Sveti Franjo, fra Anđeo Zvizdović i mogućnost dijaloga

“Kao pobožni derviši na Istoku, dizao je s puta crve i puževe, da ih prolaznici ne bi zgazili.”
Ivo Andrić, “Legenda o svetom Franji”, Svjetlost, Sarajevo, 1976, str. 71–82.

***

Trećeg listopada/oktobra 2026. godine navršava se osam stotina godina od smrti svetog Franje Asiškog. Ivo Andrić je, povodom sedamstote godišnjice Franjine smrti, o njemu pisao kao o “velikom mistiku i asketi”, ličnosti koja je “inspirisala pesnike i slikare renesanse, a i danas je predmet interesovanja i studija i to ne samo za istoriju religija i crkava nego i za istoriju književnosti i umetnosti, za medicinu, psihologiju i sociologiju”.

Danas bi tom nizu područja trebalo dodati barem još i ekologiju, mirotvorstvo i međureligijski dijalog, posebno dijalog između kršćanstva i islama.

Kako je sve počelo?

Tokom Petog križarskog rata, u rujnu/septembru 1219. godine, dok su križarske vojske opsjedale egipatski lučki grad Damijetu, Franjo Asiški je, zajedno sa svojim pratiocem Iluminatom, prešao liniju sukoba i uputio se prema taboru egipatskog sultana al-Malika al-Kamila.

Najraniji franjevački izvori opisuju sultanov prijem kao iznenađujuće ljubazan. Prema kasnijim izvještajima, razgovaralo se i o tome čija je vjera istinita i kako bi se ta istina mogla dokazati. Bilo bi, međutim, pogrešno taj susret naknadno pretvarati u ono što danas nazivamo međureligijskim dijalogom.

Franjo je bio čovjek trinaestog stoljeća i prema sultanu zasigurno nije krenuo s modernim idejama o vjerskoj toleranciji. Njegova je namjera, prema franjevačkim izvorima, uključivala svjedočenje i propovijedanje kršćanske vjere, a moguće i pokušaj obraćenja sultana. Ipak, ostaje važna činjenica da je usred rata otišao na drugu, neprijateljsku stranu.

Švicarski franjevac kapucin Anton Rotzetter smatra da je susret sa sultanom i muslimanskim svijetom ostavio na Franju dublji trag nego što se obično pretpostavlja. U svom zborniku radova “Franz von Assisi: Ein Anfang und was davon bleibt (Verlag Benziger, Zürich, 1981)” on piše:

“Nakon povratka (iz Egipta) Franjo će nizom svojih pisama ponoviti papinu poslanicu o euharistiji, koju je on sam možda čak i nadahnuo. U tim se pismima (kod Franje) jasno vide neki muslimanski stavovi i ponašanje. Takav je, naprimjer, Franjin prijedlog papi da se i kršćani pozivaju glasom na molitvu na način kako to radi mujezin, čime bi odavali dužnu počast Utjelovljenju Božjem i Euharistiji. Isto tako i njegov poziv da se vjernici naklone do zemlje kada čuju Isusovo ime. A da je i Franjo imao trajan utjecaj na sultana može se pretpostaviti na osnovu nekoliko tragova u arapskoj književnosti.”

Susret Franje Asiškog i sultana u Damijeti nije, dakle, ostao bez odjeka u historiji franjevačkog reda. Stoljećima kasnije, u sasvim drugačijim okolnostima, dogodio se u Bosni još jedan susret koji se, zbog svoje simbolike, može usporediti s Franjinim susretom s al-Malikom al-Kamilom.

U oba slučaja riječ je o nenaoružanom franjevcu koji pred muslimanskog vladara izlazi u okolnostima rata, osvajanja i izrazite neravnopravnosti moći.

Franjevci su u Bosnu došli već u trinaestom stoljeću, prema tradicionalnom računanju šezdeset i pet godina nakon Franjine smrti, a Bosanski je vikarijat osnovan 1339/40. godine. Tokom narednih stoljeća postali su jedna od najvažnijih institucija bosanskog katoličkog stanovništva.

Nakon osmanskog osvajanja Bosne 1463. godine, fra Anđeo Zvizdović susreo se, prema franjevačkoj tradiciji, sa sultanom Mehmedom II. u Milodražu kod Kiseljaka. Od njega je zatražio zaštitu za franjevce i katoličko stanovništvo.

S tim se susretom povezuje Ahdnama, dokument kojim su franjevcima potvrđene određene slobode i zaštita. U njenom tekstu stoji:

“Neka nitko ne smeta i ne uznemiruje spomenute fratre ni njihove crkve! Neka mirno stanuju u mom carstvu.”

A zatim:

“Neka ih niko od stanovnika moga carstva ne vrijeđa i ne uznemiruje, ni njih ni njihov život, ni njihov imetak, ni njihove bogomolje.”

Ahdnamu, međutim, ne treba pretvarati u savremenu povelju o ljudskim pravima. Nastala je u okviru političkog i pravnog sistema Osmanskog carstva i nije uspostavila ravnopravnost u današnjem smislu te riječi. Pritom treba imati na umu da su i materijalni oblik dokumenta i njegova kasnija prijepisana tradicija predmet historiografskih rasprava.

To ipak ne umanjuje činjenicu da je Ahdnama u historiji bosanskih franjevaca imala važnu pravnu i simboličku ulogu. Za franjevce je predstavljala okvir koji je omogućavao opstanak samostana, crkava i vjerskog života. U dijelu bošnjačkog i muslimanskog javnog diskursa postala je i simbol velikodušnosti muslimanskog vladara, odnosno čin kojim je zaštićena druga vjerska zajednica.

Tu, međutim, počinje i ono što bi se moglo nazvati kamenom spoticanja.

Jer 1463. godina nema isto značenje za sve.

U nekim religijski i nacionalno obojenim interpretacijama ta se godina prikazuje kao dolazak “svjetla islama” u Bosnu i kao potvrda islamske tolerancije u praksi. Za bosanske katolike i franjevce ona je, s druge strane, godina pada Bosanskog Kraljevstva, gubitka političke samostalnosti i smrti posljednjeg “narodnog vladara” Stjepana Tomaševića.

Ipak, Ahdnama i osmansko osvajanje nisu dva odvojena događaja koja se mogu jednostavno suprotstaviti. Ahdnama je nastala upravo u trenutku kada je Bosna izgubila srednjovjekovnu političku samostalnost, ali je istovremeno predstavljala okvir za opstanak franjevaca i katoličkog vjerskog života. Ta se dva historijska pamćenja ne moraju međusobno poništavati. Ali moraju biti spremna čuti jedno drugo. Nijedna zajednica ne može od drugih očekivati da prihvate samo onu interpretaciju prošlosti koja je njoj prihvatljiva.

Zato Ahdnama može biti inspiracija, ali ne i krajnja tačka. Savremena Bosna i Hercegovina ne može ostati na standardima petnaestog stoljeća. Njen cilj mora biti potpuna građanska i vjerska ravnopravnost, u kojoj niko neće biti štićeni podanik, nego ravnopravan građanin.

Istinski dijalog počinje onda kada prestane nametanje vlastitog narativa o prošlosti i kada postanemo sposobni prepoznati bol koju ista historija može značiti drugome.

U tom smislu važno je i djelovanje franjevaca novijeg vremena. Fra Marko Oršolić, fra Ivo Marković, fra Ivan Šarčević i fra Mile Babić pripadaju franjevcima koji međureligijski dijalog nisu razumjeli samo kao ceremonijalni susret predstavnika vjerskih zajednica. U njihovom djelovanju međureligijski dijalog često je bio povezan s kritikom religijskog nacionalizma, političke zloupotrebe vjere i podjela Bosne i Hercegovine na zatvorene prostore. Za njih dijalog nije bio samo pitanje odnosa između institucija nego i pitanje odgovornosti prema društvu u cjelini.

Ali dijalog ne može biti jednosmjeran. Oni su imali važne sagovornike među muslimanskim teolozima i intelektualcima, poput Enesa Karića i Rešida Hafizovića, kao i među predstavnicima mlađe generacije islamskih teologa i intelektualaca, među kojima su Mirnes Kovač, Ahmet Alibašić i Muhamed Fazlović.

Uprkos tome, ostaje pitanje zašto susret Franje i al-Malika al-Kamila, kao i susret Zvizdovića i Mehmeda II., nisu postali snažnije zajedničko naslijeđe kršćana i muslimana u Bosni i Hercegovini.

Možda upravo zato što historijski simboli sami po sebi ne stvaraju dijalog. Oni samo otvaraju mogućnost.

Papa Lav XIV. u svojoj molitvi upućenoj svetom Franji kaže:

“Ti koji si, nenaoružan, prolazio linijama rata i nerazumijevanja, daruj nam hrabrost graditi mostove ondje gdje svijet podiže granice.”

Riječ “nenaoružan” možda je ključna za razumijevanje i Franje i Zvizdovića. Nijedan ni drugi nisu imali vojsku. Jedan je prešao liniju rata i otišao muslimanskom sultanu. Drugi je, nakon osvajanja svoje zemlje, izašao pred drugog muslimanskog sultana i od njega zatražio zaštitu.

To ne znači da su zaboravili razlike. Ne znači ni da su zaboravili rat i gubitak. Možda su, međutim, u datom trenutku prepoznali da se i preko duboke političke i vjerske granice može uspostaviti razgovor.

Njihovi susreti zato nisu savršene priče o toleranciji, pogotovo ne u današnjem smislu. Važni su upravo zato što su se dogodili u nesavršenim okolnostima: usred rata, nakon osvajanja, između ljudi različite vjere i nejednake moći.

Njihova vrijednost nije u tome što su riješili sukobe svoga vremena. Nisu ih riješili. Njihova je vrijednost u tome što pokazuju da je i u takvim okolnostima bilo moguće prijeći granicu i obratiti se drugome kao čovjeku. A to je možda ono što mi još uvijek nismo do kraja naučili.

Historijsko naslijeđe može biti inspiracija, ali ne i krajnja tačka. Susret Franje i sultana, kao i susret Zvizdovića i Mehmeda II., mogu nam otvoriti vrata, ali kroz njih ne mogu proći umjesto nas.

To moramo učiniti sami.

Nenaoružani. I spremni da, kada dođemo do granice koja dijeli dva svijeta, ne podignemo još jedan zid, nego pokušamo razumjeti čovjeka koji stoji s druge strane.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Bez oprosta nema života
    •  Rat i zlo: snaga i granice književnosti
    •  Cvijeće koje nije Pavelićevo
    •  Disidenti kao trofeji
    •  Zašto nas prošlost još uvijek drži zarobljenima

> Svi tekstovi ovog autora