Zlato na oltaru, minimalac laiku: socijalna nepravda u Crkvi

U današnje vrijeme, kada bismo s oltara hrvatskih crkava trebali čuti propovijedi o socijalnoj pravdi, jednakosti i suosjećanju, teško je povjerovati da mnogi vjernici laici, zaposleni u crkvenim ustanovama, jedva spajaju kraj s krajem. Dok oltari blistaju u zlatu, a crkvene zgrade podsjećaju na raskoš srednjovjekovnih utvrda, oni koji brinu o svakodnevnom funkcioniranju tih institucija — čistači, kuhari, administrativni radnici — preživljavaju s minimalnom plaćom, najčešće oko 800 eura.

U vrijeme nezaustavljive inflacije i rasta cijena osnovnih životnih potreba, paradoksalno je da plaće tih radnika ostaju zamrznute na minimalcu. Kako netko s četveročlanom obitelji može preživjeti s tako skromnim primanjima?

Još je veći problem što su ti radnici prijavljeni na najniže moguće prihode, što znači da će im mirovine biti sramotno male.

Dok vrijeme prolazi, njihova budućnost postaje sve neizvjesnija. Ovi ljudi, često duboko povezani s Crkvom ne samo kroz posao već i kroz vjeru, prečesto šute i trpe, vjerujući da je njihova patnja dio nekog višeg plana. No, možemo li zaista koristiti ”viši plan” kao opravdanje za očitu nepravdu? Koliko ta tišina govori o stvarnom stanju Crkve u Hrvatskoj?

U enciklici Rerum Novarum, papa Lav XIII. naglašava da je ”pravedna plaća pravo svakog radnika” te da je dužnost poslodavca osigurati dostojne uvjete rada kako bi radnik mogao živjeti dostojanstveno. Ako se Crkva poziva na ove principe, kako onda može opravdati nepravdu prema svojim zaposlenicima?

Laici na margini: Raditi više za manje

Za one koji promatraju izvana, Crkva se može činiti kao moćna institucija s neiscrpnim resursima. No za one unutar njezinih zidina, stvarnost je daleko od blistave slike. Laici zaposleni u crkvenim ustanovama često rade za minimalne plaće, dok se od njih očekuje nepokolebljiva pobožnost i odanost. Ti isti ljudi, s obiteljima koje treba prehraniti i računima koje treba platiti, svakodnevno se bore da spoje kraj s krajem.

Dok crkvene građevine svjedoče o stoljećima povijesti i bogatstva, njihova su primanja ponižavajuće niska, a doprinosi koji se uplaćuju za njih ne osiguravaju dostojnu starost.

U međuvremenu, viši crkveni dužnosnici voze se u luksuznim automobilima, udaljeni od realnosti svojih radnika koji strahuju hoće li imati dovoljno novca za osnovne životne potrebe.

Ova hijerarhijska struktura, gdje svećenici stoje na vrhu, a laici na dnu, više podsjeća na feudalni sustav nego na suvremeno radno okruženje.

Papa Franjo često naglašava važnost dostojanstva rada, ističući da ”radnik ne smije biti rob, već partner u Božjoj stvaralačkoj ljubavi”. Uvjeti u kojima su laici potisnuti na margine proturječe samoj srži evanđelja koje Crkva propovijeda. 

Šutnja Crkve o društvenim nepravdama

Ovakva unutarnja nepravda možda objašnjava zašto Crkva u Hrvatskoj često izostaje iz javnih rasprava o socijalnim pitanjima. Dok radnici u raznim sektorima protestiraju zbog niskih plaća ili neisplate istih, Crkva šuti.

Kada su umirovljenici nedavno izašli na ulice zbog sramotno niskih mirovina koje ih tjeraju da kopaju po smeću kako bi preživjeli, Crkva nije stala na njihovu stranu niti pružila podršku. Možda je razlog tome što bi otvoreno kritiziranje ovih društvenih nepravdi ukazalo i na nejednakosti unutar same Crkve.

Ako Crkva sama ne osigurava pravedne plaće i dostojne mirovine svojim zaposlenicima, kako onda može s moralnog stajališta pozivati druge poslodavce i državu na odgovornost? Ova šutnja postaje glasna poruka o prioritetima i vrijednostima koje se prakticiraju, nasuprot onima koje se propovijedaju. Socijalna pravda ne smije biti selektivna niti rezervirana samo za propovjedaonicu. 

Gdje su glasovi promjene?

S obzirom na ovakvu situaciju, nameće se pitanje: Gdje je Crkva u svojoj propovijedi o socijalnoj pravdi? Kako može s jedne strane govoriti o ljubavi prema bližnjemu, a s druge strane omogućavati ovakve uvjete rada za one koji su joj najbliži? Kako opravdati financijska sredstva koja prima iz državnog proračuna, dok njezini radnici jedva preživljavaju i očekuju mirovine koje neće biti dovoljne za dostojan život?

Možda je vrijeme da se pozovu nezavisni istraživači, sociolozi i ekonomisti, da provedu ozbiljno istraživanje među zaposlenicima—laicima u crkvenim ustanovama u Hrvatskoj. Anonimna svjedočanstva mogla bi otkriti pravu sliku o stanju socijalne pravde unutar Crkve. Tako bismo se mogli suočiti s istinom koja se predugo ignorirala i možda pokrenuti prijeko potrebne promjene.

Ironija koja boli

Crkva, koja propovijeda o ljubavi prema siromašnima i potrebi za socijalnom pravdom, istovremeno održava sustav koji perpetuira nepravdu prema vlastitim zaposlenicima. Dok svećenici i visoki crkveni dužnosnici žive u udobnosti, oni na dnu piramide bore se s financijskim poteškoćama, brinu o svojim obiteljima i nadaju se boljem sutra. No kako će to bolje sutra doći ako se već danas bore za osnovnu egzistenciju?

Zamislimo sliku: vjernici ubacuju novac u milostinjsku košaru, vjerujući da doprinose plemenitim ciljevima Crkve, dok radnici te iste Crkve odlaze kući s minimalnom plaćom, svjesni da ih čeka neizvjesna budućnost i sramotno niska mirovina. Sve to dok crkvene usluge, poput misnih intencija, poskupljuju. Nije li licemjerno govoriti o socijalnoj osjetljivosti dok vlastiti zaposlenici trpe nepravdu?

Papa Franjo, u enciklici Evangelii Gaudium, poziva na promjenu uloge Crkve u društvu, naglašavajući da ”Crkva mora biti siromašna i za siromašne”, ali ne samo u riječima, već i u djelima. Zar nije vrijeme da se Crkva suoči s ovom situacijom i počne prakticirati ono što propovijeda?

Vrijeme je za djelovanje

Ako Crkva zaista želi biti glasnik socijalne pravde, promjene moraju početi iznutra. Potrebno je prepoznati i ispraviti nepravdu prema zaposlenicima, povećati plaće i osigurati dostojne uvjete rada i mirovine. Tek tada će moći s vjerodostojnošću propovijedati o ljubavi, pravdi i jednakosti.

Pozivamo sve koji rade u crkvenim ustanovama da podijele svoja iskustva, anonimno ako je potrebno (Autograf će vam dati prostor). Važno je da se njihov glas čuje, jer samo tako možemo pokrenuti promjene koje su nužne.

Socijalna pravda ne smije ostati samo tema propovijedi — ona mora postati stvarnost za sve, uključujući i one koji svakodnevno služe Crkvi. U vremenu kada se društvo suočava s mnogim izazovima, od ekonomske nestabilnosti do moralnih dilema, Crkva ima priliku pokazati put. No taj put mora biti utaban djelima, a ne samo riječima. Jer, kako je rekao sveti Jakov: ”Vjera bez djela je mrtva.”

Neka djela socijalne pravde započnu unutar crkvenih zidina, kako bi svijet mogao vidjeti svjetlo koje Crkva želi prenijeti.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Četiri Šole – četiri šamara: tko to, zapravo, dijeli udarce?
    •  Abbé Pierre: mračna istina iza licemjernog svetca
    •  Marija: uzor ili izgovor ''klečavcima''?
    •  ''Relikvomanija'': između vjere i manipulacije
    •  Međugorje: Od žestokih kritičara do slijepih poslušnika
    •  Kraljica mira, kraljevi birokracije i financijski blagoslovi
    •  Pozadina konzervativnih napada na nadbiskupa Matu Uzinića
    •  Fenomen ''karizmatičnih iscjelitelja'' i njihov utjecaj na ranjive pojedince
    •  Crkvene smjernice: fasada odgovornosti ili zataškavanje?
    •  Zašto Hrvatska nije sekularna država?

> Svi tekstovi ovog autora