autograf.hr

Moj drug i Mido su već okrenuli po jednu kavu dok sam ja došao. Obično ne kasnim, ali nešto je iskrsnulo, pa sam se malo zadržao. Pravdam se kako i ja imam pravo na jedno kašnjenje. – A mi baš otvorili kladionicu: Kave plaća tko izgubi. Mido kaže da ćeš ovaj put pisati o Ukrajini, […]

Gledam 1050. Festu svetog Vlaha u Dubrovniku, pa sve virkam hoću li gdje u uglu tv-ekrana vidjeti visoko izaslanstvo Srbije i Beograda. Nema ih. Čak ni ministra kulture da ovjeri i upiše u kulturnu baštinu najdugotrajniju od svih srpskih feštâ u ”vasceloj istoriji”. Onda pomislih, ako su Adam i Eva bili Srbi iz Leskovca, kako […]

Baš smo se Mido i ja poželjeli, ipak se mjesec dana nismo vidjeli, kad eto ti i moga druga: – Ovu kavu ne bih propustio nizašto. Toliko se toga skupilo… Viđao sam jednog, viđao drugog, ali ovako zajedno… Baš nam je ovo trebalo. – Korona, Božić, Nova godina… A i malo starog godišnjeg odmora za […]

I kad se na neko vrijeme fizički dovoljno daleko odmaknete od Bosne i Hercegovine i sve učinite da se, zarad vlastite mentalne higijene, distancirate od nje i njezinih problema, točnije rečeno – od njezinih življenja svojih vlastitih problema, onda vas tim problemima vrati iskrena zabrinutost prijatelja što, premda tisuće kilometara daleko od svega, tu brigu […]

Kad neki čovjek stotinu puta javno ponovi da voli Srbiju, a ne voli BiH, onda ga, osim ako nisi jednako kao i on fanatiziran, kušaš gledati i slušati hladno kao da govori kako voli Island a ne voli Madagaskar, i tek se pokatkad zapitaš što je s njim, je li dobar u glavi.

Kakva država, takav joj Dan državnosti. Patetičan, šupalj, prazan. Čak uvredljiv! Iz godine u godinu sve jadniji i sve tužniji Dan državnosti, sve sličniji komemoraciji, ali ne više jednog važnog povijesnog datuma nego komemoraciji loše uspomene na jedan povijesno možebitno važan datum. Nimalo drukčiji nego povremeno, dakako reducirano i paušalno podsjećanje na Kulina bana ili […]

– Ne znam zašto se ljudi ovdje kod nas ljute i bune protiv beogradskih murala? – smije se Mido. – Što se nadigla tolika politička dževa? – Ni ja – prihvatih – nemam ništa protiv tih murala. Dapače!

Konstatacija je utvrđena činjenica, tvrdnja, dokaz, ustanovljenje nečeg. A što znači sintagma iz naslova ”nedovršene konstatacije”? E, to biste trebali pitati Milorada Dodika. On je najednom uz sva nesumnjiva znanja koja ima, uz pet objavljenih knjiga za koje valja pretpostaviti da ih je sam napisao, izmislio pojam ”nedovršene konstatacije”.

– Eto, vidjeli ste – kaže Mido – konačno će žrtve pada aviona na Kazanima dobiti spomenik… Na trenutak se zbunjeno pogledasmo, pa po Midinom smiješku na kraju usana, shvatismo na što misli. Tko će više, mislim se i sam, upratiti sve njihove gadosti.

Kad vam se čini da se u stvarnosti događaju neke već viđene situacije, a pouzdano znate da nije u pitanju déjà vu, onda vam nema druge nego posegnuti za nekim ranijim i najčešće tuđim znanjima i iskustvima, pa ih sravnjivati s onim što ste ih i sami doživjeli.

Ako ste na godišnjem odmoru i umjesto na test na covida izaberete ići na test mazohizma nema bolje knjige za čitanje od Ćosićevih Dvanaest portreta. Tim više što sam to, po onoj latinskoj audiatur et altera pars, a nakon čitanja Latinke Perović, Slobodana Inića i Mirka Kovača, ostao sebi dužan.

Baš kad je čovjek pomislio da se jedan ružni dio povijesti zauvijek preselio u književnost, dakle u daleku prošlost, nova događanja u Afganistanu iznova su aktualizirala Khaleda Hosseinija (Kabul, 1965.), autora u nas veoma čitanih romana ”Lovac na zmajeve” i ”Tisuću blistavih sunaca”, koji već godinama živi u SAD-u.

Mjesečnu sam dozu mazohizma odlučio potrošiti na središnji dnevnik Dodikove televizije nakon što je Valentin Inzko proglasio dopune Kaznenog zakona BiH u segmentu zabrane negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca. I nije mi žao. Čak sam se i ismijao. Cijelih prvih 25 minuta dnevnika bilo je posvećeno raznim komentarima tog čina, a ja sam se […]

Nikad nisam čuo nijednog od političara na našim prostorima da se i verbalno i praktično, djelom, založio za vladavinu prava. A da i ne govorim kako je gotovo nemoguće čuti ih da kažu: Snažno stajemo iza jasnog i konkretnog djelovanja i trećeg stupa vlasti, pa makar to djelovanje (konačno!) krenulo i od nas, iz naših […]

– I vi dobili Todu Kurtovića! – kaže zajedljivo Mido smiješeći se od uha do uha i rugajući se nama dvojici. – Badava smo u ratu spaljivali knjige… – dodam odmah shvativši na što cilja. Drugu mi ništa nije jasno, pa Mido, vidjevši to, jedva dočeka da stvar elaborira.

Vedar i odmoran vratio se Mido s godišnjega odmora. Dijela lanjskog odmora, starog odmora, jer za novi, ovogodišnji još ne daju rješenja. – Ovdje ništa ne rješavaju, pa zašto bi ovogodišnje godišnje odmore!? – zeza se. – A i da ti ga daju kud bi. I ja sam stari odmor proveo kod kuće – govori […]

Dva je teška poraza u zadnjih tjedan dana doživio velikosrpski projekt. Još jednom i opet. I po tko zna koji put. Taj je koncept izgubio tzv. ”inat crkvu” za koju je Dodik obećavao da je neće skloniti iz dvorišta Nane Fate, a onda je i drugi eksponent Velike Srbije u BiH, Ratko Mladić, ovjerio kartu […]

Konačno se predsjednik novoosnovane, još jedne u nizu u BiH, akademije znanosti i umjetnosti, tzv. Internacionalne akademije nauka i umjetnosti BiH, ipak sjetio da je sudjelovao u proizvođenju jedne doktorice medicine, one što se ne da zvati gospođom. Voli ona više da bude ono što je tako teškom mukom stekla nego gospođa.

Može li netko zamisliti Dodika kako čita knjigu? Bilo koju knjigu? A sad zamislite kako čita tamo nekog, literarno ipak zahtjevnog, Petera Handkea?

Razmišljati na temu, kako je postavljena u naslovu – Biti (politički) Hrvat – vjerujem nije načelno nimalo drukčije nego da je postavljena kao biti politički Bošnjak, Srbin, katolik, pravoslavac, musliman, ljevičar, desničar ili bilo što drugo.