novinarstvo s potpisom
Povremeno steknem dojam da živim u društvu prepunom tjeskobe. Ne, ne vidi se to odmah, ljudi se smiju i šale, no u nekom nepredvidivom momentu izbije njihova tjeskoba, nervoza i agresivno poricanje stvarnosti.
Volja za moć nije samo politička kategorija. Adler je cijelu teoriju ličnosti temeljio na psihologiji pojedinca, djeteta, da kontrolira svoju okolinu. Uzroci neuroza, kriza i pravih duševnih smetnji je neutaživa želja za moći. Političari imaju, a ako nemaju, lako steknu, takvu osobinu.
Autoironija mi slabo ide. Nisam od onih koji se vole podsmjehivati samom sebi. Nemam ja snage prijeći mirno preko vlastitih mana i, začudo, imam veliko razumijevanje za njih.
Napisano je više romana i novela u kojima su se maštoviti autori poigrali s idejom što bi bilo da je Hitler pobijedio. Različite su varijante. Najpopularnija je novela ”The Man in the High Castle”, prema kojoj je snimljena serija.
Ne volim ići u kupovine. Odabirem bez razmišljanja prvo što mi se svidi. Kasnije ne žalim i ne gledam jeftinije i bolje. Srećom, tu je kontrola. Moja draga mjeri, gleda slike i čita upute, rok trajanja, konzultira prijateljice.
Sjedim na aerodromu Zaventem i čekam. Nekada bi jednostavno sjedio i o nečem razmišljao, možda razgovarao s nekim tko putuje kao i ja. Danas sjedim i tipkam po mom pametnom telefonu. Stižu me vijesti iz domovine, ljuti me Twittter, sajtovi s obaveznim djevojkama koje imaju što pokazati, dužnosnicima koji imaju što sakriti.
Jesu li Hrvati lijenčine? Nisu. Prema nasljeđu i okolnostima – ne mogu to no biti. Upravo suprotno – kad moraju, dobri su i predani radnici.
Lijevi intelektualci su salonski revolucionari. Snažnih riječi i jakih emocija ostavljaju dobar dojam. Dobri su đaci, govore strane jezike. Oni nisu opasni, a često su zabavni. Narod ih voli, ali ne glasa za njih.
Na hrvatskom grbu nema magarca. Magarac je plemenita životinja. Tovar. Trpi i radi. O njegovoj inteligenciji vladaju suprotna mišljenja. Orwell mu daje (”Životinjska farma”) časno mjesto mudre životinje. Moje iskustvo čuvanja iz djetinjstva sasvim je suprotno.
Danas ću ići na prosvjed zbog zaustavljanja reforme obrazovanja. Srest ću dosta dobrih i pametnih ljudi.
U nekoliko navrata javno sam se zalagao za koaliciju HDZ-a i SDP-a. Nisam zbog toga ponosan. To je sada, nažalost, propala ideja. Moji razlozi sasvim su praktične naravi.
Povremeno mi se javljaju nepoznati ljudi koji tvrde da treba ukinuti fakultete. Jedan tvrdi da je na zgradi Pravnog fakulteta pisalo: ”Svo zlo došlo je odavde”. Ja se tog grafita ne sjećam, ali priča upozorava. To nije samo parola koja govori o dubokom podcjenjivanju i mržnji prema pravnicima. Shakespeare je bio i radikalniji: ”Ubijmo sve […]
Ne znam zašto mi, kad pišem o politici, na um dolaze slike i poslovice o krokodilima. ”Kad isušuješ močvaru, pazi se krokodila“ (Gingrich). ”Ako je rijeka mirna, to ne znači da su krokodili otišli“ (malajska narodna).
Pred našim očima se u svojoj sramoti i golotinji vidi jad političke klase. Htjeli bi izgledati odlučni, promišljeni i hrabri, a vide se kao kolebljivci koji vlastite mane tumače kao vrline i zapravo su samo bahati, gramzljivi i plašljivi.
Zamislimo državu u kojoj bi postojali strogi zakoni koji dozvoljavaju ljudima da govore samo istinu i zabrane svaku neistinu. To bi bila država šutnje i država mutavaca, jer tko bi mogao ocijeniti što je istina? Tko bi mogao reći koliko istine ima i u sasvim jasnim stavovima kakav je dan, oblačan ili tmuran?
Po mišljenju mnogih ljevičara u Hrvatskoj imamo kapitalizam. Oni oprezniji u izjavama kažu da imamo tržišno društvo i slobodno poduzetništvo.
O jeziku, rode, da ti pojem, O jeziku milom tvom i mojem! Petar Preradović Jezik je bojno polje politike. U pravilnim ciklusima od četiri (četiri?) godine rasprave se ponavljaju, argumenti vade iz naftalina i jezični dušobrižnici imaju svojih pet minuta.
O demografskoj obnovi govore i muškarci i žene. Nisu to neke ljepotice i nabildani muškarci. Ne trebaju ni biti. Svi imamo pravo voditi ljubav i raditi djecu. Djeca su posljedica ljubavi i ne rade se prema reklamama i diktatima. Zato mi je malo čudno da najviše govore demografi asketskih likova, dame s trajnama, biskupi i […]
Teško mi je biti skroman i ne biti tašt. Pročitao sam u jednom komentaru da sam čovjek starog režima, dakle čovjek prošlog vremena. Nostalgičar. U prvi trenutak to me je naljutilo. Valjda sam nedovoljno star da sve shvatim kao šalu, a premlad da sve zaboravim (Ich bin zu alt, um nur zu spielen, Zu jung, […]
Možda me najviše od svega kod ljudi smeta sinergija neznanja i lijenosti. Neuki se prave da znaju svoj posao, no iako glasno o tome govore, ne rade ništa. Da rade, pokazali bi da ne znaju. Zato govore, a ne rade.