novinarstvo s potpisom
Rat je započeo u zahodima rasklimanih vagona Hrvatskih željeznica. Muškarčina je, obavivši nuždu i stojeći pred poučnim instrukcijama o povlačenju vode i zabrani povlačenja ručice za opasnost, razljućen izvadio džepni nož i u ljutnji filigranski precrtao natpis ”vlak” i urezao natpis ”voz”.
Prije puno godina, a petnaest je puno, napisao sam tekst o veličini vlade. Bilo mi je smiješno da se smanjenje broja ministarstava smatra uštedom i naziva racionalizacijom. Uvijek se uspostavi da trošak države stalno raste (Wagnerov zakon!), a da ušteda nema u samoj reorganizaciji, štoviše da uvijek ima troškova reorganizacije, čak i ne računajući najskuplje: […]
U što vjeruju političari. Kome vjeruju? Tko im vjeruje? Jednostavan odgovor bio bi da ne vjeruju ni u što i da im nitko ne vjeruje. Nije tako jednostavno. Ne zato što svi nisu isti. Nisu. Ali problem je dublji. ”Politics is the art of the possible, the attainable — the art of the next best”, […]
Ako ne možeš riješiti neki problem, izmisli drugi koji možeš riješiti. To je formula životnog uspjeha i zadovoljstva. Ne ide ti škola, ali ti ide nogomet, nakon utakmice osjećaš se zadovoljno i fino. Nemaš para, ali onda prezireš materijalno obilje ili obratno.
Ponekad vidim ljude koji se mažu ljekovitim blatom. Izgledaju poput urođenika Papue Nove Gvineje. Sasvim premazani blatom čekaju da se ono osuši i stvrdne. Leže na suncu, ponekad šeću naokolo i sa sličnima razmjenjuju priče o čudesnom ozdravljenju njihovih poznanika i neznanaca. Nadaju se da će i njima blato pomoći. Pate i vjeruju u korist […]
Protivnici Istambulske konvencije ignorantski ponosno govore da priznaju samo konvenciju koja je diktirana od Boga. Tvrde da je to kraj podjele ljudi po spolu. Tvrde da se želi ubiti Isusa. Mora da su propustili neku lekciju vjeronauka. Isusa su razapeli prije dva milenija i sada ne trpi muke niti ga se može dvaput ubiti.
Ovaj je tekst naizgled o odgoju. Ponekad vidimo razmaženu i cendravu, ne uvijek malu, djecu. Naizgled je to grijeh traljavih roditelja koji misle na svoje karijere i užitke, misle da je dobro da djeca po cijeli dan gledaju crtiće, igraju se mobitelom i žvaču slatkiše. To nisu odgovorni roditelji.
Prodaja običnih ogledala ide slabo, ali dobro idu ona koja govore da si najljepši na svijetu. Kako je lijepo biti lijep i velik u svojim očima. Raditi u svijetu u kojem se dobro osjećaš i u kojem nitko ne prigovara. Nezgodno je kad ti prijatelji kažu loše vijesti. Nemaju razloga lagati.
Nekada je postajao običaj da akviziteri obilaze škole i, uz manje ili veće nagovaranje, učenicima prodaju dopunsku literaturu, svakakvo književno smeće i priručnike, razne pretplate. To se vjerujem radi i danas. Tako još na polici imam sabrana djela Karla Maya, uključivo i ”Dvorac Rodriganda”, deset knjiga o Tarzanu, djela Šenoe, Ćopića, Matavulja koje vjerojatno ne […]
Kao srednjoškolac bio sam nevjerojatno lakovjeran. Iako sam sada stariji, ponekad me je lako uvjeriti u dobre namjere ljudi; mogao bih biti laka žrtva prevaranata.
Znam da nije sasvim pristojno obraćati se ovim tonom i frazom. Istina, susretali smo se i popili kave, ali to nije dovoljno za direktnu familijarnost.
Tijelo pamti. Kada smo puni snage trčali po snijegu Velebita, naiskap popili pola litre kiselog vina, bančili i ne spavali, radili noću. Sve to ostavilo je traga.
Znam da sam imao knjigu Branka Horvata ”Ogledi o jugoslavenskom društvu”. Znam da je u jednom od prvih poglavlja diskretno ismijavao tadašnju socijalističku teoriju zbog neinteligentnog glorificiranja engleskog čartističkog programa: jednako pravo glasa za sve muškarce starije od dvadeset i jednu godinu, zabranu rada ženama i djeci, tajno glasovanje, plaću za zastupnike, izbore svake godine.
Više je razloga za ovaj tekst. Prvi je mračna spoznaja da se ljude, bili oni dobri ili ne, ne pamti dugo. Neki se povuku i brzo ih se zaboravi, drugima, ma koliko pisali po tvrdoj ploči povijesti, nitko ne pamti ime.
Shakespeare je vječit i univerzalan. On bolje od filozofskih traktata pokazuje pravu ljudsku prirodu. Najbolje su njegove tragedije o vladarima. Hamlet, Henrik IV., Richard III., pa Julije Cesar, Kralj Lear, Timon Atenjanin ili, meni najdraži komad, Macbeth.
Na zidu stare zgrade u Maastrichtu, odmah do rijeke, piše grafit: ”Zašto dopuštate komedijašima da budu slavni (celebrities)”. Ne mislim se upuštati u filozofski doseg i dubinu te rečenice, samo primjećujem da je pojava javnog ekscentričnog ponašanja planetarna, da ludiranje ne poznaje granice.
Postoje korisne poslovice. Na primjer: Šutnja je zlato. Kaže se i da lijepa riječ otvara vrata. Riječ je oružje. Međutim kada se radi o poslovicama, one više zbunjuju nego što otkrivaju istinu. Šutnja je kukavica. Vrata otvara kvaka ili intervencija snagom. Riječ je oružje, naizgled nježno, ali opasno poput otrova. Djeluje. Teško se braniti od […]
Na moje živce jako djeluje fraza ”u ovo blagdansko vrijeme”. Ta fraza je pravi sedativ za svakog tko se usudi pomisliti da svi ne slave, da nekima nije do slavlja i pišu da grafite ”I mi bi Božić bando lopovska”.
Nekad me nisu smetali prazni govori na ponoćki. Nekad su me smetali partijski referati koji su zaobilazili stvarnost, a mislio sam – autoritet se ne smije odvojiti od odgovornosti. Uostalom, tko me tjera da ih slušam. Svećenici, a što je viši rang to je gore, govore nekim čudnim ezopovskim jezikom, ubiju mi volju da ih […]
”Od ljeta i izbora održali smo naše političko jedinstvo… Nema puno izbora. Nema izbora jer smo stvarno zeznuli stvar. Ne malo već puno. Nijedna zemlja u Europi nije toliko zeznula kao što smo mi. To se može objasniti. Mi smo očito lagali zadnjih 18 do 24 mjeseci. Sasvim je jasno da ono što govorimo nije […]