novinarstvo s potpisom
Lovren koji vrijeđa novinara. Novinar kojem je u svemu tome zasmetalo jer mu se umanjuju silni njegovi nacionalni osjećaji. Lovren koji u društvu Brozovića salutira NDH. Navijači koji se iživljavaju nad golmanom Borjanom. Jeličić koji je posebne senzore usmjerio prema onima koji, prema njegovu mišljenju, ne osjećaju Hrvatsku dovoljno.
Crnilo oko nas i u nama nužno vodi u ”teške boje”. Pandemija. Svakodnevne smrti. Siromaštvo. Tridesetogodišnja izloženost povijesnoj regresiji u kojoj je poželjno prihvaćati i ljubiti samo sebi slične, a odbacivati i mrziti tuđe (Srbe, Bošnjake, Rome, migrante… sami nastavite niz), urodilo je posvemašnjom apatijom i depresijom.
Haški sud je do konačne svoje presude koristio obimnu arhivu koju je pripremilo Tužilaštvo i koja je sadržavala veliki broj dokumenata i izjava svjedoka koji su svjedočili o zločinima počinjenim u okviru Udruženog zločinačkog poduhvata. Tužilaštvo je dokazalo, a sudska vijeća prihvatila, da je na čelu UZP-a bilo najviše državno rukovodstvo Republike Hrvatske, s Franjom […]
U našoj povijesti novembar mjesec je bio mjesec velikih događaja i značajnih odluka. Tako je i sa 18. novembrom 1991. godine. Taj dan pao je Vukovar. To nije bio pad koji bi se stavljao pod navodnike. Grad je razoren kao u vrijeme provala barbarskih plemena. Nestao je jedan od bisera baroknog graditeljstva.
Mladić popije rakiju, uzme kovčeg i pođe iz rodnog sela u daleki svijet, u pečalbu, a vidiš, srce mu se steglo, suza u kutu oka zaiskrila kao zvjezdica.
U petak sam na poziv kolege Mirka Klarina u Puli nazočio izložbi fotografija i prezentaciji interaktivnog narativa “Ahmići: 48 sati pepela i krvi“. Narativ je producirao Klarinov SENSE – Centar za tranzicijsku pravdu, a fotografije je snimio britanski fotograf Giles Penfound (iz britanskog vojnog kontingenta srednje Bosne) u danima nakon zločina u tom srednjobosanskom selu.
Tko je ubio Zvonka Bušića? Ja nisam, jer nisam ni cinik ni domoljub koji konzumira Dujmovićeve kolumne i knjige, a Bušića su ”ubili” cinici i domoljubi. Čulo se to prilikom predstavljanja originalne ideje Dujmovića da zaradi ne baš male pare: tako što će ”pravim Hrvatima” progovoriti kao alter ego Zvonka Bušića i optuživati nepoćudne da […]
Ponovo ovih dana svjedočimo kako je lako mobilizirati naciju zastrašivanjem fantomima. Jedan od najjačih i nadalje je onaj Jugoslavije, te državno-pravne tvorbe čije ime velika većina govornika u Hrvatskoj ne izgovara. Ili se služi eufemizmom ”bivša država”. Ili ga izgovara s gnušanjem.
U nastavku donosimo govor koji predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković nije održao u srijedu, 29. studenog 2017. godine, nakon što je Žalbeno vijeće Haaškog tribunala donijelo pravomoćnu osuđujuću presudu u predmetu ”Prlić i drugi”:
Šestorka vodećih ljudi nekadašnje Herceg-Bosne osuđena je na ukupno 111 godina zatvora, a general Slobodan Praljak je usred izricanja presude popio otrov i ubrzo umro.
Hrvatska se još jednom našla u raskoraku sa svijetom i – zdravim razumom. Potpuno je razumljivo da je samoubojstvo Slobodana Praljka u haškoj sudnici rezultiralo masovnim oplakivanjem u Hrvatskoj, jer ljudi su u ovoj zemlji već dvadeset godina izloženi takvoj masovnoj propagandi o herojskoj naravi ”naše stvari”, da je se ne bi posramio niti jedan […]
Činjenica da se Slobodan Praljak otrovao u sudnici Haaškog suda, uz političke implikacije, na samom kraju rada Tribunala, veliki je sigurnosni propust.
Haški sud okončao je rad na najgori mogući način. Reality samoubojstvom jednog iz osuđene šestorke hercegovačkih Hrvata. Slobodan Praljak, kao u kakvoj antičkoj tragediji, drhtavim rukom ispio je otrov nakon što mu je pročitana presuda.
Uz sućut obitelji tragično preminulog Slobodana Praljka, Andrej Plenković izrazio je sućut svim žrtvama svih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini. Da nije bilo te polurečenice, žrtava strašnih ratnih zločina nitko se ne bi ni spomenuo.
S žaljenjem smo primili vijest da je Slobodan Praljak nakon izricanja osuđujuće presude počinio samoubojstvo.
”Doprinos generala Slobodana Praljka obrani Hrvatske i Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije te obrani opstojnosti hrvatskog naroda na njegovim povijesnim prostorima tijekom Domovinskoga rata od velike je važnosti.
Putujete li autom na jug prema Dubrovniku, lijep običaj je došao da se zaustavite u Neumu makar na desetak minuta pojesti čuvene lokalne prstace.
Kada bi se sastavljala top-lista neopravdano zapostavljenih knjiga otisnutih na hrvatskom jeziku, dvotomni ”Stenogrami o podjeli Bosne”, objavljeni 2005. godine, ušli bi među prvih deset.