Ratko Mladić: nasljeđe mržnje

Pokojni bosanskosrpski počinitelj genocida prvi je artikulirao načela plemenskog ponosa i straha od stranaca koji prijete našoj kulturi. 

”Granice se ispisuju krvlju, a grobovi određuju međe država.” Ratko Mladić – kojem se pripisuje ta izreka – nije bio teoretičar, već vojnik, čovjek od akcije koji je svoju doktrinu proveo u djelo: u srpnju 1995. godine, kako se govorilo tijekom suđenja na haškom tribunalu, po njegovim je zapovijedima vojska bosanskih Srba natopila krvlju 8000 muslimanskih muškaraca i dječaka – koji su potražili utočište u Srebrenici – tlo koje danas čini granice Republike Srpske, a grobovi tih žrtava, u narativu velikosrpskom, obilježavaju granicu sa Srbijom.

Iako je Mladić u četvrtak 27. kolovoza preminuo u zatvoru – osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog gnusnih zločina (ne i za one počinjene u Hrvatskoj), uključujući genocid – Srebrenica, nekoć bošnjačka, sada je srpska, a on je na pogrebu dobio državne i crkvene počasti jer ga se u njegovoj zemlji smatra herojem.

Prema njegovoj izričitoj želji, pokopan je na beogradskom groblju Topčider, uz grob svoje kćeri Ane, koja si je 1994. oduzela život hicem iz vatrenog oružja u dobi od samo dvadeset i četiri godine, nakon što je otkrila da je otac kojeg je silno voljela – spasitelj srpskog naroda – zapravo ratni zločinac.  Ni u smrti mu neće moći pobjeći; počivat će zajedno kroz vječnost – sudbina zna prirediti takve okrutne igre. Dosta sam istraživao razloge zbog kojih je Ana Mladić počinila samoubojstvo, a ta me potraga natjerala da proniknem u samu nutrinu čudovišta: njezina oca. Što sam otkrio? Nešto duboko uznemirujuće: čudovišta su ljudska bića – ona se ne rađaju, već stvaraju – a sjeme zla leži u svima nama; da bi procvjetalo, potrebni su mu tek malo vode i gnojiva.

Mladić je, kažu njegovi simpatizeri, bio dobar otac i suprug, pošten čovjek te vođa kojeg su njegovi vojnici poštovali i voljeli, a istovremeno i nemilosrdan, fanatičan zločinac odgovoran za smrt više od 100.000 ljudi; splet okolnosti doveo ga je na čelo vojske bosanskih Srba, a dogma o ”Velikoj Srbiji” i etničkoj nadmoći učinila je ostalo.  Pojam ”etničko čišćenje” nastao je tijekom rata u Bosni – skovala ga je, ako se ne varam, Biljana Plavšić, potpredsjednica Republike Srpske – kao vrlo učinkovit eufemizam: svi se slažemo da je prljavština štetna, pa ako postoje ”prljave” etničke skupine, one se moraju ”očistiti” (eliminirati); njihovi pripadnici nisu ljudska bića, već virusi ili gamad sposobni da nas zaraze.

Prije par tjedana načuo sam razgovor: ”Ne podnosim ove azijate; gade mi se”, rekla je osoba koja više nije na mom FB zidu. ”Ni ja ih ne podnosim; svi moraju otići”, dodala je neka njena prijateljica.

Pogledao sam im profile: bile su to dvije prosječne žene iz našeg okruženja, možda u pedesetim godinama – nedvojbeno ”dobre majke, supruge i uzorne susjede” – u kojima je sjeme mržnje već počelo klijati i koje bi nakon nove krize pljeskale kako to čine fanatični glasači AfD-a. Mladić je mrtav, no njegova ostavština – kao i ona njegovih pajdaša Miloševića i Karadžića – ne samo da opstaje, već se ubrzano širi; oni su prvi artikulirali načela koja danas zagovaraju (iako bez pozivanja na oružani sukob) političari krajnje desnice poput Le Pen, Abascala, Orriols, Meloni i Weidel (Trump je priča za sebe, dok su Putin i Netanyahu nadmašili svoje prethodnike u nasilju i ludilu): plemenski ponos te mržnja i strah od stranaca – ljudi kojih se moramo riješiti jer ugrožavaju našu kulturu, vjeru, jezik, način života i – zašto to ne priznati? – našu etničku pripadnost, s tom tako bijelom puti koju ne smijemo uprljati. Sve će biti divno kad napokon ostanemo sami. U srijedu, kada ovo pišem, Aleksandar Vučić je raspustio Skupštinu Srbije i sazvao parlamentarne izbore na kojima će se kandidirati na premijersko mjesto s obzirom da mu dvostruki predsjednički mandat istječe dogodine i ne može biti više šefom države. Vjerujem da bi velika izlaznost, barem od 60% mogla silno povećati šanse za studentsku listu. Vučić sada prelama i saziva izbore jer misli da može opet lako pobijediti. Ali studenti šute o Ratku Mladiću! Postoje ”osjetljiva pitanja” o kojima se studenti nisu željeli očitovati. Takav je slučaj s pogrebom ratnog zločinca Ratka Mladića. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i predsjednik Europskog vijeća António Costa u utorak su oštro kritizirali Srbiju zbog službene potpore i nazočnosti visokih vladinih dužnosnika na pogrebu. Ipak, studenti se o tom pitanju nisu oglasili. Neki moji izvori u Srbiji smatraju da je šutnja o tom pitanju bila vrlo ”pametna” odluka studenata. Srbija je duboko podijeljena oko pitanja kao što su nacionalizam, ratovi devedesetih, Europska unija, Rusija i Kosovo. Svaka bi im reakcija išla na štetu.  Da su veličali Mladića, to bi bilo pogubno – kako u Srbiji, tako i izvan nje. Da su ga otvoreno kritizirali, vjerojatno bi izgubili ključne glasove. A da su zauzeli stav sredine, našli bi se na udaru sa svih strana. Ako oporba želi poraziti Vučića, to mora učiniti na pitanjima na kojima je on najranjiviji: korupcija, institucije, demokracija i vladavina prava. 

Za kraj ove obnovljene kolumne ”Orbi et populis” (nastojat ću je pisati tjedno, kao i ”Democroacia”), poruka Documente.

”Mislimo na žrtve iz Srebrenice, Škabrnje i drugih mjesta koja su poharale jedinice predvođene Ratkom Mladićem, bivšim zapovjednikom Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, pravomoćno osuđenim na doživotni zatvor za genocid, zločine protiv čovječnosti te kršenja zakona i običaja ratovanja.

Prosvjedujemo što se deseci tisuća već danima opraštaju na stadionima, komemoracijama i ispraćaju od zločinca, ne nalazeći riječi pijeteta za stradale u zločinima.  U uzavreloj atmosferi žalovanja, uz slabo prikrivenu podršku vladajućih u Srbiji i Republici Srpskoj, u Bosni i Hercegovini, zabrinuti smo za angažirane iz organizacija poput Fonda za humanitarno pravo, Inicijative mladih, Krokodila, Žena u crnom, kao i novinare i novinarke koji se suprotstavljaju zaboravu, zbog čega su često na udaru nasilnika. Kad izabrani predstavnici vlasti odbijaju priznati genocid u Srebrenici, nastavlja se ratna politika zbog koje su deseci tisuća ljudi ubijeni. Protestiramo što u relativizaciji zločina sudjeluju i pojedini visokopozicionirani političari iz Crne Gore.

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću upozorava na neprihvatljive pokušaje negiranja počinjenih ratnih zločina, relativiziranja odgovornosti i osporavanja činjenica utvrđenih pred međunarodnim sudovima.

Ratko Mladić osuđen je za genocid počinjen u Srebrenici u srpnju 1995., kao i za progon, istrebljenje, ubojstva, deportacije i prisilno premještanje stanovništva, teroriziranje građana i građanki Sarajeva te uzimanje pripadnika Ujedinjenih naroda za taoce.

Osuda i kazna doživotnog zatvora pravomoćno su potvrđene 8. lipnja 2021. ispred Žalbenog vijeća Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove (MRMKS) u Haagu. Riječ je o činjenicama utvrđenima u višegodišnjim sudskim postupcima na temelju opsežne dokumentacije, materijalnih dokaza i iskaza velikog broja svjedoka. Odbijanje dijela političkih predstavnika u Srbiji, Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori da ih prihvate ne može dovesti u pitanje činjenice utvrđene pravomoćnim sudskim presudama.

Posebno zabrinjavaju izjave kojima se nakon Mladićeve smrti umanjuje ili prešućuje karakter zločina za koje je osuđen, dok se istodobno osporavaju presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove (MRMKS). Takav odnos prema utvrđenim činjenicama nastavak je dugogodišnjih politika negiranja i relativizacije ratnih zločina u Srbiji i Bosni i Hercegovini, posebice u Republici Srpskoj, koje ozbiljno otežavaju suočavanje s prošlošću unutar i između društava post-jugoslavenskih zemalja.

Neprihvatljiva je i glorifikacija Ratka Mladića kojoj svjedočimo, kako dosad, tako i posljednjih dana, kao i sve prisutnije veličanje drugih pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca u društvima koja još uvijek nose posljedice ratova devedesetih.

U Zvorniku su stotine ljudi prolazile gradom skandirajući Mladićevo ime, dok su u Bijeljini, Prijedoru, Banjoj Luci, Srebrenici i drugim mjestima organizirana okupljanja, paljenje svijeća i drugi oblici odavanja počasti.

U Srebrenici, mjestu genocida za koji je Mladić pravomoćno osuđen, najavljeno je okupljanje uz poziv građanima da dođu u ”Srpsku Srebrenicu”, koristeći upravo izraz koji je Mladić izgovorio u Srebrenici u srpnju 1995. godine. U Banjoj Luci i Beogradu njegovo je veličanje preneseno i na nogometne tribine, dok su u Srbiji transparenti i poruke podrške postavljani i u Novom Sadu, gdje je na Varadinskom mostu održana bakljada uz poruku kojom se Mladića otvoreno slavi.

Posebno zabrinjava što svjedočimo organiziranim okupljanjima u kojima sudjeluju veteranska udruženja, navijačke i krajnje desne skupine, ali i politički dužnosnici i predstavnici institucija. Dodatnu težinu ima činjenica da se takva okupljanja održavaju i u sredinama u kojima su počinjeni masovni zločini, pred ljudima koji su ih preživjeli i obiteljima ubijenih.

Negiranje zločina i glorificiranje ratnih zločinaca posebno je bolno za žrtve, preživjele te njihove obitelji, jer ih tjera da ponovno prežive najteže trenutke svojih života, istovremeno umanjujući, čak negirajući, njihovu patnju. Poricanje i negiranje zločina doprinosi destablizaciji, polarizaciji i podjelama u društvima, umjesto povezivanja, izgradnje mostova i jačanja povjerenja među zajednicama.

Stoga pozivamo političke predstavnike, institucije, medije i građane u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori da poštuju pravomoćne presude MKSJ-a i MRMKS-a te sudski utvrđene činjenice o zločinima počinjenima tijekom ratova devedesetih.

Negiranje genocida u Srebrenici i drugih ratnih zločina, umanjivanje razmjera zločina i broja žrtava tih zločina, te veličanje njihovih počinitelja nisu prihvatljivi oblici političkog ili javnog djelovanja, nego ozbiljna prepreka suočavanju s prošlošću i izgradnji povjerenja. U vrijeme produžene političke krize i uoči izbora u Srbiji i Bosni i Hercgovini takve poruke i događanja doprinose osjećaju nesigurnosti i straha.

Podsjećamo da je Ratko Mladić ratne zločine činio i u Hrvatskoj. Kao načelnik stožera, a potom zapovjednik 9. kninskog korpusa JNA, sudjelovao je u napadima na hrvatske gradove i sela, progonu civilnog stanovništva te razaranju civilnih objekata.

Okružni sud u Šibeniku osudio ga je 8. srpnja 1992. u odsutnosti na 20 godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjenog tijekom 1991. godine, među ostalim tijekom napada na Kijevo i Vrliku, Sinj i okolna mjesta te šibensko područje. Pod njegovim zapovjedništvom Kijevo je gotovo potpuno razoreno i spaljeno, a njegovo stanovništvo protjerano.

Postrojbe 9. korpusa JNA sudjelovale su i u napadu na Škabrnju i Nadin, gdje su 18. i 19. studenoga 1991. počinjeni teški zločini nad hrvatskim civilima. Mladić za zločine u Škabrnji nije bio optužen, no dokumenti korišteni u postupcima pred MKSJ-om potvrđuju njegovu zapovjednu ulogu u vojnim operacijama na tom području.

Poštovanje sudski utvrđenih činjenica i pravomoćnih presuda ne smije biti selektivno niti ovisiti o nacionalnosti počinitelja i žrtava. Negiranje i relativiziranje ratnih zločina te veličanje njihovih počinitelja zahtijevaju jasnu reakciju, bez obzira na to o kojim zločinima i počiniteljima govorimo.”

Dakle, sve je jasno, iza Mladića ostaje rukopis ekstremnog nacionalizma i razaranja i veliko je pitanje i još veći izazov kako da se nosimo s nasljeđem mržnje.

    •  Građani protiv krkana i Plenkovićevih ćacija
    •  Stanko Perića i Mate Uzinić čine Crkvu relevantnom
    •  Ustaške zastave u Chicagu i Kutlešine žrtve totalitarizma
    •  Meta na sudu – mentalno zdravlje mladih u pitanju
    •  Pet godina od naše izdaje Afganistana
    •  Riječi mira i praštanja patrijarha Porfirija
    •  Srbi i zločin u Komiću kao teološko mjesto
    •  Okončana je misija hrvatskih franjevaca u Argentini
    •  Prokleti gadovi Trump i Infantino će proći, a nogomet ostaje
    •  Valja čitati Željka Mardešića da ostanemo na površini života

> Svi tekstovi ovog autora