Zataškane hrvatske afere izbjegavanja poreza

Prema službenim informacijama na dokumente ”Panama Papers” o legalnom ili kriminalnom izbjegavanju poreza u Hrvatskoj trebat će pričekati, navodno, do kraja svibnja.

Mnoštvo od 11,6 milijuna različitih dokumenata dotad treba učiniti dostupnim za računalno pretraživanje.  

No, dok se mora čekati na dokumente ”Panama Papers” nema razloga odgađati analize i eventualna sankcioniranja (bilo kazneno, bilo moralno) dosadašnjih najvećih hrvatskih afera izbjegavanja poreza.

Primjerice, najbizarnije izbjegavanje poreza (doprinosa za zdravstvo kao namjenskog poreza) zajednički su osmislili i proveli (tadašnja) marionetska Vlada Republike Hrvatske premijera Nikice Valentića i osobito ministar zdravstva dr. Andrija Hebrang.

Sredinom 1994. dvojbenim pravilnikom o tzv. privatnom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine 36/94) propisano je da privatno osigurane osobe više ne plaćaju doprinos (porez) za obvezno zdravstveno osiguranje ako su ”u toku prethodne godine ostvarile dohodak od 60.000 DEM i zaključile ugovor o privatnom zdravstvenom osiguranju”.

I tako su hrvatski građani, procjenjuje se njih nekoliko tisuća, sa ”dohotkom većim od 60.000 DEM u prethodnoj godini” izbjegavali doprinose (poreze) za zdravstvo, koje su oni s nižim dohotkom bili obvezni plaćati.

Dok se mora čekati na dokumente ”Panama Papers” nema razloga odgađati analize i eventualna sankcioniranja (bilo kazneno, bilo moralno) dosadašnjih najvećih hrvatskih afera izbjegavanja poreza

Taj pravno dvojbeni pravilnik o izbjegavanju plaćanja doprinosa za zdravstvo diskretno je ukinut tek 31. prosinca 2002. godine (osobe s ”dohotkom većim od 60.000 DEM u prethodnoj godini” izbjegavale su više od sedam godina plaćanje doprinosa, odnosno poreza).

Afera ”Panama Papers” je napokon dobar povod za prekid ”hrvatske šutnje” o izbjegavanju poreza tajkuna, dužnosnika, menadžera i ostalih hrvatskih dužnosnika i prije razotkrivanja 11,6 milijuna dokumenata odvjetničke tvrtke Mossack Fonseca.

A da se ne bi mislilo kako je famozni pravilnik o tzv. privatnom zdravstvenom osiguranju ”maliciozno” izvučen iz povijesne ”ropotarnice”, u nastavku objavljujemo nasumce izabrana izbjegavanja poreza samo sa ”zdravstvenim doprinosima” ranije objavljene – sve bez reakcije javnosti.

Zdravstvu su oduzeti i doprinosi koje su dotad plaćale tvrtke zbog rizika ozljeda na radu i profesionalnih oboljenja svojih zaposlenika (vidjeti Narodne novine 75/93). Umjesto doprinosa za zdravstvo poslodavci su morali zaključivati ugovore sa osiguravateljskim tvrtkama izvan sustava zdravstva.

Ubrzo nakon što su ta osiguranja preuzele osiguravateljske tvrtke izvan sustava zdravstva, pokazalo se da zdravstvo nije moglo naplatiti ni 40 posto stvarnih troškova zdravstvenog zbrinjavanja ozlijeđenih na radu i oboljelih od profesionalnih oboljenja.

Zbog toga je (isto nakon sedam godina) Zakonom o zdravstvenoj zaštiti donesenim 2001. godine (NN, 94/01) propisano da osiguravateljske tvrtke više ne mogu sklapati ugovore o osiguranju od ozljeda na radu i profesionalnih oboljenja, nego se mora opet plaćati doprinos (štete javnom zdravstvu nisu nadoknađene).

Zakonom o zdravstvenom osiguranju (NN, 13/98) Vlada premijera Zlatka Mateše ukinula je doprinos za zdravstveno osiguranje umirovljenika, čime je zdravstvo ostalo bez tadašnjih 1,7 milijardi kuna prihoda godišnje (oko 150 milijuna kuna mjesečno).

Da bi se taj manjak nadoknadio, tadašnjim Zakonom o zdravstvenoj zaštiti povećan je doprinos za zdravstveno osiguranje s 14 na 18 posto.

A onda je 2001. godine Vlada premijera Ivice Račana smanjila doprinos za zdravstvo s 18 na 16 posto i zatim 2003. godine sa 16 na 15 posto, dakle praktično na razinu prije ukidanja doprinosa za zdravstveno osiguranje umirovljenika.

Tako je ”zdravstvena blagajna” ostala i bez doprinosa od umirovljenika i bez povećane stope doprinosa.

Značajne porezne ”mućke” sa doprinosima su odlukama vlada premijera Valentića i Mateše uslijedile i odlukama o ”otpisu dugovanja za zdravstveno osiguranje brodogradilištima, željezarama i ostalim gubitašima s velikim brojem zaposlenih”.

Sredinom 1994. dvojbenim pravilnikom o tzv. privatnom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine 36/94) propisano je da privatno osigurane osobe više ne plaćaju doprinos (porez) za obvezno zdravstveno osiguranje ako su ”u toku prethodne godine ostvarile dohodak od 60.000 DEM i zaključile ugovor o privatnom zdravstvenom osiguranju”

Da apsurd bude veći, Vlade premijera Valentića i Mateše zabranjivale su (tada) izvanproračunskom fondu za zdravstvo raspolaganje dionicama, odnosno upis vlasništva za nenaplaćena dospjela potraživanja doprinosa od spomenutih najvećih gubitaša.

Novac se iz zdravstvenog fonda počeo od 1999. prelijevati u državni proračun i pomoću ”kvake” s PDV-om.

Javno zdravstvo je formalno bilo oslobođeno PDV-a i korisnicima zdravstvenih usluga taj se porez zbilja nije ni naplaćivao.

No, cjelokupni zdravstveni sustav, sve bolnice i ostale zdravstvene ustanove morale su uredno plaćati PDV na sve nabave energije i energenata, na hranu, na sredstva za održavanje objekata, itd.

A zbog toga što su formalno oslobođene PDV-a, zdravstvene ustanove nisu mogle obračunavati pretporez, pa se na taj način, prema tadašnjim procjenama HZZO-a, iz zdravstva natrag u državni proračun godišnje prelijevalo od 500 do 700 milijuna kuna.

Problematičnim uvrštavanjem dotad izvanproračunskog fonda zdravstvenog osiguranja 2003. godine u nedovršeni sustav državne riznice država prestaje primjenjivati članak 68. (tada) važećeg Zakona o zdravstvenom osiguranju i iz državnog se proračuna prestaju uplaćivati doprinosi za zdravstveno osiguranje svih kategorija nezaposlenih, socijalno ugroženih, poljoprivrednika, djece do navršenih 18 godina života, za hitnu medicinsku pomoć na magistralnim cestama, za sve kategorije oslobođenih od participacije, itd.

To su samo neka izbjegavanja poreza (doprinosa za zdravstvo) koja potvrđuju temeljnu spoznaju obveznika poreza nakon afere ”Panama Papers”, ne samo u Hrvatskoj, da poreze najviše izbjegavaju tajkuni, dužnosnici i menadžeri, a ne obrtnici ili prodavači povrća na tržnicama.

Postavlja se pitanje, međutim, ima li hrvatska javnost potrebnu ”snagu” kakvu ima, primjerice, javnost Islanda koja je zbog umiješanosti u aferu ”Panama Papers” natjerala “svojega“ premijera Sigmundura Davíða Gunnlaugssona da podnese ostavku?

Može li i pritisak hrvatske javnosti rezultirati nekom ostavkom kao i u Španjolskoj u kojoj je zbog umiješanosti u aferu ”Panama Papers” ostavku podnio ministar industrije, energetike i turizma Jose Manuel Soria?

Može li hrvatska javnost iznuditi ostavke zbog umiješanosti u aferu ”Panama Papers”, primjerice od bankara ”naših banaka u stranom vlasništvu” kao u Nizozemskoj u kojoj je ostavku zbog korištenja usluga odvjetničke tvrtke Mossack Fonseca morao podnijeti Bert Meerstadt, član Savjetodavnog vijeća ABN Amro Grupe?

Zdravstvu su oduzeti i doprinosi koje su dotad plaćale tvrtke zbog rizika ozljeda na radu i profesionalnih oboljenja svojih zaposlenika (vidjeti Narodne novine 75/93). Umjesto doprinosa za zdravstvo poslodavci su morali zaključivati ugovore s (privatnim) osiguravateljskim tvrtkama izvan sustava zdravstva

Rasplet afere ”Panama Papers” u Vladi Republike Hrvatske zamišljaju ostvariti zbunjivanjem javnosti. Najbolje se to vidjelo već po prvoj izjavi Zdravka Marića, ministra financija.

Očito zatečen izravnim novinarskim pitanjima o ulozi hrvatskih vlasti i dužnosnika, tajkuna i menadžera u aferi ”Panama Papers”, ministar Marić je vidno zbunjen odgovorio: ”Hrvatske službe za sprečavanje pranja novca povezane su s inozemnim službama i aktivno uključene u rješavanje slučaja ‘Panama Papers’.”

Novinari su pitali jedno, a zbunjeni ministar im je odgovorio ono što ga novinari nisu ni pitali.

Te famozne, potpuno neučinkovite ”hrvatske službe za sprečavanje pranja novca” (neka se čitatelji pokušaju otprve napamet sjetiti barem jednog spektakularnijeg rezultata rada tih ”hrvatskih službi”) sigurno ne rade zajedno s novinarima Süddeutsche zeitunga i International Consortium of Investigative Journalists na razotkrivanju poreznih utaja u Hrvatskoj, nego naprotiv eventualno sa sličnim službama koje pokušavaju ”umanjiti skandalozna otkrića i štete za osobe koje štite”.

Zašto toliko izbjegavanja doprinosa za zdravstvo?

Suviše su značajne djelatnosti u zdravstvu da bi ih privatni kapital, osobito privatnih globalnih farmaceutskih korporacija, prepustio sustavu javnog zdravstva.

Odmah od 1991. Svjetska banka i MMF traže od marionetskih hrvatskih vlasti razgradnju sustava zaštite narodnog zdravlja dr. Andrije Štampara.

I ministar Hebrang postaje glavni nositelj devastacije Štamparovog modela zdravstvene zaštite.

Najveće smanjivanje zdravstvenog novca uzrokovano je osjetnim padom broja broja uplatitelja obveznih doprinosa s 1,839 milijuna uplatitelja u 1991., na samo 1,412 milijuna uplatitelja u 2004., odnosno na 1.448 milijuna uplatitelja u 2015. godini. Pritom nismo mogli do točnog podatka za koliko od evidentiranih obveznika doprinosa poslodavci stvarno ne uplaćuju doprinose (bilo ne u propisanom roku ili ne trajno).

Posljedica je to deindustrijalizacije Hrvatske, a dodatna sredstva za financiranje javnoga zdravstva se ne mogu više osigurati ni iz novca od iskorištavanja prirodnog bogatstva Htvatske jer su prihodi od gospodarenja prirodnim bogatstvom iz državnog proračuna preusmjereni u dividende globalnih korporacija.

Cjelokupni zdravstveni sustav, sve bolnice i ostale zdravstvene ustanove morale su uredno plaćati PDV na sve nabave energije i energenata, na hranu, na sredstva za održavanje objekata, itd. A zbog toga što su formalno oslobođene PDV-a, zdravstvene ustanove nisu mogle obračunavati pretporez, pa se na taj način, prema tadašnjim procjenama HZZO-a, iz zdravstva natrag u državni proračun godišnje prelijevalo od 500 do 700 milijuna kuna

Dario Nakić, novi ministar zdravstva definitivno ukida javnu zdravstvenu zaštitu koju je uveo dr. Andrija Štampar i u kojoj su svi paacijenti pred liječnikom trebali biti jednaki da bi uveo sustav privatnog zdravstvenog osiguranja u kojemu će razinu liječenja određivati PIN pacijenta.

Hoće li se napokon tome usprotiviti obveznici plaćanja doprinosa za zdravstvo potaknuti i spoznajama iz afere ”Panama Papers” o izbjegavanju plaćanja poreza (doprinosa za zdravstvo)?

Je li moguće da će i u Hrvatskoj slično kao i na Islandu, Španjolskoj, Nizozemskoj i drugdje obveznici poreza (doprinosa za zdravstvo) iznuditi ostavke ministara, premijera i ostalih odgovornih zbog izbjegavanja poreza i razgradnje javnog sustava zaštite narodnog zdravlja dr. Andrije Štampara.

Bilo bi to logično zbog toga što je neprihvatljivo da je 1925. godine bilo dosta novca da svi pacijenti budu jednaki pred ”Štamparovim liječnicima”, a da 2016. za to više nema novca i da pred ”Nakićevim liječnicima” razinu zdravstvene zaštite određuje PIN pacijenta.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na [email protected], odnosno na [email protected] ili nazovite broj 098 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici odgovara isključivo autor.

    •  O izgredima Ustavnog suda Sabor ''ni bu – ni mu''!
    •  Etički nazori oprečni većini kandidata za suce Ustavnog suda
    •  Posljednji slobodni novinar upisan u Sudski registar
    •  Signal novinarima da se okane iluzija o slobodi medija
    •  Banke nekontrolirano “dilaju” podacima o klijentima
    •  Treća novinareva tužba Sudu za ljudska prava
    •  Sudionici izbora su nasamareni – apstinenti imaju pravo
    •  Hoće li policija na birališta privoditi izborne apstinente?
    •  Prijavljujem Plenkovića zbog prijetnje DORH-u i USKOK-u
    •  Sudstvo i soc-skrbitelji žive od medijske šutnje

> Svi tekstovi ovog autora