Poruka Hrvatima sa groba Adolfa Pilsela u Paragvaju

Jučer sam došao na mjesto na kojem počivaju zemljani ostaci mojega oca Adolfa Pilsela na mjesnom groblju u San Ignaciju, pokrajina Misiones, na jugu Paragvaja. Dok sam stajao ispred tatina groba, koji je sada pokriven betonskom pločom na čijem je početku, iznad mjesta gdje se nalazi njegova glava, okrenuta prema istoku, postavljeno omanje željezno raspelo (a na njemu pločica s tatinim podacima, datumima rođenja i smrti), shvatio sam da je njegov kraj možda manje romantičan iz perspektive njegova burnog političkog i obiteljskog života, ali pravedan.

Naime, tatina posljednja volja, izrečena pred javnim bilježnikom u Zagrebu prije povratka u Paragvaj, bila je da ga se kremira i da njegov pepeo bacim u Jadransko more otprilike na mjestu gdje je, vjeruje se, poginuo moj brat Branko (kod otoka Šipana). Ali stvari su se dogodile drugačije od njegova plana, barem kako nam je govorio: da se vraća u Paragvaj na kraće razdoblje riješiti neke svoje stvari kako bi se za stalno zatim ponovo vratio u Hrvatsku, gdje je mislio da će napokon skončati. Drugačije, kažem, jer je umro u tom istom San Ignaciju od srčanih tegoba od kojih je patio 17. veljače 2019.

Kažem da je ova situacija pravednija jer je sahranjen u zemlji za koju je, kako pokazuje njegova impozantna radna arhiva, jako puno radio i gradio više od 45 godina (od 1972.), da bi od te iste zemlje dobio simboličnu zahvalu: mjesto na groblju i znak njegova majstorskog građevinarskog života, poklopac od betona na grobu.

Ali stvari su se dogodile drugačije od njegova plana, barem kako nam je govorio: da se vraća u Paragvaj na kraće razdoblje riješiti neke svoje stvari kako bi se za stalno zatim ponovo vratio u Hrvatsku, gdje je mislio da će napokon skončati. Drugačije, kažem, jer je umro u tom istom San Ignaciju od srčanih tegoba od kojih je patio 17. veljače 2019.

Ponavljam, romantičnije ili filmičnije bi bilo da sam bacio njegov pepeo na mjestu Brankova nestanka, ali je ovo što smo dobili – grobno mjesto u Paragvaju – prikladnije kada se sagleda cjelokupnost njegova života.

I tom bih vam se porukom danas želio javiti iz dalekog Paragvaja: da se potrudimo, unatoč svim našim situacijama i nedoumicama, sagledati kompletnu sliku naših života i naše nacionalne i društvene situacije.

Pronašao sam među tatinim stvarima jedno moje pismo u kojem mu pokušavam objasniti način na koji sam se pokušao suočiti s posljedicama zločinačkog režima u doba NDH. Govorim tati o ustaškim logorima i stratištima. Kažem mu i ovo: Kompleks logora Gospić-Jadovno-Pag, u historiografiji poznatiji kao Jadovno, otvoren je 21. travnja 1941. Zatvoren je između 15. i 20. kolovoza 1941. na zahtjev talijanske vojske. Uz jasenovački kompleks, taj koncentracijski logorski sustav najveće je stratište ubijenih za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske.

Jedino izvjesno na Jadovnom bila je smrt. Životni izgledi zatvorenika mjereni su nezamislivom mržnjom, ustaškim mučenjima i planskim pogubljenjima. U neobilježene velebitske jame i u dubine Jadranskog mora pobacana su tijela desetina tisuća žena, djece i muškaraca.

Daleko najveći broj žrtava su bili Srbi, potom Židovi i nekoliko desetina Hrvata te pripadnika drugih naroda. Bili su to seljaci, građani, omladinci, studenti, prvaci sportskih natjecanja, svećenici, zanatlije, trgovci i umjetnici koji su dopremani iz svih krajeva Nezavisne Države Hrvatske. Njihovi posmrtni ostaci ostali su nesahranjeni, a istina o njihovom stradanju gotovo zaboravljena širem hrvatskom građanstvu, osobito mladima.

Najpoznatije stratište tog logorskog kompleksa je Šaranova jama, u čijoj blizini je 1988. podignut spomenik žrtvama logora Jadovno, rad kipara Ratka Petrića. Kraj centralnog spomenika, koji je srušen 1991. i obnovljen 2011. godine, održava se komemoracija u znak sjećanja na žrtve koje su ubijene u ovom logorskom sustavu.

Kada sam pisao tati o tome, još je bio živ moj prijatelj Slavko Goldstein, čijeg su oca, Ivu Goldsteina, ustaše smaknuli baš u Jadovnom.

Tati sam pojasnio i fenomen zloupotrebe nužnog pijeteta prema stradalnicima od komunističke ruke kako bi negirali ustaške zločine ili ih relativizirali spominjanjem žrtve poraća. O toj tematici izjednačavanja krivnje i relativiziranja zločina, usput budi rečeno, i to sam tati napisao, vrlo kvalitetno su pisali Ivo i Slavko Goldstein u knjizi ”Jasenovac i Bleiburg nisu isto” (Novi Liber, Zagreb, 2012.).

U Jasenovcu je, u nepune četiri godine, pobijeno oko devedeset tisuća ljudi. Na širem području koje se označava pojmom ”Bleiburška tragedija” likvidirano je, u otprilike dva i pol mjeseca, oko četrdeset i pet tisuća ljudi.

Ja bih stvar postavio ovako: ima tu jedno mi – pristojni građani kojima je puna kapa nacionalizma, to jest lažnog patriotizma koji se prakticira kako bi se kralo i devastiralo, šovinizma i netolerancije. Mi smo dobri ljudi

Jasenovac, čije žrtve uskoro komemoriramo, je bio ustaška verzija nacifašističkog političkog sistema u kojem nije bilo mjesta za fizičko postojanje Srba, Židova i Roma, te svih političkih protivnika, makar bili i Hrvati. Bleiburg je bio smišljena osveta ratnih pobjednika koji se nisu znali nositi s trijumfom, ali bila je to ipak samo tragična epizoda o kojoj se u komunističkoj Jugoslaviji nije smjelo javno govoriti.

Knjiga Slavka Goldsteina i Ive Goldsteina u svojoj je suštini dosad najtemeljitiji i najvjerodostojniji obračun s pokušajima da se Jasenovac i Bleiburg izjednače, da se ta dva kompleksna pitanja svedu na ignorantski zaključak da su i Jasenovac i Bleiburg jednostavno dva ista zločina s različitim ideološkim predznacima.

A nisu: rečena knjiga pokazuje da je izjednačavanje Jasenovca i Bleiburga, uza svo poštovanje prema nevinim žrtvama, najobičnija relativizacija ustaškog zločina i ustaške politike. Relativizacija koja je u javnom životu Hrvatske, u većoj ili manjoj mjeri, prisutna posljednjih dvadeset i pet ili više godina.

Tati sam to pismo poslao nakon glasovitog govora Ive Josipovića kada je u izraelskom parlamentu (Knessetu) 15. veljače 2012. upozorio na trajanje ustašovanja u našoj zemlji.

Valja se prisjetiti dijela govora tadašnjega predsjednika Republike Hrvatske:

”… Da, postojao je širok antifašistički pokret otpora u Hrvatskoj. Da, svi predsjednici moderne Hrvatske bili su antifašisti. I sâm sam sin Titova partizana. Ali, da, istina je da se, bez obzira na devijantne okolnosti u Europi, unutar korpusa hrvatskoga naroda pojavio i bio prihvaćen, kako potporom tako i bezobzirnim nehajem, jedan od najužasnijih zločinačkih nacističko kolaboracionističkih režima u Europi. U iskrivljenim umovima ustaša, ne-Arijevci – Srbi, Židovi i Romi, kao i politički protivnici ustaša – morali su biti zbrisani s lica zemlje.

Ustaška je brutalnost bila strašna, njihovi zločini odvratni. Mi to znamo, ali znati nije dovoljno. Neprestano se moramo suočavati s neugodnom činjenicom da je – stavljajući na stranu slavan antifašistički otpor – bilo pripadnika našega naroda koji su bili sistemski organizirani u izvršenju groznog zločina protiv čovječnosti. Otrovna je guja puštena da izgmiže iz srca naše nacije u pokušaju da se istrijebe Srbi, Židovi i drugi samo zbog toga što oni jesu ili što zastupaju.

Trebamo se zagledati u svoje srce i pomiriti se s najtamnijom mrljom u svojoj povijesti i političkoj kulturi. Trebamo znati: zmija je sad oslabljena, ali je još uvijek tu. Tu je, duboko u našim srcima, tamo gdje počinje stvarna pomirba. Uvijek se trebamo sjećati i živjeti zajedno sa žrtvama, u sjećanju. To je naša odgovornost. Jer, naša djeca trebaju znati što je dobro, a što zlo, što je pravo, a što krivo. To je mjesto gdje počinje istinska pravda.

Jasenovac, čije žrtve uskoro komemoriramo, je bio ustaška verzija nacifašističkog političkog sistema u kojem nije bilo mjesta za fizičko postojanje Srba, Židova i Roma, te svih političkih protivnika, makar bili i Hrvati. Bleiburg je bio smišljena osveta ratnih pobjednika koji se nisu znali nositi s trijumfom, ali bila je to ipak samo tragična epizoda o kojoj se u komunističkoj Jugoslaviji nije smjelo javno govoriti

I evo me ovdje, pred Parlamentom židovske države i, još važnije, pred djecom Hrvatske i ja se, nedvosmisleno, ispričavam i molim za oprost one koji su preživjeli holokaust, Vas i sve žrtve….”

Zbog spominjanja ”ustaške” guje iliti zmije koja ”je još uvijek tu” Josipovića su iz neoustaških i radikalno desnih krugova razapinjali i stalno ga napadaju. Doveli su ga i pred nekakvo fantomsko etičko sudište, gdje je proglašen veleizdajnikom.

Tati sam pokušao objasniti da antikomunistička ”histerija” koja se u Hrvatskoj pokriva demokracijom i u odsutnosti bilo kakvog sadržaja izjednačava s njom u suštini služi da bi se sakrio temelj onoga što se u ime HDZ-a naziva ”demokracijom”, a predstavlja manje ili više ogoljeni nacionalizam.

Kako kaže povjesničarka Olivera Milosavljević: ”Svaki oblik ekskluzivnog nacionalizma, ksenofobije, rasizma, antisemitizma, militarizma… uključujući i pravdanje kvislinštva, a svjedoci smo da se javljaju, nosi u sebi neki od elemenata koji u povoljnim uslovima može prerasti u fašizam. Ti opći uvjeti mogu biti vezani i za ekonomsku krizu i za ideološku promjenu odnosa snaga u Europi i svijetu…

Uvijek je problem u političkoj eliti, u vrijednostima koje zastupa, u odnosu koji ima prema ovim pojavama. Ako za ispoljavanje ovakvih stanovišta kaže da predstavljaju demokratsko pravo na ispoljavanje svog mišljenja, što smo imali prilike čuti, onda je njena odgovornost i kada one ojačaju.”

Ja bih stvar postavio ovako: ima tu jedno mi – pristojni građani kojima je puna kapa nacionalizma, to jest lažnog patriotizma koji se prakticira kako bi se kralo i devastiralo, šovinizma i netolerancije. Mi smo dobri ljudi.

A ima i jedno oni – to su građani koji su neosjetljivi i neodgovorni, skloni nepravdama i alergični na pomirbu, ljudi koji ne žele priznati vlastita nedjela i koji bi se radije predali vragu negoli se ispričali.

A pitanje svih pitanja je ono o ispravljanju nepravdi gdje god je to moguće.

Da, to bi bila poanta pokušaja da sagledamo stvari i našu situaciju u cijelosti: da mi budemo dobri ljudi. Ako oni ne žele biti dobri, ostaje im samo da sustavno poriču, pa i demoniziraju antifašizam, njegove tekovine i vrijednosti ljudskih prava u Republici Hrvatskoj. To bi bila vrlo kriva i vrlo tužna odluka.

Antifašizam, i to sam tati govorio, se treba konstituirati kao društveno i politički relevantan subjekt, koji će – uz otpor neofašizmu – promicati i demokratske procese, dijalog, solidarnost i kritičko promišljanje realnosti.

Ovo je naš pokušaj da sagledamo život Adolfa Pilsela u njegovoj cijelosti. Za potrebe dokumentarnog filma na kojem radimo, ali i da bi se govorila istina o nama i našoj povijesti, u Hrvatskoj i šire. Pa sam tako dao polusatni intervju jednoj radiopostaji u Buenos Airesu čije je novinare zanimalo što to radi hrvatska novinarska ekipa na mjestu u kojem je 10. travnja 1957. izvršen atentat na ustaškog vođu Antu Pavelića

Demokratska Europa nastala je na antifašizmu. Fašizam i njegovi oblici kao što je nacizam, a u hrvatskom povijesnom iskustvu ustaštvo i četništvo, doživjeli su poraz zato što se radilo o najmračnijim pojavama u povijesti naše civilizacije.

Nacizam i fašizam, sa svojim domaćim inačicama, nanijeli su golemo zlo našim ljudima i našoj zemlji. Pod zastavom fašizma Hrvatska je bila okupirana i raskomadana. U našu je zemlju uveden totalitarni poredak koji je odgovoran za masovne zločine, etnička čišćenja i genocid. Rasni zakoni te nasilje i okrutnost bili su glavna sredstva vladanja nacističkih i fašističkih režima. Židovi, Srbi, Romi, Hrvati i drugi domoljubi bili su žrtve ustaškog režima.

O svim ovim stvarima razgovaram i sa suputnicima na ovoj južnoameričkoj turneji. Ovo je naš pokušaj da sagledamo život Adolfa Pilsela u njegovoj cijelosti. Za potrebe dokumentarnog filma na kojem radimo, ali i da bi se govorila istina o nama i našoj povijesti, u Hrvatskoj i šire. Pa sam tako dao polusatni intervju jednoj radiopostaji u Buenos Airesu čije je novinare zanimalo što to radi hrvatska novinarska ekipa na mjestu u kojem je 10. travnja 1957. izvršen atentat na ustaškog vođu Antu Pavelića.

Stojim, dakle, ispred tatina groba, gledam betonsku ploču nad grobom i zamišljam površinu na kojoj nešto treba dograditi ili početi graditi. Ja ću sagraditi mali spomenik istini. I svima koji su pali u borbi za istinu ili služeći istini.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?

> Svi tekstovi ovog autora