autograf.hr

Sjećam se kako smo za vrijeme studentskih dana, u prvim poslijeratnim susretima između katoličkih i pravoslavnih bogoslova, pohodili Foču, ondašnje Srbinje. Za jednoga od tih susreta, nakon što je rakija manastirka odradila svoje, razgovarali smo o prednostima i manama samostanskog života.

”Bespomoćni bijes rado traži svoj gromobran”, napisao je jednom prigodom Václav Havel. Kada bih trebao tragati za slikom koja prilično jasno predočuje moć nagomilanih individualnih i kolektivnih frustracija, utekao bih se toj Havelovoj slici bijesa koji poput munje traži svoj smiraj ili, slikovito kazano, gromobran na kojemu će se iskaliti i poništiti njegova razorna silina. […]

Na prvi dan Nove godine smo pokrenuli još jedan projekt – portal ekumena.org posvećen, kako naziv govori, ekumenskim pitanjima. Odlučili smo ovaj portal ponuditi široj javnosti, ne samo crkvenoj, na Svjetski dan mira (koji se počeo obilježavati 1968.), prvog dana 2022. godine.

Sjećam se toga Božića kao da je bilo jučer, ali ne pitajte me za godinu; mogla je to biti bilo koja od onih poslijeratnih – devedesetšesta, sedma, osma ili deveta, sada je već sasvim nebitno. Sjedio sam na zaravanku ispred samostanske crkve sv. Franje, a do mojih nogu, tik do ceste, sterala se gusta i […]

Moglo bi izgledati kao da sam u prethodnim tekstovima potajice navijao za sram. I kao da sam pretjerano isticao njegove moguće pozitivne – pa čak i ”kontrakulturne” – učinke, namjesto onih nesumnjivo negativnih i bolnih; blaženosti srama, prigovorit će netko, nedovoljno sam suprotstavio njegovo prokletstvo, pa bi moglo izgledati kao da u posramljenosti neskriveno uživam, […]

Sram je duboko otuđujuća emocija. Prema mišljenju Dietricha Bonhoeffera, sram je ”čovjekovo sjećanje na njegovu razdvojenost od izvora koje ne treba zatomljivati. On predstavlja bol zbog te razdvojenosti i nemoćnu čežnju da se ona poništi. Čovjek se srami jer je izgubio nešto što spada na njegovu izvornu narav, na njegovu cjelovitost.”

Suvremeni stil života nabacuje čovjeku veoma različite životne scenarije, ali sram i posramljenost svakako nisu među poželjnijima. Naime, rijetko što je među nama današnjima dospjelo na tako zao glas kao što je to sposobnost i osjećaj za sram.

Često sam promatrao baku dok je krojila i šivala, prekrajala i rašivala, pa sve opet tako iznova i ukrug. Bakina je crna singerica izvan svojeg uredovnog vremena spavala okrenuta naglavce u lijepoj furniranoj komodi, koja je blokirala vrata između spavaće sobe i dnevnog boravka. Iako su postrance dijelile zajednički zid i vrata, nije se zbog […]

U vremenu u kojemu svačija istina stječe pravo jednake važnosti, teror istine ne proizlazi iz njezine oskudice, već upravo iz njezina suviška. Suvišak istine, međutim, jednako je poguban za međuljudske odnose kao i njezino pomanjkanje. Osim što se prostor istine danas suzio na područje našeg dnevnog boravka, težnja da se istina pod svaku cijenu izrekne […]

Moram vam nešto priznati. Ja kadgod nešto zaserem, odnosno – da se izrazim manje živopisnim, ali stoga ne i pogodnijim izrazom katoličke moralke – kadgod imam osjećaj da sam u nečemu ”zgriješio”, odmah se laćam Novoga zavjeta.

Probudite me u pola noći i reći ću vam uvijek jednu te istu stvar: Hrvatska je u religijskom smislu beznadno i do bola frustrirano društvo. Ne izdajem se ja za posebno umješnog ili dobrog religiologa – magisterij katoličke teologije i filozofije u tom smislu ne smatram svojom osobitom prednošću, već štoviše i ozbiljnim hendikepom – […]

Postoje ljudi koji od svojega života načine prizor, čak cijelu priredbu. Ima među njima i takvih u čijem ti je društvu neugodno biti, jer se njihovu postignuću zbog vlastitog neznanja ili taštine uvijek nedovoljno diviš, ili te, pak, njihovo postignuće oslovljava u onome za što smatraš da bi i sâm mogao postati – kada bi […]

Najviše sam kao dijete volio kada bi me djed poveo za ruku u grad kod čika Dušana na egipatski rolat i sladoled. Najprije bismo se kratko zadržali u pionirskom parku Boška Buhe, ne bih li se malo klackao i ljuljao s ostalom djecom, ali bi meni to uvijek brzo dosađivalo, jer sam već unaprijed znao […]

Nekoliko mjeseci prije svoga ”trijumfalnog” ulaska u Jeruzalem, ako je vjerovati evanđelistu Luki, Isus kazuje svojim učenicima prispodobu o smokvi i Božjem strpljenju (Lk 13, 6-9). Neki čovjek, naime, tri godine ne nađe ploda na smokvi u svojemu vinogradu te ju htjede posjeći, jer čemu drvo, ako već ploda ne daje. Samo iscrpljuje zemlju.

Sredinom mjeseca, od 12. do 16. listopada, održavao se u Zagrebu deseti, jubilarni festival ”Ja BiH… Pet dana Sarajeva u Zagrebu”, kojega organizira Udruženje za promociju kulture i umjetnosti ”Ja bih”, u suradnji s Hrvatskim kulturnim društvom Napredak, Napretkovim kulturnim centrom, Bošnjačkom nacionalnom zajednicom Grada Zagreba, te Gradom Sarajevom i Gradom Zagrebom. Svake godine – […]

Protagonist je kičma svake fabule, ali sporednost je najčešće ono što nosi i podržava struju života. Paradoks je da nam u nekoj priči zajedno s onim sporednim promakne i ono najbitnije, i to upravo zbog naše načelne usredotočenosti na bitno.

Imao sam otprilike šest ili sedam kad sam bio prvi put zaključan. Zaključavanja su se nastavila i tijekom mojeg cjelokupnog osnovnoškolskog obrazovanja, tako da bih makar jednom tjedno ostajao zaključan iza vrata smočnice, u toaletu, a kasnije bih se i sam skrivao u našem ormaru u predsoblju, spavaćoj ili dječjoj sobi…

”Šta je, mulac, opet si nas mislija zajebat? E, nećeš, tako mi svetoga Ivana Trogiranina!” Podižem pogled uvis, rukom zaklanjajući lice od prkosnog listopadskog sunca, kadli tamo, u visini naše balkonske mreže za komarce, na leđima Zvijeri levitira Djevica Marija, tegleći za sobom u verigama svezanog svetog Josipa, koji je odjeven u nekakvo kožno, sadomazohističko […]

Volio sam jutrima promatrati baku dok se uređuje u kupatilu. Obično bi širom rastvorila veliki dvokrilni prozor iznad kade ”da uniđe svježi zrak”, a potom bi u ružičasti plastični lavor nalila hladne vode i napravila pjenu od sapuna, koji je čuvala samo za sebe i od kojega bi cijela kuća u mah zamirisala na šerbet […]

Svake jeseni, otprilike u ovo doba, zalijeću se u prozor naše spavaće sobe šumski golubovi. Golemi su, sivo-ružičasti i s velikim, bijelim pjegama na krilima i za ušima – imaju li ih uopće, i gdje su golubovima skrivene uši?

Ne postoji u dugoj i neprekinutoj naraciji kršćanske samodopadnosti i forsirane pravednosti lik koji je primio više (ne)zasluženih udaraca od Jude Iškariotskog. Naime, u dvotisućgodišnjoj povijesti kršćanstva gotovo da i ne postoji osoba koja tom paradigmatskom denuncijantu nije makar u prolazu odvalila neku retoričku šljagu ili teološki vritnjak, ne bi li tako i sama bila […]

Da je riječ o uređenom društvu (ili društvima), čovjek bi već mogao misliti kako su stvari – makar na razini faktičnosti – već odavno razriješene, lekcije naučene i poruke usvojene. Ali nije tako. Posvađana sjećanja i dalje upravljaju našim životima, ali i našom budućnošću. 

(…) Onaj koji stvara, mora biti i onaj koji će spasiti, onaj koji će sve otkupiti ono što je stvorio. Učiniti nije dovoljno, učinjeno valja spasiti. Na kraju Hamleta, izlazi Fortinbras. Ali, on je dječak, golobradi dječak koji nosi naramak olovnih vojnika. (…)

Fadila Labrnju ni vlastita mater nije mogla pogledati, a da ne zaplače. Pričalo se da joj je još kao dojenče ispao iz naručja na pločnik takvom silinom, da su mu se od udara pošemerile sve kosti čeljusti i glave, pa je koševski konzilij sedam dana muku mučio da od onoga što je ostalo sastavi makar […]

”Mudrac šuti u ovo vrijeme, jer vremena su tako zla.” (Amos 5, 13) ”Čak i klase u najnepovoljnijem položaju u Povijesti traže legendarnu sudbinu, žele lijepe riječi, malo poezije.” (Manuel Vilas) Sve je prepuno velikih i zvonkih riječi, a tako je malo odmaka od stvarnosti. Malo je, premalo vremena provedenog u tišini i osluškivanju. U […]

Čika Zijo, djedov drug po rakiji, bio je toliko blage i nagodne naravi, da ga je djed zbog nje prozvao nenametli-efendija. Ne znam kako mu je bilo pravo prezime, ali Zijo je oduvijek za mene bio i ostao – čika Zijo Nenametlija.

Dođe i ono besplodno i lijeno doba godine, u kojemu zrikavci i čelopek kolo vode, u kojemu nemilice i na sve strane curi freon, a po kamenjarima se ukazuju gospe. U to ljetno vrijeme ja ne podnosim nikoga, a najmanje sebe i vlastite misli. Jer od tuđih misli čovjek se još i može skriti, ali […]

U trenutku dok ovo pišem, već dogorijeva i peta katolička crkva u Kanadi. Iako su kanadski mediji prilično suzdržani, pa unatoč raširenim nagađanjima još nitko slučajeve paljevina izravno ne povezuje sa skandalom neoznačenih dječjih grobova koji već mjesecima traumatizira kanadsko društvo i svjetsku javnost, ipak je posve izvjesno kako je ovdje riječ o činu odmazde […]

Teta Umija je živjela na vrhu našeg haustora u Lenjinovoj, u stančiću koji je bio poput ovećeg golubarnika, ali je imao najveću terasu u komšiluku s koje su se, za lijepoga vremena bez magle, mogli vidjeti i Osnovna škola ”Boriša Kovačević” i Park pionira ”Boško Buha”, gdje bi me djed znao povesti na igranje s […]

Čovjek na biciklu drukčija je vizija hominizacije. Često se o biciklu danas govori kao o alternativi konvencionalnom prometu, napose u našim velikim i prometno zagušenim urbanim središtima, ali to je – iako ne posve promašeno i neopravdano – naprosto krivo.

Otkako je ono Đorđe Lukić – Cigo u aprilu četrdeset i pete uzviknuo: ”Ovdje Radio Sarajevo! Smrt fašizmu – sloboda narodu!”, na četvrtom katu Lenjinove 109, iza ulaznih vrata na čijem je lijevom štoku u visini glave odrasloga čovjeka kurzivnim krasopisom bilo ispisano ”Ovdje živi Latić Hasan”, slušalo se samo Radio Sarajevo.

”Hajdemo tragom pjesnika”, zaneseno nas poziva Annemarie Schimmel u uvodnom poglavlju svojega začudnoga predavanja pod naslovom ”Geografija pjesnika” (Sarajevo: Bemust, 2004.), jednoga od njezinih poznijih predavanja, što ga je 2000. godine održala u Londonu na glasovitoj tribini fondacije Al-Furqan za očuvanje islamskog nasljeđa.

Teta Nejra, Mirzina mater, bila je raspuštenica. Ja nisam znao što to znači, ali tako su je zvale teta Džemila i teta Umija, koje su ponekad dolazile kod babe na kafu.

Je li historija luda i nesretna mjerom ludila i nesreće onih koji je stvaraju, ili ona ima neko posve svoje, od ludila i nesreće ljudi odvojeno i zasebno biće? Robujemo li njezinu ludom i nesretnom usudu, ili nam je sloboda od njezina ludila i nesreće darovana zajedno s patnjama kojima smo radi nje morali biti […]

U našem ti haustoru nije bilo Židova, a potvrdila mi je to i teta Beba, koja je živjela u stanu ispod našega. Njezin muž Milan (za kojega se ne sjećam jesam li ga za života ikada vidio, ili postoji samo u ovoj priči) skočio je u ratu s prozora njihovog kupatila, jer nikako nije mogao […]

Neki dan, nasred jarunske tržnice, zatjeralo me u materinu. Ili sam ja to tako doživio i protumačio. Naime, u neobveznom i opuštenom razgovoru s prodavačicom kod koje redovito kupujem grincajg, krumpir, salatu i ostale povrtnice, nesvjesno sam proturio i neki kolokvijalizam istočne provenijencije, koji me je smjesta razotkrio kao ”drugoga” i ”drukčijega”, odnosno kao ”dojdeka”, […]

Djed je u podrumu Lenjinove pod ključem držao češku Jawu 350, koju je od milja zvao ”Cindap”.

Među stvarima koje nas kao ljude posebno uznemiravaju svakako je povezivanje ideja zla i normalnosti. Naime, dok razmišljamo o zlu i zločinjenju – napose kod promišljanja najokrutnijih ljudskih zala nad drugima, poput mučenja, masovnih ubojstava ili genocida – posljednja nam je pomisao da bi tako okrutna djela bili u stanju počiniti posve ”normalni” i takoreći […]

Vrijeme nikoga ne čeka, a sve ostalo je laž i varka. Ali nije to moja misao, već sajdžije Keme, a njega se sjetim uvijek kada razmišljam o vremenu, ili kada pomislim da u životu zacijelo mora postojati nešto daleko veće i daleko važnije i od samoga – ”vremena”.

U okolnostima velikih tragedija zaredaju i velike riječi. Ovih dana slušamo mnogo o zajedništvu, poštenju, ljubavi… sve su to odreda velike i značajne riječi, ali sa sve tanjim i mršavijim uporištem u životima onih koji ih izgovaraju ili, pak, u životima onih kojima su upućene.

Ne sjećam se ničega iz ranije mladosti. Ili gotovo ničega. Ponekad mi, doduše, odnekud navru okusi i mirisi, a s njima i blijede slike, ulomci sjećanja.

Dvaput sam intenzivno promišljao utopiju. Prvi puta još za gimnazijskih dana, dok sam na satovima talijanskog jezika potajice čitao Prattova ”Corta Maltesea” (taj neizlječivi sanjar, naime, neprestano se vraćao tekstu Moreove ”Utopije”, koju nikada nije uspijevao iščitati dokraja), a drugi puta nedavno, dok sam zbog korone ležao izoliran od vlastite obitelji u kćerkinoj sobi.

Tko sam ja i koja je moja priča? Rođen sam, kako neki smatraju, u državi lošeg jogurta i neslobode, koje više nema i čijeg se imena više ne smiješ spominjati bez nelagode. Upravo ovih dana napunio sam 42. godinu života i – prema uvriježenim mjerilima uspješnosti – ja sam zapravo beznadežan slučaj. Niškoristi.

Nas nekolicina studenata teologije i filozofije sastajali smo se ranih osamdesetih na Katoličkom bogoslovnom fakultetu da bismo razgovarali o analogijama između kršćanstva i Marxovih Ranih radova, pa onda, nužno, i Moltmannove i Blochove misli. Moltmannove knjige Teologija nade (1964) i Raspeti Bog (1971) bile su nam glavna literatura na kolegiju Eshatologija (barem kod o. Alfreda […]

Teologija je, zapravo, sve dublje gurana u akademski zapećak još otkako se Katolička crkva, ustuknuvši pred naglim, globalizacijskim promjenama u svijetu, uplašila dalekosežnosti Drugoga vatikanskog koncila te se, sve do sadašnjega pape Franje, vraćala u siguran prostor restauracije staroga. Na Koncilu su učiteljstvo i teologija išle, iako ne bez trzavica, ruku pod ruku. Danas kao […]