autograf.hr

Duga je povijest kršćanstva te poznaje mnoge promjene i putanje. Iako nam se može činiti da se tradicija, nepromijenjena i pouzdana, sukcesivno prenosi s koljena na koljeno, tomu nije posve tako. Barem ne u naglascima koje unutar tradicije pridajemo različitim vidovima i razinama kršćanskog života, pa onda, dakako, i odnosa prema Isusu Kristu, izvoru i […]

(Tekst izgovoren na Svečanoj sjednici Udruge za vjerske slobode u RH 27. siječnja 2018.) U raspravama o ljudskim pravima često se zapostavlja važnost sprege prava i dužnosti, kao i dužnosti i ljudskih potreba. Na tu spregu prva je upozorila francuska filozofkinja Simone Weil. Polazeći od njezine artikulacije u knjizi Ukorijenjenost, nudim nekoliko misli na daljnje […]

Živimo u vremenu kada su se velike priče, o povijesti, smislu, životu, pa i ona o Bogu, sve redom još dok su nastajale, smjesta bivale dekonstruirane, a ipak, grčevito se želimo držati o posljednje slamke njihovih krhotina. Štoviše, zabadamo te krhotine jedni drugima u leđa.

Na kraju jednoga trajanja i njegova nastavljanja u novome ništa se bitnoga ne događa – tek se brojevi odmjenjuju u istom svijetu.

Nas nekolicina studenata teologije i filozofije sastajali smo se ranih osamdesetih na Katoličkom bogoslovnom fakultetu da bismo razgovarali o analogijama između kršćanstva i Marxovih Ranih radova, pa onda, nužno, i Moltmannove i Blochove misli. Moltmannove knjige Teologija nade (1964) i Raspeti Bog (1971) bile su nam glavna literatura na kolegiju Eshatologija (barem kod o. Alfreda […]

Devedesetih Dražen je bio glavni tajnik STEP-a (Studentskog evanđeoskog pokreta), suosnivač je STEPress izdavačke kuće i supokretač rada među poslovnim ljudima koji žele integrirati svoju vjeru i rad, odnosno svjedočiti svoju vjeru u svakodnevnom životu i radu.

Doista, mnogo toga se promijenilo, i to gotovo preko noći, te 1991. Dopustite mi da ovoga puta ne pokušam analizirati što se dogodilo, nego ispričam svoje iskustvo.

Da se biskupi, svećenici i laici ne slažu oko interpretacija sadržaja vjere koju ispovijedaju, nije novina u povijesti Katoličke crkve.

Prije šest i pol godina (30. travnja 2011.), nekoliko dana prije 88. rođendana, preminuo je Franjo Starčević, čovjek koji je tijekom ratnih devedesetih, u vrijeme kada je u Hrvatskoj mirotvorstvo bilo nepoželjna, čak po život opasna djelatnost, neumorno radio na uzajamnom povjerenju i zbližavanju goranskih Hrvata i Srba.

U utorak 12. rujna 2017. Europski parlament podržao je ratifikaciju Istanbulske konvencije. Implementacijom sadržaja Konvencije, članice Europske Unije postale bi obvezne provesti niz mjera u službi prevencije i borbe protiv nasilja nad ženama i rodno uvjetovanog nasilja u koje, među ostalim, pripadaju: objava pornografskih sadržaja iz osvete,

Čovjek bi očekivao da će, u vremenu u kojem nam procesi globalizacije i napredak tehnologije u području komunikacija omogućuju da znamo kako postoje drugi i drukčiji ljudi od onih kakve poznajemo iz naše okoline, kršćanstvo prednjačiti u povezivanju ljudi.

Danas bismo tražili riječi, brinuli da ostanemo u okviru trenutnih ukusa i ne budemo ni s koje strane, ni onih koji se zalažu povratku tzv. tradicionalnim, zapravo patrijarhalnim vrijednostima ni onih koji pripadaju novom valu tzv. feminizma, optuženi za neprijateljstvo.

Djeca nam se vraćaju u školu. A vraćaju nam se i sjećanja na polemike u društvu oko vjeronauka i tzv. zdravstvenog odgoja u školama, polemike koje su i dalje ispolitizirane, polarizirane i, čini se, još daleko od toga da se pretvore u dijalog. Možda prigoda da opetovano razmišljamo.

Kad umre kakva poznata i važna osoba, danima poslije njezine smrti susrećemo u medijima tekstove i priloge o njezinu životu i djelovanju. Premda, istodobno, obično biva da nekrolozi, zapravo, više odaju o svojim autorima, nego o osobi o kojoj je u njima riječi. Naravno, pritom, kako i priliči, govoreći o njoj u superlativima. Mi kroz […]

Smrt je zadnja granica našega života, granica kroz koju, svi bez razlike, moramo proći. Ujedno i ono ključno ”mjesto“ u kršćanstvu iz kojega uopće možemo i pozvani smo promotriti što život jest, tko smo mi i što nam to Bog nudi u Isusu Kristu.

U tiraniji misli, koje nam se neprestance vrzmaju po glavi, gubimo prirodnu nam mudrost življenja, našu otvorenost sebi, drugim bićima i kozmosu.

Uskoro će se (13. srpnja) navršiti tri godine od ustoličenja oca Porfirija za mitropolita zagrebačko-ljubljanskog pa je predstavljanje njegove knjige intervjua i obraćanja Zagreb i ja se volimo javno (Prosvjeta, Zagreb 2017) dobar način da to i proslavimo.

Gotovo da smo navikli vidjeti pripadnike religija tamo gdje se rađaju podijeljenosti i nasilja, gdje se govori s prezirom ili s osjećajem nadmoći o ljudima drugih uvjerenja i vjera, gdje se osuđuju drukčiji, gdje se pokušava utjecati na politiku u ime vlastitih interesa, gdje je zalaganje za socijalna pravdu, za najsiromašnije, marginalizirane i diskriminirane posljednja […]

Kao građansko društvo nismo u Jugoslaviji prošli pravu sekularizaciju u smislu u kojem su to prošla zapadna građanska društva, odnosno nismo naučili razlikovati područje za koje je nadležna sekularna država od područja religijskoga potisnutoga u privatnost.

Zacijelo je među sudionicima ”Hoda za život“ mnogo kršćana koji doista misle da ”hodaju“ za život, za ”poštivanje svakoga ljudskog bića“. I čine to iskreno, ne razmišljajući pritom i o tomu kako i plemenita nakana može biti predmetom nečije manipulacije u političke svrhe.