autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Zbog masakra u Ahmićima i zbog Kordića preplavljuje me sram

AUTOR: Drago Pilsel / 29.04.2019.

drago-pilsel-hnd-230118-fah-bU petak sam na poziv kolege Mirka Klarina u Puli nazočio izložbi fotografija i prezentaciji interaktivnog narativa “Ahmići: 48 sati pepela i krvi“. Narativ je producirao Klarinov SENSE – Centar za tranzicijsku pravdu, a fotografije je snimio britanski fotograf Giles Penfound (iz britanskog vojnog kontingenta srednje Bosne) u danima nakon zločina u tom srednjobosanskom selu. Predsjednik Međunarodnog mehanizma za kaznene tribunale Carmel Agius (koji je presudio herceg-bosanskoj šestorci i pred kim se ubio Slobodan Praljak) i bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, kao i domaćin Klarin, govorili su o utvrđenim činjenicama o zločinima.

Za zločin u Ahmićima, u što nema sumnje, kazali su da se radi o jednom od najbrutalnijih koje pamtimo iz nedavnoga rata.

Za zločin u Ahmićima pred Haškim sudom na kaznu od 25 godina osuđen je jedan od ratnih zapovjednika HVO-a u srednjoj Bosni i šef HDZ-a Dario Kordić, koji se, odležavši dvije trećine kazne, prometnuo u katoličkog odličnika kojem biskup i neoustaška bitanga Vlado Košić ljubi ruku, a studenski mu kapelan salezijanac don Damir Stojić organizira predavanja mladima o kršćanskim krepostima.

Pravo na život i dostojanstvo svake osobe pod Božjom je zaštitom. Stoga svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne može biti razlike ni rasne, ni nacionalne, ni konfesionalne ni stranačke. Temeljna jednakost u dostojanstvu svih ljudi proizlazi iz same naravi čovjeka, stvorena na sliku i priliku Božju. Pojedinačne i osobito masovne likvidacije bez ikakva suda i dokaza krivnje uvijek su i posvuda teški zločini pred Bogom i pred ljudima

Ova povijest katoličkog beščašća, kada je riječ o odnosu Crkve prema zločincu Kordiću, jedno je od najsramotnijih poglavlja Katoličke crkve na Balkanu, ravno Stepinčevom antisemitizmu (i ”ćutanju” kod ostalih genocida, nad Srbima i nad Romima) koji odlično i hladno opisuje Predrag Ilić u knjizi ”Stepinac i holokaust u NDH” (IP Albatros Plus, Beograd, 2018.).

Nisam ranije mogao komentirati sramotno, užasavajuće pojavljivanje Kordića pred mladim katolicima, te mi je prisustvovanje promociji interaktivnog narativa o Ahmićima dalo priliku da nešto i o tome kažem.

Tragedija koja se 16. travnja 1993. dogodila u malom selu Ahmići odražava poput mikrokozmosa mnogo šire napetosti, sukobe i mržnju koji od 1991. more bivšu Jugoslaviju i koji su uzrokovali toliko patnji i krvoprolića.

Za samo nekoliko mjeseci pripadnici različitih etničkih grupa koji su dotad bili u dobrosusjedskim odnosima, živjeli jedni kraj drugih u miru i koji su nekada poštovali različitost vjerskih običaja i tradicije pretvorili su se u neprijatelje.

Nacionalistička propaganda je postupno pothranjivala promjenu u predodžbama i samoidentifikaciji pripadnika pojedinih etničkih grupa. Prvobitna percepcija ”drugih”, tj. pripadnika drugih etničkih grupa, kao ”različitih” postupno se počela mijenjati u percepciju njih kao ”tuđinaca”, a zatim i kao ”neprijatelja” te potencijalne prijetnje identitetu i prosperitetu vlastite grupe. Nekadašnji dobrosusjedski suživot pretvorio se u progon onih ”drugih”.

Glavna meta tih napada bio je upravo sam identitet – sama ljudskost – žrtve.

To ”lično nasilje” se provodi nad drugim ljudskim bićima isključivo zbog njihove etničke, vjerske ili političke pripadnosti (iz sažetka Presude Pretresnog vijeća u predmetu ”Kupreškić i drugi”).

U rano jutro 16. travnja izbili su oružani sukobi između Armije Bosne i Hercegovine i hrvatskih snaga HVO-a u gradu Vitezu. Bilo je i istovremenih i naizgled usklađenih napada hrvatskih snaga HVO-a na okolna sela. Čini se da je većina sela branjena i da su vođene borbe, uz izuzetak Ahmića.

Selo Ahmići nalazi se oko dva kilometra istočno od grada Viteza, u središnjoj Bosni i Hercegovini. Do 16. travnja imalo je otprilike 800 stanovnika, od kojih je bilo oko 90% muslimana. U Ahmiće se sklonilo oko 300 muslimana prethodno prisilno raseljenih iz drugih područja.

Za zločin u Ahmićima, u što nema sumnje, kazali su da se radi o jednom od najbrutalnijih koji pamtimo iz nedavnoga rata. Za zločin u Ahmićima pred Haškim sudom na kaznu od 25 godina osuđen jedan od ratnih zapovjednika HVO-a u srednjoj Bosni i šef HDZ-a Dario Kordić, koji se, odležavši dvije trećine kazne, prometnuo u katoličkog odličnika kojem biskup i neoustaška bitanga Vlado Košić ljubi ruku, a studenski mu kapelan salezijanac don Damir Stojić organizira predavanja mladima o kršćanskim krepostima

Kada je terensko osoblje specijalnog izvjestitelja posjetilo selo početkom svibnja, dva tjedna nakon napada, zgarišta nekih od otprilike 180 uništenih kuća još su tinjala. Tijekom ili nakon napada dvije džamije u selu su uništene; jedna eksplozivom, dok je druga bila zapaljena i njeni ostaci su još uvijek tinjali.

Od 89 tijela koja su pronađena u selu većina su bile starije osobe, žene, djeca i dojenčad. Popis 101 moguće žrtve dobiven je iskazima raseljenih osoba koje su svjedočile ubojstvima (iz izvješća tadašnjeg šefa UN-ova ureda za ljudska prava T. Mazowieckog, 19. svibnja 1993. Imao sam prilike osobno razgovarati s gosp. Mazowieckim o tome kako je on saznao za zločin i što o njemu misli).

Među dokazima koje su Mirko Klarin i članovi njegova tima izdvojili od 60.000 dokumenata, koliko ih ima predmet Ahmići, nalazi se famozni Tuđmanov jelovnik (sa svečanog banketa u Guildhallu 6. svibnja 1995.) na kojem je Franjo Tuđman lordu Paddyju Ashdownu (svjedoku u predmetu Ahmići) crtao svoj dogovor s Miloševićem o podjeli Bosne i Hercegovine (Banja Luka u Hrvatskoj, Tuzla u Srbiji), pa je ovo prilika i da prozovemo nepodnošljive laži Mate Granića, upravo promovirane, jer i Granić, i Kordić i cijela ta HDZ-ovska bulumenta predstavljaju revizionizam i negiranje ogavnim zločina što svi mi moramo, kako reče sudac Agius, pobijediti kako bi se dogodila kakva-takva pravda i kako bi se žrtvama dao glas.

Zločin u Ahmićima, kako reče Stjepan Mesić, ogavan je zločin koji se teško vidi ili susreće. On ima okus ili boju genocida. Izvršili su ga naši sunarodnjaci – Hrvati.

Masakr izvršen 16. travnja 1993. u selu Ahmići predstavlja tek jednu užasnu epizodu u široko rasprostranjenom obrascu nasilja kojem je svrha progon. Tragedija koja se odigrala tog dana ima sve odlike antičke tragedije. Kao prvo, odlikovala se jedinstvom vremena, prostora i radnje. Ubijanje, ranjavanje i paljevina izvršeni su na istom području u nekoliko sati.

Izvršile su ih relativno male grupe pripadnika vojnih snaga bosanskih Hrvata: HVO-a i specijalnih jedinica hrvatske vojne policije, takozvanih Jokera. Vidjeli smo pred sobom, svi koji se bavimo ratnim zločinima, kroz priče žrtava i preživjelih, veliku tragediju.

Baš kao i u antičkim tragedijama, u kojima se zlodjela nikad ne prikazuju, već ih prepričavaju glumci, brojni su svjedoci Pretresnom vijeću opisali ljudske tragedije koje su snašle tolike obične stanovnike tog malog sela.

Ja ne mogu učiniti puno. Mogu ovdje i sada tek ponoviti da me kod prve posjete Ahmićima s kolegama iz Koalicije za REKOM preplavio osjećaj srama. Da sam stajao u spomen-sobi kraj spomenika ubijenima i nestalima, gledao potresne fotografije i gutao suze. Da molim, u ovom uskrsnom/vaskrsnom raspoloženju u kojem se nalazimo mi kršćani, da nam sestre i braća muslimani iz tog mjesta i takvih mjesta oproste.

Taj sram osjećam i kao kršćanin kada vidim Kordićevo ponašanje, ali i držanje njegovih ”katoličkih” sponzora.

Mene ne zanima rasprava u kojoj ćemo, ako moramo govoriti o masakru u selu Ahmići, radi ravnoteže iznositi imena i toponima zločina/ca Bošnjaka ili Srba.

Nacionalistička propaganda je postupno pothranjivala promjenu u predodžbama i samoidentifikaciji pripadnika pojedinih etničkih grupa. Prvobitna percepcija ”drugih”, tj. pripadnika drugih etničkih grupa kao ”različitih” postupno se počela mijenjati u percepciju njih kao ”tuđinaca”, a zatim i kao ”neprijatelja” te potencijalne prijetnje identitetu i prosperitetu vlastite grupe. Nekadašnji dobrosusjedski suživot pretvorio se u progon onih ”drugih”

Mene vodi i uvijek će me, dok sam živ, voditi ideja članova Hrvatske biskupske konferencije od 1. svibnja 1995., a koja glasi ovako: ”Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oprost Božji i ljudski, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”

Pravo na život i dostojanstvo svake osobe pod Božjom je zaštitom. Stoga svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne može biti razlike ni rasne, ni nacionalne, ni konfesionalne ni stranačke. Temeljna jednakost u dostojanstvu svih ljudi proizlazi iz same naravi čovjeka, stvorena na sliku i priliku Božju. Pojedinačne i osobito masovne likvidacije bez ikakva suda i dokaza krivnje uvijek su i posvuda teški zločini pred Bogom i pred ljudima.

Hvala Mirku Klarinu i hvala njegovom timu što su nas toga još jednom učinili svjesnim. Hvala što se trude da izbjegnemo neznanje i što nas hrabre u uvjerenju da je zaštita ljudskih prava naša temeljna zadaća.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Šeperova odluka o “ukazanjima” u Amsterdamu i Međugorje
     Gasi se franjevačka provincia koja me dovela u Hrvatsku
     Dokle će Crkva koristiti Jazovku da dezavuira antifašizam?
     U povodu Dana državnosti, datuma kojeg se HDZ-ovci srame
     30 je godina od, možda, najboljeg intervjua u mojoj karijeri
     Mons. Ivo Martinović, dostojan sljedbenik Srećka Badurine
     Jürgen Moltmann: Nema progresa bez ekološke pravednosti
     Papa nije rekao ''pederčine'', već ''pederi'',  pa što?
     35 godina života u Hrvatskoj, 30 godina mrzilačkih napada
     "Bleiburg" je sinonim ustaškog kolapsa i partizanske osvete

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija