novinarstvo s potpisom
Prvi puta sam ga vidjela u Mrkoplju, pod stablom, okružena djecom kojima je govorio o ljepoti mira. Sjena mu padala na lice, a kosa, prosijeda i, premda kratka, nemirna, vijorila na vjetru. Pokreti mu bili žustri, glas pomalo opor, pun strasti, a pogled iz sjene svijetao i blag.
Doista, kada kršćanstvo ne bi imalo toliko bogatu i razvedenu povijest iznašašća kakvu je imalo te kada ne bi uključivalo pluralizam iskustava i naglasaka živih u brojnim zajednicama i pojedincima u svijetu, teško bi bilo ostati kršćaninom u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj.
Doista, kada kršćanstvo ne bi imalo toliko bogatu i razvedenu povijest iznašašća kakvu je imalo te kada ne bi uključivalo pluralizam iskustava i naglasaka živih u brojnim zajednicama i pojedincima u svijetu, teško bi bilo ostati kršćaninom u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj.
Potraga za autentičnim kršćanskim životom u povijesti kršćanstva ima mnogo bogatiju i složeniju tradiciju i raznovrsnije tragove nego se to može činiti kada motrimo na što je u naše dane uglavnom svedena, barem u onom kako se očituje u javnom životu Katoličke Crkve u Hrvatskoj.
Dana 13. ožujka 2013. na balkonu bazilike sv. Petra pojavio se pomalo stidljiv čovjek i zaželio okupljenoj gomili dobru večer: Sorelle e fratelli… buona sera. Kako je počeo govoriti, tako mu glas postajao sigurnijim i osmijeh svjetlijim. A na kraju, nagnuo je glavu pred okupljenima i zamolio blagoslov.
Kada se ukrste svjetonazorska, politička, vojna koplja, kršćani, koji vjeruju da se bore za pravednu i dobru stvar (bez obzira na sredstva), često jednako tako vjeruju da je Bog u toj borbi ”na njihovoj strani“. Ta gdje bi drugdje bio ako je stvar pravedna, dobra i ispravna?!
Većina će nas se vjerojatno usuglasiti da u našem društvu itekako nedostaje istinskoga dijaloga. Ma što o tomu mislila Predsjednica. No, neće nas u dijalog uvesti jadikovanje i kritiziranje drugih kojima nedostaje dijaloga. Izuzeti sebe same iz kritike znači, zapravo, ni ne željeti da dijaloga zbiljski dođe.
U Zagrebačkoj (nad)biskupiji tijekom devetsto dvadeset godina njezinoga postojanja održano je trideset biskupijskih sinoda. Posljednja, ujedno i prva nadbiskupijska sinoda, daleke 1925. godine, za nadbiskupa Antuna Bauera.
Svaki pojedinačni život može se promatrati kao potka unutar sveukupnoga tkanja života. Naš je život prepleten životima drugih. Da bi čovjek ozbiljio samoga sebe kao cjelovito biće, trebalo bi da je u interakciji s drugima: drugi su mu istodobno i zrcalo njegove jedinstvenosti i njegove vlastite drugosti.
Vjeru smo strpali među crkvene zidove i uvalili ju kao prijetnju ponad naših postelja, odričući joj njezin prostor koji je sam život.
Ima nas raznih. Jedni se igraju u pijesku, drugi smišljaju kule. Jedni se utrkuju autićima, drugi se igraju skrivača. Jedni se nabacuju pijeskom, drugi mirno slažu igračke. A ima ih koji sjede sa strane i motre (i kadikad kopaju nos – veli Srećko). Baš kao djeca.
Vjerujemo li da je Isus utjelovljenje božanskoga u ljudskome, da je on sama Božja prisutnost nama? Ulazimo li u odnos s Bogom bez vlastite moći: s Bogom predanim poput malena djeteta, izloženim poput komadićka kruha na dlanu, nemoćnim poput čovjeka na umoru?
Sloboda savjesti (lat. conscientia – suznanje, znanje čega i zajedno s drugima) u katoličkoj duhovnosti često se primjenjuje na slobodu drugih da izaberu ono što katolici misle da je jedino ispravno, a rijetko na slobodu samih katolika da misle i žive po svojoj savjesti.
Poželjeti je doživjeti da su kršćani poučeni u svojoj vjeri, njezinoj širini i dubini kakva ne ovisi o uvjerenjima, moralnim normama i razlikama među ljudima.
U dokumentu ”Gaudium et Spes” Drugi Vatikanski koncil nije zamislio ulogu Crkve kao korištenje moći. Htjeti dijeliti radosti i nadanja čovječanstva – činilo se da otkriva optimizam gotovo onkraj stvarnosti, ali to je bilo programatsko nadahnuće.
Krize su sastavni dio povijesti i naše vrijeme, zapravo, nije lošije nego su to bila ranija vremena. Jedino se možda kotač povijesti okreće brže, a mi se snalazimo teže.
Kad je Papa, primjerice, rekao da države moraju biti sekularne, ili da crkvena hijerarhija boluje od ”kurijalnih bolesti” koje pripadaju ”patologiji moći“ ili, pak, kakvu drugu britku kritiku politizacije vjere i duhovne lijenosti prisutne u Crkvi, portali u Hrvatskoj koji izlaze u javnost kao branitelji hrvatskih, katoličkih vrijednosti, nisu to prenijeli (premda valja reći da […]
Uskoro će godinu dana od održavanja Biskupske sinode o pastoralu obitelji te šest mjeseci od objavljivanja apostolske pobudnice pape Franje Amoris laetitia (Radost ljubavi) u kojoj je sažeo rad Sinode i otvorio prostor za daljnje promišljanje.
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog sprječenosti autorice). Kada je u Parizu upoznao mentalno hendikepirane osobe, Jean Vanier (1928) bio je ganut njihovom jednostavnošću, gostoprimstvom, njihovom čežnjom za ljudskim kontaktom. A onda, kada se pobliže upoznao s njihovim svijetom, šokiralo ga je otkriće koliko je, s jedne strane, u bolnicama, lječilištima i domovima za hendikepirane […]
Filozofski cjelovitu i zaokruženu misao, kakva, dakako, nije zatvoren sustav, Simone Weil izlaže u knjizi Ukorijenjenost koju je danonoćno pisala posljednje godine svojega života u Londonu kao svojevrstan testament za poslijeratnu Francusku. U predgovoru prvoga izdanja Albert Camus piše: ”Nemoguće mi je zamisliti obnovu Europe kakva ne bi uzela u obzir zahtjeve koje Simone Weil […]