žrtava tijekom rata u Republici Hrvatskoj. Takvo stanje ne pridonosi u dovoljnoj mjeri ublažavanju ratnih posljedica što je preduvjet razvoja multietničkih i multikulturalnih sredina. Utvrđivanje činjenica o ratnim događajima i posljedicama izuzetno je važno za građane/ke RH, stanovnike/ce susjednih postjugoslavenskih zemalja i cijele Europe. Realizacija ovog projekta onemogućit će proizvoljne, netočne i zlonamjerne manipulacije brojem žrtava rata”.

Osiguranje relevantnih podataka također je od pomoći institucijama i organizacijama koje sudjeluju u procesima kažnjavanja (domaći sudovi, MKSJ), izgradnje održivog mira i povjerenja. Na taj način pridonosi se individualizaciji odgovornosti za zločine.

U istraživanju se, naglašavaju, polazi od pretpostavke da je nužno utvrditi činjenice o svim žrtvama i stradalnicima, bez obzira na njihovu etničku, političku, socijalnu pripadnost ili svojstvo. Pri dokumentiranju ljudskih gubitaka koristi se primjerena znanstveno utemeljena metodologija i suvremene tehnike istraživanja.

Žrtvama rata se, kažu, želi odati pijetet tako što će se omogućiti da njihova imena i okolnosti stradanja budu poznate bez obzira na to kojoj su etničkoj ili vjerskoj skupini pripadali, koju su političku ili ideološku ideju branili.

Proseći još jednom nadbiskupa Matu Uzinića da se pomoli i za žrtve Komića, podsjećam da je obaveza svakog društva osvijestiti da žrtve ratnih stradanja nisu naprosto brojevi, već ljudi s imenom i prezimenom.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Gospa od HVO-a i HR Herceg-Bosne
    •  Uzinićevo NE! ustaštvu i nacionalističkoj isključivosti
    •  Peter Kuzmič rame uz rame s Jurjom Strossmayerom
    •  Zašto sam prijavio HTV: Hrvati i Srbi istorodna su braća
    •  Uzinić ispravno: odgovorni smo za svijet. Nismo mu vlasnici
    •  Nastavlja se hrvatska sramota u Vatikanu
    •  Dražen Kutleša sponzorira cenzuru koja hrabri neoustaše
    •  Jesmo li sposobni za potreban kongres kulturnih radnika?
    •  Kardinal Vinko Puljić u kolu s mrziteljima islama
    •  Jasenovac i pitanje hrvatske krivnje

> Svi tekstovi ovog autora