autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Predsjednik Republike Hrvatske je moralni invalid

AUTOR: Drago Pilsel / 13.12.2021.
Drago Pilsel

Drago Pilsel

Jurica Pavičić je napisao u Jutarnjem listu da smo došli do toga da je potrebno reći ”S tim čovjekom mi više nemamo ništa”. Žarko Puhovski za portal Net.hr kaže da se predsjednik Republike Hrvatske želi ”po svaku cijenu suverenističko-nacionalistički pozicionirati i sve drugo mu je pritom očito irelevantno”, osim, razumije se, napor da ”zaobiđe HDZ s desna i da si, uvjeren u priglupu odanost dijela lijevog biračkog tijela, ojača podršku dijela desnice”. Viktor Ivančić u tjedniku Novosti iznosi zaključak da je riječ o teškom kompleksašu koji ima ozbiljan problem kada treba odgovoriti na pitanje: gdje si bio 1991. Boris Dežulović u kolumni na portalu N1TV zaključuje da mu je retorika jednaka srpskim nacionalistima odnosno da se i kod Milanovića ti nacionalizmi spajaju.

Ja bih svemu ovome i mnogočemu drugom napisanom i kazanom u vezi ”suverenističkog urlikanja” šefa države, njegova ”prđenja u vjetar” (Ivančić) dodao odgovor Milorada Pupovca na Milanovićeve invektive, reći ću filonacističke, da je predsjednik SDSS-a i SNV-a ”prljav”: Milanović je ”moralni invalid”.

Jedno pedeset likova sam potjerao s mog FB profila vidjevši da su ozareni i presretni, dapače oduševljeni Milanovićevim ponašanjem. I nastavit ću s tom vrstom ”etičkog čišćenja”. Ne želim imati posla s budalama, baš kao što kolega Pavičić više ne želi imati posla s Milanovićem.

I prije nego što me netko optuži za naknadnu pamet ću napisati, ne prvi puta, ali preciznije nego ranije, da su mi neke stvari bile jasne prije nego što je postao PRH, pa i mojim glasom. Davno sam bio napisao da je Milanović neradnik i lažni socijaldemokrat, u šali sam zagovarao da Milanovićeva zračna luka bude jednom zabravljena zbog jake magle kako bismo mogli vijest nasloviti ”Zatvoren Franjo Tuđman”.

Prijateljima sam nekima pripovijedao kako sam, nakon pobjede Ive Josipovića na predsjedničkim izborima, zatražio sastanak kod tadašnjeg predsjednika SDP-a da porazgovaramo o nekim temama vezanim za ljudska prava, a da mi je on tada, na tom sastanku, održao predavanje o sociopolitičkoj situaciji u mojoj rodnoj Argentini i da sam šutio i gledao u tog idiota pitajući se što je uzrok tako bolesnog ega, ima li taj čovjek dijagnozu

Prijateljima sam nekima pripovijedao kako sam, nakon pobjede Ive Josipovića na predsjedničkim izborima, zatražio sastanak kod tadašnjeg predsjednika SDP-a da porazgovaramo o nekim temama vezanim za ljudska prava, a da mi je on tada, na tom sastanku, održao predavanje o sociopolitičkoj situaciji u mojoj rodnoj Argentini i da sam šutio i gledao u tog idiota pitajući se što je uzrok tako bolesnog ega, ima li taj čovjek dijagnozu…

Hoću reći, nisam dao prostora na Autografu nekolicini osoba da obrazlože zašto će dati glas Zoranu Milanoviću niti sam se javio Orsatu Miljeniću s prijedlogom da se oglasi on ili njegovi suistomišljenici zato što sam vjerovao u mogući preobražaj kandidata već zato jer mi je bilo dosta, zaista dosta estradnjakuše KGK.

Stvar je bila posložena tako da ju može s Pantovčaka maknuti samo Milanović, pak, o uzaludnim glasovima, glasovima da umirimo savjest ili glasovima iz ideala (za Katarinu Peović ili nekog drugog, na primjer) sam u životu dosta naučio pa i sam vodeći i radeći u nekim uspješnim i manje uspješnim predizbornim kampanjama.

Čemu sam se onda nadao dajući glas Milanoviću? Ničemu. Samo sam za sebe i za Hrvatsku tražio pet godina odmora nasuprot još pet godina neizdrživog idiotizma.

Ali se odmor pretvorio u novo zlostavljanje.

Stoga, valja znati točno s čim imamo posla jer treba izgurati još tri godine i nešto da se i ovoga neprijatnog šefa države riješimo. Hoću li tada biti živ da vidim jesmo li dobili nekog pristojnog i suvislog predsjednika, nekog Marka Vučetića (zašto ne?), ne znam. Možda neću. Ali to ne znači da zbog toga smijem ostati rezigniran.

Naprotiv, moja je dužnost da kažem kako vidim stvari.

Moralni invaliditet govori o nesposobnosti da se čini dobro. Nemoral su djela koja idu protiv modela ponašanja i valorizacije koji su prihvaćeni u društvu.

Nemoral se veže za zlo, ali se najbolje razumije kao nekritičnost prema sebi i nesposobnost za najbolji način življenja kroz rasuđivanje. Etika pomaže čovjeku da pronađe bolji način življenja u društvu. Milanović, kao nemoralna, odnosno moralno deficitarna osoba unosi nered (kroz agresiju na građane, medije i pojedine institucije) i promovira neetičko ponašanje.

Zoran Milanović je odavno pokazao da ne mari za moralnost i za etičnost. Sjetimo se samo vraćanja odlikovanja ratnom zločincu ili davanja odlikovanja osobama i postrojbama koje se tereti za ratne zločine.

Ali ovo što je nedavno izjavio u vezi ubojstva Aleksandre, Marije i Mihajla Zeca, po mom mišljenju, predstavlja onu točku iza koje nema povratka, makar se Milanović ispričao za izrečeno. On je kazao: ”Obitelj Zec je bila pozvana u Vladu. Da sam bio premijer, ja bih ih pozvao prve. Dobili su odštetu. Što još treba? Sad vas moram direktno pitati, što još treba?”

Kao prvo, Milanović manipulira: nije Vlada RH ”pozvala” (preživjele) članove obitelji Zec. Da, točno, Republika Hrvatska je, njena Vlada 2004. (kada ju je vodio Ivo Sanader) platila cca. milijun kuna odštete preživjelima, Dušanu i Gordani Zec. Ali prisilom.

Anto Nobilo dobiva pažnju pokojnog urednika tjednika Nacional Ive Pukanića koji objavljuje priču o smaknuću Aleksandre i njenih roditelja, ali i fotografije ubijene Aleksandre i Marije (dobivene iz policijskog dosjea). Sanader kontaktira Nobila i kaže mu da mu se smučilo kada je vidio te slike. Nobilo mu odgovara da plati ili da se suoči s tužbom

Pojasnit ću vam da na ovom eklatantnom primjeru vidimo i razumijemo nemoralno i neetično ponašanje predsjednika Republike.

Upoznat s teškim životom Dušana i Gordane, odvjetnik Anto Nobilo u njihovo ime tuži Republiku Hrvatsku. Državno odvjetništvo je razvijalo tezu da država ne snosi nikakvu moralnu i materijalnu odgovornost za ”slučaj Zec”. Štoviše, na prvom ročištu Državno odvjetništvo tvrdilo je da Hrvatska nije dužna isplatiti odštetu za ubojstvo iz 1991., jer su pripadnici MUP-a egzekuciju obavili bez službenog naloga svojih šefova i ”izvan radnoga vremena”.

Tada Nobilo dobiva pažnju pokojnog urednika tjednika Nacional Ive Pukanića koji objavljuje priču o smaknuću Aleksandre i njenih roditelja, ali i fotografije ubijene Aleksandre i Marije (dobivene iz policijskog dosjea). Sanader kontaktira Nobila i kaže mu da mu se smučilo kada je vidio te slike. Nobilo mu odgovara da plati ili da se suoči s tužbom.

Da se proces nastavio pred sudskim vijećem svjedočio bi i tadašnji predsjednik RH Stjepan Mesić. Čitao bi se, kako je jednom izvijestila pokojna Jasna Babić, transkript razgovora njegovog prethodnika Franje Tuđmana i Tomislava Merčepa.

Advokat preživjelih Anto Nobilo (koji je bio i s druge strane, s velikim iskustvom, primjerice, kao tužilac u suđenju ustaškom zločincu Andriji Artukoviću) dokazivao bi da su Marija, Mihajlo i Aleksandra Zec žrtve MUP-ova eskadrona smrti. Parnica za odštetu zbog trostrukog zločina iz 1991. preokrenula bi se u domaću varijantu pravosudne priče o ”zločinačkom pothvatu” iz HDZ-ove prošlosti, kakav je opisan u haaškim optužnicama protiv hrvatskih generala.

Premijer Ivo Sanader je platio nagodbu (i naredio ministrici Jadranki Kosor da primi Gordanu i Dušana Zeca) da se olakša od gledanja neprijatnih fotografija, ali i da se zataška sva ta, neopisivo enormna sramota Republike Hrvatske. Da se parnica nastavila, predsjednik Mesić svjedočio bi, naime, kako je Franjo Tuđman, znajući za ubojice, izjavio: ”Pusti dečke, još će nam trebati”.

Zoran Milanović sve to zna, on to jako dobro zna. On zna da su ubojice nagrađene, promovirane i odlikovane, ali se ruga svima nama, koji komemoriramo Aleksandru i njene roditelje, ubijene od strane Republike Hrvatske i, svjestan je on i toga, obezvrjeđuje žrtve, dodatno ih viktimizira.

Na isti će način, jer je nemoralan i neetičan, brisati neku stvar s priopćenjem majki Srebrenice.

Što mi možemo činiti znajući da je šef države ne samo nemoralna i neetička osoba, već i sklona lažima kako je ispalo nakon što sam dobio pismo, jedanaest gusto tipkanih stranica od predsjednice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Nataše Novaković (o slučaju Milanovićeva lanjskog ljetnog šalabajzanja u Albaniji) o čemu ću pisati drugom prilikom? Što nam predstoji?

Već sada, novinari koji drže do sebe trebali bi postaviti sanitarni kordon oko Milanovića, a ne hraniti se njegovim moralnim idiotizmom. Svi ti držači mikrofona koji mu omogućuju da divlja pred kamerama i tim mikrofonima rade štetu, najprije sebi jer to s novinarstvom veze nema, a onda i cijelom društvu (ili društvima) jer prenose čisti nemoral i nasilje nad prozvanima.

Zatim gledatelji i konzumenti tih programa bi trebali obasipati redakcije pismima i protestnim porukama jer im se neprestance prenosi nemoralnost šefa države.

Valja znati točno s čim imamo posla jer treba izgurati još tri godine i nešto da se i ovoga neprijatnog šefa države riješimo. Hoću li tada biti živ da vidim jesmo li dobili nekog pristojnog i suvislog predsjednika, nekog Marka Vučetića (zašto ne?), ne znam. Možda neću. Ali to ne znači da zbog toga smijem ostati rezigniran

Valjalo bi da se već počne raditi na traženju osobe koja bi se trebala i mogla suprotstaviti nemoralnom predsjedniku na idućim predsjedničkim izborima (ako ne dođe do promjene pravila i izbora šefa države u Saboru, pa i tada).

Stručnjaci za politologiju i pravo, i novinari, moraju pokušati pronaći načina, ostvare li se uvjeti, da se predsjedniku politički sudi u parlamentu ne bi li agonija trajala kraće od tri i nešto sitno godina.

Mi, komentatori i analitičari, moramo ustrajati u prokazivanju štetnog, kontaminirajućeg ponašanja predsjednika za našu demokraciju, Republiku i društvo.

Za kraj, zapamtite da postepeno snižavanje kriterija vodi u autodestrukciju. Političke stranke i građani te novinari koji to ne vide ili se prave da to ne vide, pravdajući nedjelovanje floskulom ”okrenimo se budućnosti”, mogli bi se probuditi u jednoj sasvim neočekivanoj budućnosti (upozorio je jednom Zoran Pusić).

Taj politički autizam onih koji nisu kadri biti zabrinuti zbog moralne insuficijencije i destruktivnog ponašanja Zorana Milanovića, to zabijanje glave u pijesak u nadi da će nasilje nad građanima i ludost predsjednika samo ispariti, nestati, ”jedna je od ozbiljnijih prijetnji budućnosti Hrvatske” (Pusić).

Našu zemlju moramo vratiti u normalno stanje. Predsjednik koji je došao na vlast uz slogan ”normalno” sve više otkriva da stanje nije takvo, već bolesno. Jako bolesno.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     35 godina života u Hrvatskoj, 30 godina mrzilačkih napada
     "Bleiburg" je sinonim ustaškog kolapsa i partizanske osvete
     UN neće proglasiti Srbe za počinioce genocida u Srebrenici
     Revizija ugovora s Vatikanom ostaje NE temom: HBK se slaže
     Pismo ljutim (neo)ustašama koji ne poznaju Evanđelje
     Jasenovac, NDH i pitanje hrvatske krivnje
     Predlažem da se smirite i razmislite o velikoj koaliciji
     U Buenos Airesu fra Josip Peranić na misi i dalje slavi NDH
     Genocid, ta strašna riječ, tako bliska Hrvatima
     Prva žrtva rata nije Josip Jović već Srbin Goran Alavanja

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1