Što želim za Uskrs? Hrvatsku bez laži i fanatizma

Ušli smo u, po meni, najvažniji tjedan u godini – vazmeni tjedan. Iduće nedjelje kršćani zapadnog obreda slave Uskrs. Pravoslavna braća i sestre će to činiti tjedan dana iza toga.

Otkako sam objavio knjigu ”U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo” (VBZ) intenzivno razmišljam o tomu što ću napisati u povodu nadolazeće svetkovine Uskrsa.

Da je Bog dobar, kažu mnogi, pa i neki od autora priloga spomenute knjige, nepravde, tlačenja, prisile i svih vrsta zala ne bi bilo. Mala djeca ne bi toliko patila, ljudi ne bi od muke plakali gorkim suzama…

Kad bismo oživotvorili zapovijedi Pisma: ”Ljubi Boga svoga iznad svega i svog bližnjega kao sebe samoga”, za koje je Isus apostolima rekao da sadržavaju sav zakon i proroke, tada na svijetu ne bi bilo nepravdi ni nasilja.

O Isusu, uskrsnulom Gospodinu, rečeno je puno toga. Da je srce našeg života, da je sam smisao života, da je druga božanska osoba… Bog koji oslobađa, Bog supatnik, Bog koji se ponizuje, Bog koji ljubi i spašava, nadahnjuje i objedinjuje. Onaj koji poziva na ljubav prema neprijateljima i koji objavljuje Božju skrovitost

Ako je istina da je Bog ušao u našu povijest po Isusu, on to svakako nije učinio da u njoj preuzme moć, nego naprotiv, da se odrekne svoje moći te potraži, probudi, oživi i okupi vjeru koja je nama nejasan, ali neprocjenjiv odgovor na njegovu darežljivost.

O Isusu, uskrsnulom Gospodinu, rečeno je puno toga. Da je srce našeg života, da je sam smisao života, da je druga božanska osoba… Bog koji oslobađa, Bog supatnik, Bog koji se ponizuje, Bog koji ljubi i spašava, nadahnjuje i objedinjuje. Onaj koji poziva na ljubav prema neprijateljima i koji objavljuje Božju skrovitost.

Isus se, kažu teolozi, posve podudara sa svojim poslanjem. Apostol Ivan je napisao da je utjelovljena riječ po kojoj sve postade, život koji ljudima bijaše svjetlo. Svjetlo koje onima koji ga primiše poda moć da postanu djeca Božja. Eto tko je Isus. No, na to pitanje sebi odgovorite sami, ne samo jer je Uskrs. Dakle, tko je i što je On nama?

Svetkovina Uskrsa dozvoljava nam da kažemo kako smrt nema posljednju riječ, jer je na kraju život taj koji pobjeđuje. A ta naša sigurnost nije utemeljena na običnom ljudskom razmišljanju, nego na povijesnoj činjenici vjere: Isus Krist, raspet i pokopan, uskrsnuo je svojim slavnim tijelom. Isus je uskrsnuo da i mi, vjerujući Njemu, možemo imati život vječni koji počinje sada kad se pokušavamo iskoprcati iz političkih i kaznenih zavrzlama.

Ovaj je navještaj u srcu evanđeoske poruke. Snažno ga ponavlja apostol Pavao: ”Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je propovijedanje naše, uzalud je vjera vaša”, te dodaje: ”Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi” (1. Kor 15,14.19). Uskrs je blagdan naše istine – pravde.

Od uskršnje zore novo proljeće nade obuzima svijet; od toga je dana naše uskrsnuće već započelo, jer Uskrs ne označuje samo jedan povijesni trenutak, nego početak novog stanja: Isus je uskrsnuo, ne samo da bi njegov spomen ostao živ u srcu njegovih učenika, nego da On sam živi u nama te da u njemu mognemo iskusiti radost vječnoga života.

Uskrsnuće stoga nije neka teorija, nego povijesna stvarnost koju je objavio Isus Krist po svojoj ”pashi”, svom ”prelasku” koji je otvorio ”novi put” između Zemlje i Neba (usp. Heb 10,20).

Navještaj uskrsnuća Gospodinova rasvjetljuje tamna područja svijeta u kojem živimo. Mislim posebice na materijalizam i na nihilizam, na takvo viđenje svijeta koje ne zna nadići ono što se može spoznati iskustvom te se neutješno sagiba u osjećaju ništavosti koji bi bio konačan kraj ljudskoga postojanja. Činjenica je da bi ta praznina, da Krist nije uskrsnuo, nadvladala

Nije to ni mit ni san, nije ni viđenje ni utopija, nije bajka, nego jedinstveni i neponovljivi događaj: Isus iz Nazareta, sin Marijin, koji je u petak bio skinut s križa i pokopan, pobjedonosno je napustio grob.

Navještaj uskrsnuća Gospodinova rasvjetljuje tamna područja svijeta u kojem živimo. Mislim posebice na materijalizam i na nihilizam, na takvo viđenje svijeta koje ne zna nadići ono što se može spoznati iskustvom te se neutješno sagiba u osjećaju ništavosti koji bi bio konačan kraj ljudskoga postojanja. Činjenica je da bi ta praznina, da Krist nije uskrsnuo, nadvladala.

Uklonimo li Krista i njegovo uskrsnuće, nema izlaza za mene čovjeka i svaka moja nada ostaje iluzija.

Istinite su i stvarne riječi Psalma: ”Ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost” (Ps 139,12). Nije više ništavost to što obuzima sve, nego prisutnost Boga puna ljubavi. Čak i samo kraljevstvo smrti oslobođeno je jer je i u ”podzemlje” stigla Riječ života, potaknuta dahom Duha (r. 8).

Ako je istina da smrt više nema vlasti nad čovjekom i nad svijetom, ipak još ostaju toliki, premnogi znakovi njezine stare vlasti.

Ako je svojim Vazmom Krist iščupao korijen zla, potrebni su mu žene i muškarci koji će mu u svakom vremenu i na svakom mjestu pomoći da potvrdi svoju pobjedu njihovim vlastitim oružjem: oružjem pravde i istine, milosrđa, praštanja i ljubavi.

I o tome razmišljam: uskrsnuće je izazov da se dade smisao životu. Uskrsnuće ulijeva snagu koja ide dalje. No teško je ponekad izbjeći život u strahu i žalosti, pa se moramo pitati kako danas shvatiti uskrsnuće u kontekstu zadaće stvaranja pravednijeg i solidarnijeg društva?

U Bibliji pravednost prije svega označava stanje suobličenja osobe transcendentnoj viziji čovječanstva, viziji koju ima Bog kao čovjekov Stvoritelj i Otkupitelj. To je stanje dobroga osobnoga odnosa i zajedništva s Bogom, stanje koje se određenim načinom življenja prenosi na odnose s drugim članovima društvene i vjerske zajednice u kojoj živimo, a posebno s onima koji žive u nevolji (usp. Am 2,1ss; 5,1ss; Ez 18,1ss).

Bog je apsolutno pravedan jer poštuje savez s narodom. Prema tome, pravednost ima dva temeljna obilježja: vertikalno i horizontalno. A cilj je pravednosti izazvati u ljudima oblik ispravna i cjelovita života koji će biti slika Božje pravednosti, ali koji će biti i uzrokom plaće koju će Bog dati ljudima na temelju njihove pravednosti

Naime, Bog je apsolutno pravedan jer poštuje savez s narodom. Prema tome, pravednost ima dva temeljna obilježja: vertikalno i horizontalno. A cilj je pravednosti izazvati u ljudima oblik ispravna i cjelovita života koji će biti slika Božje pravednosti, ali koji će biti i uzrokom plaće koju će Bog dati ljudima na temelju njihove pravednosti.

Traži se, dakle, novi model razmišljanja i djelovanja. Važno je da dogovorimo konsenzus i stvorimo, formiramo stanovitu zajedničku volju. Uskrsnuli je Krist taj koji upravlja tim eshatološkim narodom kojemu je dao novi zadatak da živi u pravednosti koju je on sam slijedio, do smrti na križu – a koja je sažeta u ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu (Mt 22, 37-39).

Od vremena Makabejaca postojao je kod Židova ideal mučeničke smrti za vjeru, ideal koji su stoički prihvaćali zeloti, nekakvi tadašnji partizani, borci za slobodu Izraela od rimskih okupatora.

Isus, koji je razumio i prihvatio pravednost ciljeva svog židovskog naroda, što je istovremeno značilo staviti beskompromisan naglasak na suverenitet Boga nad Izraelom i židovskim narodom, ne treba zbog toga biti manji u našim očima od zamišljenog Isusa, koji je tobože bježao od političke realnosti zato što je nadasve bio zaokupljen transcendentalnim vrijednostima.

Ne smijemo ipak zaboraviti da uvijek kada razmišljamo o Isusu, imamo pred sobom Isusa povijesti i Isusa vjere. Teološki govoreći, raspeće je bilo božanski predviđeno za spas čovječanstva. Ali iz povijesne perspektive, ako je Isusovo raspeće posljedica njegove upletenosti u izraelsku borbu za političku i vjersku slobodu (što je u tadašnjem židovskom mentalitetu jedna te ista stvar), onda njegova smrt ne može biti samo predmetom kršćanskih teoloških tumačenja.

Da li su doista Rimljani pogubili Isusa zahvaljujući židovskim spletkama, iako je navodno podržavao njihovu vlast, ili je Isus umro kao mučenik za Izrael jer je govorio protiv nepravde rimske vladavine i protiv izraelske svećeničke aristokracije, koja je s rimskim režimom surađivala? Ostaje nam samo da procijenimo mogućnosti. Ništa ne možemo dokazati.

Jedno je sigurno: Rimljani su ga raspeli na križ, što je bila kazna za političke prijestupe. Političko pitanje koje ta činjenica nameće ne može biti zanemareno, kao što je to bilo u prošlosti, ako se doista želimo suočiti s povijesnim Isusom, koji je živio i umro u Judeji pod vlašću Rima (”trpio pod Poncijem Pilatom”, kako kršćani svakodnevno ponavljaju izgovarajući svoj osnovni kredo).

Kršćani se ne bi trebali bojati razmotriti mogućnost da je Isus, kao povijesna osoba od krvi i mesa i domoljub svog potlačenog naroda, živo i pravedno reagirao na pitanja koja su tada bila prioritetna svakom rodoljubnom Židovu, te da je, u konačnici, njegova mučenička smrt imala i posebno značenje u kontekstu borbe za oslobođenje Izraela.

Jesu li doista Rimljani pogubili Isusa zahvaljujući židovskim spletkama, iako je navodno podržavao njihovu vlast, ili je Isus umro kao mučenik za Izrael jer je govorio protiv nepravde rimske vladavine i protiv izraelske svećeničke aristokracije, koja je s rimskim režimom surađivala? Ostaje nam samo da procijenimo mogućnosti. Ništa ne možemo dokazati

Preostaje mi jedino da ponovim riječi apostola Petra: treba znati opravdati/pojasniti svoju vjeru. Mislim da ovo vrijedi i za nevjernike. Cijenim kada znaju opravdati svoju nevjeru. I jednima i drugima želim mir.

Uskrs i uskrsna poruka su središnje mjesto kršćanske vjere. Najveća Isusova pobjeda i prelazak iz tmine u svjetlost, iz smrti u novi život otvara jedinstvenu stranicu u povijesti čovječanstva gdje se Njegovo uskrsnuće pokazuje kao najsnažnije vrelo ufanja, ključni događaj povijesti i osmišljenje ljudskih sudbina.

Uz želju da uskrsno vrijeme donese radost obiteljskog i vjerničkog zajedništva želim vam da ovaj Uskrs bude blagdan nade i životnog ohrabrenja te ”ljubavi nehinjene, velikodušne i dobrostive”, koja neće ”nikada prestati” (prema apostolu Pavlu, 1. Kor 13, 4).

Što želim za Uskrs? Želim da uskrsne i jedna bolja Hrvatska, bez zatucanosti, bez premlaćivanja žena, bez laži i fanatizma i bez nepravdi.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora