autograf.hr

Zainullah Ibrahimi rodio se kao Paštun. Pripadnik velikog naroda, koji ukupno broji pedesetak milijuna pripadnika, razdijeljenog u četristotinjak plemena i rodova. Većina ih živi u Paštunistanu, regiji koja je prije koju stotinu godina mogla postati državom, ali nije, nego je nakon drugoga anglo-afganistanskog rata, vođenog između 1878. i 1880, podijeljena između Afganistana i Britanske Indije.

Na tri police kućne biblioteke, u dva su do tri reda knjige s potpisom. Većinom imaju i posvetu, ali nađe se i onih koje su samo s autografom, nabrzinu našaranim kemijskom olovkom. Pomiješane su tu knjige posvećene meni, poznatih, polupoznatih i savršeno anonimnih pisaca, s knjigama koje su posvećivane drugima, također poznatim i nepoznatim.

Da sam znao da će čim odem uredništvo Jutarnjeg lista angažirati Igora Mandića, otišao bih mnogo ranije. Naravno, ne bih to učinio zbog javnog interesa, niti iz nekih drugih, jednako plemenitih, za bližnje skrbnih razloga, nego bih čim prije otišao iz novina u kojima sam dvadeset godina pisao zato da bih mogao čitati ono što […]

Nikakvih privatnih razloga nemam za ovo što ću napisati. Dapače. Mogao bih i ovom prigodom zlurado uživati u roštilju na kojem se ovih kolovoških dana, u duhu svetoga Lovre, gradelaju i peku klijenti Milana Bandića. Nakladničko-knjižarska firma o kojoj je riječ izdavala je spise protiv mene, posredno su sudjelovali u ne baš bezopasnim hajkama što […]

Još jedno maltretiranje s Olujom. Neradni dan, državne zastave po rijetkim balkonima, nešto češće u pasivnijim krajevima, državni protokol u inače mrtvoj provinciji, uvijek isti program, govori sa starim, tek malo podgrijanim mislima, mimohodi, budnice.

Što bi se dogodilo kada bi na jedan dan, recimo da taj dan bude nedjelja 25. srpnja 2021, svima koji na jugu žele prodati zemlju, očevinu, domovinu, bilo omogućeno da to i učine. Naravno po punoj cijeni. Na prostoru između Pelješca i Prevlake, da ostanemo pri teritoriju Dubrovačke Republike, ne bi nakon 25. srpnja 2021. […]

Kadetkinja Policijske akademije izbačena je naglavce iz škole, jer je inicirala snimanje i objavu na društvenim mrežama snimke na kojoj se vidi kako kadeti igraju užičko kolo. Ovaj događaj zanimljiv je po mnogo osnova. Ali prva je što je riječ o najbrže postignutom pogotku u povijesti Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

Neki dan mi preko fejsbuka Radio Banovine iskoči ovakvo pitanja: “Biste li razbili prozor tuđeg auta da spasite psa koji je zatvoren unutra po vrućini?” A ispod skoro tri tisuće komentara. Naravno, nisam ih čitao, ljudi predvidljivo pjene jedni na druge, traže način da se mrze, u tih nekoliko koje sam zraknuo jedna napada radio […]

Kad umre glumac, ostaju samo sjećanja. Koja s vremenom izblijede i nestanu… Sve to znao je Nenad Šegvić i zato je o svojim kazališnim ulogama, a bilo ih je više od 150, rijetko kad govorio. Nije čuvao ni plakate ni programe ni fotografije ni kritike iz svoje glumačke karijere. Naprosto, nije živio od uspomena! Zanimalo […]

Vruja je galopirajuća metafora. Još do prije neki dan, možda još do predprošloga petka, Vruja bila je samo jedna od onih nekoć ubavih srednjodalmatinskih uvala, uneređenih čuda prirode, preobraženih dinamitom, pregaženih tonama armiranog betona i pretvorenih u nakazni turistički legoland.

Jedan je bio i nije htio vakcinu pa je dobio koronu. Bio je jedan koji je bio žedan pa je na dužnosti pio vode. A bio je još jedan, žuljala ga obuća pa se na dužnosni prezuvao. E, ta su trojica, prema zaključcima velikih stručnjaka za nogomet, krivci što se nije dogodilo čudo pa da […]

Bje i Giga Gračan. U prizemnom stanu, gotovo u podrumu, tamo negdje oko Medveščaka, ugodno zamračenom i ušuškanom, kao u uterusu, u Nojevoj arki, ili u snu, među mnoštvom sitnih i tajanstvenih predmeta, u kući ni staroj ni novoj, nego onakvoj kakva je većina zagrebačkih kuća, živjela je.

Europa se na očekivani način podijelila. Napredniji, kulturniji i kultiviraniji dio, zemlje boljih politika i policija, predvodnice ideje o ljudskim pravima, baštinice antirasizma i antifašizma, te na kraju, ni to nije nedopustivo reći, zemlje boljih, empatiji i solidarnosti među narodima sklonijih ljudi, imaju i nogometaše koji kleče iz solidarnosti prema stradanju obespravljene manjine.

Strašno je, zapravo, kako je prazna i dokona razmjena mišljenja Andreja Plenkovića i njegovih ministranata s javnošću. Eto, recimo, pred kraj predizborne kampanje Andrej se krenuo svađati sa svima oko imena. I onda je naputio da se i ona svađa s ljudima oko toga tko je nekog njihovog asa i šampiona nazvao krivim imenom.

Za što su, zapravo, za koju konkretno svrhu Hrvatskoj potrebni borbeni avioni, čija će kupovina nadmašiti visinu jednogodišnjega godišnjeg proračuna grada Zagreba? Ovih dana na to mi je pitanje sinuo posve neočekivan odgovor.

Bog nikad nije u prvim društvenim redovima. Uvijek je među marginaliziranima, onima nevidljivima, s ruba društva. Među onima nad kojima zdvajamo, pravimo grimase, i skanjujemo se, sudimo, presuđujemo, ispitujemo, propitkujemo, dok prepobožno sklapamo ruke i smišljeno, u montiranom zanosu, izvrćemo oči.

Nedostojno je i nemuževno od Andreja Plenkovića što, da bi se dodvorio Crkvi, nastoji zabraniti rad nedjeljom. Nedostojno je i od Crkve, djetinje, besposličarsko, neduhovno i budalasto, što takve darove prihvaća. I tu bismo mogli stati.

Evo što mi prvo na um padne kad zamišljam kraj epidemije: E, da ovo već jednom prođe, pa da mogu punog srca kihnuti! Često mi, naime, dođe da kišem, pogotovo u proljeće. Reagiram na polen, na svježe pokošenu travu i na sijeno, ali i na hladnoću, prašinu i jako svjetlo. Čim sunce izbije iza oblaka, […]

U regiji koja je platila najvišu cijenu HDZ-ova upravljanja državom, SDP-ov kandidat za župana nije uspio skupiti dovoljan broj pravovaljanih potpisa. Na papiru, podržalo ga je 3897 građana, ali se naknadnim provjerama ustanovilo kako 878 potpisa ne vrijedi, što će reći da je lista ove stranke ostala kratka za 181 glas.

Mislim ovih dana o tome postoji li tu negdje u mojoj blizini dobar znanac, pomislit će da mi je i prijatelj, pa će mi i biti prijatelj kad mu ustreba, koji u bermudama i sa šeširićem na glavi stoji negdje iza kulisa, s naperenom fotografskom kamerom i drugarskim osmijehom, i snima moje genijalnosti? Vjerojatno postoji. […]