novinarstvo s potpisom
Nakon što su jugoslavenske vlasti preuzele kontrolu nad političkim zbivanjima 1968. godine, službena interpretacija tvrdila je da su za studentske nemire bili krivi praksisovci. Kritiku svega postojećeg kao glavno usmjerenje za djelovanje tih filozofa i sociologa predstavnici vlasti tumačili su, s jedne strane, kao zagovaranje višestranačkog sustava i, s druge, kao unitarizam i pokušaj političke […]
Više je razloga za ovaj tekst. Prvi je mračna spoznaja da se ljude, bili oni dobri ili ne, ne pamti dugo. Neki se povuku i brzo ih se zaboravi, drugima, ma koliko pisali po tvrdoj ploči povijesti, nitko ne pamti ime.
Je li itko u posljednjih dvadeset i sedam godina mislio ozbiljno kada bi potezao priču o otvaranju partijskih i policijskih arhiva u Hrvatskoj? Vjerojatno nije. Ima li 2017. otvaranje arhiva više ikakvog smisla?
U prvim poglavljima romana/serije “Kronika o našem malom mistu” Miljenka Smoje postoji ona sjajna epizoda u kojoj se lokalni načelnik, vjerni rojalist i režimlija, dogovora s brijačem komunistom kako će ga uhapsiti.
Marko Veselica nije se uspio politički nametnuti početkom devedesetih u razdoblju transformacije hrvatske političke scene iz monolitnog jednostranačja u pluralističko višestranačje.
Ustrajno se podmeće javnosti da bivša jugoslavenska Služba državne sigurnosti (poznatija po nazivu Udba) punih 27 godina nakon što je ukinuta i dalje kontrolira(ne)dostupnost građe u Hrvatskom državnom arhivu, osobito građe o Savezu komunista Hrvatske.
Sredinom sedamdesetih godina britanski je dramatičar Tom Stoppard napisao i producirao komad pod naslovom “15 Minute Hamlet”. Unatoč naslovu, Stoppardov “Hamlet” nije trajao 15, nego 13 minuta, a tijekom tih trinaest minuta Stoppardu je uspjelo, kao u nekom filmskom traileru, protrčati kroz čitav zaplet klasične Shakespeareove drame.
Katolička crkva svojoj pastvi u Hrvatskoj tradicionalno ne vjeruje. Bit će da biskupi znaju s kime imaju posla, da znaju koliko ti katolici nisu skloni živjeti ono što im Crkva nastoji propisati (ne vole ljudi da im popovi vire u krevet)
Dragan Markovina, ”Povijest poraženih”, Jesenski i Turk, Zagreb, 2015. Traumu rađanja nove države pobjednici moraju legitimirati kao apsolutno nužnu i izbrisati javnu memoriju na mogućnost drugačijih ishoda, odnosno eliminirati elemente koji narušavaju oktroirani narativ i hegemonsku politiku kolektivnog sjećanja.
Bila mi je čast osobno poznavati i povremeno se družiti (on bi predložio da kažem prijateljevati) s pjesnikom i političarom Anđelkom Runjićem. Njegova ovotjedna smrt me je podsjetila na naše razgovore o nužnosti i kušnjama pluralizacije društvene zajednice i o dalekosežnom značaju protestantske reformacije ne samo za kršćanstvo nego i kulturu i društveno uređenje Europe.
Zahvaljujući neslužbenoj, ali ipak otpočetoj kampanji, na različitim lokacijama imamo priliku vidjeti kako će izgledati Hrvatska po mjeri Tomislava Karamarka. Valja reći da je događajima što ću ih spomenuti prethodio programatski intervju čelnika HDZ-a Globusu. Orijentir je očito odlično postavljen! Pa tako je u srijedu karlovački gradonačelnik, visokopozicionirani hadezeovac, na sjednici Gradskog vijeća optužuje – […]