Zakulisna politička igra: pritisci na sudstvo i pravosuđe

USKOK je rješenjem broj KP-US-426/2026 od 17. rujna 2026. odbacio moju javnu kaznenu prijavu protiv predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića i predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića zbog sumnje na počinjenje više kaznenih djela povezanih s postupkom izbora predsjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Na to sam rješenje u zakonskom roku podnio prigovor Kolegiju USKOK-a  smatrajući da postoje razlozi za preispitivanje osnovanosti odbačaja kaznene prijave, osobito u pogledu pravne ocjene konkretnih okolnosti navedenih u prijavi, njihova odnosa prema zakonskim obilježjima prijavljenih kaznenih djela i potrebe provjere pojedinih dokaznih izvora.

Kaznenu prijavu nisam podnio zato što osporavam zakonske ovlasti predsjednika Republike da predlaže kandidata za predsjednika Vrhovnog suda ili ovlasti predsjednika Hrvatskog sabora u vođenju saborskog postupka, kao što bi se moglo pomisliti nakon čitanja obrazloženja u rješenju o odbačaju.

Sporno je nešto drugo: jesu li konkretne okolnosti koje su prethodile izboru predsjednice Vrhovnog suda i pratile taj izbor mogle upućivati na nedopušteno utjecanje na neovisnost pravosuđa i jesu li te okolnosti dovoljno ispitane prije odbacivanja kaznene prijave.

Formalna zakonitost postupka i eventualna zlouporaba ovlasti nisu isto pravno pitanje.

Da podsjetim, u većini kandidatura i izbora odnosno imenovanja hrvatskih pravosudnih dužnosnika nastojalo se postupke kandidiranja i izbora ili imenovanja dovršiti prije nego što su bile razjašnjene sve okolnosti koje su mogle utjecati na političku ili stručnu procjenu predloženih kandidata.

Prisjetimo se kontroverzi prilikom izbora ili imenovanja, primjerice, Đure Sesse za predsjednika Vrhovnog suda 2008. godine, Miroslava Šeparovića za suca i predsjednika Ustavnog suda 2017., Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika 2024. te Mirte Matić za predsjednicu Vrhovnog suda 2026. godine.

Ne tvrdim da su svi navedeni izbori i imenovanja bili nezakoniti niti da su kontroverze koje su ih pratile same po sebi dokaz političkog pritiska na pravosuđe.

Međutim, slože li se u vremenski niz pobrojeni i brojni drugi slučajevi, postavlja se pitanje postoji li u Hrvatskoj ponavljajući institucionalni obrazac u kojem se postupci izbora i imenovanja pravosudnih dužnosnika nastoje dovršiti prije nego što javnosti i nadležnim institucijama postanu poznate sve okolnosti relevantne za procjenu kandidata.

Takav obrazac, ako postoji, zaslužuje ozbiljnu analizu jer može otvoriti prostor za nedopušten politički utjecaj na neovisne državne institucije, Ustavni sud, Vrhovni sud, cjelokupno sudstvo, DORH, USKOK i druga pravosudna tijela.

U rješenju o odbačaju moje kaznene prijave USKOK je naveo da su predsjednik Republike Zoran Milanović i predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković postupali u okviru zakonskih ovlasti i propisane procedure izbora predsjednice Vrhovnog suda.

USKOK je pritom obrazložio ustavne i zakonske ovlasti predsjednika Republike u predlaganju kandidata te ovlasti predsjednika Hrvatskog sabora u upućivanju prijedloga u saborsku proceduru.

Ne osporavam da su takve ovlasti propisane Ustavom i zakonom.

Međutim, pitanje je jesu li se prijavljene radnje mogle promatrati isključivo kroz formalnu zakonitost postupka ili je trebalo zasebno razmotriti i konkretne okolnosti na koje sam upozorio u kaznenoj prijavi.

Činjenica da neki državni dužnosnik ima zakonsku ovlast poduzeti određenu radnju ne znači automatski da je svaki način korištenja te ovlasti zakonit.

Jednako tako, formalno provedena procedura ne isključuje mogućnost da su određene radnje, promatrane u kontekstu drugih okolnosti, mogle imati dodatno pravno značenje.

USKOK je u obrazloženju rješenja o odbačaju trebao omogućiti razumijevanje zbog čega konkretni navodi kaznene prijave, promatrani zasebno i u međusobnoj povezanosti, ne ostvaruju obilježja prijavljenih kaznenih djela.

Posebno je važno što je USKOK kaznenu prijavu odbacio na temelju članka 206. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku, uz obrazloženje da prijavljeno djelo nije kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti.

Dakle, nije se radilo samo o zaključku da nema dovoljno dokaza za pokretanje kaznenog postupka, nego o pravnoj ocjeni da opisane radnje uopće ne predstavljaju kaznena djela za koja se progoni po službenoj dužnosti.

Zato je posebno važno pitanje je li takav zaključak mogao biti donesen bez dodatne provjere pojedinih konkretnih okolnosti i dokaznih izvora na koje sam izričito upozorio.

U kaznenoj prijavi upozorio sam na okolnosti povezane s kaznenim predmetom Županijskog suda u Zagrebu Kov-Us-53/2025, u kojem se postupalo protiv Damira Ostermana i drugih osoba.

Naveo sam da je Mirta Matić bila predložena za saslušanje kao svjedokinja te da je u vezi s tim predmetom postojao klasificirani dokument Državnog odvjetništva koji je bio dostavljen Hrvatskom saboru.

Također sam upozorio na činjenicu da je Optužno vijeće Županijskog suda u Zagrebu donijelo odluku o nevaljanosti dokaza, odnosno obustavi daljnjeg postupanja u predmetu, na koju je USKOK izjavio žalbu.

Smatram da su te okolnosti bile relevantne za procjenu okolnosti u kojima se odvijao postupak izbora predsjednice Vrhovnog suda.

Posebno sam upozorio na vremenski slijed događaja i na pitanje jesu li prije objavljivanja kandidature i njezina izbora postojale informacije o namjeri predlaganja osobe povezane s kaznenim predmetom u kojem su se provodili tajni izvidi.

USKOK u svojem rješenju navodi da su saborskim zastupnicima uz prijedlog odluke o izboru predsjednice Vrhovnog suda dostavljeni potrebni dokumenti te da su raspolagali i sadržajem klasificiranog dokumenta Državnog odvjetništva.

Međutim, iz obrazloženja nije dovoljno jasno:

• koji je točno klasificirani dokument pregledan;
• kada je dostavljen Hrvatskom saboru;
• kome je njegov sadržaj bio dostupan;
• jesu li i kada s njegovim sadržajem bili upoznati predsjednik Republike i predsjednik Hrvatskog sabora;
• koje su okolnosti iz tog dokumenta bile relevantne za procjenu kandidatkinje.

Saznanje Hrvatskog sabora kao institucije ne može se automatski poistovjetiti s osobnim saznanjem svakog pojedinog državnog dužnosnika.

Upravo zato smatrao sam potrebnim provjeriti te okolnosti prije zaključka da u prijavljenim radnjama nema obilježja kaznenih djela.

Prema mojem novinarskom mišljenju, jedan od najvećih problema postojećega kaznenopravnog sustava jest nedovoljno razrađen prostor između formalno dopuštenog političkog djelovanja i mogućeg neizravnog pritiska na neovisne pravosudne institucije.

Politički pritisak na pravosuđe ne mora nužno imati oblik izravne prijetnje pojedinom sucu, državnom odvjetniku ili istražitelju.

Moguće je postaviti i pitanje postoje li oblici neizravnog utjecanja kojima se određenim porukama, signalima ili najavama unutar pravosudnog sustava stvara dojam da bi određeno postupanje moglo imati profesionalne ili institucionalne posljedice.

Primjerice, dužnosnici ne moraju izravno nazvati suca ili istražitelja i zaprijetiti mu što treba učiniti, nego se može pustiti glas u pravosudne kuloare da će za predsjednicu Vrhovnog suda biti predložena osoba povezana s predmetom u kojem USKOK provodi tajne izvide.

Takva poruka, ovisno o okolnostima, vremenu, načinu i namjeri njezina plasiranja, mogla bi biti relevantna za procjenu mogućeg neizravnog pritiska na osobe koje postupaju u kaznenom predmetu.

Ne tvrdim da je sama najava kandidature kazneno djelo. Pitanje je jesu li postojale dodatne okolnosti koje bi takvoj najavi mogle dati značenje nedopuštenog utjecanja na pravosudne dužnosnike.

U postojećim kaznenim odredbama posebno su opisani pojedini oblici utjecanja, prisile, trgovanja utjecajem i sprječavanja dokazivanja.

Međutim, postavlja se pitanje obuhvaćaju li te odredbe dovoljno jasno i učinkovito sve oblike neizravnog utjecanja na pravosuđe, osobito kada se ono ne ostvaruje izravnom prijetnjom ili naredbom, nego posrednim signalima i porukama.

Ako postojeće zakonske odredbe ne obuhvaćaju određene oblike takvog utjecanja, potrebno je razmotriti postoji li zakonska praznina. Ako ih obuhvaćaju, potrebno je razmotriti jesu li dovoljno učinkovite u praksi.

Upravo na takvu mogućnost upozoravam kada govorim o “rupama u zakonu”.

U kaznenoj prijavi naveo sam više kaznenih djela, među ostalim trgovanje utjecajem iz članka 295. Kaznenog zakona, zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 291., sprječavanje dokazivanja iz članka 306., prisilu prema pravosudnom dužnosniku iz članka 312. i prisilu prema osobi koja obavlja poslove od javnog interesa ili u javnoj službi iz članka 315.b.

Svako od tih kaznenih djela ima svoja posebna zakonska obilježja.

Primjerice, kod zlouporabe položaja i ovlasti nije dovoljno utvrditi samo da je neka osoba imala određenu službenu ovlast. Potrebno je razmotriti je li došlo do njezina iskorištavanja ili prekoračenja, odnosno neobavljanja dužnosti, uz zakonom propisanu posljedicu.

Kod trgovanja utjecajem potrebno je razmotriti postoji li iskorištavanje službenog ili društvenog položaja ili utjecaja radi posredovanja da se obavi službena ili druga radnja koja se ne bi smjela obaviti, odnosno da se ne obavi radnja koja bi se morala obaviti.

Kod sprječavanja dokazivanja zakon propisuje konkretne oblike prisile ili davanja odnosno obećavanja koristi prema pretpostavljenom svjedoku, svjedoku ili vještaku.

Stoga ne tvrdim da je svako političko signaliziranje ili najavljivanje kandidature automatski kazneno djelo. Smatram, međutim, da je trebalo razmotriti jesu li konkretne okolnosti navedene u kaznenoj prijavi, promatrane zajedno s drugim dokaznim izvorima, mogle upućivati na ostvarenje zakonskih obilježja nekog od prijavljenih kaznenih djela.

Upravo sam zbog toga u prigovoru zatražio da Kolegij USKOK-a provjeri jesu li svi relevantni navodi i predloženi dokazni izvori pravilno razmotreni.

Nakon što sam primio rješenje o odbačaju kaznene prijave, 15. listopada 2026. zatražio sam uvid u spis predmeta KP-US-426/2026 radi pripreme prigovora.

Dana 17. listopada savjetnica USKOK-a elektroničkom mi je poštom zakazala termin uvida u spis za 14 sati u prostorijama USKOK-a u Branimirovoj ulici 4 u Zagrebu.

Međutim, dopisom od 16. listopada 2026., koji mi je naknadno dostavljen elektroničkom poštom tek 19. listopada, zamjenica ravnatelja USKOK-a Snježana Marjanović obavijestila me da mi se uvid u spis ne može omogućiti.

Posebno je neobično da je dopis o uskraćivanju uvida u spis datiran dan ranije od obavijesti da obavim uvid u spis.

Uskraćivanje uvida obrazloženo je člankom 28.a Zakona o USKOK-u i člankom 184. Zakona o kaznenom postupku, uz obrazloženje da nemam svojstvo oštećene osobe niti pravo preuzeti kazneni progon.

Ne osporavam da zakon razlikuje podnositelja kaznene prijave od oštećenika i da pravo uvida u spis nije automatski priznato svakome tko podnese kaznenu prijavu.

Međutim, postavlja se pitanje koliko je djelotvorno zakonom propisano pravo prijavitelja na prigovor ako mu nije omogućeno upoznavanje barem s onim dijelovima spisa koji su relevantni za osporavanje razloga odbacivanja kaznene prijave.

Smatram da bi trebalo razmotriti mogućnost djelomičnog uvida ili dostavljanja relevantnih podataka, uz zaštitu tajnosti izvida, klasificiranih podataka i prava drugih osoba.

Nije prihvatljivo da se formalno pravo na pravni lijek pretvori u postupak u kojem prijavitelj može osporavati odluku državnog odvjetništva, a da pritom nema dovoljno informacija o podlogama na kojima je odluka donesena.

Posebno upozoravam na članak 11. Direktive 2012/29/EU o pravima žrtava kaznenih djela, koji predviđa pravo žrtve na preispitivanje odluke o nepoduzimanju kaznenog progona, u skladu s njezinim položajem u nacionalnom pravnom sustavu.

Ne tvrdim da se to pravo automatski odnosi na svakog podnositelja kaznene prijave.

Međutim, smatram da se otvara šire pitanje djelotvornosti pravne zaštite kada se kaznena prijava odnosi na moguće povrede javnog interesa, a ne postoji pojedinačna osoba kojoj bi se priznalo svojstvo oštećenika.

Hrvatski zakon u članku 28.a Zakona o USKOK-u predviđa pravo podnositelja kaznene prijave na prigovor Kolegiju Ureda kada nema oštećene osobe.

Dakle, zakon prepoznaje mogućnost da podnositelj prijave traži preispitivanje odluke i u situaciji u kojoj ne postoji pojedinačni oštećenik.

Međutim, djelotvornost takvog mehanizma ne ovisi samo o njegovu formalnom postojanju nego i o kvaliteti obrazloženja odluka, stvarnom preispitivanju navoda prijave i mogućnosti provjere postupanja nadležnog tijela.

Kao novinar nisam podnio kaznenu prijavu radi zaštite svojih osobnih ili privatnih interesa, nego radi zaštite javnog interesa, odnosno interesa javnosti da institucije koje bi morale biti neovisne doista budu zaštićene od nedopuštenih političkih utjecaja.

Zato smatram da je potrebno otvoriti javnu raspravu o tome jesu li postojeći pravni mehanizmi dovoljni za zaštitu javnog interesa u ovakvim slučajevima.

Postoji još jedna institucionalna posebnost koju ne treba zanemariti.

Predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske po službenoj je dužnosti i predsjednik Državnog izbornog povjerenstva.

To znači da izbor predsjednika Vrhovnog suda istodobno određuje i osobu koja će predsjedavati Državnim izbornim povjerenstvom, važnim i neovisnim državnim tijelom zaduženim za nadzor i provedbu izbornih postupaka u okviru svojih zakonskih ovlasti.

Tako je Mirta Matić, nakon izbora za predsjednicu Vrhovnog suda, postala i predsjednica Državnog izbornog povjerenstva.

Ne tvrdim da samo takvo zakonsko povezivanje dviju funkcija predstavlja nepravilnost.

Međutim, smatram da je opravdano otvoriti pitanje je li optimalno da se predsjedavanje dvjema tako važnim državnim institucijama povezuje na način da izbor čelnika jedne automatski određuje i čelnika druge.

Posebno je važno to pitanje kada se postupak izbora predsjednika Vrhovnog suda odvija u okolnostima kontroverzi i nerazjašnjenih pitanja koja mogu utjecati na povjerenje javnosti u neovisnost pravosuđa.

Nakon odluke Optužnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu u predmetu Kov-Us-53/2025 USKOK je 8. svibnja 2026. podnio žalbu.

I ta je okolnost važna za cjelovito razumijevanje slučaja jer pokazuje da su pojedina pitanja povezana s predmetom u kojem je Mirta Matić bila predložena za svjedokinju i dalje bila predmetom pravnog preispitivanja.

Međutim, domaću stručnu i ostalu javnost već su toliko puta iscrpile kontroverze oko izbora i imenovanja pravosudnih dužnosnika da se postavlja pitanje je li uopće ostalo dovoljno povjerenja i interesa za ozbiljno praćenje takvih postupaka.

Upravo zato ovaj slučaj ne bi smio završiti samo raspravom o tome je li USKOK pravilno odbacio jednu kaznenu prijavu.

Potrebno je otvoriti širu raspravu o tome jesu li postojeći kaznenopravni propisi dovoljno precizni i učinkoviti u zaštiti neovisnosti pravosuđa od izravnih i neizravnih političkih pritisaka.

Jednako je važno pitanje djelotvornosti nadzora nad odlukama državnog odvjetništva.

Ako zakon podnositelju kaznene prijave priznaje pravo na prigovor, tada bi postupak odlučivanja o tom prigovoru morao osigurati stvarno, a ne samo formalno preispitivanje razloga zbog kojih je kaznena prijava odbačena.

Prema mojem novinarskom mišljenju, u hrvatskom kaznenopravnom sustavu postoje nedovoljno razrađena područja u kojima se neizravnim političkim djelovanjem može utjecati na pravosuđe, a da pritom nije jednostavno utvrditi postoje li obilježja nekog od postojećih kaznenih djela.

Ne tvrdim da je zakonodavac takve praznine namjerno ostavio. Ali ako se pokaže da postoje, potrebno ih je ukloniti.

Neovisnost pravosuđa ne smije ovisiti samo o tome jesu li državni dužnosnici formalno postupali unutar svojih ovlasti. Jednako je važno osigurati da se te ovlasti ne koriste za nedopušteno utjecanje na pravosudne postupke i da postoje djelotvorni mehanizmi za provjeru takvih sumnji.

Pitanje “rupa u zakonu” zato nije samo pitanje kaznenog zakonodavstva. To je pitanje kvalitete institucija, njihove odgovornosti i povjerenja javnosti u pravnu državu.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Treba ukinuti Plenkovićev porez na nekretnine
    •  Povelje i žrtvama ''dvopostotnog'' suda za ljudska prava
    •  Ponavljajući obrazac nedopuštenog utjecanja na sudstvo
    •  Javna kaznena prijava: rasprava o granicama političke moći
    •  Javna kaznena prijava protiv Z. Milanovića i G. Jandrokovića
    •  Afera Mirta Matić: OECD-u unatoč umrežavanje sudstva
    •  Nema hrvatske kolektivne krivnje zbog ustaškog holokausta
    •  Brisanje Društva slobodnih novinara
    •  Kritikom sudbenih vlasti u “kibernetičku stigmatizaciju”
    •  Ni OECD neće zaustaviti korupciju u domaćem sudstvu

> Svi tekstovi ovog autora