Rat i zlo: snaga i granice književnosti

Brojni ratovi i međusobna sukobljavanja na južnoslavenskom prostoru objašnjavaju zašto su baš rat i zločini među najučestalijim temama književnosti štokavskoga jezičnog područja. Pojedina književna djela odavno postala dio kulturnoga kanona, dok su druga izazivala političke i ideološke sporove do te mjere da su optuživana kako su stvarala atmosferu u kojoj su ratovi devedesetih postali mogući.

Među njima posebno mjesto zauzima roman “Nož” srpskog pisca Vuka Draškovića iz 1982. godine. Malo je knjiga koje su uoči raspada Jugoslavije izazvale toliko rasprava i imale tako snažan društveni odjek. O političkim implikacijama ovoga romana mnogo je napisano i još dugo će se pisati. Međutim, ostavimo li nakratko po strani njegovu recepciju u socijalističkoj Jugoslaviji, u njemu možemo uočiti jednu drugu, prilično zapostavljenu dimenziju.

Već u drugom poglavlju nailazimo na ključni govor mostarskog vladike održan na mjestu gdje su “u junu 1941. gatačke ustaše pobile i u istu rupu zatrpale trideset i sedam svojih komšija.”

“Braćo i sestre!… Pomolimo se Bogu da se 1941. godina više nikada ne ponovi…

…Moramo da pamtimo zlo i da nikad ne oprostimo zločine! Živi nemaju pravo ni da praštaju ni da skrivaju bratske rane pokojnih… Istorija nas je toliko puta opomenula da se putokazi u budućnost nalaze u prošlosti.”

Ovaj roman se završava dijalogom između dvojice glavnih likova, Alije Osmanovića i Milana Vilenjaka, u kojem se ponavlja ista vladičina poruka, kojom kao da se i sam Drašković obračunava s nekim neimenovanim sugovornicima:

“Govore da treba zaboraviti, što prije zaboraviti. Živi, navodno, nemaju šta da kažu mrtvima. Ali mrtvi – planu Milan – imaju i moraju da poruče dosta toga živima!”

Čitajući ove riječi, gotovo se samo od sebe nameće pitanje: s kim to Drašković zapravo vodi ovu polemiku, tko to govori da zločine treba zaboraviti? Na prvi bi se pogled moglo pomisliti da se obračunava s komunističkom politikom koja je, po nekima, u ime bratstva i jedinstva potiskivala sjećanje na zločine iz Drugoga svjetskog rata. Ali ako “Nož” posmatramo prije svega kao književno djelo, njegove je moguće sugovornike vrijedno potražiti upravo u književnosti.

Među njima se najprije nameće Meša Selimović. Već na početku “Tvrđave” njegov glavni junak Ahmet Šabo kazuje:

“Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvijerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.”

Drugi mogući sugovornik je nobelovac Ivo Andrić. U romanu “Na Drini ćuprija” pronalazimo njegova sljedeća razmišljanja:

“Kako da se opiše ono talasanje u ljudima, koje je išlo od nemog životinjskog straha do samoubilačkog oduševljenja, od najnižih nagona krvološtva i podmukle pljačke do najviših podviga svetačkog žrtvovanja u kome čovek prevazilazi sebe i dodiruje za trenutak sfere viših svetova sa drugim zakonima? Nikad to neće moći biti kazano, jer onaj ko to sagleda i preživi, taj zanemi, a mrtvi ionako ne mogu da govore. To su stvari koje se ne kazuju, nego zaboravljaju. Jer da se ne zaboravljaju, kako bi se mogle ponavljati?”

Dok kod Selimovića zaborav predstavlja svjestan moralni izbor, način da se prekine lanac osvete, kod Andrića on nije ideal kojem treba težiti, nego gotovo neumitna ljudska sudbina: ljudi zaboravljaju upravo zato što bi bez zaborava bilo nemoguće nastaviti živjeti. Iz istoga razloga zlo se uvijek i svugdje može ponoviti.

Nasuprot njima stoji Drašković. Njegovi junaci odbacuju i zaborav i oprost. Mrtvi, tvrdi on, nisu nijemi; oni imaju pravo govoriti živima, a živi nemaju pravo njihovu patnju prepustiti zaboravu.

U tome se krije prava književna i etička rasprava. Ona nije samo spor između trojice pisaca nego sukob triju različitih kultura sjećanja: zaboraviti radi budućnosti, prihvatiti da zaborav prati ljudsku historiju ili trajno pamtiti i odbiti oprost, uz rizik da se tako produži starozavjetni lex talionis. No rasprava se tu ne završava. Produbljuje se kada joj se pridruži David Albahari.

U romanu “Mamac” Albahari nudi gotovo suprotnu perspektivu u odnosu na Draškovića. Dok ovaj insistira na pamćenju kao moralnoj obavezi, Albahari problem pomjera izvan pitanja krivnje i zaborava, prema unutrašnjem etičkom stanju čovjeka.

“Postoji samo jedan način da se čovek odupre zlu”, rekla je majka, “da čovek u sebi pronađe trag dobrote. Kada neprekidno misliš na to ko je krivac, onda poništavaš svaku mogućnost dobrote u sebi. Ne kažem da treba zaboravljati, jer i zaborav je vrsta krivice, što znači da može da navede na zlo, već da ne treba prestati pamtiti. Zato sam, uostalom, osećala sigurnost u Jevrejskoj opštini. Da su hteli da misle na krivicu, Jevreji posle rata ne bi imali šta da traže bilo gde u Jugoslaviji, ili bilo gde na svetu, ali oni su ostali.”

Ovdje se fokus jasno mijenja: više nije riječ o tome šta društvo treba pamtiti ili zaboraviti, nego šta sjećanje čini pojedincu. Albahari, dakle, ne zagovara zaborav, ali pokazuje da i zaborav i opsesivno sjećanje mogu postati izvor zla.

Tako nastaju četiri različita odgovora na isto pitanje: kako živjeti s traumom prošlosti? Jedan zagovara zaborav kao oslobađanje, drugi ga prihvata kao nužnost, treći ga odbacuje u ime pamćenja, a četvrti ga preobražava u unutrašnju etiku dobrote.

Ova je “književnička rasprava” zanimljiva upravo zato što se ne odvija neposredno, nego kroz romane koji ne polemiziraju eksplicitno, ali se mogu čitati kao međusobni odgovori.

U postjugoslavenskim društvima, međutim, pitanja sjećanja, zaborava, oprosta i krivnje ostala su duboko politička. Nacionalizam nam nalaže selektivno pamćenje: insistira se na zločinima “drugih”, dok se zločini “svojih” relativiziraju, negiraju ili prešućuju. U takvom ozračju ni književni glasovi ne ostaju neutralni. Oni postaju dio šireg diskursa u kojem se oblikuju kolektivne interpretacije prošlosti koje ne vode pomirenju.

Ovi nam pisci nude različite odgovore na pitanje kako živjeti s ratnom prošlošću. Ali rasprava se ovdje ne završava. Ona otvara još jedno pitanje: šta književnost uopće može učiniti s ratnom prošlošću? Može li biti svjedok, sudac ili učitelj? Može li optuživati ili opraštati u bilo čije ime?

Na ta pitanja u svom najnovijem romanu “Rat i kiša” iz 2025. godine upečatljiv odgovor daje hrvatski pisac u egzilu, Velibor Čolić. Pišući o vlastitom iskustvu rata u Bosanskoj Posavini i izgnanstva u Francuskoj, on odbacuje ulogu književnosti kao suca i pisca kao moralnog arbitra. “Može li književnost biti svjedok? Ne bi trebalo. Literatura se bavi drugim istinama”, zapisuje on, a potom dodaje: “Nitko, bio pjesnik ili ne, nema pravo optuživati ili opraštati, mrziti ili voljeti u ime svoga naroda.”

Pa u čemu je onda snaga književnosti? Nije tu da presuđuje, nego da sačuva ljudsko iskustvo od zaborava, pojedinca od kolektivnih mitova, riječju da nas brani od nasilja. Ona ne može zamijeniti ni sud, ni historiju, ni politiku. Ali može učiniti ono što nijedna od njih ne može.

Kako to kaže Čolić:

“Poezija ne može zaustaviti rat.

Ali ni rat ne može zaustaviti poeziju.

Malo je to.

Ali ohrabrujuće.”

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Cvijeće koje nije Pavelićevo
    •  Disidenti kao trofeji
    •  Zašto nas prošlost još uvijek drži zarobljenima

> Svi tekstovi ovog autora