Ja sam, kao i Porfirije, velikosrbin

U tjedniku Novosti Srpskog narodnog vijeća nastavlja se, tako ispada, natječaj u hračkanju na patrijarha Porfirija. Lidersku poziciju Viktora Ivančića s već regionalno opjevanim ”Porfirije je odvratni licemjer” ugrožava njegov pulen iz čuvene novinarske škole ”Prvo pucaj, a onda pitaj tko ide” Igor Lasić koji Porfirija kiti ovako: ”krivotvoritelj je biografija (…) daje zlokobne pozive (…) veliča zlikovačku protuhu”.

Kako će završiti to pripetavanje teško je znati jer velika je želja da se na Porfirija hrakne. Kao da smo opet u drugoj polovini četrdesetih, zbog čega se, tog diskursa mržnje, između ostalog, odavde put Izraela pokupio majstor korektne komunikacije pokojni Slavko Goldstein: u modi je, in je, hraknuti na Crkvu.

Izdavač tjednika Novosti, SNV, ima predsjednika, Milorada Pupovca, koji predstavlja izdavača. Milorad Pupovac je stručnjak za političku i inu komunikaciju, za lingvistiku, za jezik političkoga i javnog života, pa već postaje jako čudno, štoviše, postaje zbunjujuće to da profesora Pupovca ne smeta što se tako brutalno, tako necivilizacijski i suprotno zdravom jeziku politike, u novini za koju odgovara u ime vlasnika, napada patrijarha Porfirija koji Milorada Pupovca smatra prijateljem i obratno, u što imam osobni uvid.

Naravno, nije riječ o tome da se Porfirija ne smije kritizirati, ama taman posla da se prešute očite greške kao što je bila pohvala Miloševićeva megafona Milorada Vučelića o čemu smo se mi na Autografu pravovremeno i kako dolikuje negativno odredili (tekst Mirka Mlakara možete pročitati ovdje):

Nije također baš jako pametno divaniti s ministrom Vulinom oko manjinske politike. I tako bismo mogli nastaviti.

Elem, ovdje je riječ o praksi, neprihvatljivoj, da se gospodina Porfirija vrijeđa na temelju etiketa i neprovjerenih informacija, što je protivno etici novinarskog posla. Ovdje izražavam žalost što se novina u kojoj ima jako dobrog novinarstva i gdje pišu jako dobri autori prlja nedoličnim tekstovima. Naravno, da Milorad Pupovac mora poštivati autonomiju redakcije tjednika Novosti, ali ne bi smio prešutjeti neetička ponavljanja.

Najnoviji primjer, zbog kojega se javljam, je članak ”Dika i vladika” rečenog Igora Lasića, a koji je objavljen u broju Novosti 1178. od petka 15. srpnja 2022. na 19. stranici u rubrici Društvo. Nadnaslov teksta glasi: ”Crkva protiv komunista”, a podnaslov: ”Na Vidovdanskoj akademiji u čast svetog vladike Nikolaja patrijarh Porfirije osudio je jugoslavenske komuniste zbog zabrane njegovih djela, ustvrdivši da su ih umjesto toga trebali čitati. Povjesničar Milan Radanović za Novosti podsjeća na Nikolajevu svojedobnu afirmaciju Hitlera, antisemitizam i veze s Ljotićem”.

Ukratko, novinar Lasić najprije kaže da se Porfirije ”opet uvalio u nebrano grožđe”, odnosno da je ”tamo gurnuo svoju vjersku sljedbu i osobne mu političke poklonike, što je već znatno gore”.

Nas, dakle i mene, koji nisam poklonik, ali jesam prijatelj Porfirija i to iskreni, Lasić još jednom proziva gotovo na samom kraju teksta: ”(Porfirijev) načelni poziv da se društvom i politikom bavimo na osnovi učenja Nikolaja Velimirovića je već dovoljno zlokoban. O tome bi mogli porazmisliti i pobornici samog Porfirija izvan krila SPC-a”.

Dakle, javljam se kao prozvani ”pobornik” Porfirija.

Ali se javljam i kao novinar, koji je ujedno i religiolog.

Kao novinar moram reći da Milorad Pupovac zaista ima ozbiljan problem jer se u Novostima, i to već opetovano, objavljuju stvari u vezi Porfirija koje nisu utemeljene na činjenicama, pak da se na temelju izmišljotina i manipulacija običava hraknuti na njegova i našeg prijatelja Porfirija.

Da li bih se javio da Porfirije nije moj i Pupovčev prijatelj? Bih!

Lasić reagira na dvije stvari. Prvo: na Porfirijevu izvjesnu prijetnju direktorima osnovnih i srednjih škola u Srbiji, o čemu Lasić ništa ne zna jer ignorira očitovanje vjeroučitelja o čemu sam pisao u kolumni objavljenoj 10. srpnja 2022., dakle, o tomu da se zaista krši Zakon i onemogućava provedba vjeronauka, a što se dade sažeti u sljedećem stavu koji Porfirije i članovi Sinode SPC-a iznose (16. srpnja) predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću: ako ne želite vjeronauk u školi, promijenite Zakon i izbacite nas potpuno iz škola, a onda to pojasnite pravoslavnima i drugim vjernicima u Srbiji!

I drugo: na patrijarhov govor na Vidovdanskoj akademiji ”u čast svetog vladike Nikolaja ohridskog i žičkog”. Lasić se ni oko toga ne trudi, što je patrijarh zaista rekao, kada i gdje je taj govor održan, naime, 29. srpnja u Valjevu gdje mu je domaćin bio vladika Isihije, prethodno iguman u Kovilju (te vikarni episkop vladici bačkom Irineju), odakle nam je u Zagreb 2014. stigao Porfirije. 

Vladika Nikolaj Velimirović je rođen 23. prosinca 1880. godine (po jednom kalendaru), ili 4. siječnja 1881. (po drugom), u malom selu Lelić nedaleko od Valjeva. Zato se ovo zbivalo tamo, u Valjevu.

Elem, jedno od najvažnijih pravila našeg novinarskog posla jest PROVJERITI informacije o kojima pišemo. Lasić to ne radi. On preuzima ne samo iz zaista zakiseljene komunističke propagande koja i dalje obitava u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori i drugdje, protiv Crkve (i Nikolaja Velimirovića), nego iz tabloida i nešto manje loših drugih srpskih medija.

Lasić će tako izmisliti da je Porfirije kazao da je Nikolaj Velimirović ”čitavo trajanje Drugog svetskog rata bio interniran i zatočenik zloglasnog logora Dachau”. To će mu biti dovoljno da Porfirija optuži da ”krivotvori (Velimirovićevu) biografiju i ostavštinu”, pak da je Nikolaj Velimirović, kojeg Porfirije hvali, ”jedna zlikovačka protuha, zatucan konzervativac i pisac generalno bijednog intelektualnog dosega”.

Prije nego što se osvrnemo na druge sporne momente u Lasićevom ”novinarstvu” i u njegovo nepoznavanje materije, o čemu ću pak progovoriti kao religiolog i teolog, riješimo ovo što je najvažnije.

Ponavljam: Lasić NE PROVJERAVA! Lasić podmeće patrijarhu. Lasić izmišlja.

Naime, nije nedostupan snimak Porfirijeva govora. Nalazi se tamo gdje mi koji smo religiolozi znamo da se može naći. Cijeli govor Porfirija na Vidovdanskoj akademiji u Valjevu i pozdravni govor vladike Isihija se može poslušati na portalu Svetigora Mitropolije crnogorsko-primorske koji je relevantan crkveno-pravoslavni izvor.

Uskoro će, nadamo se, biti dovršene promjene na sajtu SPC-a i tada će se i tamo sve važno moći naći, pak postoji i televizija SPC-a HRAM koja će, nadam se, isto biti, kada završe poslovi obnove koje je Porfirije pokrenuo, pouzdan i sveobuhvatan izvor. I tu se svašta o patrijarhu saznaje. Hoću reći, nije da se baš Porfirija ne može izvorno pratiti. Može se, ako se zna i želi.

Patrijarh Porfirije u Valjevu govori na temelju saznanja koja je stekao kao mladi student teologije kada su spisi Nikolaja Velimirovića krišom dolazili u Srbiju, gdje su bili zabranjeni. Istina jest, to je činjenica, da je Velimirović bio zabranjen u ”Titovoj Jugoslaviji”. Ne moraš biti lumen da to znaš.

Porfirije kaže da se Velimirovića jako napadalo, proglašavalo čak i za ”Hitlerovog poklonika” i onda pojašnjava: ”A čitavo trajanje rata bio je interniran u manastirima Ljubostinja (istočno od Kraljeva i blizu Vrnjačke Banje) i Vojlovica (kod Pančeva), a potom zatočenik zloglasnog Dachaua”.

Opće je mjesto historiografije, Lasiću, momče, da su nacisti internirali u Dachau episkopa Nikolaja Velimirovića i tadašnjeg srpskog patrijarha Gavrila Dožića dana 14. na 15. rujna 1944. Dachau je u to vrijeme bio glavni koncentracijski logor za klerike. U prosincu 1944. je pušten i odlazi u Sloveniju, zajedno s patrijarhom. Ne mora to patrijarh ljudima u Valjevu pojašnjavati: oni to dobro znaju. Svi upućeni to znaju.

Dakle, još jednom, Porfirije NIJE REKAO da je Nikolaj Velimirović, kako tvrdi Lasić, čitav rat bio u Dachau. Dapače, Porfirije baš govori ono što nam Lasić želi pojasniti kada ”ispravlja” Porfirija.

Jesmo li to utvrdili?

Idemo dalje.

Ne bi nas trebalo smetati što novinar Lasić ne voli Crkvu, to je njegovo pravo, ali smeta nas njegova nepismenost u religijskim stvarima o kojima želi pisati i potreba da riga vatru bez da zna o čemu piše.

Poziva se novinar Lasić na tekst Nikolaja Velimirovića ”Kroz tamnički prozor – poruke srpskom narodu iz logora Dachau”. Taj je tekst objavljen ne na jesen 1944. ili nakon izlaska na slobodu, ili tijekom emigracije u SAD, kako bi se moglo misliti, već skoro 30 godina nakon Nikolajeve smrti.

Episkop Nikolaj Velimirović (kanoniziran u SPC-u 24. svibnja 2003.) je umro 18. ožujka 1956. u ruskom pravoslavnom manastiru sv. Tihona (South Canaan, općina Wayne, Pennsylvanija), a sahranjen je u manastiru sv. Save u Libertyvilleu (Illinois), odakle su moći 12. svibnja 1991. prenešene u rodni Lelić (u tamošnji manastir), pak je knjiga objavljena u Himmelsthüru (Njemačka), u izdanju Srpske pravoslavne eparhije za zapadnu Evropu 1985. zaslugom prote Alekse Todorovića. Lasić nije pogledao ni kako se knjiga zaista izvorno zove: ”Reči srpskom narodu – KROZ TAMNIČKI PROZOR (Iz logora Dahau)”.

Anyway, postoje kontroverze u vezi te knjige (je li to baš tako kako je Nikolaj pisao), ali važno je kazati da u arhiv Nikolaja Velimirovića u vladičanskom dvoru eparhije Šabac, kako mi je rekao vladika Jovan Ćulibrk, za kojeg neće baš Igor Lasić moći kazati da je antisemit, jer je episkop Jovan ne samo tamo već i u Jad Vašemu mnogo, jako mnogo istraživao, ne postoji originalni rukopis navedena djela.

Je li ono što se pripisuje Velimiroviću antisemitizam? Recimo, da su Židovi ”Božiji protivnici” ili ”Bogoubice”? Pa, i to je opće mjesto religiologije: naprosto tako se tada u Crkvi mislilo, krivo, naravno, i na Istoku i na Zapadu.

Znate li kada se u Katoličkoj Crkvi službeno oslobodilo Židove za smrt Isusa? Godine 1965., Drugi vatikanski sabor, deklaracija Nostra Aetate (hrv. ”U naše doba”). Ok, neću ovdje razglabati o problemu antisemitizma kod katolika.

No kažimo nešto jako važno: je li otac reformacije, Martin Luther, antisemit? Da, naravno da se i tako može govoriti. Hoćemo li zbog antisemitizma Luthera (od kojeg se luterani ograđuju i zbog čega se ispričavaju) govoriti da je njegovo djelo ”bijednog dosega”? Tako govoriti može samo budala.

Je li se Alojzije Stepinac bunio protiv rasnih Zakona 1941., na početku postojanja NDH? Nema toga. Slavko i Ivo Goldstein su vrlo korektno ustanovili da u najmanju ruku o Stepinčevoj židovskoj politici treba govoriti kao o ”ambivalentnoj stvari”, jer već raniji dokumenti (kao što je Stepinčevo pismo ministru unutarnjih poslova NDH Andriji Artukoviću od 23. travnja 1941.) pokazuju da se Stepinac ”načelno ne protivi donošenju rasnih zakona koje naziva ‘protužidovskima’, već samo nekim njihovim aspektima i rigoroznosti provedbe”.

O jedinstvu rasa je progovorio kasnije (”Sve su rase pred Bogom jednake i svaka ima pravo na život dostojan čovjeka”, propovijed u zagrebačkoj katedrali na blagdan Krista kralja, 25. listopada 1942.).

Zašto pak novinar Lasić za preko 10.000 stranica sabranih djela Nikolaja Velimirovića kaže baš onako? Kao prvo, jer se novinar Lasić uopće ne razumije u tu materiju. Lasić nije čitao odgovarajuću literaturu koja upućuje na to da je Nikolaj Velimirović postao i jest najveći propovjednik Srpske Pravoslavne Crkve. Metri njegovih stranica su zaista respektabilni. Već same ”Molitve na jezeru” (1922.) su, bez obzira na neka sporna kristološka i trinitarna mjesta, vrlo velike duhovno-književne vrijednosti.

Ja ću, da malo olakšam napetost u ovom tekstu i da ga obogatim, sada prenijeti jednu od tih molitvi, meni jako dragu i važnu, svakako dokaz da novinar Lasić govori bedastoće.

Blagoslovi neprijatelje moje, Gospode. I ja ih blagosiljam i ne kunem.

Neprijatelji su me više gurnuli Tebi u naručje nego prijatelji. Prijatelji su me vezivali za zemlju, neprijatelji su me drešili od zemlje, i rušili sva moja nadanja u zemlju.

Oni su me učinili strancem u zemaljskim carstvima, i nepotrebnim stanovnikom zemlje. Kao što gonjena zver nađe sigurnije sklonište nego li negonjena, tako sam i ja, gonjen neprijateljima, našao najsigurnije sklonište, sakrivši se pod Tvoj šator, gdje ni prijatelji ni neprijatelji ne mogu pogubiti dušu moju. Blagoslovi neprijatelje moje, Gospode. I ja ih blagosiljam, i ne kunem

Oni su mesto mene ispovedali grehe moje pred svetom
Oni su me šibali, kad sam se ja ustezao šibati sama sebe.
Oni su me mučili onda, kad sam ja begao od muka.
Oni su me ružili onda, kad sam se ja gordio sobom.

Blagoslovi neprijatelje moje, Gospode. I ja ih blagosiljam, i ne kunem.

Kad sam se ja pravio mudar, oni su me nazivali ludom
Kad sam se pravio moćnim, oni su mi se smejali kao kepecu
Kad sam hteo voditi ljude, oni su me gurali u pozadinu.
Kad sam žurio da se obogatim, oni su me stukali gvozdenom rukom.
Kad sam mislio mirno spavati, oni su me budili iza sna.
Kad sam zidao dom za dug i spokojan život, oni su ga rušili i izgonili me van.

Zaista, neprijatelji su me odrešili od sveta i produžili ruke moje do Tvoga skuta.
Blagoslovi neprijatelje moje, Gospode. I ja ih blagosiljam, i ne kunem.
Blagoslovi ih i umnoži ih; umnoži ih i još više ogorči protiv mene –
da bi moje begstvo Tebi bilo bespovratno;
da bi se nada u ljude iskidala sva kao paučina;
da bi se smirenje potpuno zacarilo u duši mojoj:
da bi srce moje postalo grobom moja dva zla blizanca; gordosti i gneva; da bi sve moje blago sabrao na nebu;
ah, da bi se jednom oslobodio samoobmane, koja me je i zaplela u strašnu mrežu varljiva života.

Neprijatelji su me naučili da znam – što malo ko zna – da čovek nema neprijatelje u svetu izvan sebe.
Samo onaj mrzi neprijatelje, ko ne zna, da neprijatelji nisu neprijatelji no surovi prijatelji.
Zaista, teško mi je reći, ko mi je učinio više dobra i ko više zla u ovome svetu: prijatelji ili neprijatelji.
Zato blagoslovi, Gospode, i prijatelje i neprijatelje moje.
Rob kune neprijatelje, jer ne zna. A sin ih blagosilja, jer zna.
Jer zna sin, da mu se neprijatelji ne mogu dotaći života. Za to slobodno korača između njih i moli se za njih: Blagoslovi neprijatelje moje, Gospode. I ja ih blagosiljam, a ne kunem.

***

Novinar Lasić kao asistenta u akciji poziva dr. Milana Radanovića, povjesničara iz Arhiva Srba u Hrvatskoj pri SNV-u. Ni Radanović nije baš ”doma” u religijskim stvarima, no, dobro.

Radanović smatra spornima tri stvari kod Velimirovića: afirmativne ocjene Hitlera iznesene 1935. u djelu gdje, kako kaže, nastupa kao nacionalist (”Nacionalizam Svetog Save”), već rečeni antisemitizam i pohvalu Dimitriju Ljotiću, to jest, bliskost vladike ljotićevcima, a zapravo se tu povlači osuda pravoslavnog nacionalizma kao takvog.

Eh, tu Lasić, koji za to korsiti Radanovića, radi salatu Nikolaja i Porfirija, ali, da citiram mudrog prof. Pupovca, bez da se ispunjavaju zahtjevi za važenjem istinitosti tvrdnje ili ispravnosti radnje, bez znanja i slobode i sposobnosti razlikovanja (Usp. Milorad Pupovac, ”Politička komunikacija”, August Cesarec, Zagreb, 1990., str. 49).

Kazat ću ovako: Nikolaj, kao i Porfirije, ipak nisu bili u SANU niti su sastavljali onaj Memorandum. Pak neovisno o odgovornosti i sudjelovanju većih dijelova SPC-a, a i drugih većih vjerskih zajednica, ipak je rat koji nas osobito muči (90-ih) bio stvar ateizmom označenih faktora: države, nacionalističkih stranaka, Akademije, vojske…

Nikolaj blizak Ljotiću? Moguće. Istina je da se Ljotić početkom 1942. pred njemačkim okupatorima zalagao za interniranog episkopa Nikolaja. Da je nad njegovim odrom 23. travnja 1945. kazao da je bio ”najverniji sin srpstva”, ”političar s krstom” ili ”ideolog hrišćanskog nacionalizma”? Polako! Ni toga nema u njegovom arhivu, to su ljotićevci dodali.

U aprilu 1945. oko tog groba se spajaju sve nacionalne snage: četnici, ljotićevci, nedićevci… Moguće je da je i to rekao. Je li to sve sporno? Meni nije. Meni je OK da političar živi s krstom, a i Porfiriju je. Halo! To ne znači da svi političari moraju živjeti s krstom, da naš sustav vrijednosti imamo pravo drugima nametati. Ne, nemamo. Možemo samo pokušati živjeti ono u što vjerujemo.

Hajmo kod ovog najspornijeg, da je Nikolaj Velimirović ”zlikovačka protuha”, kao, nacionalist i tako dalje i tako slično.

Pišući o širokogrudnosti svetosavskog nacionalizma, Nikolaj se pita je li taj nacionalizam UZAK, ISKLJUČIV i NESUVREMEN? Citiram Nikolaja:

”Primer Svetoga Save najbolje svedoči da NJEGOV NACIONALIZAM NIJE NI UZAK NI ISKLJUČIV. Pre svega nas je svetitelj proveo više od dve decenije u jednoj INTERNACIONALNOJ sredini, ili bar interpravoslavnoj. To je SVETOGORSKA SREDINA, monaška republika, sastavljena od Grka i Rusa i Rumuna i Bugara i Arnauta i Djurdjijanaca i Arapa. U toj i tako raznorodnoj sredini Sava se naučio voleti ljude raznih narodnosti i bio je neizmerno voljen od sviju. Pa iako je proveo svoje najimpresivnije mladićke godine u takvoj internacionalnoj sredini, Sava NIJE POSTAO INTERNACIONALIST, no ŽARKI JEVANDJELSKI NACIONALIST. I docnije, kao starac, on nije dao da se do njegovog srca dohvati ŠOVINIZAM ili isključivost prema drugim narodima, bližim i daljnim, nego je pružao svoju pomoć svakome narodu Božijem na zemlji gde god je dolazio i gde god je mogao…” (”Nacionalizam Svetog Save”, nepotpuni odlomak iz knjige ”Pravoslavlje i politika”, BIG štampa, Beograd, 1997.).

Isto tako, jer su paralele moguće, Stepinac jest nacionalist (ali pogrešno je suditi o kršćanskom nacionalizmu između dvaju svjetskih ratova iz naše perspektive, bez da se čita tadašnja filozofija). Problem, na primjer, nije (samo) kod ushićenja Stepinca što je stvorena NDH, već što on to ushićenje izražava 28. travnja 1941., a već tada je bila uništena sinagoga u Osijeku (14. travnja), već je bila donesena temeljna zakonska odredba (17. travnja) kojom se ozakonjuje najgori politički teror te nekoliko diskriminatorskih zakonskih odredbi protiv Židova i Srba i već se obilno razmahala sramotna huškačka kampanja u novinama i na državnom radiju.

Svakome je moglo biti jasno da su vlasti novouspostavljene NDH krenule bitno drugačijim putem od onih kojima se ostvaruju etičke zasade kršćanstva i pravednog društva.

Nadbiskup Stepinac je istupao kao zaštitnik hrvatskog naroda od ”zla komunizma i nemorala”. To je tada bilo tako. Katolicima bi bilo, pa i pravoslavnima, važno da čitaju bez snažnih stereotipa koji je nametala komunistička propaganda.

Jedan od velikim problema naše građanske javnosti, i osobito ljevice, svakako ovdje u Hrvatskoj ja to vidim kao problem, jest opravdanje komocije i intelektualne lijenosti, što dovodi do političkih promašenih zaključaka: npr., da možeš učiniti velike i dugoročne društvene promjene bez doprinosa građana kojima je vjera važna stvar. Ključna greška većine ljevičara: misle da smo svi mi vjernici nešto, onako, bezveze, da se može i bez nas. Ne, ne može se ići tamo gdje se ide šutirajući vjernike. Niti tako što ćemo sve gaziti zato što nam se ne sviđaju oni ekstremni među njima/nama.

Nikolaj Velimirović je, poput mnogih hrvatskih nacionalista (nikako šovinista), recimo poput Ilije Jakovljevića (jeste li čitali njegov ”Konclogor na Savi”, tekst koji on završava 21. rujna 1944. u nadi da će doći oslobođenje od ustaša i njihovog bezdana? Jeste. Bravo. A zašto niste čitali ”Izazov kršćanskog humanizma”?) smatrao da se patriotizam, koji se tada nazivao nacionalizmom, jako javlja u zemljama u kojima je sloboda prignječena. Pošto poznajem taj diskurs, neću se hvatati za pištolj kada se nađem nakon 80 ili više godina pred knjigom nekog koji je patriotsko osjećanje podizao do religioznosti.

To nije moj put, jasno je, i ja to godinama govorim. Ja sam, ako baš hoćete, magistrirao na dekonstrukciji nacionalističkog u teologiji…, i tako će se netko, pametan nadam se, moći baviti s nama, s poštovanjem i razumijevanjem, koji smo bili religiozni jer smo vjerovali u ideju ljudskih prava, u potrebu da se borimo za slobodu od svake vrste robovlasničkih struktura, a ja sam to naučio među franjevcima i među isusovcima pape Franje u Latinskoj Americi.

Hajmo pojasniti i ovo oko Hitlera. Adolf Hitler je odlikovao Nikolaja Velimirovića 1935. godine za doprinos obnovi njemačkog vojnog groblja u Bitolju 1926. godine. Šteta što Radanović to ne kaže. Trebao bi tu stvar poznavati.

Moglo bi se reći da valjda pola tadašnje Europe ima takva odlikovanja. Hitler tu nastupa u ime njemačke države koja se zahvaljuje za brigu za poginule vojnike u Prvom svjetskom ratu. Baš kao što bi se sadašnji njemački šef države zahvalio što Republika Hrvatska uređuje grobove njemačkih vojnika, pa i SS-ovaca, poginulih na našem tlu u Drugom svjetskom ratu.

Što ćemo sad, ganjati sve one, pa i na engleskom dvoru, koji su bili zahvalni, čak tada i fascinirani Hitlerom?

Velimirović kaže, te 1935.: ”Ipak mora se odati poštovanje nemačkom Vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX. veku on je došao na ideju Svetog Save, i kao laik poduzeo je u svom narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jednom svetitelju, geniju i heroju”.

Ako se ova rečenica čita u kontekstu shvaćanja nacionalizma (ne nacizma, ne fašizma!) tridesetih, i ako čovjek koji tu rečenicu piše hoće dobro svom narodu, ali ne umije tada razumjeti zlo nacizma, kao što je i Stepinac želio dobro Hrvatima u Kraljevini Jugoslaviji, a nije mogao razumjeti zlo koje će doći s ustašama, ona se može razumjeti i od te se rečenice ne treba sakrivati. Neće sigurno kasnije, pa ni iz ”Prozora u Dachau”, Velimirović biranim riječima govoriti o nacističkom megazločincu i kolovođi nekoliko genocida počevši od onog počinjenog nad Židovima.

Za kraj: sasvim sigurno je potrebna opsežna akademska radnja, kritičko čitanje Nikolaja Velimirovića, ali ne kroz naočale komunističke propagande. Za to se zalaže i slavonski vladika Jovan Ćulibrk.

Međutim, patrijarh Porfirije ima potpuno pravo kada ističe relevantnost Nikolaja Velimirovića (a ne kako mu se podvaljuje, da bude mjerilo političkog) i to zbog toga što je bio ”uronjen u misterij Krista raspetog i uskrslog”.

Razumijem što sustav vrijednosti novinara Lasića nije kršćanski, ali, Bože dragi, profesore Pupovče, zar ćemo gaziti po osjećajima vjernika zato jer neki vaši novinari valjda misle da treba satrati SPC i Crkvu Hristovu kao takvu, jer u vašem tjedniku Novosti malo kao korektno izvještavaju o crkvenim događajima iz provincije, ali lemaju kako god mogu i gdje god stignu patrijarha i druge episkope?

Što se same suštine tiče, stojim uz patrijarha utoliko što je i moj sustav vrijednosti kršćanski, pa nemam problem kada me se, uz Porfirija, naziva velikosrbinom.

Jer, što da se lažemo, kako veli naš narod, pa da, jesam velikosrbin ako je to osluškivati bilo naroda koji posjećuje manastire i odlazi na liturgiju, ako je to uvažiti sve one dobre Srbe koji će kao i moj drug katolik, pokojni don Ivan Grubišić, govoriti da je važno da shvatimo da smo svi Božja djeca pa onda nema mjesta širenju netolerancije.

Ja neću izdati Hrvate ako budem brat Srbima, i obratno, ali ću svakako izdati kršćanstvo ako ni jedne ni druge ni treće ne prihvatim kao svoje!

Dakle, odlazim i ja tamo, ulazim i u manastire. Eno mene prije nekoliko dana u manastiru Moštanica ispod Kozare: položio sam ruku nad nečim što je pripadalo svetom Vasilju Ostroškom i zamolio tada Boga da mi da zdravlje i da pazi na moje ljude i srodnike. Što tu ima lošeg? Moja vjera u Krista?

Što, sada će te reći da sam neprijatelj ateista i agnostika? To ćete reći? Pa, vi ste smješni. Eno vam knjige ”U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo” (koju sam uredio za VBZ) a koja vas demantira.

I zašto je sporna Porfirijeva vjera u Krista? To hoću da mi se objasni. Zašto se pak prešućuje, da prešućuje, što je zbog toga što vjeruje u jedinstvo u Kristu napravio epohalni korak prema makedonskim pravoslavnima? Zašto ta velika tema nije tema u Novostima?

Pojasnite, ali ne rječnikom etiketa, već načinom koji se propisuje u dobrom, na etici zasnovanom novinarstvu.

Nikolaj Velimirović je znao da nema drugog posrednika između Boga i nas nego Krist. I on je po tomu nama kršćanima relevantan, kao što su relevantni Ivan Pavao II. ili Hans Küng ili Dietrich Bonhoeffer ili Edith Stein…

Izuzetno je nepristojno, čak i ponižavajuće, šokantno, kako se to negira ljudskost i pravo na slobodu vjere patrijarha Porfirija. I kako Lasića i njegove mentore smetaju ”procrkveni osvrti” u novinama za koje pišu.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora