Stepinac, katolički kler i njihov odnos prema NDH (6)

Dakle, ”nacionalna lojalnost” je u Stepinca bila jača od nacionalne dužnosti i dužnosti prema istini. I kada je oduševljenje novom državom i poglavnikom splasnulo, Stepinac i kler nisu okrenuli leđa režimu, već su samo blago upozoravali na prekomjernost žestokih postupaka i deportacija u Jasenovac.

Pa i onda kada je svemu došao kraj, Crkva je dopustila da ustaše i Pavelić sakriju opljačkano zlato (među njima i zlatne zubne proteze izvađene od ubijenih u Jasenovcu) u Franjevački samostan, uvjerena, kako će se poglavnik ubrzo pobjednički vratiti u zemlju.

Sjetimo se: Stepinac je nakon formiranja NDH uputio okružnicu kojom je svećenstvu preporučio novi režim (državu), iako je dobro znao da to nije ni samostalna ni slobodna država, već puki nacistički satelit. A ako to nije znao, onda je bio krajnje naivan, u što je teško (po)vjerovati. Crkva je u znak dobrodošlice novom režimu zvonila Te Deum, a bosanski nadbiskup Šarić je objavio sramotnu ”Odu Poglavniku” u kojoj ga je uspoređivao s Leonidom, odobravajući ustaška masovna ubojstva Židova i ostale zločine.

Istina, Stepinac je negirao da je osobno ili u ime Crkve odobravao masovna, nasilna prevođenja na katolištvo, što je točno, ali kako je reagirao, pita se Butler, na letak ”Prijateljski savjet” budućim srpskim ”obraćenicima” kojeg je tiskala đakovačka dijeceza i u kom stoji: ”Naš Gospod Isus Krist je objavio da treba biti jedno stado, jedan pastir… Đakovački biskup (dr. Akšamović) već je u Katoličku Crkvu primio tisuće građana… kao katolici moći ćete ostati u svojim domovima i tako spasiti svoje besmrtne duše”.

Pavelić je zauzeo pozu ”zatočnika kršćanstva” pod kojom se Hrvatska vraća svojoj drevnoj ulozi Antemurale Christianitatis, predziđa kršćanstva prema ”poganskom Istoku”. I umjesto da Stepinac i Crkva prokažu poglavnika i njegovu zločinačku politiku, nastojali su iz petnih žila umanjiti njegove zločine, a i Vatikan je o tomu šutio, iako je sve to dobro znao.

U predgovoru ovih Butlerovih eseja urednik engleskog izdanja knjige Chris Agge je zapisao: ”Stepinac je predstavljao načelo Crkve pod kontrolom države” i osta(ja)o joj je lojalan čak i onda kad je bilo jasno da je sve propalo i da na vlast dolaze komunisti.

Jedan od nadbiskupovih biografa, irski biskup O’Brien, je pokušao negirati podaničku privrženost Stepinca ustaškom režimu, ali kako onda, pita se Butler, zanemariti hrpe dokumenata i klerofašističkih novinskih uvodnika koji su bez zazora i oduševljeno pisali o rasnim zakonima, prisilnom pokrštavanju, odnosno divinizirali Pavelića kao najdičnijeg hrvatskog sina?

Ni traga od milosrđa; i stoga se Butler s pravom pita: Zašto je otac Rihar, Slovenac koji je odbio slaviti prvu godišnjicu NDH, postao jedini katolički svećenik koji je svojim životom u Jasenovcu platio otvoreno protivljenje Paveliću. Nije li on bolji kandidat za mučeništvo od Stepinca?

Ako je uistinu bio protiv nasilnog prevođenja na katolištvo, zašto je imao toliko povjerenje u dr. Šimraka, apostolskog upravnika Grkokatoličke Crkve u NDH (imenovao ga je u Odbor za nadgledanje toga prevođenja pravoslavaca), koji je otvoreno slavio prelazak u katolištvo kao velike povijesne dane za njihovu vjeroispovijest.

Butler je na ova i brojna druga pitanja pokušao dati svoje odgovore koji su tim vrjedniji što ih je nastojao iznijeti jedan uvjereni kršćanin, vjernik, kojem su ljevičarske ideologije bile strane, pa su maliciozni prigovori te vrste unaprijed diskvalificirani.

Temeljni prigovor Stepincu i njegovoj Crkvi (ali i protestantima), piše Butler, bio je u tomu što su vjerovali da ”opstanak kršćanstva ovisi o opstanku njihovih Crkvi, a bili su spremni gotovo neograničeno žrtvovati istinu i milosrđe ako su smatrali da time mogu unaprijediti interese svoje posebne vjeroispovijesti… vjerovali su i govorili da su Mussolini, Hitler i Pavelić instrumenti u Božjim rukama koji će ispostaviti njegovo kraljevstvo”.

Butlerovi eseji impresivno svjedoče o zlu u vremenu koje još i danas traje i koje nam se ponavlja. Uzrok naših (a kada piše o nama, gotovo uvijek misli i na rodnu Irsku, jer se paralele naprosto nameću) nevolja vidi u balkanskom uzavrelom karakazanu, grotlu čiji su protagonisti već premoreni od međusobnih nacionalnih, konfesionalnih i ideoloških sukoba, ali ne posustaju, jer nitko nema snage tom zlu reći dosta, pa čak ni oni kojima je to (poput Crkava) duhovno poslanje i zadaća. Butler nas je svojim umnim esejima uputio istini, a što ćemo s njom (u)činiti, sami moramo već jednom, konačno odlučiti.

Za kraj, dopustite mi da kažem nekoliko riječi kao teolog. Kršćanstvo ne smije biti potisnuto u svijet mita i osjećaja, nego mora biti poštivano kako bi njegov navještaj rasvijetlio istinu o čovjeku grešniku. I kad smo već kod tog pojma, dopustite da dovršim ovaj sažetak ovog referata konstatacijom da naša stvarnost, naša ne odveć vesela svakodnevnica, svjedoči da su grijesi u ”nacionalnoj stvarnosti” neosporne činjenice.

Zato citiram dio pisma kancelara Konrada Adenauera iz veljače 1946. jednom katoličkom svećeniku u Bonnu: ”Mislim da njemački narod, pa tako i biskupi i svećenici u njemu, nose veliku krivnju za ono što se dogodilo u koncentracijskim logorima (…) A ta je krivnja počela dosta ranije, jer su narod i Crkva podržali nacističku agitaciju. Neki vrlo entuzijastički”.

Zato, zaista je došlo vrijeme da okajemo grijehe naše i naših otaca te da prestanemo koketirati s fašizmom koji vjeri iskazuje komplimente radi nacije, a naciju uzdiže na stupanj božanstva. Bilo bi krajnje vrijeme da svaka strana (desnica i ljevica) prizna svoje grijehe, da se jasno distancira od zločina i da te zločine osudi – i ustaša i partizana.

U već spomenutom pismu Hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici završetka Drugog svjetskog rata, koje je objavljeno 1. svibnja 1995., napisano je, između ostalog, i sljedeće:

”Uz spomen žrtava nužno se povezuje i spomen krvnika, spomen krivaca za tako brojne žrtve. Krivci imaju svoje ime i prezime, pa je i njihova odgovornost u prvom redu osobna. Isprika da su samo izvršavali naređenja ne može ukinuti osobnu krivnju neposrednih počinilaca zločina. No još je veća krivnja naredbodavaca, ideologa, tvoraca sustava koji unaprijed planiraju krvavi obračun s neistomišljenicima.

Krivnju ne isključuje ni činjenica da se u svakom ratu čine zločini. Zakonita obrana i zločin ne mogu se poistovjetiti. Krivci su na našim prostorima bili pripadnici određenog naroda, stranog (u Drugome svjetskom ratu posebno njemačkoga i talijanskoga) i domaćeg, posebno srpskoga i hrvatskoga, čije su ime okaljali svojim nedjelima. Mnogi od njih članovi su i određene crkve ili vjerske zajednice.

Ipak, da bi zakoniti sud bio pravedan, nužno je tražiti i poštovati istinu i o žrtvama i o krvnicima. Uvećavanje broja žrtava da bi se snažnije nametnuo žig krivnje čitavom jednom narodu ili skupini pogađa nevine nepravdom koju ne može odobriti ni jedna iskrena savjest. Međutim (mislim da ovo valja u ovom tekstu ponoviti), nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice.

Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima?”

Koliko god se činilo da je moć Saveza antifašista i antifašističkih boraca mala, smatram da je nužnost i dužnost SABA ne samo pamtiti antifašističku borbu ili prozivati neoustaške ispade, kakvih je nažalost, sve više, već moći odgovoriti na ovo posljednje pitanje: Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i na istini?

(Kraj feljtona).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora