autograf.hr

Neukost je pošast suvremenog društva znanja. Prvi korak prema znanju je neznanje. To što ne znamo, ako nas zanima i želimo, dade se naučiti. Ako ne, slušamo one koji znaju. Učimo. Ipak, biva da se neukost okomi na učenost, da nasrne svom goropadnošću vlastite tuposti i gluposti načinom od kojega se učenost može braniti samo […]

Da se onomad, godinu, dvije nakon zadnjeg bratoubilačkog rata tražilo javno mišljenje, da se ispipavalo kao pokušaj anticipacije viđenja jugoslavenske krize trideset godina poslije, onako neprecizno kako se to često čini kada se raju pita o svemu i svačemu, držim da bi odgovori bili više pozitivni nego negativni. Da se, dakle, od naših naroda i […]

Srbin u Hrvatskoj – manjinac ili građanin? Rukovodeći čelnici DP-a i Mosta ovih dana definiraju Srbina u Hrvatskoj, kroje ga prema vlastitim željama. Ograničili bi ga statusom manjine, odnosno samovoljnim, proizvoljnim i dehumanizirajućim tumačenjem o tome šta znači biti manjina, šta bi trebala značiti manjina i šta manjina nikako ne bi trebala značiti, drugim riječima, […]

Da je naša politička stabilnost sukno, nakon uzimanja mjera, nema tog krojača koji bi uspješno, tako da pristaje, izvezao hrvatski politički kaput. Nema veze, naši političari ionako su poput braće i sestara što dijele kaput između sebe jednom kada ga stariji prerastu. Prekroji se samo veličina i dubina džepa. Ako je u džepu sve na […]

Nesretna podudarnost: dok se međunarodna politika hrva s problemom kako pomoći vojno iscrpljenoj Ukrajini novim isporukama oružja, istodobno 5. ožujka obilježen je drugi Međunarodni dan jačanja svijesti o razoružanju i zabrani širenja oružja. Realno, Europa se muči oko pitanja naoružavanja – ne zato što su joj potrebu nametnuli međunarodno organizirani trgovci oružjem, nego zato što […]

Reći da se povijest ponavlja fatalističko je odmahivanje rukom na, nažalost, iznimno promišljenu, što je čini neusporedivo krupnijom, ljudsku glupost koja nikad nije anonimna nego uvijek ima svoje ime i prezime. Najkrupnija, najmonstruoznija od svih ljudskih gluposti je rat. Danas, ta bezumna, tragična i sumanuta glupost, potencijalno svjetskih razmjera, ima sve više i više zagovaratelja […]

Valjda smo naivno gajili nadu da će ministar pravosuđa Ivan Malenica obzirom na svoju zanatsku dužnost, još više istaknutu položajem ministra pravosuđa, imati barem donekle sluha za pravdu, i shvatiti da je u slučaju imenovanja kninskog javnog bilježnika, blago rečeno, pogriješio.

Već je samo ishodište naopako. Rasprava se svela na to koja strana ima više moralnog prava, čija je pozicija vrijednosno ispravna ili ispravnija, čiji su postupci pravedni ili pravedniji, tko brani ljudskost, tko je više na strani humanosti, tko ima više prava na onaj komad zemlje koji danas čini Državu Izrael ili tko ima jedino […]

Sve kreće od slobode i slobodom se završava. Nije jednostavno s njom izaći nakraj. Gledajući oko sebe, promatrajući u šta se ovaj naš, zajednički svijet pretvorio, koliko je opak i ružan postao, dođe čovjeku da slobodi uskrati slobodu. Govori se kako sloboda može i hoće spasiti i svijet i čovjeka, o tome da ga istodobno […]

Sjećanje. Rat. Zajedno bivaju poput živog pijeska. Život u ratu i sjećanje dva su suparnika. Na ovoj strani je hladnokrvna realnost, neprikosnovena, dok se na drugoj, suprotstavljena, nalazi stvarnost provučena kroz sjećanja protagonista; stvarnost naša, stvarnost drugih, onakva kakva je bila, kakva je mogla biti, kakva nikad više neće biti, ili, naprosto izmišljena stvarnost.

Čudo neviđeno! Dobro, ajde, pretjerujemo, ali svakako nesvakidašnja i neočekivana odluka Upravnog suda u Splitu, odluka vrijedna pažnje. Pohvalno je navesti i ime sutkinje koja je donijela presudu i rješenje – Sandra Ćoraš Gega – naklon i veliko Vam hvala na nepristranosti i neovisnosti spram Ministarstva pravosuđa i resornog ministra Ivana Malenice.

Danas je isto tužno iako su tužni dani prošli. I ispred nas su tužni dani. Dalo bi se ovih dana napisati Sveto pismo o Tuzi i ružnome svijetu u kojem živimo. Premda, obzirom na rđavost svijeta, svaki dan je dan žalosti i tuge, samo što je ta tuga i ta žalost nečija druga, tuđa, daleka.

Ovo je sad već treća kolumna u nizu o tome kako se ministar pravosuđa Ivan Malenica svadio s pravdom i prevario zakon. Jedino se još pravu nije zamjerio. Elem, kada država zloupotrebljava svoju moć kako bi vlastite, ničim povlaštene, obične, uzorne građane, umjesto da ih štiti, omogućuje i bori se za njihova prava, time i […]

Andrej Plenković sigurno ne čita ovu kolumnu. Bilo bi lijepo da je pročita, ovu i prethodnu, postupi prema savjesti, okrene broj ministra Ivana Malenice i objasni mu kako HDZ nije što je nekad bio. Da Ivanu kaže kako se HDZ mijenja, da se donekle već promijenio, nastavlja se mijenjati i da je HDZ na putu […]

Junak ove priče je ministar pravosuđa, Ivan Malenica – moćnik. Svi ostali su neusporedivo manje bitni, nemoćni. A nemoć… ne znam je li najnepoželjnija, ali je neminovno iskustvo koje će svakoga od nas kad-tad u životu zadesiti. Dočeka nas prije ili kasnije. I jasno je da nije baš omiljena. Nemoć unaprijed nitko ne voli, nitko […]

Jasenovac. Ustaški logor, nijemo, kameno mjesto. Nijemo poslagani šliperi vode do cvijeta. Nijemi kameni cvijet. Nijemi dolazak, nijemi korak, nijemi put, nijema kolona, nijemi zrak, nijemo nebo, nijeme krošnje, nijema rijeka Sava, nijema obala, nijema jesen, nijema zemlja, nijema trava iz zemlje raste, nijema kiša, nijema pruga, nijemi vlak, nijema savjest. I nijemi odlazak. Zanijemjelo […]

Intelektualac. Možda pomogne tamo gdje nedostaje jasnoće, da nejasno učini shvatljivijim, neovisno slagali se mi ili ne. Školovan je za to. U vještine intelektualca nemoguće je ne svrstati i svijest o čovjeku kao društvenom biću.

Došli su po Mir. Ljudi su u čudu i nevjerici gledali oko sebe, jedni druge pitali kao da se njih ne tiče – pa tko, tko je došao po Mir? Tko je toliko drzak i bezobziran? Tko bi se uopće usudio doći i odvesti Mir? Kome Mir može biti nepoželjan? Tko je taj Nečovjek?

Evropa. Još nije, traži se. Nedostaje joj povjerenja same u sebe, ali i povjerenja zapadnog i ne-zapadnog svijeta u nju. Razumljivo, obzirom na ratobornu prošlost njenih naroda jednih prema drugima, a još ratoborniju prema ostatku svijeta. Međusobno smo se zvjerski klali, kao sumanuti ubijali vjekovima i vjekovima. Iscrpilo nas je to. I ubijanje umori čovjeka. […]

Mir. Sahranjen je, pokopan sad već tako davnih dana da mu više ne znamo ni počivališta. Kada bismo podizali nadgrobnu ploču svaki put kada je mir ubijen možda bi na Zemlji nestalo prostora za ljude. Ipak, povremeno mir uskrsne, ali opet, nekako se čini da je više puta ubijan nego što je dizan iz mrtvih.

Svjetski poredak. Imao bi biti nekakvo okrupnjavanje mnoštva radi većeg dobra. Inače je to idejni smisao države. Smisao svjetskog poretka je identičan. S jedinom razlikom u opsegu. Naime, samo ime, svjetski, otkriva njegovu ambiciju – da obuhvati cijelu kuglu zemaljsku.

Vojne alijanse rukovode se vojnom logikom. Dana 24. veljače 2022. Ruska Federacija napala je Ukrajinu. Čovjeka srce zaboli gledajući kako rat razara i uništava mjesta, gradove, ljude.

Sami na putu, za volanom, obraćamo pažnju na saobraćaj i znakove pored puta. Stop. Crveno svjetlo na semaforu zaustavlja vanjski svijet. Pokreće se unutarnji.

Smrt. Na šta nas podsjeća ta suputnica i vječni drug života? U proteklih nekoliko sedmica smrt je bila redovan gost. Posjetila mi je obitelj s očeve strane. Smrt i baka zajedno su odšetale. I kod drugih, meni bliskih ljudi s kojima sam odrastao, ljudi koje poznajem čitav život, bila je u gostima. Izgleda da joj […]

U popisu stanovništva postavljeno je pitanje i, podrazumijeva se, traži odgovor, doduše proizvoljan, što je pohvalno; dakle, pitanje o nacionalnom pripadanju. Nisam siguran, zaboravio sam kojim i kakvim je rasporedom riječi ono formulirano, ali suštinski, želi nas se pitati kako se nacionalno osjećamo, čiji smo, gdje nam sebstvo naginje, za koga smo; prešutno, kome smo […]

Kakva je procesualnost nacionalnog identiteta u zahtjevu i uzurpaciji čovjekova političkog bivanja, njegova svijeta i ljudskog bića kao takvog? Tko ima pravo na tu vrstu identiteta i postoje li suverena politička zajedništva koja to pravo nemaju? I zašto ga nemaju? Odlučuje li se to silom, i ako da, je li poželjno tako odlučivati ili u […]

”Oko ‘Oluje’ svake godine isto”, kaže povjesničar. Ove godine pažljivo sam pratila događaje oko obilježavanja obljetnice vojno-redarstvene operacije ”Oluja”. Sadržaj, poruke i tonove, emocionalnu pratnju, neverbalne poruke, nastojala sam uhvatiti atmosferu preko ekrana gledajući i slušajući sudionike. Kao i u psihoterapiji, pokušavala sam prepoznati što se prešućuje, zaobilazi ili se ipak koliko-toliko naznači da stvarnost […]

Nema sumnje da je Srebrenica paradigmatičan primjer čovjekova odbacivanja ljudskosti i svjesnog zanemarivanja svega onoga od čega je inače ljudskost satkana: otpora zločinačkom autoritetu, suosjećanja, oprosta, nade, poniznosti, žrtvovanja, savjesti, kajanja… Čovjek se u Srebrenici odrekao sebe. Povratak je dug i još traje. Skoro trideset godina nakon rata ne uspijevamo vratiti svjesno zanemarenu i odbačenu […]

Onako kako je čovjek nedovršeno, ali istovremeno i dovršeno biće, valjda je tako i identitet, istodobno stabilna i fluidna ljudska praksa, vazda u postajanju i nastajanju. Odlukom, dakle voljnim izborom, formira se i transformira sukladno potrebama, direktivama, mitomanskim imperativima, nacionalnim željama i hirovima, nekada i nagonima, perspektivama i viđenjima drugoga, odviše premalo znanstvenim spoznajama, a […]

Iz inauguracijskog govora američkog predsjednika J. F. Kennedyja možda je najviše ostala zapamćena ona njegova rečenica – ”Ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas, već se upitajte što vi možete učiniti za svoju zemlju”.

Predgovor knjizi ”Društvene filozofije vijeka krize” Pitirim A. Sorokin započinje riječima: ”Čak i u normalnim vremenima postoji uvijek bar mali broj mislilaca koji se pitaju o sudbini čovjeka, o onom Odakle i Kuda, Zašto i Kako jednog društva – odnosno određene kulture. U vremenima ozbiljnih kriza poprimaju ti problemi, kako u teoriji tako i u […]

Ako želite postati gradonačelnikom Zagreba, grada šarolikog kulturnog spektra, ne mora vam se sviđati Balaševićeva muzika, ali biste u sadašnjem povijesnom trenutku jednostavno morali biti svjesni društvenog fenomena znanog kao Đorđe Balašević, njegova političkog, antiratnog, solidarnog i svakog drugog ljudskog rezona koji se tiče bratoubilačkog rata iz devedesetih.

Povjerenje i vjera u društvo pa shodno tome i u čovjeka, po prirodi stvari podrazumijeva određenu blizinu ostalih i mene, svojevrsnu bliskost mi i ja.

Zahtjevna su ovo vremena, teško prohodna i pomalo okrutna. U neku ruku čine se teža i od onih ratnih.

Ovo nije apologija Diegovih posrnuća. Još manje njihova osuda. Ona su samo zahvaljujući njegovoj spretnosti s najdražom nam igračkom, loptom, dobila publicitet.

November 16, 2020, the 25th anniversary of the peaceful reintegration, the Basic Agreement on the Region of Eastern Slavonia, Baranja and Western Sirmium, the so called Erdut Agreement which marked the end of war in Croatia, passed – almost unnoticed. Had it been up to the representatives of the Croatian government and state institutions, it […]

U hrvatskome društvu na djelu su dva koegzistirajuća procesa koja teku paralelno jedan s drugim suoblikujući naše živote u zajednici, naše zajedništvo, našu stvarnost, naše impresije vlastitog društva, naše doživljaje sebstva, naš pogled na drugoga, naš položaj u društvu, našu ulogu, našu nadu, našu težnju, naše bolje sutra, a onda i naše gore sutra, naša […]

Josipa Rimac. Nekadašnja dugogodišnja gradonačelnica Knina, prije toga čelnica Hrvatskog Crvenog križa (HCK-a) u Kninu, a nakon toga, samo joj je nebo bila granica… Pokazalo se da je ta granica onaj komadić neba što se vidi isključivo iz Remetinca. Zasluženo.

Ovo pišem, prije svega, zbog onih u Hrvatskoj koji ne vide nikakvog razloga za pomirenje, a onda i zbog onih u Srbiji koji valjda misle kako je bratoubilački rat u Hrvatskoj bio jednočinka, počeo i završio Olujom.

Hrvatska ”Olujom” slavi pobjedu u ratu. Međutim, može li i treba li zajednica, sve u svrhu zajedništva, ratnu pobjedu, rat kao takav, istovremeno gledati i kao poraz ljudskosti? Jer nakon rata trebao bi doći mir, stanje u kojem društvo treba inzistirati na zajedništvu što je uvjet prosperiteta cjelokupne zajednice.

Kada je bratoubilački rat na jugoslavenskom prostoru – jedni ga još zovu građanskim, drugi domovinskim, a taj rat bio je sve to zajedno – zadao suverene nacionalne granice, gospodari rata najednom su postali i puno više od toga.

Zaputio sam se, sav razdragan, latentno i psihoaktivno nadahnjen željom da čujem i doživim, po prvi puta u životu, filozofirajući jezik znamenitog profesora Branka Despota. Predviđeno filozofiranje kršteno je imenom Teologija kao ancilla filozofije, a prostor koji je imao biti prožet eterom filozofijskog, obavijen sferom nadlunarnog: Fakultet filozofije i religijskih znanosti. Sasvim primjereno.

Nedavno sam sudjelovao u jednom neformalnom druženju gdje se govorilo o hrvatskom zdravstvenom sustavu. Raspravi su prethodila izlaganja. Neslužbeni zaključak bio je kako su dijelovi zdravstvenog sustava odijeljeni jedni od drugih kao da nisu dio iste cjeline. Postoji koordiniranost između manjih jedinica unutar sustava, ali je u svakom pogledu manjkava.

Može li se iznaći nekakva mjera hrvatskog beznađa? Ako i ne može, siguran sam da bi se ono nekako ipak dalo premjeriti. Jedan od alata na raspolaganju od velike je pomoći – to su ona dvadeset godina zakašnjela javna priznanja što se tu i tamo čuju od rukovodećih državnih hadezeovih kadrova s početka devedesetih.

Nije moguće izbrisati kriminalnu,tamnu prošlost HDZ-a, ali minuli europski izborni ciklus u mnogočemu je kadar odrediti budući smjer stranke koji bi bio prihvatljiv europskom, a još nužnije i potrebnije hrvatskom društvu.

Da je kojim slučajem premijer Plenković, a ne potpredsjednik Sabora Milijan Brkić, artikulirao prijedlog o potrebi dijaloga i suglasja između HDZ-a i SDP-a o problemima egzodusa građana Republike Hrvatske, možda bi javnost i ona druga strana kojoj je prijedlog upućen uspjela prepoznati nekakvu dobru namjeru za koliko-toliko iskrenim dijalogom.

Zaborav. Širi se poput bršljana. Ali i bršljan mora prianjati uz nešto. O antifašizmu je ovdje riječ. Prekriven je. Uguši ga bršljan fašizma. Zatire mu trag. Ta hoćemo li vlastitu djecu učiti kako su i partizani i ustaše stali u obranu istih ideala?

Teško da će Plenkoviću pomoći i najpersonaliziranija kampanja ikad vođena, budući da je proces ugradnje sebe u hadezeovske građevine uvjetovan samorazumljivim autoritetom među članstvom koji on ne posjeduje. Tu se postavlja pitanje: jasno da se personalizirana kampanja odnosi na period do izbora, međutim, da li ta kampanja namjerava tu personaliziranost prenijeti i na postizborne unutarstranačke […]

Možda HDZ kao stranku najživopisnije oslikava autoritet koji je u određenom razdoblju unutarstranački dominantan, a od vlastitog članstva zahtijeva bespogovorno sljedbeništvo. Može ga se promatrati kao fenomen koji zavređuje određenu sociološku analizu, ali prije svega valja ga shvaćati kao sredstvo pokore.

Očekivanje nedočekivog iliti, drugim riječima, kada kolektiv iscrpi sva legitimna sredstva i zakonom predviđene metode kako bi određenu društvenu anomaliju transformirao u zajednici prihvatljiv vrijednosni sadržaj, preostaje mu, ukoliko je ustrajan i nema namjeru odustati, čini se, isključivo gerilska metoda borbe.

Kroji se i omeđuje politički ili, preciznije rečeno, izborni legitimitet pojedinačnim interpretacijama kao da je Ustav Republike Hrvatske. Nije na odmet prihvatiti navedeno nijansiranje jer je, s jedne strane, politički legitimitet neotuđiv. Inherentan je svakom članu društva kao pravo koje pojedincu jamči mogućnost sudjelovanja u političkom uređenju zajednice.

Mostovci kažu da inzistiranje na kolektivnom, nacionalnom jedinstvu posjeduje objektivne temelje u njihovoj izbornoj platformi, odnosno programu ponuđenom biračkom tijelu. Konsenzus na kojem ustrajavaju odnosi se na dvotrećinsku većinu, budući da je realizacija njihova političkog programa uvjetovana navedenim minimumom mandata.

Njemački suvremeni filozof (Arnold Gehlen), čije su misli dosegnule zrelost sredinom 20. stoljeća, napisao je jednom prilikom kako su iščezli svi stabilizirajući sadržaji oko kojih bi se mogle fiksirati mase. Pritom je mislio na institucionalnu strukturu kao bazu svake društvene izgradnje i nadogradnje.

Pod pretpostavkom kako je Joža u smiraj svoga životnog vijeka odlučio, barem donekle, utišati glasove vlastite savjesti te iznijeti na očigled mnoštva jednu objavu čiji sadržaj zasigurno upućuje na klasifikaciju državna tajna, možemo zaključiti da je godinama najavljivana lustracija počela. Nije Marko isključivo crn, Marko je i crven, veli Joža.

Jednom kada reformski procesi započnu nadilaziti opseg koji je zadan nacrtom i idejama ishodišne baze, oni prestaju biti reformski i postaju revolucionarni. Ekonomski modeli koje nudi današnji SDP negiraju supstancu od koje su lijeve ideje i ideali sačinjeni. Iluzorno je kada sebe nazivaju ljevicom.

Snaga javne riječi posjeduje izrazito sugestivan učinak. Ukoliko pokušamo, i više nego skromno i sažeto, analizirati hrvatski suvremeni, javno-politički narativ, možda je najsvrsishodnije ako za ishodišnu točku postavimo temeljnu političku podjelu na lijeve i desne. Ovdje najprije mislim na dvije najveće političke opcije –  SDP i HDZ. Ona fiktivna opcija centra zapravo služi kao manipulativno […]