autograf.hr

Dok boravim u mojoj čarobnoj morskoj uvali, izvan nje teku mnogobrojna događanja o kojima stižu vijesti. Pratim izvještavanja,  ponašanje, izjave i odnos prema nekim domaćim događajima od strane odgovornih osoba i institucija… Pokušavam prepoznati i razlikovati iskrenost od otuđenosti, nadmenosti i izbjegavanja nasuprot poštivanju građana. Čitav je niz događanja ovoga ljeta koji plijene pažnju i […]

Evo me u ljetnom ugođaju na Hvaru. S čuđenjem i nevjericom konstatiram da od 1974. ovdje ljeti boravim po mjesec dana, a od umirovljeničkog statusa i puno češće i duže. U mojoj uvali nema previše turista, automobilske registracije otkrivaju odakle su. Željela bih uživati u moru, a ipak se ne mogu odvojiti od informacija i […]

Toliko toga se događa oko nas, bliže i dalje, od čega me preplavljuju  snažne emocije i teške misli. Prisustvo sahrani malene hendikepirane djevojčice – izbjeglice, koju je herojska majka uz nevjerojatne napore, u dvostrukoj opasnosti (zdravstveni rizik zbog transporta i neposredna opasnost od neprijateljskih vojnika) uspjela izvesti iz ratom opustošene domovine u sigurnost, a našla […]

U utorak 9. travnja slušala sam u knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, Olju Družić Ljubotina, Damira Ljubotinu te Milu Mrvalja u javno emitiranoj emisiji Radio Sljemena ”Psiholog(i)ja” koju je vodila (izvrsna) Ivana Radaljac Krušlin. Tema: Doživljaj socijalne nepravde i kako ona utječe na mentalno zdravlje. Damir Ljubotina i Olja Družić Ljubotina autori su […]

Često se pitam o društvenoj ulozi profesionalaca u mentalnom zdravlju, pružajući usluge pojedincima u potrebi za savjetovanjem, psihoterapijom, pomoći, u edukaciji profesionalaca i superviziji njihova rada. Jedna budistička priča kaže (nailazim na zgodnu priču u N Totton, 2006.: The Politics of Psychotherapy – New Perspectives):

Evo prošlo je više od tri mjeseca sukoba Izraela i Hamasa u Gazi. Rat traje i dalje pred našim očima, palestinsko stanovništvo gine, raseljeno je, pati, materijalne štete mora da su nenadoknadive. Za poginule je sve gotovo. O ostalima – ne usuđujem se ni misliti.

Davno sam trebala napisati kolumnu. Sada već prolazi drugi mjesec rata Izraela i Hamasa i ja sam, priznajem, zanijemila. A sukob traje… Kao i rat u Ukrajini, i ovaj je za mene neka vrsta re-traumatizacije.

Nedavni slučaj izjave o Srbima kao bubama koje treba istrijebiti podsjetio me je na to kako sam negdje devedesetih godina prošlog stoljeća razmišljala o ljudima koje sam znala ili su bili javne ličnosti, a koji su me nakon uspostave samostalnosti RH začudili naglom promjenom u izražavanju svojih političkih stavova. Kažu i da je autorica spomenute […]

Pretprošle godine nekako u ovo doba godine kolumnu sam posvetila prijateljstvu. Ove godine ponovo mi se nameće ista tema, ali na drugi način. Dana 27. srpnja 2023. umro je obiteljski i najbolji prijatelj mog muža Dragoljub Svilar. Naš Drago, Dragec – nije više među nama, u maloj grupi dugogodišnjih prijatelja.

Prije nekoliko dana govorila sam o psihološkoj traumi jednoj grupi profesionalaca i aktivista (iz različitih organizacija) koji pružaju psihosocijalnu pomoć širokom spektru (ranjivih) korisnika. Bila je to dobra prilika za razgovor stavljajući u širi kontekst pojave kojima se bavimo, kao i same sebe kao pomagače.

Umrla je Vjera Solar (In memoriam Vjera Solar, 30. ožujka 2023., Novosti). Poznavala sam je. Povezala nas je Vesna Teršelič kroz dragocjeni rad Documente. Ne mogu se sjetiti detalja našeg posljednjeg telefonskog razgovora, ali se sjećam moje želje i obećanja Vjeri da ću je doći posjetiti u Sisku. Mora biti da je to bilo poodavno…

U mom svakodnevnom radu s ljudima česta tema su sram i krivnja (osobito značajno u radu s traumatiziranim osobama). Ljudi se najčešće srame svog srama i teško ga priznaju (i samima sebi). Sram i krivnja dvije su samookrivljujuće emocije koje će svatko više puta osjetiti u životu.

Imala sam namjeru pisati nešto o sramu i osjećaju krivnje općenito i posebno u vezi s politikom. Već kasnim, nastojeći da nešto naučim o psihologiji i politici. A onda mi naš urednik predloži da napišem nešto o usvojenju. Ovih dana intenzivno se piše o grupi naših građana koji su zapeli u Zambiji u namjeri da […]

Željela sam napisati nešto lijepo, oprostiti se od 2022. godine i pozdraviti dolazak sljedeće. Sezona je rituala i nekih redovitih, (ritualnih) obaveza kojima završava kalendarska godina. Volim rituale koji povezuju ljude, cijenim i volim ljude koji o tome brinu. Osvrćući se na moj privatni život u protekloj godini, zahvalna sam. Rituali koje održavam i dijelim […]

Ne mogu se odmaknuti od nedavne slike okretanja leđa Anji Šimpraga, potpredsjednici Vlade RH (također i Vladi RH, zar ne?) za vrijeme odavanja počasti žrtvama u povodu obilježavanja 31. obljetnice ratnog stradanja Škabrnje.

Školska generacija Početkom rujna bila sam u Požegi. Moja generacija maturanata požeške gimnazije iz 1970. godine obilježila je 50. obljetnicu mature s dvije godine zakašnjenja zbog korone. Od tadašnjih pet razreda, ovom susretu odazvalo se nas pedesetak.

Više puta sam posjetila prijatelje – bračni par u Londonu, koji tamo žive preko 30 godina. U različitim godišnjim razdobljima uživala sam u slikovitim i bogatim tržnicama vrlo često meni nepoznatim i egzotičnim ponudama artikala.

Bliži se 5. kolovoza, državni blagdan. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Pretpostavljam da će se proslava odvijati u uobičajenom pobjedničkom tonu, možda prigodno spomenuti sve žrtve, donekle držati podalje ekstremiste – bukače. Sigurno će biti naglašena značajna postignuća i svijetla perspektiva.

U posljednje vrijeme imala sam nekoliko susreta s ljudima koji imaju dugotrajne/životne posljedice rata – civilnim stradalnicima od mina i članovima njihovih obitelji. Moj susret s grupom minskih stradalnika na temu psihosocijalne podrške započeo je neočekivano, konfrontacijom: ”Gospođo, i vi mene pitate nakon 25 godina od mog stradanja kako sam? Vi ste prva koja me […]

U Beču je nedavno (od 12. do 13. ožujka 2022.) održan (hibridni) kongres u povodu 30. godišnjice Evropske psihoterapijske asocijacije (EAP). Glavno pitanje na koje se željelo potražiti odgovore bilo je: Kako psihoterapeuti mogu ponuditi nadu u svijetu suočenom s prijetnjama našoj planeti – klimatska katastrofa, zagađenje, pandemije.

Opet jedan rat. Blizu. Bliski ljudi. U samom početku prepoznajemo čuđenje, nevjericu (a je li to doista toliko neočekivano?). Snažne emocije suosjećanja i solidarnosti s građanima Ukrajine. Prvih tjedana pratimo događaje gotovo u realnom vremenu. Mediji prate rijeke ljudi koji nastoje izaći iz zemlje, potresne slike neizvjesnosti u bijegu od opasnosti.

Približava se godišnjica smrti moje sestre Željke Tatomirović. Pokušavam sebe pogledati okom stručnjaka: Teče li tugovanje normalno? U zadnjih godinu dana napustili su ovaj svijet Zlatko Uzelac, nedavno Davorin Kempf. Prije nekoliko dana umro je Nikola Dugandžija.

U koroni sam. Ipak. Svo ovo vrijeme od početka pandemije nisam se bojala. U ove dvije godine morala sam češće putovati iz obiteljskih razloga, radila sam on-line i uživo kad je god bilo moguće. Uz mjere opreza, uz dvije doze cjepiva, bila sam prilično uvjerena da će me korona mimoići (suprug je prebolio prije godinu […]

U veljači sam se osvrnula na koronu ocjenjujući kako nakon godinu dana pandemije postaje jasno da ipak nismo blizu zadobivanja kontrole i obuzdavanja virusa, niti željenom povratku u ”normalni” život, te da ni uz dočekano cjepivo, neće bili lako.

Vijest Izgleda mi da premlaćivanje i protjerivanje migranata nije postalo vijest sve do najnovijeg videa i međunarodne akcije novinara. Unatoč višegodišnjim upozorenjima samih policajaca, domaćih i međunarodnih nevladinih i drugih organizacija!

Uživam u ovim mirnim, pitomim danima na Jadranu prije povratka u Zagreb. Uznemirujuće vijesti dolaze iz ”vanjskog svijeta”: Afganistan, prešutna prekoračenja u bankama, nemiri u susjednoj Crnoj Gori, početak školske godine – povratak djece u škole u okolnostima pandemije…

”Oko ‘Oluje’ svake godine isto”, kaže povjesničar. Ove godine pažljivo sam pratila događaje oko obilježavanja obljetnice vojno-redarstvene operacije ”Oluja”. Sadržaj, poruke i tonove, emocionalnu pratnju, neverbalne poruke, nastojala sam uhvatiti atmosferu preko ekrana gledajući i slušajući sudionike. Kao i u psihoterapiji, pokušavala sam prepoznati što se prešućuje, zaobilazi ili se ipak koliko-toliko naznači da stvarnost […]

U ovo ljetno vrijeme obično se spremam na odlazak iz Zagreba, redovito zasićena ponavljanjem teških tema oko odnosa države prema antifašizmu i reviziji povijesti; o onome o čemu se u javnosti govori i posebno o onome što se prešućuje, ili o čemu se neiskreno i cinično određuje, temama ratova i pomirenja, pravde i krivde, očekivanja…

Približava se 26. lipnja, Dan solidarnosti sa žrtvama mučenja (prema Konvenciji Ujedinjenih nacija protiv torture i drugog okrutnog, nehumanog ili degradirajućeg postupanja ili kažnjavanja).

Nedavno sam pročitala intervju s profesoricom Oljom Dražić Ljubotina o inicijativi koju su prije desetak mjeseci pokrenule njih četiri profesorice s Pravnog fakulteta – Studijskog centra socijalnog rada pod nazivom ”Pravo svakog djeteta na školski obrok”. Odmah na početku saznajemo kako su vladajući političari, donositelji odluka, ostali nezainteresirani.

Prije šest godina počela sam učiti o palijativnoj skrbi: bilo mi je ponuđeno vođenje interdisciplinarne supervizijske grupe (medicinskog i drugog osoblja) koji radi s teško bolesnim i umirućima. Osim unutrašnjeg profesionalnog glasa koji je propitivao moje kompetencije, načas se javio moj praznovjerni dio pitajući znam li u što se upuštam, prizivam li neku nevolju.

Prošla je godina dana od kako smo čuli za epidemiju koju izaziva virus COVID-19. Ubrzo se počela koristiti riječ pandemija: pogođen je cijeli svijet.

Nakon potresa u El Salvadoru u siječnju 2001. godine psihijatar i istraživač Germán Casas Nieto, zaključio je: ”Nakon prve, prirodne katastrofe, dolazi ona druga da i ona uzme svoj danak od žrtava – psihološka katastrofa”.