Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam

Žalošćuje što episkopat u RH, predvođen zagrebačkim nadbiskupom Draženom Kutlešom, šuti i ništa nije poručilo patrijarhu Porfiriju ili episkopu Irineju (Buloviću) u povodu velike tragedije u Novome Sadu. Beogradski nadbiskup i metropolit Ladislav Nemet, pak, izrazio je sućut svim ožalošćenima povodom tragedije u Novom Sadu (istog je dana to učinio), gdje je urušavanjem nadstrešnice na Željezničkoj stanici poginulo četrnaest osoba. Nadbiskup Nemet izrazio je ”najdublje suosjećanje” sa svima koji su izgubili svoje voljene u ovoj tragediji, naglasivši da su njegove misli i molitve sa svim osobama koje su pogođene. ”Neka Gospod udjeli pokoj preminulima, a svim ožalošćenima snage i utjehe u ovim teškim trenucima”.

Ali ne čudimo se, jer inače ništa suvislo hrvatski biskupi ne govore kao tijelo, kao HBK. Recimo, radnicima, oni ništa njima ne govore. Pogotovo što prevladava uvjerenje sindikata da je bjelodano da se hrvatski političari ni oko čega ne mogu složiti osim oko borbe protiv hrvatskih radnica i radnika.

Crkva je i dosad tu i tamo prosvjedovala protiv ograničavanja radničkih prava, osobito rada nedjeljom, ali se ne zna ili ne želi pozicionirati kao neprijateljska strana prema svim stranačkim politikama po ovom pitanju.

Ne možemo kazati da je vladina politika u skladu sa socijalnim naukom Crkve nego je i ispod razine položaja radnika u XIX. stoljeću, ona je potpuno prepuštanje surovoj liberalizaciji i pokušaj da se vlast izvuče iz odgovornosti za uređenje odnosa na tržištu.

Od Aristotela naovamo smisao države je briga za zajedničko dobro svih građana, a ne raspodjela funkcija eliti. Crkva, konkretnije papa Franjo i raniji magisterij Crkve, smatra da rad nije iznad čovjeka, pa tako ni kapitalizam nije iznad ljudskih bića.

Udruženja radnika, prosvjedi i štrajkovi legalni su oblici borbe za prava, takvima ih smatra i čuvena enciklika Lava XIII. iz 1891. godine Rerum novarum kojom je Crkva dala odgovore na prilike radnika u društvu, a uvjeti su vrlo slični današnjima. Svima je jasno da korporacije i banke u šaci drže cijeli svijet.

Pokojni teolog fra Zvonimir Bono Šagi, koji se godinama bavio socijalnim naukom Crkve, smatrao je kako Crkva kaska nad teškim stanjem hrvatskih radnika.

”Nekolicina nas je upozoravala da će se hrvatsko gospodarstvo urušiti na štetu najugroženijih još tamo početkom tranzicije i pretvorbe. Ukazivali smo da su neke stečevine socijalizma bile pozitivne, pritom ne mislim na totalitarizam, nego na socijalne momente, ali su nas proglasili ‘crvenima”’, napisao je fra Bono.

Cijelim svijetom zavladao je tržišni fundamentalizam, banke gospodare svijetom i takva ideologija zarobljava čovjeka, oduzima mu slobodu. Stoga se čudim što nema masovnih prosvjeda i što se, na primjer 1. svibanj/maj obilježava komorno: da nema graha za gladna penzionerska usta, pitanje što bi kamere pokazivale u TV dnevnicima.

”Ne mislim da bi nova svjetska revolucija donijela sasvim pozitivne rezultate, nego se nadam da će se grabežljivi kapitalizam reformirati, da će socijalna pravda doći na prvo mjesto”, zaključujem s fra Bonom Šagijem.

Imamo šumu zakona i propisa koji se ne poštuju, niti itko kontrolira njihovo provođenje, a to je upravo posao izvršne vlasti. Neka se ugledaju vlasti na Europu i prava radnika, pa će vidjeti u kakvom smo mi jadu.

Neka se radi i 24 sata svih 365 dana u godini, ali onda te radnike treba platiti. Treba im platiti i blagdanski i prekovremeni rad, treba im omogućiti tjedni i godišnji odmor, sve to stoji u hrvatskom Zakonu o radu, koji se permanentno ne poštuje. Pitate me kako stoje statusna prava i plaće zaposlenika u tijelima HBK i po biskupijama? Bolje da ne pitate, na minimalcima su i grozno će im biti u mirovinama.

Je li papa Franjo veći ljevičar od europske ljevice, a kamoli hrvatske, kad je riječ o zalaganju za prava radnika i obespravljenih, od kojih se ljevica odmetnula opstajući na svjetonazorskom liberalizmu? Ljevica šuti dok se socijalna država demontira, osobito u jugoistočnoj Europi, a Papa umjesto nje upozorava da treba vratiti dostojanstvo rada, osuđuje rad na crno i iskorištavanje radnika koji rade za bijedne plaće (kod Kutleše i ostalih trabanata) te traži zaštitu migranata.

Odgovore na politička pitanja davali su i drugi pape pa je Benedikt XV. bio poznat po mirovnim inicijativama tijekom I. svjetskog rata, Ivan XXIII. zalagao se za prekid hladnog rata, Ivan Pavao II. za razvoj demokracije u komunističkim zemljama. Politika pape Franje čini mi se radikalnijom jer se odlučno trudi promijeniti i samu Katoličku crkvu i ostvariti načelo skromnosti i pravednosti i unutar Crkve.

O zaštiti radnika i migranata govorio je i u Europskom parlamentu. Osudio je divlji liberalizam i diktaturu bezdušnog tržišta. Socijaldemokracija je digla ruke od toga da ju se identificira kroz čuvanje socijalne države i obranu interesa radnika i osiromašene srednje klase.

Papa Franjo je još uvijek novina i unutar Crkve i to što se bori za prava radnika ne znači da je ljevičar, osobito ne danas kad je ljevica ona koja također raspolaže bankama i koju se ne dotiče sudbina obespravljenih građana, kao što vidimo u našoj zemlji.

Papa Franjo ne hini ljubav i brigu za radnike, izbjegle i imigrante, nije mu važno jesu li imigranti kršćani ili nisu, jer su za njega svi ljudi, Božja stvorenja kojima treba pomoći.

Stoga je od crkvenih vlasti u Italiji tražio da imigrantima, bez obzira na to što nisu kršćani, ponude prazne samostane za smještaj. On je i za bogatu neosjetljivu Crkvu smetnja jer je ostavio sjaj Papinske palače i smjestio se u skromnom Domu sv. Marte. Nema političku, ali ima moralnu moć. ”On, politički nemoćan čovjek, zahvaljujući življenom kršćanstvu koje naviješta putem medija postaje moćan. Snaga njegove riječi koja proizlazi iz kršćanske vjere mijenja svijet”, govorio je naš pokojni kolega, sociolog religije Ivan Markešić.

Papa Franjo je zauzeo čvrsti stav na cijelom nizu pitanja, uključujući imigraciju, klimatske promjene i ekonomsku jednakost. U lipnju 2015. objavljena je njegova enciklika o pitanjima okoliša Laudato Si, u kojoj traži značajno smanjivanje upotrebe fosilnih goriva i opisao globalno zatopljenje kao jednu od najozbiljnijih prijetnji životu na Zemlji. Dokument je ujedno i napad na globalnu tržišnu ekonomiju, za koju Papa tvrdi da je poharala planet na štetu siromašnih slojeva i budućih generacija.

Papa je zauzeo i nedvosmislen stav po pitanju ekonomske nejednakosti. ”Zemlja, dom i zaposlenje su sveta prava”, rekao je, i dodao da kad govori o tim stvarima, ”neki ljudi zaključuju da je papa komunist”. U obraćanju američkom kongresu 2015. godine, hvalio je pokojnu Dorothy Day, iz Katoličkog radničkog pokreta, za ”njezin društveni aktivizam, strast za pravdom i prava potlačenih.”

Što je nama činiti? Što više ljudi odustane od mijenjanja ekonomskog poretka naravno da će šanse za promjenom biti manje. No, on se mora promijeniti inače ovaj planet neće preživjeti. Poredak čiji je imperativ ”uvijek više” nužno vodi uništenju i ratu.

Kršćanstvo govori o ljubavi prema bližnjemu, socijalizam o solidarnosti. Kršćanski zahtjev ”ljubi bližnjega kao samoga sebe” mogao bi se prevesti kao: ”Ljubi svoga druga, tebi jednaka.” To nam govori da imaju pravo oni koji kažu da je socijalizam sekularizirano kršćanstvo.

Moglo bi se to zaoštreno ovako kazati: nakon dužeg vremena ovaj Papa je ponovno jedan od onih koji je pročitao Bibliju i koji zastupa biblijsku poruku. Učinimo i mi to, pročitajmo i prihvatimo biblijsku poruku jer je ona temelj socijalne pravde i prava radnika.

Biblijski pogled na ”plaću” (vidi Mt 20, 1-16) otkriva ponajprije svu zahtjevnost i realističnost Svetoga pisma, dok neobična evanđeoska logika u Novom zavjetu ističe odgovornost i zauzimanje radnika, a još više obvezu onoga koji ima. Ipak, u kršćanstvu je puno važnije milosrđe, ono ne dokida pravednost. Ono ga upotpunjuje.

”Čovjeka se ne smije zaboraviti!”, kaže Franjo. Savjesno, odgovorno i svim silama mora ga se ljubiti i služiti mu. Treba se brinuti za radnike, ali i za one koji bi htjeli raditi ali ne mogu naći posla. Na to nas obvezuju pravda i supsidijarnost.

Treba podupirati najslabije, štiti svačije dostojanstvo i slobodu da živi istinskim ljudskim životom. Treba biti solidaran i sućutan.

Tim više boli ova šutnja hrvatskog episkopata. Tamo, pod tim betonom, poginuli su i mnogi mladi. Prestrašna je vaša šutnja, predsjedniče Kutleša!

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?
    •  Bojim se da bi šef P.E.N.-a i Papu proglasio velikosrbinom

> Svi tekstovi ovog autora