novinarstvo s potpisom
Autokratski biskupi i servilni svećenici nisu dvije odvojene pojave u životu Crkve. Jedni drugima omogućuju da opstanu, a cijenu njihova prešutnog savezništva plaćaju oni koji nisu spremni trgovati vlastitom savješću.
Hrvatski biskupi imali bi razloga ovih dana pažljivo pročitati govor koji je papa Lav XIV. održao na susretu s peruanskim biskupima 12. studenog u Limi.
Papa je govorio o potrebi izgradnje Crkve u kojoj se vlast neće vršiti despotski, niti će se poslušnost pretvoriti u puku servilnost. Te bi riječi trebale uznemiriti ne samo biskupe koji svojim biskupijama upravljaju kao osobnim posjedima nego i svećenike koji su vlastiti položaj u Crkvi izgradili na dodvoravanju takvim biskupima.
Biskupsko ređenje, uza sve svoje teološko i sakramentalno značenje, čovjeka ne oslobađa njegovih karakternih slabosti, osobnih frustracija, nesigurnosti i potrebe za kontrolom. Ne jamči mu ni emocionalnu zrelost, ni sposobnost upravljanja ljudima, ni ispravnost njegovih odluka.
Problem nastaje kada biskup vlastiti autoritet počne poistovjećivati s Božjim autoritetom, a povjerenu mu službu doživljavati kao potvrdu vlastite iznimnosti. Tada sve teže razlikuje kritiku svojih odluka od napada na Crkvu, neslaganje od neposluha, a samostalnost suradnika od ugrožavanja vlastitoga položaja.
Posebno je opasno kada se biskup okruži ljudima koji mu govore isključivo ono što želi čuti. S vremenom gubi dodir sa stvarnošću vlastite biskupije, dok ga njegovi najbliži suradnici održavaju u uvjerenju da su njegove odluke mudre, njegovi postupci opravdani, a nezadovoljstvo pojedinih svećenika posljedica njihovih osobnih slabosti.
U organizacijskoj psihologiji odavno je prepoznata važnost psihološke sigurnosti, odnosno ozračja u kojem ljudi mogu izraziti neslaganje, priznati pogrešku i upozoriti na problem bez straha od posljedica.
Zašto bi Crkva u tom pogledu bila iznimka? Kako će biskup upoznati stvarno stanje svoje biskupije ako mu svećenici govore samo ono za što pretpostavljaju da će mu se svidjeti? I kakvu sliku o sebi može imati čovjek kojemu gotovo nitko ne govori istinu?
Pritom valja razumjeti položaj svećenika. O biskupovim odlukama u znatnoj mjeri ovise njegova služba, prihodi, stanovanje, društveni odnosi, pa i osjećaj pripadnosti zajednici kojoj je posvetio život. Svećenik koji se zamjeri biskupu ne riskira samo pogoršanje odnosa s nadređenim. U pitanje može biti dovedeno gotovo sve na čemu je godinama gradio svoju egzistenciju.
U takvim okolnostima šutnja je nerijetko posljedica stvarnog straha. Bilo bi stoga nepravedno svakoga svećenika koji se ne usudi suprotstaviti biskupu proglasiti kukavicom. Najveću odgovornost za ozračje straha snosi onaj koji raspolaže moći i koji ljudima svojim postupcima daje do znanja da bi ih iskrenost mogla skupo stajati.
U Crkvi je ta ovisnost dodatno opterećena religijskim značenjem poslušnosti. Svećeniku koji se usudi postaviti neugodno pitanje može se prigovoriti da mu nedostaje poniznosti. Onoga koji upozorava na nepravdu podsjeća se na obećanje poslušnosti, a onomu kojemu je učinjena nepravda savjetuje se da prihvati svoj križ. Tako se rasprava o moralnoj odgovornosti biskupa vrlo vješto pretvara u raspravu o duhovnoj zrelosti svećenika koji trpi posljedice njegovih odluka.
Teško je zamisliti ciničniju zloupotrebu kršćanskoga jezika od one u kojoj se čovjeku kojemu je učinjena nepravda objašnjava da je njegova kršćanska dužnost tu nepravdu podnositi. Kristov križ ne može biti opravdanje za tuđu samovolju, kao što ni pozivanje na Božju volju ne može čovjeka osloboditi odgovornosti za njegove odluke.
No postoji i druga vrsta svećeničke šutnje, ona prema kojoj treba biti znatno manje obziran. Riječ je o svećenicima koji ne šute zbog straha za vlastitu egzistenciju, nego zbog ambicija, karijerizma i osobne koristi. Dobro znaju što se događa u njihovoj biskupiji, prepoznaju nepravdu i nasamo će je komentirati, ali neće učiniti ništa što bi moglo ugroziti njihovu bliskost s biskupom, mogućnost dobivanja poželjnije župe, uglednije službe ili napredovanja u crkvenoj hijerarhiji. Takvi svećenici nisu tek pasivni promatrači biskupske samovolje. Oni su njezini suodržavatelji.
Posebno je mučno promatrati kako se takvo ponašanje očituje u odnosu prema kolegama kojima je učinjena nepravda. Nasamo će im izraziti razumijevanje, priznati da je biskup pogriješio, pa se čak i zgražati nad njegovim postupkom. No kada se nađu pred istim tim biskupom, neće imati hrabrosti ponoviti ono što su govorili u privatnom razgovoru.
Neki će otići i korak dalje pa pred biskupom opravdavati upravo onu odluku koju su prethodno osuđivali. Takve svećenike ne treba nazivati razboritima, diplomatičnima ili poslušnima. Riječ je o ulizicama i moralnim beskičmenjacima koji su vlastitu savjest podredili osobnim interesima.
Među njima nerijetko prednjače mediokriteti koji nedostatak sposobnosti, znanja i osobnog integriteta nadoknađuju dodvoravanjem i vještim laktarenjem unutar crkvene hijerarhije. Ondje gdje se napredovanje ne temelji na sposobnostima i zaslugama, nego na naklonosti nadređenoga, servilnost postaje učinkovita strategija karijernog uspjeha.
Servilnost, međutim, ima i svoju psihološku dinamiku. Pojedinac koji vlastitu vrijednost ne uspijeva potvrditi osobnim kvalitetama može je početi tražiti u blizini moćnih ljudi. Biskupova naklonost, pristup povlaštenim informacijama, pripadnost njegovu najužem krugu i osjećaj da je važniji od drugih svećenika postaju izvori njegova samopoštovanja.
Identificirajući se s onim koji raspolaže moći, stječe osjećaj vlastite važnosti. Istodobno, prema onima koji se nalaze ispod njega u hijerarhiji može pokazivati upravo onu bahatost pred kojom se sam ponizno klanja.
Autokratskom biskupu takvi svećenici savršeno odgovaraju. Njihovu servilnost nagrađuje povjerenjem, položajima i privilegijama, dok oni zauzvrat učvršćuju njegovo uvjerenje u vlastitu nepogrešivost. Tako nastaje sustav uzajamne psihološke i interesne ovisnosti u kojem autokrat treba ulizice da bi održao svoju moć, a ulizice trebaju autokrata da bi održale osjećaj vlastite važnosti.
A institucija u kojoj se više cijeni podobnost nego sposobnost, u kojoj iskrenost predstavlja rizik, a dodvoravanje otvara vrata, prije ili poslije počinje gubiti upravo one ljude koji bi joj najviše mogli pridonijeti.
Nije nevažno ni pitanje kakve svećenike takva Crkva odgaja u svojim sjemeništima i bogoslovijama. Od budućeg svećenika očekujemo da bude sposoban odgovorno prosuđivati, pomagati ljudima u složenim životnim situacijama, oblikovati njihovu savjest i suočavati ih s vlastitim moralnim proturječjima. Kako će to činiti ako je tijekom vlastite formacije naučio da pred autoritetom treba odustati od samostalnog mišljenja? Kakvu će slobodu savjesti naviještati čovjek koji se vlastitom savješću ne usuđuje služiti kada se nađe pred svojim biskupom?
Gospodari u Crkvi, poslušnici pred političkom vlašću
Način na koji se vlast razumije i prakticira unutar Crkve odražava se i na njezin odnos prema političkoj vlasti. Svećenik koji prešućuje nepravdu kako ne bi izgubio biskupovu naklonost i biskup koji prešućuje društvenu nepravdu kako ne bi narušio dobre odnose s političkim elitama postupaju po sličnoj logici. S tom razlikom što biskup uživa znatno veću institucionalnu, materijalnu i društvenu sigurnost od većine svojih svećenika. Njegova je moralna odgovornost utoliko veća.
U istom govoru u Limi Lav XIV. pozvao je biskupe da se osobito zauzimaju za ljude pogođene siromaštvom, društvenom isključenošću, korupcijom, nasiljem i nedostatkom životnih prilika.
Zanimljivo je u tom kontekstu pročitati priopćenje s listopadskog zasjedanja HBK.
Hrvatski su biskupi raspravljali o sinodalnosti, svećeničkoj formaciji, obiteljskom pastoralu i drugim pitanjima crkvenoga života. Pohvalno je što su izrazili konkretnu zabrinutost zbog onečišćenja okoliša u Lici i drugim dijelovima Hrvatske. No u istom priopćenju izostalo je podjednako konkretno očitovanje o rastu životnih troškova, stambenoj nesigurnosti mladih, siromaštvu umirovljenika, korupciji, klijentelizmu, nasilju nad ženama, ovisnosti o kockanju i drogama te ozbiljnim problemima mentalnog zdravlja djece i mladih.
Problem, međutim, nije samo u sadržaju toga priopćenja, nego u dugotrajnoj i zabrinjavajućoj suzdržanosti i šutnji hrvatskih biskupa prema pitanjima koja određuju svakodnevni život hrvatskih građana.
Njihov se zajednički glas o tim problemima u javnosti gotovo da i ne čuje. Od Crkve koja se poziva na svoje proročko poslanje očekivalo bi se da jasno imenuje društvene nepravde, proziva odgovorne i zahtijeva promjene, neovisno o tome koliko bi takvi istupi bili neugodni političkoj vlasti. Šutnja pred društvenom nepravdom nije znak političke neutralnosti, nego odustajanje od vlastite moralne odgovornosti.
Dok biskupi donose novi trogodišnji program obiteljskog pastorala, u Hrvatskoj je samo tijekom 2025. godine razvedeno 5674 brakova. Gotovo 40 posto stanovnika starijih od 65 godina nalazi se u riziku od siromaštva. Svaki peti srednjoškolac obuhvaćen istraživanjem ESPAD sudjelovao je u igrama na sreću tijekom prethodnih godinu dana, dok analize otpadnih voda upozoravaju na porast prisutnosti pojedinih droga u našim najvećim gradovima. To su konkretne životne okolnosti hrvatskih obitelji kojima bi se Crkva trebala baviti.
Iza tih statističkih podataka nalaze se ljudi, djeca koja odrastaju u obiteljskim sukobima, roditelji koji se bore s ovisnostima, žene izložene nasilju, mladi koji ne vide perspektivu vlastitoga osamostaljenja i stariji ljudi koji nakon desetljeća rada ne mogu dostojanstveno živjeti.
Čemu služe pastoralni planovi i dokumenti o obitelji ako biskupi u svojim zajedničkim javnim istupima ne pokazuju dovoljno odlučnosti u imenovanju društvenih, ekonomskih i političkih okolnosti koje ugrožavaju život tih istih obitelji?
Obitelj se ne štiti samo deklaracijama o njezinoj važnosti, nego i zauzimanjem za društvo u kojem ona može dostojanstveno živjeti.
Obitelj o kojoj biskupi raspravljaju na svojim zasjedanjima mora svakoga mjeseca platiti stanarinu, hranu i režije. Mladi kojima se upućuju pastoralni poticaji žele društvo u kojem će moći pronaći posao i ostvariti svoje sposobnosti bez stranačke iskaznice i političkih poznanstava. Stariji ljudi žele dostojanstveno živjeti od svojih mirovina.
Sve su to prvorazredna moralna pitanja. Za njihovo prepoznavanje nije potrebno biti političar, ekonomist ili sociolog. Dovoljno je poznavati ljude kojima se propovijeda svake nedjelje. I upravo se tu otvara neugodno pitanje institucionalnih privilegija hrvatske Crkve.
Koliko su biskupi danas spremni riskirati dobre odnose s političkom vlašću, materijalne pogodnosti i vlastiti društveni položaj radi zauzimanja za ljude kojima je učinjena nepravda?
Koliko je njihova proročka sloboda sputana željom da se očuvaju povlastice na koje su se tijekom posljednjih desetljeća naviknuli?
Drugi vatikanski koncil u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes upozorio je da Crkva mora biti spremna odreći se čak i korištenja zakonito stečenih prava ako se njihovim korištenjem dovodi u pitanje vjerodostojnost njezina svjedočenja. Bilo bi zanimljivo čuti kako hrvatski biskupi danas razumiju taj koncilski zahtjev.
U tom svjetlu treba promatrati i aktualnu sinodalnost. Njezina se vjerodostojnost neće mjeriti brojem održanih sastanaka, objavljenih dokumenata, osnovanih povjerenstava ili priređenih pastoralnih priručnika. Mjerit će se time može li svećenik pred biskupom slobodno iznijeti svoje mišljenje, može li vjernik dobiti odgovor na pitanje o raspolaganju crkvenim novcem i može li čovjek upozoriti na nepravdu bez straha da će zbog toga biti kažnjen ili marginaliziran.
Od biskupa nitko ne očekuje da se odrekne svoje službe upravljanja, ali se od njega s pravom očekuje da zna obrazložiti svoje odluke, saslušati one koji se s njime ne slažu i priznati kada je pogriješio. Biskupski autoritet neće biti oslabljen priznanjem pogreške.
Mnogo ga više slabi uvjerenje da zbog svoje službe nikome ne mora priznati da je pogriješio.
Isus je svojim učenicima, govoreći o vladarima koji gospodare narodima, ostavio vrlo jednostavnu uputu: ”među vama neka ne bude tako”. Nakon dvije tisuće godina kršćanstva još uvijek je potrebno podsjećati crkvene dostojanstvenike na te riječi.
”Crkva ne pripada nama; ona pripada Kristu”, rekao je Lav XIV. u Limi. Biskupima koji su svoje biskupije počeli doživljavati kao privatne posjede Papa je time ponovno odredio granice njihove vlasti. Svećenike koji su poslušnost pretvorili u sredstvo osobnog napredovanja podsjetio je na odgovornost koju imaju prema vlastitoj savjesti.
Jer Crkvu ne razaraju samo oni koji zloupotrebljavaju vlast. Razaraju je i oni koji tu zloupotrebu vide i razumiju, ali je svojim dodvoravanjem i šutnjom održavaju na životu.
Ni biskupsko ređenje ni svećenička služba ne oslobađaju čovjeka obveze da bude pošten, moralno odgovoran i vjeran vlastitoj savjesti. Biskup koji svoju samovolju opravdava Božjim autoritetom i svećenik koji zbog vlastitih interesa pristaje na nepravdu podjednako iznevjeravaju poslanje koje im je povjereno.
Jer kršćanska poslušnost nikada ne može biti opravdanje za moralni kukavičluk, kao što ni sakramentalni autoritet ne može biti pokriće za nečovječnost.
Crkva pripada Kristu, a ne onima koji su njezinu hijerarhiju pretvorili u sredstvo vlastite moći, sigurnosti i napredovanja.



















































