Politika, religija i državni terorizam u RH

Politika je djelatnost uređivanje unutar svjetskih javnih interesa i poslova, a obuhvaća sve one postupke koje poduzimaju pojedinci, institucije i organizacije.

Politika, kao uređenje onog temporalnog, i religija, prvenstveno sada mislim na kršćanstvo, kao naracija o uređenoj eshatonskoj datosti ili onoga u čemu nema nikakvog temporaliteta, mogu izgraditi metodologiju koegzistentnog, gotovo bliskog djelovanja.

Ta bliskost nije i ne smije biti bliskost podlaganja i podređenosti, nego bliskost su-djelovanja koje će, kada je o politici riječ, voditi prema sve većem stupnju ostvarivanja društva humanosti ili, kada je riječ o religiji, kako je to uočio fra Špiro Marasović, prema historijskom toleriranju sebe, ali ne i sebi, a sve zbog eshatonske datosti.

Načelo toleriranja sebe načelo je kojim se osvještava uloga zauzetog kršćanina u svijetu, koji ne smije sebe dovoditi u pitanje u smislu da dvoji o tome hoće li dokinuti ili nastaviti živjeti.

Načelo toleriranja sebe načelo je kojim se osvještava uloga zauzetog kršćanina u svijetu, koji ne smije sebe dovoditi u pitanje u smislu da dvoji o tome hoće li dokinuti ili nastaviti živjeti

Kršćanska antropologija je antropologija slike Božje. Tu je jasan subjekt djelovanja, on sebe ne dovodi u pitanje. No, ono što takva slika Božja treba i pozvana je dovoditi u pitanje je da ne smije biti tolerantna prema sebi, da ne smije tolerirati vlastitu pasivnost u svijetu koji treba spasiti.

Spasenje je, s teološke točke gledišta, čin Božje milosti, ali, kad toj milosti suprotstavimo politiku kao distribuciju moći, razvidno je da se jedino modelom inkarnacije Boga u svijetu toj moći valja suprotstaviti ili, ukoliko se radi o poželjnoj političkoj moći koja humanizira, tu moć valja podržati kako bi proizvela čitav lanac pozitivnih posljedica koje se nastanjuju u pojedincima, institucijama i organizacijama.

Ne želeći ulaziti u dimenzije moći, taj pojam je razrađen u svakom manualu vezanom za politiku i političko; dovoljno je samo navesti da moć u politici ima dvostruko značenje: pozitivno i negativno.

Pozitivnost moći ujedno je i temelj legitimnosti političkog djelovanja, jer pozitivna i legitimna moć nastaje iz pozitivne i legitimne politike, to je ona moć čiji nalog se rado izvršava.

Članovi nekog društva rado i bespogovorno prihvaćaju taj nalog, jer ga, naravno, drže potpuno ispravnim.

Negativno poimanje moći je posve suprotno; to je moć sile, članovi nekog društva takvu moć ne drže legitimnom i ona izazva otpore.

Pojedinci, institucije i organizacije, podržavatelji takve moći, nemaju niti zaslužuju legitimitet.

Teologija oslobođenja taj vid prisile ili negativne moći ne vidi kao poziv na započinjanje ciklusa mističnih iskustva, nego kao istinski poziv da svijet postane teološko mjesto demonstriranja modela inkarnacije i angažiranja spoznajnih, etičkih i praktičkih sposobnosti slika Božjih.

Praksa slika Božjih treba biti dobročiniteljska (u smislu djelovanja prema potrebitima), ali i osloboditeljska, jer što se postiže ukoliko se svijet ne oslobađa uzroka prisile.

Spasenje je, s teološke točke gledišta, čin Božje milosti, ali, kad toj milosti suprotstavimo politiku kao distribuciju moći, razvidno je da se jedino modelom inkarnacije Boga u svijetu toj moći valja suprotstaviti ili, ukoliko se radi o poželjnoj političkoj moći koja humanizira, tu moć valja podržati kako bi proizvela čitav lanac pozitivnih posljedica koje se nastanjuju u pojedincima, institucijama i organizacijama

Ovoga je, u našoj suvremenosti, svjesna Teresa Forcades, redovnica, obraćenica na kršćanstvo i angažirana društvena djelatnica.

Ona kršćanstvo i teologiju promatra pod ovim vidom radikalne potrebe da svijet bude teološko mjesto praktične djelatnosti dobročiniteljstva i oslobođenja, odnosno mjesto u kojem će teologija raspravljati i djelovati u prilog društvene pravde, a ona se neće ostvariti tako da se, kao što to čine parapolitički religijski pokreti u Hrvatskoj, uzurpiraju javne emocije i iskoristi ih se u svrhu ostvarivanja nelegitimne političke moći, nego da se u svakom onome tko danas u svijetu pati od neimaštine vidi lik Isusa koji se poistovjetio s tim patnikom.

A oni koji danas pate od neimaštine su ljudi (slike Božje) koji su izloženi sustavnom nasilju proizašlom iz sprege politike i ekonomije kao nosivim elementima, kako to Forcades naziva, državnog terorizma.

Jer kako drugačije nego terorističkim činom nazvati aktivnost države koja ruši ekonomsku moć vlastitih građana?

Sustav koji provodi nasilje na način izazivanja straha iz kojega nastaje posluh i siromaštvo, sustav koji obespravljuje i otima demokraciju od demosa nije ništa drugo doli sustav državnog terorizma.

Taj oblik vladavine u kojem jedna skupina upravlja ili vlada u korist ostvarivanja postavljenih specifičnih ciljeva koji rezultiraju siromaštvom druge skupine ljudi, koji ne vladaju nego se nad njima vlada načelom otete demokracije, Forcades pripisuje M. Thatcher.

Ona je, naime, inaugurirala i dala pravo javnosti tzv. društvu dvije trećine.

Nije moguće vladati tako da se zadovolje potrebe i interesi svih građana, to je moguće učiniti samo da se zadovolje potrebe dvije trećine društva, a da jedna trećina društva bude isključena.

Društvo koje marginalizira i isključuje čak jednu trećinu svojih građana zasigurno nije društvo u kojem stanuje pravednost.

Teologija oslobođenja taj vid prisile ili negativne moći ne vidi kao poziv na započinjanje ciklusa mističnih iskustva, nego kao istinski poziv da svijet postane teološko mjesto demonstriranja modela inkarnacije i angažiranja spoznajnih, etičkih i praktičkih sposobnosti slika Božjih

Kako su isključeni i marginalizirani uglavnom osobe s invaliditetom, oboljeli od različitih kroničnih bolesti, zatvorenici i pripadnici manjina, njihovo isključenje ima tendenciju trajne ili trajnije obespravljenosti.

Na njih ”demokratski” i ekonomski sustav državnog terorizma ne računa.

Demokratski sustav računa na dvije trećine uključenih, s njima se dobivaju izbori, njima se prilagođavaju zakoni, a na svakog trećeg građanina se vrši pravi teroristički čin.

Ovaj državni teroristički čin nije nikakva apstraktna ili metaforička datost, nego je bolno konkretiziran, konkretiziran individualnim licem svakog isključenog.

Ovaj državni teroristički čin nosi i historijsko lice kojemu pripada politika isključenja i politika državnog terorizma.

Parapolitički religijski pokreti i inicijative koje oduzimaju prava manjinama nisu ništa drugo nego pokreti najavljivanja novog udara istog državnog terorizma.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Afera Beroš: Plenkoviću suradnici trebaju kao terapija
    •  Pogrešno shvaćena vjera ubija – djecu, društvo i boga
    •  Samostalnost smo stekli zahvaljujući antifašističkom pokretu
    •  Pio XII. je moralni kukavica, a Hrvatska zatvoreno društvo
    •  Načelnik Glavnog stožera OSRH kao stranački potrčko
    •  Osobu koja izvrši suicid zapravo nismo poznavali
    •  Ivan i Aleksandar besplatno se vole, svim licemjerima usprkos
    •  Matu Uzinića udaraju politički katolici, s križem u rukama
    •  83,45% je ogroman uspjeh sindikata oporbenih političara
    •  Hrvatska ne može biti katolička država

> Svi tekstovi ovog autora