autograf.hr

Srijeda je31. VIII. 1939.kišajesen će skorotako divnoodzvanja pločnicimatako hrabrodobujepo staklenimkrovovimaospervatorije Varšava

Jutro po napadu na Atenu u vrijeme kojeg je ubijen Michalis Katsouris stiglo je objašnjenje lokalnog zagrebačkog političara i člana Hrvatske odvjetničke komore. “Navijači AEK-a su najveći ljudski ološ koji postoji. To je ljudsko smeće, ljevičarsko i anarhističko. Ako im se ovo dogodilo, to je zato što su to sijali već godinama.” I još: “Žaliti […]

Jezik je ono čime se govori i ono kako se govori. Već tridesetak godina, a možda i znatno duže, hrvatski se govori uz stanovitu nelagodu, strepnju i strah. I kroz to vrijeme hrvatski se jezik među njegovom govornicima definira kao ono što nije srpski. I to je, čini se, imperativ i osnovni razlog njegova postojanja, […]

U ono nedužno vrijeme kada je autor ovih sentimentalnih redaka imao petnaest-šesnaest godina, u Sarajevu postojala je grupa Zabranjeno pušenje. Raja iz Ulice Fuada Midžića, s Koševa, tamo kod stadiona. Pjevač je studirao orijentalistiku, turski i arapski. Gitarist je bio student medicine. Nisu imali snimljenu ploču, jer nije bio takav običaj, i bilo je skupo […]

Neki su portali u danima nakon nevremena objavili vijest o rodinom gnijezdu u Slavoniji koje je, za razliku od tolikih građevina i krovova podignutih čovjekovom rukom, izdržalo nalete vjetra. Ponegdje vijest je pojačana naslovom: “Čudo u Slavonskom Brodu”.

Posao kojim se bavim, svejedno je pišem li za novine ili za knjige, pišem li fakciju ili fikciju, zapravo bi se mogao nazvati poslom osmatranja, izviđanja, imaginiranja. I korisno je mijenjati perspektive i očišta, biti malo ovamo, malo onamo. Tako sam se ovih dana zatekao Puli. A u srijedu popodne u Trstu, na tršćanskoj rivi.

Još od ranog proljeća jedna od omiljenih, valjda i najklikabilnijih tema hrvatskih portala, pijani su, obeznanjeni, prljavi i zasrani, divlji, primitivni, ružni gadni i nepristojni turisti, koji seru, povraćaju, pišaju i tko zna što još rade po ljupkim kalama i kaletima naših malih i velih mista. Nema tog infotajment medija koji se nije nad turistima […]

Na portalu nekoć uglednoga dnevnog lista izlazi ovakav naslov: “Rambo iz Dalmacije: Splićaninu kod kuće našli stotine puški, pištolja, bombi…” No, ne budimo pretjerano zlobni. Ni na drugim portalima i u drugim novinama naslovi o ovom događaju nisu se značajno razlikovali.

Pripovijest se ciklički nastavila, sve udarajući po našim građanskim savjestima, samo u svakom krugu sve strašnija i tužnija. Na Bundeku je, kao i svake godine, masa od više stotina, ili već i tisuća, djevojčica i dječaka obilježavala kraj školske godine. Činili su to izvodeći neke svoje rituale, dovršavajući nešto što su započeli u svojim razredima […]

Na davanje iskaza u Općinskom državnom odvjetništvu u Novom Zagrebu Jan Ehrlich doveden je s lisicama na rukama. Novinare i ostale znatiželjnike o vremenu privođenja obavijestilo je, kao što je i inače običaj, duboko grlo iz policije. Fotografije ljudi u okovima, poznatih, selebritija, kao i onih posve anonimnih, kakav je do neki dan bio i […]

Valja prohodati po našim grobljima, gradskim i seoskim, čitati što piše na nadgrobnicima, pa shvaćati kako su se mijenjala vremena. Mimo ratova, za kojih se vazda isto umiralo, u vremenima mira pošast koja je morila mlade mijenjala je svoja lica. U prošlome stoljeću, pa sve do ranih poslijeratnih godina i pencilinskog doba, mladost je kosila […]

Alan Vlahov je kipar i restaurator, profesor u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna. Na dan norijade, kada po tradiciji zagrebački maturanti diljem svoga grada demonstriraju naglo stečenu zrelost, profesor se zatekao na trgu kod Hrvatskog narodnog kazališta u trenutku kada je skupina od petnaestak-dvadeset mladića pošla da s jarbola skida LGBTQ zastave.

Zbunjujući su ti trenuci, koji se obično odviju po vijesti o smrti, kada shvaćamo kakav nas je čudan, iščašen događaj čvrsto vezao uz pokojnika. I onda na karminama i na sijelu, na onom piću na koje se ode nakon sprovoda, konačno ispričamo taj događaj, onako kako se u takvim prilikama pričaju vicevi, šale i anegdote, […]

Alla je stigla u Zagreb i vlada blaga pomutnja. Tu je po akademskim, predavačkim poslovima – šifra Erasmus! – smještena je u rezidenciju Hrvatskoga PEN- centra, i oko nje se u koncentričnim krugovima, koji se, naravno, međusobno ne dodiruju ni u beskraju Svemira, okupljaju hrvatski pisci, profesori književnosti i prevoditelji, njezini prijatelji, poznanici ili oni […]

Ovo je izvještaj o umorstvu jedne zagrebačke kuće. Zvala se Villa Peroš, sljedeće bi godine navršila 120. rođendan (premda je, možda, i koju godinu starija). Za kuću to nije mnogo, ali Villa Peroš bila je lijep i skladan primjerak secesijske arhitekture, važan za već odavno narušenu cjelinu Ribnjaka. U Zagrebu koji nije ni Beč, ni […]

Nakon što je u Beogradu, u jednoj od elitnih gradskih škola, dječak iz pištolja ubio čuvara škole i osmero djece (sedam djevojčica i jednog dječaka), ministar obrazovanja Radovan Fuchs uputio je pismo hrvatskim školskim ravnateljima. U tom je pismu tražio da odmah, u prvi sljedeći ponedjeljak, okupe učenike prije početka nastave.

Kraj je kolovoza, sunčan i svijetao, kad svaka stvar u ovoj kotlini, i svaki pogled na nju, kad svaka misao i osjećaj, zadobiju onu potpunu jasnoću mira i saznanja, pa bivaš sretan što si se rodio i živiš upravo tu. Za stolom si u internom kafeu, na Bogosloviji. Došao si na ručak, kao i svakoga […]

“Drugi put mirno promatrate kako nestajemo!”, gorko je izgovorio Ognjen Kraus na Jom hašoa, za komemorativne svečanosti uz spomenik na Glavnome željezničkom kolodvoru. Povod njegovoj reakciji, koja bi pri nekom malo drukčijem rasporedu uloga izazvala buru u javnosti, bila je informacija da je na Mirogoju, iz židovskih grobova, u posljednje vrijeme ekshumirano i u masovnu […]

U ta je vremena po Kaptolu, oko Katedrale i u užem centru grada ordinirala jedna zanimljiva prosjakinja. Izgledom donekle tipična, postarija žena, krupna i tamnoputa, u šarenim ritama, lijepe duge šake, u koju je, procijenujem, onako ispruženu, moglo stati i dva deci vode, izdvajala se po jedinstvenome nastupu. Molećivim tonom, ali glasno, tako da je […]

Kuća na četiri vode, obična porodična katnica, pravokutnog oblika, onakva kakve su nicale svud po unutrašnjosti šezdesetih i sedamdesetih godina. Vjerojatno je bila tu kada je moja mati 1973. posljednji put obišla grob. U prizemlju je dućan, koji preko prozora ima nalijepljene reklamne fototapete.