autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Testamentarne misli Amosa Oza

AUTOR: Alen Kristić / 05.08.2021.
Amos Oz Foto: Wikiedija

Amos Oz
Foto: Wikiedija

Nekako baš u vrijeme kad je svijetom odjeknula vijest o njegovoj smrti, u moje je ruke dospjela knjiga eseja Amosa Oza “Pozdrav fanaticima” s podnaslovom “Tri misli”, koju je koncem 2018. godine objavila zagrebačka Fraktura, kojoj dugujemo hrvatske prijevode kapitalnih književnih ostvarenja tog iznimnog pisca.

I s obzirom na njezin sadržaj i s obzirom na njezin opseg – ta u njoj se kriju svega tri eseja – tu bismo Ozovu knjigu sasvim opravdano mogli promatrati i kao kratak uvod u njegovo književno stvaralaštvo, i to obogaćen neprocjenjivim uvidima u židovsku baštinu, iz koje je Oz ponikao i kojom se cijeloga života nadahnjivao.

No, još uvijek potresenom i nesviknutom na činjenicu da se Oz više ne ubraja u živuće pisce, ta je knjiga u mom čitalačkom svijetu od prvog trenutka poprimila status njegovog testamenta, onoga presudnog što nam je želio predati na koncu svog zemaljskog života, i to odživljenog krajnje čestito upolitički, kulturno i religijski vjerojatno najdramatičnijem i najzamršenijem zakutku svijeta, u Jeruzalemu, tom drevnom, a rijetko miroljubivom stjecištu židovstva, kršćanstva i islama.

U prilog takve percepcije vjerojatno govori i činjenica da je Oz knjigu “Pozdrav fanaticima” posvetio upravo svojim unucima. Doduše, takav pristup, makar u mom čitanju, priziva donekle i drukčiji redoslijedeseja, pa bi se na prvom mjestu našao esej “Svjetla, a ne svjetlo”, a tek bi potom uslijedili eseji “Pozdrav fanaticima” i “Snovi kojih se treba što prije osloboditi”.

Sloboda spram baštine

S onu stranu tradicionalističkog dogmatizma, u eseju “Svjetla, a ne svjetlo” Oz na majstorski način i teorijski i praktično demonstrira što to znači baštiniti baštinu, u njegovom slučaju židovsku kulturu, a ne samo židovsku vjeru ili naciju.

Iz stranice u stranicu tog izuzetnog eseja Oz nas poučava da baštiniti baštinu, osluškivati baštinu zarad njezine obnove i produženja, prije svega znači birati – filtrirati, prosijavati i kritizirati.

Dakle, baštinu baštinimo, baš kao što to Oz čini u dotičnom eseju, kritičkim biranjem onoga što ćemo aktivno preuzeti, a što otkloniti iz jezgre baštinjenih ideja, vrijednosti, načela i narativa naših predšasnika, koje ćemo od nebrojenih mogućnosti položenih u baštinu, koja poput svake tajne izmiče totalnom prisvajanju, kritičkim izborom reafirmirati “ovdje i sada” i na taj način, čuvajući baštinu, stvoriti posve nove karike višestoljetnog tradicijskog lanca.

Nošen upravo takvim shvaćanjem baštinjenja baštine, Oz se u eseju “Svjetla, a ne svjetlo” prvo hvata u koštac s pitanjem što bi to po njemu i za njega bila prvobitna sjemenka židovske baštine, štoviše sama srž židovstva. Odgovor će pronaći u natpisu na krhotini grnčarije iskopanoj na lokaciji Hirvat Kaifa nedaleko od Beit Šemeša, po svoj prilici najstarijem natpisu na hebrejskom, SMS-u “koji je iznenada stigao iz desetog stoljeća prije nove ere nama koji živimo u dvadeset prvom stoljeću”.

Riječ je o zakonodavnom natpisu sa snažnim etičkim nabojem, u kojem se izriče neotklonjiv zahtjev “pravde za slabe i potlačene”, nadasve siročad, siromahe, udovice i strance.

U tom pradavnom etosu, toliko drugačijem od etosa “Hamurabijevog zakonika i zakonika drugih kraljeva u kojima su silili svoje podanike na poslušnost”, etosu “drevnijem od mudrosti stare Grčke, drevnijem od Rima i njegove raskoši”, etosu još prije tri tisuće godina izniklom iz uvjerenja “da slabi posjeduju pravo tužiti moćne za nanesenu nepravdu”, etosu čija je okosnica “težnja za gonjenjem pravde” u korist slabih i potlačenih, u tom i takvom etosu Oz pronalazi ne samo prvobitnu sjemenku židovske baštine nego i osnovni kriterij baštinjenja židovske baštine, dakle ključni kriterij kritičkog izbora onoga što vrijedi i onoga što ne vrijedi u židovskoj baštini, a koji Oz potom izravno povezuje s jednostavnim, a jednako neotklonjivim etičkim zahtjevom izniklim iz svijesti o boli “kao zajedničkoj osobini svega živoga”: “Ne nanosi bol.”

Opremljen s ta dva kriterija kao kritička reflektora, Oz se na stranicama eseja “Svjetla, a ne svjetlo” prvo upućuje na krajnje uzbudljivo propitivanje židovske prošlosti, detektirajući sastavnice židovske baštine,kojih se ni danas ni po koju cijenu ne bismo smjeli odreći, ali i upozoravajući na sastavnice židovske baštine, koje danas ni po koju cijenu ne bi smjele prevladati, jer je svaka baština – svjestan je toga i Oz – ambivalentna, u njoj prebivaju, i u različitim razdobljima u prvi plan izbijaju, i slobodarske i tlačiteljske mogućnosti.

Pritom nam Oz ne pruža samo dragocjene uvide o specifičnoj naravi i dinamici židovstva kao raskošnog kulturnog krajolika, prije svega, kako on ističe, o židovstvu kao “civilizaciji preispitivanja i podjele mišljenja” – “Priča o kulturi izraelskog naroda neka je vrsta drevne igre interpretacija, reinterpretacija i kontrainterpretacija.” – nego nas istodobno podsjeća i na to u kojoj su mjeri upravo židovska postignuća utkana u temeljna europska dostignuća, nadasve humanizam, koji počiva na koncepciji ljudskog dostojanstva, i demokraciju, koja počiva na koncepciji pluralizma odnosno pravu na različitost bez straha, pa otuda i naslov samog eseja, mnoga svjetla, a ne samo jedno, vjerovanja i vjere, a ne vjerovanje i vjera, jer “različitost nije prolazno zlo, već izvor svih blagoslova”.

Iznoseći veoma upečatljive, a nerijetko i jedva poznate primjere duboke ukorijenjenosti vrijednosti, koje bismo danas nazvali humanističkim i pluralističkim, u židovskoj tradiciji, Oz nam uvjerljivo pokazuje da su baš te vrijednosti u svojim različitim varijacijama – duboko zaziranje od pokornosti, pobunjenički duh, crpljenje stvaralačke energije iz proturječja, skeptičan stav spram autoriteta… – stoljećima bile garancija i izvorište nepojmljivog stvaralaštva i životnosti židovstva, pa čak i u ekonomski i politički krajnje nepovoljnim uvjetima.

Dakako, i suvremene, a uz to nerijetko i do isključivosti suprotstavljene vizije židovske baštine, naročito do isključivosti sukobljena shvaćanja židovskog identiteta, Oz kritički propituje u svjetlu etosa nenanošenja boli i etosa pravde za potlačene i slabe, po njemu, kao što je već rečeno, prvobitne sjemenke židovske baštine i same srži židovstva. A u toj je kritici Oz koliko neumoljiv toliko i čestit.

“Tko je to Židov?” – na tom nam pitanje, podcrtat će Oz, odgovor ne pruža popis stanovništva, “već tko je bliži onom komadiću grnčarije iz Hirvat Kaife, a tko ga je potpuno zaboravio”, tko je bliži etici nenanošenja boli, jer “svetost ljudskog života dolazi izravno iz najskrivenijeg središta vrhunaca židovstva”.

Podsjećajući nas na različite načine reagiranja unutar židovstva na sekularno doba, nezamislivo bez poticaja iz samog židovstva, kao jedno od glavnih izvorišta sukobljenih vizija židovstva danas, Oz nedvosmisleno pledira za pluralno i slobodarsko shvaćanje židovske baštine, iz koje neće nitko biti isključen, ni sekularni ni religiozni, ni desni ni lijevi nasljednici židovske baštine.

A ključnim za oblikovanje takve vizije židovske baštine Oz s pravom smatra razbuktavanje svijesti o tome da je svaka generacija slobodna spram baštine: “Nasljednici nisu robovi nasljeđa.”

Svjestan da “ne možemo ništa obnoviti bez davnih dana, a davni dani ne mogu preživjeti bez obnove”, uvjeren “da je prošlost izručena nama, u naše ruke, a nismo mi izručeni u ruke svoje prošlosti”, suglasan s rabinom Jonatanom Ben Josefom da je “šabat u našim rukama, a nismo mi u njegovim”, Oz pri koncu eseja posvećenog židovskoj baštini nimalo slučajno citira upravo književnika Mihu Josefa Bardičevskog: “Glavna riječ Židovima o židovstvu – živ čovjek uživa prvenstvo nad baštinom naših otaca.”

Čitatelju ili čitateljici, u kojima ovaj esej posvećen baštini iz koje je potekao Oz, izazove dodatnu znatiželju ne preostaje nego posegnuti za knjigom “Židovi i riječi” (Usp. Fraktura, Zagreb, 2015.), koju je Oz napisao zajedno sa svojom kćeri Faniom Oz-Salzberger i u kojoj zajedno s njom na još minuciozniji način rasvjetljava dramatičnu povijest židovstva, a to u slučaju Oza znači ne samo da pohvala baštine uključuje nerijetko i njezino izlaganje bolnoj kritici nego i to da se s mnogih zaboravljenih likova i pripovijesti skidaju zastori zaborava.

Kritika fanatičnog uma

U eseju “Pozdrav fanaticima” Oz propituje “prirodu fanatizma i načine njegovog iskorjenjivanja”, i to ne samo zato što se židovstvo, uključujući i samu državu Izrael, po svoj prilici nikad nije nalazilo u tolikoj kušnji da kapitulira pred fanatizmom, nego i zato što je fanatizam iznova postao najveća prijetnja ljudskoj civilizaciji općenito.

Podsjećajući nas da “ekstremistički islam nema nikakav monopol na nasilni fanatizam”, štoviše da fanatizam, “mnogo drevniji od islama, stariji i od kršćanstva i od judaizma”, spada na “nepromjenjivu srž ljudske prirode”, Oz se ne susteže priznati da je i sam u djetinjstvu prošao bolnu, ali ljekovitu preobrazbu od “cionističko-nacionalističkog fanatika, malenog, uvijek u pravu, gorljivog i ispranog mozga”, “slijepog za bilo koju tvrdnju izvan židovsko-cionističke priče”, “gluhog za bilo koji argument, koji je prijetio toj priči”, u izdajnika zbog prijateljevanja s neprijateljskim vojnikom, zbog “iskustva proširenja svijeta”, zbog spoznaje da se stvari “mogu vidjeti i na potpuno drugi način”, zbog otkrića da “život ponekad posjeduje dvostruko lice”, zbog odvažnosti za promjenu: “Nakon mnogo dana polako sam pronašao utjehu u misli da je izdajnik u očima fanatika onaj koji se usuđuje promijeniti.

Koliko je ta transformaciji bila formativna za mladog Oza, budućeg “stručnjaka za komparativni fanatizam”, kako u eseju “Pozdrav fanaticima” naziva samog sebe, govori činjenica da je o njoj ostavio i književno svjedočanstvo u romanu “Pantera u podrumu” (Usp. Fraktura, Zagreb, 2010.), a esej “Pozdrav fanaticima” mogao bi se s pravom nazvati i Ozovomkomparativnom studijom fanatizma.

Naravno, sve to Ozu omogućuje vješto detektiranje žudnji ljudskog bića, koje ga čine tako prijemčivim za fanatizam, prije svega “žudnju za jednostavnom formulom spasenja”, žudnju “za jednostavnim odgovorima, odgovorima u jednoj rečenici, odgovorima koji bez kolebanja upiru prst u krivce za sve naše patnje, odgovorima, koji nam jamče da će, ako zatučemo i spalimo sve zlikovce, sva naša nevolja ispariti”.

Ništa manje pronicljivo, Oz nam iz stranice u stranicu eseja “Pozdrav fanaticima” podastire korisne uvide u mehanizme, koji vladaju umom i dušom fanatika: “Fanatik je zapravo čovjek koji zna brojiti samo do jedan. I skupa s tim, i bez proturječja, fanatik gotovo uvijek naginje tome da se utabori u užitku neke gorko-slatke sentimentalnosti načinjene od smjese vatrenog gnjeva i ljepljiva samosažaljenja. Ona ili on uvijek radije ‘osjećaju’ nego misle. Smrt, njihova i drugih ljudi, opsjeda i zadivljuje maštu fanatika. Često je cijeli ovaj svijet ogavan i prezren u njegovim očima, i on se iz njega želi što prije izbaviti (te sa sobom povesti i druge ljude – štoviše, to bolje). Fanatik žudi što prije zamijeniti ovaj zli svijet nekim ‘boljim svijetom’, ‘kraljevstvom nebeskim’ sa sedamdeset dvije djevice dodijeljene mu tamo za nagradu i naknadu za žrtvovanje vlastitog života ili bez njih. Zato se, ne jednom, u fanatika ‘kraljevstvo nebesko’ vizualno pojavljuje u raznoraznim nijansama sladunjavog kiča. Konformizam, slijepi hod po uhodanoj brazdi, pokornost bez promišljanja i kritičkih opaski, tako često rasprostranjena čežnja da se pripada ujedinjenoj i kompaktnoj masi ljudi, to je kamenje od kojeg je sazdana duša fanatika.”

No, koliko god uspješno raskrinkavao fanatikova uvjerenja i vrijednosti, naročito fanatikovu “bezuvjetnu ljubav” i spremnost na samožrtvovanje, pa i beskrupulozne (emocionalne) manipulacije svojstvene fanatičnom umu, koje nerijetko smišljeno oslovljavaju baš djetinju stranu ljudske duše svakoga od nas, koliko god nas upozoravao s pravom na obitelj kao mjesto u kojem se začinje fanatizam i na veoma zaraznu narav fanatizma – većina fanatika na svijetu su antifanatici – Oz se ne zadovoljava tom kritičkom gestom prijeko potrebne dekonstrukcije nego nam podastire i nekoliko “djelomičnih cjepiva protiv fanatizma”.

Svjestan da u glavi fanatika vlada “spoj bezosjećajnosti, sentimentalnosti i nedostatka mašte”, Oz nam kao “djelomično cjepivo protiv fanatizma” preporučuje da fanatika prisilimo da samom sebi predoči ostvarenje vlastitog slogana – “Moramo uništiti sve zlotvore” – “da zamisli zločin do pojedinosti i vidi samog sebe u ulozi ubojice beba”, jer će fanatik “možda ponekad – samo ponekad” osjetiti “neki sram, blago oklijevanje”, možda će se ponekad odjednom “na njegovu neprobojnom fanatizmu otvoriti mala pukotina”.

Svjestan da to nije čudotvoran lijek, Oz se i pored toga nada da će uključenje mašte i prisila “da iz neposredne blizine pogleda patnju žrtve” poslužiti kod većine fanatika “kao protuotrov apstraktnoj okrutnosti koju nose slogani poput ‘Smrt Arapima!’ ili ‘Smrt Židovima!’, ili čak ‘Smrt fanaticima!’.”

Naprosto, zaključuje Oz, “pobiti sve Arape mnogo je jednostavnije no ubiti jednu arapsku bebu, žednu bebu koja grli tvoju nogu i uplakana te moli da joj daš malo vode jer su joj usta užasno suha”.

No, Oz se tu ne zaustavlja, dapače smatra da čak i iskonski poriv čovjeka da zaviri “iza nabitih škura onog drugog”, da komparira svoje osobne tajne s tajnama drugoga, svoju vlastitu intimu s intimom drugoga, možemo iskoristiti kao “antitijelo fanatikovoj požudi za ubijanjem različitosti između sebe i onog drugog, da bi taj postao isti kao on”.

Dakle, Oz u razbuktavanju fascinacije različitošću ljudskih bića, bilo putem književnosti bilo putem ogovaranja, a u svrhu zadovoljenja čovjekove iskonske znatiželje i mašte, vidi važan protuotrov za fanatizam. Uostalom, ukoliko se prepustimo u nama duboko ukorijenjenoj znatiželji, pa se s vremena na vrijeme, pa čak i u trenucima gnjeva i gnušanja, upitamo što bi bilo da sam on ili ona, ili oni, ukoliko se na tren stavimo u kožu druge osobe kako bismo razumjeli ili osjetili što postoji u njegovom ili njezinom prostoru, što postoji s druge strane rijeke, što drugima prolazi kroz glavu, kako se osjećaju, kako izgledam u njihovim očima, koliko je duboka rijeka koja nas razdvaja…, ukoliko se prepustimo iskonskom zovu znatiželje nije nemoguće da će ponovno podsjećanje na našu zajedničku ljudsku narav, naše zajedničke snove, strahove i želje, naročito zajedničku izručenost boli i ranjivosti, olabaviti uzde fanatizma, koje nas sapinju.

Dakako, učinkovitim antitijelom protiv fanatizma Oz smatra i humor, naročito “humor na vlastiti način, spremnost da se smijemo sebi samima”.

Humor stvara svojevrsnu krivinu koja omogućuje da barem na tren stare stvari vidimo u novom svjetlu, sebe onako kako nas vide drugi. Ta nas krivina poziva da “ispušemo vreo zrak nadutosti od pretjerane samouvaženosti”. Humor nas spušta na zemlju, sprda se s našom “stopostotnom čistotom, neupitnom svetosti i nedodirljivosti”, nagriza našu “važnost i uvaženu veličinu”. Jednom riječju, humor na vlastiti račun učinkovito ubija pritajene klice fanatizma u nama.

Na koncu, prizivajući sjećanje na svoju baku Šlomit, Oz nam raskriva kako je važno cjepivo protiv fanatizma “i u osobnoj volji da ponekad bivamo u otvorenim situacijama koje ne završavaju zatvaranjem kruga s jednoznačnim zaključkom ili da živimo s pitanjima i izborima čiji se zaključak krije daleko iza uzburkanog obzorja”.

Posvemašnju otpornost bake Šlomit na kušnje fanatizma Oz objašnjava njezinim poznavanjem tajne “bivanja u otvorenoj situaciji”, a možda čak i njezinim poznavanjem “čarolije otvorenih situacija, užitka raznolikosti i obilja koji se stvara u suživotu u susjedstvu ljudi koji su različiti od nas, koji gaje drugačija uvjerenja od nas i njeguju sasvim drugačije običaje”.

Svoju komparativnu studiju fanatizma, predmet koji bi prema Ozu trebalo bez oklijevanja uvesti u sve škole, autor završava uvidom da je za nas ljude najbolje da ostanemo poluotoci i ne pokleknemo pred zahtjevima fanatika da se “smanjimo u tijelo nacije, vjere, pokreta”, odustajući i od posljednjeg “zrnca privatnosti”: “Najbolje je da se svaki dom, svaka obitelj, svaka zajednica, društvo i država, svaka ljudska veza, a ponajviše ljubavna i roditeljska, ostvaruju kao susret dvaju poluotoka, dviju peninsula: biti blizu, ponekad čak i vrlo, vrlo blizu, no bez poništavanja. Bez umanjivanja. Bez odustajanja od jastva.”

A to pak znači da smijemo utjecati na druge, sve dok ih pritom ne pokušavamo udarati, “utjecati, a ne gnječiti onog drugog sve dok ne stane u naš kalup, prestane biti netko drugi i postane naše kopija ili naš satelit”.

Kompromis umjesto fanatizma i smrti

Oz se cijelog života nepokolebljivo zalagao za kompromisno – poštenoi miroljubivo – rješenje sukoba Palestinaca i Izraelaca. To je zalaganje prožimalo, u većoj ili manjoj mjeri, ne samo sva njegova književna ostvarenja nego i sve njegove javne nastupe.

Esej “Snovi kojih se treba što prije osloboditi” predstavlja svojevrsni rezime Ozovih cjeloživotnih nastojanja oko kompromisnog rješenja sukoba Palestinaca i Izraelaca, ono bitno podcrtano i izrečeno još jednom u predvečerje života i u strahu zbog budućnosti, naslućene mogućnosti da bi se Izrael mogao do kraja izobliči u “vladavinu diktature židovskih fanatika, rasistički obojenu diktaturu, diktaturu koja će željeznom rukom tlačiti i Arape i Židove koji joj se suprotstavljaju”.

Jednako kritičan i spram židovske i spram palestinske politike nadahnute fanatizmom, Oz je svoja zalaganja oko mira i pomirenja Arapa i Židova sačuvao i od kušnji moralističke politike i od kušnji realpolitike, što ga je činilo ne samo sposobnim unijeti jasnoću u iznimno složenu i zamršenu povijest sukoba Arapa i Židova nego i s uvjerljivim argumentima nuditi održivo rješenje u duhu poštenog i miroljubivog kompromisa.

Monumentalno svjedočanstvo tome predstavlja esej “Snovi kojih se treba što prije osloboditi”, mogli bismo reći Ozov politički testament.

Ne dovodeći ni na tren u pitanje svoju ljubav prema Izraelu, Ozu ne predstavlja problem na diferenciran način promatrati i borbu Arapa i borbu Izraelaca i doći do zaključka da se i na jednoj i na drugoj strani istodobno vode dva rata, opravdan i pokvaren, da je i jedna i druga strana istodobno i doktor Jekyll i mister Hyde, i da je baš to “izvor nelagode, zbunjenosti i trivijalnosti, u nas i u čitavom svijetu” kad se spomene sukob Palestinaca i Izraelaca.

Opravdanim ratom Palestinaca Oz smatra borbu za prekid okupacije i pravo na nacionalnu nezavisnost, pravo da “budu slobodan narod u svojoj državi”, a pokvarenim ratom “rat fanatičnog islama”, rat kojim dominira “fanatična težnja uništenja izraelske države kao države židovskog naroda i države svih građana koji žive u njoj”.

Opravdanim ratom Izraelaca Oz pak smatra rat za pravo židovskog naroda da slobodno živi u svojoj zemlji, a pokvarenim ratom “rat koji podjarmljuje, nanosni nepravdu i tlači”, a svrha mu je “dodati još dvije-tri sobe našoj kući na račun naših palestinskih susjeda, oteti njihovu zemlju i spriječiti njihovo pravo na slobodu.”

Jedini izlaz iz tog zamršenog sukoba, isprepletenosti opravdanih i pokvarenih ratova na obje strane, Oz vidi u kompromisu, koji bi se ogledao u dvije države: “Potrebne su nam dvije države. Nakon nekog vremena možda će se dogoditi suradnja, zajedničko tržište, federacija. No u prvoj fazi Izrael mora biti kuća za dvije odvojene obitelji, jer mi, izraelski Židovi, ne idemo nikamo iz svoje zemlje. Nemamo kamo otići. A ni Palestinci nikamo ne idu, jer ni oni nemaju kamo otići. Zavada između nas i Palestinaca nije neki hollywoodski kaubojski film u kojem su dobri protiv zlih, već tragedija pravde suočene s pravdom. To sam napisao prije gotovo pedeset godina i u to vjerujem i dan-danas. Pravda suočena s pravdom, a ponekad, nažalost, i nepravda suočena s nepravdom.”

Bilo bi dobro da Ozov vapaj dopre do kreatora izraelske i palestinske politike, i, što je još važnije, njihovih regionalnih i globalnih političkih patrona, jer će odugovlačenje s takvim rješenjem, a pogotovo odustajanje od njega, dovesti do daljnjeg moralnog urušavanja i dominacije pokvarenog rata na obje strane.

A to će, kako nedvosmisleno upozorava Oz, dovesti ne samo do izobličavanja Izraela nego i cjelokupne židovske baštine u njezinu suprotnost, do Izraela i židovstva lišenog same srži židovskog, etosa nenanošenja boli i etosa “gonjenja pravde” u korist potlačenih i slabih.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Pobratimstvo mistike i politike u životu Daga Hammarskjölda
     Zaokret prema miru u sjeni nuklearne katastrofe
     Čitati ga valja i danas: testamentarne misli Amosa Oza
     Pokajanjem do pomirenja po uzoru na Franka Buchmana
     Estetika kršćanskog u stvaralačkom opusu Navida Kermanija
     Stijenj Evanđelja zapaljen u rudarskoj jami
     Mirovno revolucioniranje religija i Abdul Ghaffar Khan
     Potraga za novim obličjem Crkve i Dorothy Day
     Brodolom civilizacije i mudrost Simone Weil
     Dorothee Sölle: Vjera i politika

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija