novinarstvo s potpisom
Vjerujem da mnogima, kao i meni, strahota u Izraelu i Gazi jasnije nego ikada govori da nasilje vodi u smrt, a ne u sigurnost i mir. Zabluda je da mirovnog rješenja nema, da ga nije moguće niti pokrenuti niti postići.
Kako da se živi, i bude radostan, istovremeno s krvavim događanjima nekog velikog, razarajućeg rata, s patnjama i stradanjima nevinih ljudi, civila? Uostalom, i vojnici su, gledano iz mog ugla, na jedan način nevini, barem oni koji ne čine zvjerstva nad ljudima, koji su dio jednog stroja koji ih je uvukao u sebe gotovo silom […]
Jučer smo (kršćani zapadnog obreda i drugi) proslavili Uskrs. Pravoslavna braća i sestre će to činiti iduće nedjelje (i ja opet sa njima). Papa je tijekom poruke i prije jučerašnjeg blagoslova Urbi et orbi (gradu i svijetu) ponovio riječi koje je Isus upravio svojim učenicima: ”Mir vama”, ali je pritom ovogodišnji Uskrs nazvao ”ratnim Uskrsom”, […]
Krajem lipnja održan je u Osijeku drugi edukativni dan za građane i političke aktiviste koje je privukao naslov: ”Politike nenasilja – utopija ili nužnost”. Odaziv je i ovaj put nadmašio naša očekivanja. Dok je prvi put radionica u Zagrebu okupila mahom građane koji su se pronašli u programu platforme Možemo!, u Osijeku je grupa bila […]
Vojni rok u JNA služio sam 1984. i baš tada i tamo, u skopskoj kasarni Maršal Tito, pročitao sam Orwellov roman s tom istom godinom u naslovu. Okruženje je bilo baš prikladno za tu knjigu, premda je vojnički život ukrašen ritualima vladajuće ideologije bio mlaka kamilica u usporedbi s totalitarnom distopijom kakvu je kasnih 1940-ih […]
Dvaput sam intenzivno promišljao utopiju. Prvi puta još za gimnazijskih dana, dok sam na satovima talijanskog jezika potajice čitao Prattova ”Corta Maltesea” (taj neizlječivi sanjar, naime, neprestano se vraćao tekstu Moreove ”Utopije”, koju nikada nije uspijevao iščitati dokraja), a drugi puta nedavno, dok sam zbog korone ležao izoliran od vlastite obitelji u kćerkinoj sobi.
Doslovno u posljednji čas bio sam uletio sam u Modernu galeriju na veliku izložbu “Vizije grada” kustosa i autora Željka Marcijuša. Bio je posljednji sat kako je bila otvorena ta velika, zapravo nimalo muzejska nego u raznolikosti medija i prikazanih djela mnoštva umjetnika vrlo živa izložbe, projekt s podnaslovom “Ikonografija grada II. (1950. – 2000.).
U poplavi sve dramatičnjih vijesti o razmjerima i perspektivama pandemije koronavirusa predprošle sam subote odlučio ”staviti na papir” nekoliko ideja kako bi pošast koja nas je zadesila možda mogla promijeniti svijest značajnog broja građana o mjerama državne uprave koje bi uistinu povećale njihovu sigurnost; što bi, u današnjim uvjetima, trebali biti prioriteti jedne odgovorne vlade.
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autorice). Vjera je osobni odabir, ne toliko skup uvjerenja o Bogu, koliko povjerenje u Njega, u Njegovo milosrđe i raspoloživost za čovjeka.
Vrijeme koje protječe od jednog izbornog ciklusa do drugog pred oči javnosti donosi sve živopisnije kandidate za političke funkcije, čije karakteristike pokrivaju širok spektar izražajnosti i osobina, od groteske do burleske.
Vjera je osobni odabir, ne toliko skup uvjerenja o Bogu, koliko povjerenje u Njega, u Njegovo milosrđe i raspoloživost za čovjeka.
Suradnja kršćana i ateista, dijalog Crkve i marksizma: nakon 200 godina otuđenosti a sada bliskosti. ”Lijeva politika bez angažmana kršćana? Neće ići.” Tu kategoričnu tvrdnju Drage Pilsela neka podjednako čuju Crkva i politika i prihvate da je prošlo vrijeme kad su se ljevica (komunisti i socijaldemokrati) i kršćani doživljavali kao ”vatra i voda” (prema Augustu […]
Osvrćem se, premda sa zakašnjenjem, na okrugli rođendan teologa Hansa Künga: na dan 19. ožujka je navršio 90 godina života. Iako se već odavno povukao iz javnosti zbog Parkinsonove bolesti, njegovo je ime (još uvijek) poznato, a njegovo djelo prisutno diljem Europe i izvan nje.
Ušli smo u, po meni, najvažniji tjedan u godini – vazmeni tjedan. Iduće nedjelje kršćani zapadnog obreda slave Uskrs. Pravoslavna braća i sestre će to činiti tjedan dana iza toga.
Neki su Hrvati uživali u tome kako se Aleksandar Vučić mora pokloniti hrvatskoj zastavi i pozdraviti hrvatske vojnike, pa su taj svoj svoj osjećaj pobjedničke nacionalne nadmoći još i preporučili nama ostalima kao najpoželjniji način doživljaj jedne isprazne političke i protokolarne geste.
Vjerujem da s mnogim građanima ove zemlje još uvijek dijelim fascinaciju Švedskom – u prvom redu kao sinonimom dobro uređene socijalne države.
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju autoričinu kolumnu zbog njena godišnjeg odmora). Znam da sam anakronizam. U vremenu sam kojem ne pripadam. U epohi što nemilosrdno odbacuje sanjare beznadežno, zakašnjelo(ne samo zbog zastrašujućeg broja nakupljenih godina) zaljubljene u utopiju bratstva i tolerancije. U jednakost i ljudskost. Netko sam tko se teško uklapa u obrasce i sheme suvremenog […]
Znam da sam anakronizam. U vremenu sam kojem ne pripadam. U epohi što nemilosrdno odbacuje sanjare beznadežno, zakašnjelo(ne samo zbog zastrašujućeg broja nakupljenih godina) zaljubljene u utopiju bratstva i tolerancije. U jednakost i ljudskost. Netko sam tko se teško uklapa u obrasce i sheme suvremenog svijeta. Gadljiva mi je, do krajnjih granica odbojna, licemjernost europskih […]
Kada je 1989. pao famozni Zid, rodila se nada da će liberalne vrijednosti postati dominantne i u Istočnoj Europi i da će, osim komunizma, s povijesne scene nestati i – još opasniji – nacionalizam. Otad je prošlo četvrt stoljeća i, čini se, dogodio se obratan proces. Istočnoevropska opsesija državotvornim nacionalizmom zarazila je Zapadnu Europu i […]