Bog i čovjek su ravnopravni

Nakon gostovanja u emisiji Razgovor s razlogom, dobio sam više stotina poruka podrške i zahvale, ali i nekoliko kritički intoniranih osvrta, i to zbog nerazumijevanja ravnopravnosti boga i čovjeka.

Jedna poruka je bila estetskog karaktera –  naime, estetikom obuzeta osoba je, nakon što je pogledala emisiju (nadam se i poslušala, iako o tome dvojim), zaključila kako treba iznijeti sud ne o mom liku, nego o mom estetskom vrednovanju samoga sebe, premda to do sada nisam pokrenuo a i ne namjeravam to učiniti u budućnosti.

Ne znam, stoga, kako itko osim mene, i boga izjednačenog s čovjekom (naravno, ako ga ima), može imati uvid u to kako samoga sebe doživljavam i vrednujem, ali ostavljam mogućnost da uz međugorske vidjelice postoje i osobe kojima se u kasnim noćnim satima ukazuje moja nedisciplinirana nutrina, koja se bez mog znanja i dopuštenja nasumično socijalizira zainteresiranim estetama.

Kako rekoh, živimo, srećom, u svijetu mogućnosti, nitko od nas sve mogućnosti ne može realizirati, pa je, eto, možda netko realizirao mogućnost da izvrši uvid u moje jastvo koje u svijet odašilje estetizirane fenomene do kojih mi je stalo. No, ovo je, iako zabavno, toliko bitno da ću to, već do kraja današnjeg dana, prepustiti programiranom zaboravu.

Ono što je daleko značajnije odnosi se na nerazumijevanje boga i čovjeka u kršćanstvu. Kršćanstvo je religija slobode, a u slobodi nema onih koji su ”iznad” i ”ispod”. Sva slobodna bića su ravnopravna.

Ako postoji bog, ako on slobodno stvara svijet i slobodnog čovjeka u tom svijetu, slobodni su i bog i čovjek. Sloboda je jedina apsolutna kategorija koja pripada ljudskom načinu bivstvovanja. Sve nas ograničava osim slobode, ona nam otvara put nadilaženja okolnosti u kojima se nalazimo i zadanostima kojima smo obezvrijeđeni.

Ne očekujem od bića koja se pozivaju na neki prošli događaj ili čin, a to je u našem slučaju Domovinski rat, kao utemeljujući čin društvene i osobne slobode (rat jest utemeljujući čin društva, ali ne i slobode), da shvate što stvarnost slobode jest. Takvi, što se mene tiče, mogu do kraja života nastaviti živjeti u svijetu zadanosti. To je njihov izbor, imaju pravo na njega, ali ne trebaju očekivati da će ih na tom putu svi slijediti.

Ja zasigurno neću – moj put je put slobode, a moja sloboda je, ako boga nema, utemeljena u meni, a ako boga ima, onda je ona utemeljena u slobodnom stvarateljskom činu iz kojega nastajem kao čovjek slobode.

Stvaranjem je čovjek osuđen na slobodu, a kako će tu slobodu usmjeriti i hoće li je realizirati, ovisi isključivo o njemu i o tome kako poima čovjeka kao čovjeka.

Ovo ”čovjek kao čovjek” nekima zvuči kao nepotrebno ponavljanje ili dupliranje, a to su ljudi koji su čovjeka sveli na nešto – nešto što je daleko niže od čovjeka i njegove slobode. Kada čovjeka svedete na Hrvata ili Srbina, izgubili ste čovjeka, a niste dobili ni Hrvata ni Srbina – riječ je o neslobodnom, ogorčenom, bojažljivom, bijesnom, uzaludnom i promašenom realitetu.

Isto tako, kada čovjeka svedete na katolika ili pravoslavca, izgubili ste čovjeka, a niste dobili vjernika – na djelu je fanatizirano i neslobodno biće koje u svijetu, poput pasa koji njuhom traže tartufe, bauljaju u potrazi za neprijateljima. Kako onima koji ne znaju da čovjek samo putem slobode može biti i jest čovjek objasniti da čovjek kao čovjek ravnopravno komunicira s bogom, koji je odlučio svoje božanstvo izjednačiti sa svoji čovještvom?

Ako Isus Krist nije pravi bog i pravi čovjek, onda je riječ o prevarantu, a ako jest pravi bog i pravi čovjek, onda između boga i čovjeka postoji odnos ravnopravnosti.

Pretpostavka ravnopravnog odnosa je da čovjek sačuva svoje čovještvo, odnosno da ga ne reducira na neku, kako je to rekao Vlado Gotovac, od mnogih niskosti.

Čovjek kao katolik, čovjek kao Hrvat ili čovjek kao vojnik ne mogu ravnopravno komunicirati s bogom zbog toga što je takav čovjek ponizio svoje čovještvo.

Pravi bog i pravi čovjek traže čovjeka kao čovjeka. Čovjek kao čovjek može može biti Hrvat, ali on zbog hrvatstva ne odustaje od čovještva.

Čovjek kao čovjek može biti i vojnik, duboko sam uvjeren da su mnogi vojnici to i bili i da od ljudi ne traže da im oni budu zahvalni i da ih priznaju kao one koji su iznad njih. Iznad čovjeka ne postoji nitko.

Bog koji bi bio iznad mene, zasigurno nije moj bog, on je silnik lišen ljubavi; vojnik koji je iznad mene, zasigurno nije netko tko poštuje moju slobodu, on je uzurpator i neprijatelj moje slobode.

Ljudi mogu biti sve što požele i imaju pravo biti sve što požele, ali samo ako pred sobom i u sebi imaju čovjeka kao čovjeka. Takve Hrvate, Srbe, pravoslavce i vojnike podržavam. Oni se neće ogriješiti o čovjeka i o njegovu slobodu. Vjera koja od tebe traži da ubiješ neprijatelja, a neprijatelj ti je zato što pripada nekoj drugoj konfesiji, nije vjera nego obuka za klanje.

Franjevac, teolog i humanist Ivan Šarčević kritizira nacionalizam i upozorava na nespojivost evanđelja i nacionalizma. Najveći, najznačajniji i najutjecajniji kritičar nacionalizma je papa Lav XIV. Monstruozno je nerazumijevanje biti katoličanstva kada se katolici pozivaju na obranu kršćanstva kako bi se suprotstavili strancima. To veze nema s kršćanstvom. Neka poslušaju riječi papa Lava XIV.

Kršćanstvo je religija koja prihvaća strance sa zebnjom da njihov dom nije dostojan ljudske veličine koja pripada strancima. Ivan Šarčević poziva katolike da shvate kako na misi izgovaraju riječi stranca, i ako nakon tih riječi ne shvate da je čovještvo Isusa Krista dokinulo strance i nacionalizme, ništa od kršćanstva nisu shvatili.

Te riječi glase: ”Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj”. Nadalje, riječ ”koja ozdravlja duše kršćanina” riječ je kojom se razbija nerazumijevanje boga i čovjeka, a to je riječ nakon koje se bogu kršćani više ne obraćaju kao stranci, nego kao djeca odnosno kao Kristova braća i sestre.

Djeca nisu ispod oca, baš kao što među braćom ne postoji hijerarhijski odnos. Bog i čovjek su ravnopravni.

Svijet neprijatelja, stranaca, hijerarhije, posluha i nasilja je svijet u kojem čovjek ne postoji kao čovjek, on je reduciran na nešto sramotno i ubojito. Baš kao što je bog izabrao da u Isusu Kristu bude pravi bog i pravi čovjek, tako i čovjek može izabrati da pred ljudima i bogom bude čovjek kao čovjek ili da, naprotiv, bude čovjek kao životinja.

U prvom slučaju realizira sebe kao slobodno biće, u drugom slučaju odustaje od slobode i postaje ljudskom životinjom.

Čovjek kao čovjek ravnopravan je s pravim bogom i pravim čovjekom, on u tom odnosu nije stranac. Čovjek kao životinja nikada neće biti ravnopravan s bogom. Čovjek kao životinja u bogu vidi silnika, a u strancu ne vidi čovjeka.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Roditelji generacije Z se obračunavaju s prošlošću
    •  Ustav i rukometaši: Državu ne mogu imati beskorisni idioti
    •  Moja domovina je sloboda, u mojoj domovini nema grobova
    •  Milanović i Plenković pristaju biti na jelovniku Trumpa
    •  Omniprezentnosti je bolest političara bez autorefleksije
    •  Nakane molitelja muške krunice su bile protukršćanske
    •  Plenković boluje od nerazumijevanja smisla vlastite egzistencije
    •  Do boga ne može se doći ako skrenete s puta ljudskosti
    •  Hrvatska perverzija nedozrelih kršćana bez kršćanstva
    •  Antifašistički prosvjed – pobjeda Zadra i Dalmacije

> Svi tekstovi ovog autora