autograf.hr

Osim vojno, Rusija se kao država sve više blamira i urušava i ekonomski i politički i diplomatski. Osim ozbiljne depopulacije, silno raste i nova emigracija, bijeg Rusa iz zemlje svih nesloboda, pa eto i od mobilizacije, pa čak i iz novousrećenih područja kao što je Krim.

Kakva država, takav joj Dan državnosti. Patetičan, šupalj, prazan. Čak uvredljiv! Iz godine u godinu sve jadniji i sve tužniji Dan državnosti, sve sličniji komemoraciji, ali ne više jednog važnog povijesnog datuma nego komemoraciji loše uspomene na jedan povijesno možebitno važan datum. Nimalo drukčiji nego povremeno, dakako reducirano i paušalno podsjećanje na Kulina bana ili […]

– Ne znam zašto se ljudi ovdje kod nas ljute i bune protiv beogradskih murala? – smije se Mido. – Što se nadigla tolika politička dževa? – Ni ja – prihvatih – nemam ništa protiv tih murala. Dapače!

Konstatacija je utvrđena činjenica, tvrdnja, dokaz, ustanovljenje nečeg. A što znači sintagma iz naslova ”nedovršene konstatacije”? E, to biste trebali pitati Milorada Dodika. On je najednom uz sva nesumnjiva znanja koja ima, uz pet objavljenih knjiga za koje valja pretpostaviti da ih je sam napisao, izmislio pojam ”nedovršene konstatacije”.

– Eto, vidjeli ste – kaže Mido – konačno će žrtve pada aviona na Kazanima dobiti spomenik… Na trenutak se zbunjeno pogledasmo, pa po Midinom smiješku na kraju usana, shvatismo na što misli. Tko će više, mislim se i sam, upratiti sve njihove gadosti.

Kad vam se čini da se u stvarnosti događaju neke već viđene situacije, a pouzdano znate da nije u pitanju déjà vu, onda vam nema druge nego posegnuti za nekim ranijim i najčešće tuđim znanjima i iskustvima, pa ih sravnjivati s onim što ste ih i sami doživjeli.

Ako ste na godišnjem odmoru i umjesto na test na covida izaberete ići na test mazohizma nema bolje knjige za čitanje od Ćosićevih Dvanaest portreta. Tim više što sam to, po onoj latinskoj audiatur et altera pars, a nakon čitanja Latinke Perović, Slobodana Inića i Mirka Kovača, ostao sebi dužan.

Baš kad je čovjek pomislio da se jedan ružni dio povijesti zauvijek preselio u književnost, dakle u daleku prošlost, nova događanja u Afganistanu iznova su aktualizirala Khaleda Hosseinija (Kabul, 1965.), autora u nas veoma čitanih romana ”Lovac na zmajeve” i ”Tisuću blistavih sunaca”, koji već godinama živi u SAD-u.

Mjesečnu sam dozu mazohizma odlučio potrošiti na središnji dnevnik Dodikove televizije nakon što je Valentin Inzko proglasio dopune Kaznenog zakona BiH u segmentu zabrane negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca. I nije mi žao. Čak sam se i ismijao. Cijelih prvih 25 minuta dnevnika bilo je posvećeno raznim komentarima tog čina, a ja sam se […]

Nikad nisam čuo nijednog od političara na našim prostorima da se i verbalno i praktično, djelom, založio za vladavinu prava. A da i ne govorim kako je gotovo nemoguće čuti ih da kažu: Snažno stajemo iza jasnog i konkretnog djelovanja i trećeg stupa vlasti, pa makar to djelovanje (konačno!) krenulo i od nas, iz naših […]

– I vi dobili Todu Kurtovića! – kaže zajedljivo Mido smiješeći se od uha do uha i rugajući se nama dvojici. – Badava smo u ratu spaljivali knjige… – dodam odmah shvativši na što cilja. Drugu mi ništa nije jasno, pa Mido, vidjevši to, jedva dočeka da stvar elaborira.

Vedar i odmoran vratio se Mido s godišnjega odmora. Dijela lanjskog odmora, starog odmora, jer za novi, ovogodišnji još ne daju rješenja. – Ovdje ništa ne rješavaju, pa zašto bi ovogodišnje godišnje odmore!? – zeza se. – A i da ti ga daju kud bi. I ja sam stari odmor proveo kod kuće – govori […]

Dva je teška poraza u zadnjih tjedan dana doživio velikosrpski projekt. Još jednom i opet. I po tko zna koji put. Taj je koncept izgubio tzv. ”inat crkvu” za koju je Dodik obećavao da je neće skloniti iz dvorišta Nane Fate, a onda je i drugi eksponent Velike Srbije u BiH, Ratko Mladić, ovjerio kartu […]

Konačno se predsjednik novoosnovane, još jedne u nizu u BiH, akademije znanosti i umjetnosti, tzv. Internacionalne akademije nauka i umjetnosti BiH, ipak sjetio da je sudjelovao u proizvođenju jedne doktorice medicine, one što se ne da zvati gospođom. Voli ona više da bude ono što je tako teškom mukom stekla nego gospođa.

Može li netko zamisliti Dodika kako čita knjigu? Bilo koju knjigu? A sad zamislite kako čita tamo nekog, literarno ipak zahtjevnog, Petera Handkea?

Razmišljati na temu, kako je postavljena u naslovu – Biti (politički) Hrvat – vjerujem nije načelno nimalo drukčije nego da je postavljena kao biti politički Bošnjak, Srbin, katolik, pravoslavac, musliman, ljevičar, desničar ili bilo što drugo.

Rubne životne situacije i snažne emocije idu skupa i to je nešto što se samo po sebi razumije, nešto što ide ruku pod ruku. Nije drukčije ni s patetikom.

Pitam svog druga gdje nam je to Mido, da se nije i on prestrašio korone. – Tu je. Sad će, samo što nije… – A, evo ga, a ja rekoh ti u Beogradu, na vakcinaciji – zezam Midu. – Šuti, sad sam im u kancelariji sve po spisku…

– Da već nisam preumoran od ovih naših gluposti, slučaj s izborom sarajevske dogradonačelnice bi me baš iznervirao – kaže moj drug, a ne može sakriti koliko ga nerviraju primitivne reakcije na kandidaturu političke analitičarke na mjesto dogradonačelnice.

Ovih je dana, svako malo to bude, u prvi plan isplivao (u nas politički diskvalifikacijski) pojam – manjina. Manjina? Legitimni je nekoć (zabrinuto?) znao reći da Hrvati postaju manjina.

– U Mostaru je definitivno umro SDP… – analitički je ozbiljan moj drug. – Od korone. Ušo im ”sazad”… – cereka se Mido. – Sve druge se napada, a njih nitko i ne spominje – prihvaćam šlagvort. – A najveće kurve. Ako je itko išta u Mostaru izdao, onda je to SDP. Izdao je sebe […]

Bila neka neuredna, zapuštena i posvemu neugledna i neprivlačna djevojka. O sebi je, dakako, mislila sve najbolje i silno je željela da je i svi drugi takvom vide.

Moj drug briše suze od smijeha dok prilazi stolu. Očekujemo novi vic, gledamo ga, premda se Mido i ja već smijemo nekim glupostima. – I tebi konačno ovo u politici smiješno? Više te ne sekiraju? – pita ga Mido zezajući se dok se mi, prepričavajući gluposti zadnjih dana, budući da se nismo vidjeli desetak dana, […]

Zbivanja u Americi posljednjih su dana, koliko sam vidio, proizvela nebrojene asocijacije, a mišljenja i stavovi vezani uz njih premrežila su svijet.

Dodikov prethodnik na mjestu člana Predsjedništva BiH kaže da je Milorad Dodik, nevjerojatnim i nečuvenim diplomatskim skandalom, poklonom ukradene ikone Sergeju Lavrovu, ”osramotio sebe i srpski narod”.

U vrijeme kad su, kao i u vrijeme rata, umrli postali samo brojka koja se od vijesti do vijesti povećava; u vrijeme kad za jednocifren broj umrlih kažemo ”samo” i ”dobro je”; u vrijeme kad nam brojevi mrtvih znače još jedino ”dobro je, još nije na nas došao red”; u vrijeme kad iz naše okolice […]

Obesmišljavanje same biti Zavnobiha iz godine u godinu, čak vjerojatno i nehotice, sve više postiže svoj smisao.

– Izgleda će nas nakon izbora opet zatvoriti, policijski sat, progoni po ulicama… – ulazi Mido neraspoložen.

U sjeni pandemije, u sjeni priče o radikalizaciji društva (kao da je to neka novost?!), u sjeni opće društvene krize, nijemo je, gotovo posve nezapaženo prošla vijest da uskoro izlazi biografija zagrebačkog kardinala Franje Kuharića dijelom potkrijepljena i ulomcima iz njegovih dnevnika, pa i onima vezanim uz naše ratove iz devedesetih godina prošloga stoljeća (o […]

Ako predsjednik susjedne države za tvoju državu kaže da je ”shit država” ili ”sve je to šaka jada”, možemo to ocijeniti uvredljivim ili krajnje uvredljivim govorom, možemo reći da je to neprimjeren, nediplomatski jezik.

Mido i ja se čudimo što nam još nema druga, kad eto ti njega i već s vrata će: – Jeste li vidjeli one naše luzere? Toliko njih otputovalo u Bruxelles, toliki putni troškovi, dnevnice, slikanja za razne televizije da bi stvar proglasili uspješnom jer, kao, Europa je potvrdila bosanskohercegovačku perspektivu na europskom putu, u […]

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki: A kto je to i šta je to izdajica da prostiš? A zapitani odgovor njemu hitan tad dade… Ovih je dana jedna od nekoliko političkih anonimki dovedenih da u sarajevskoj kantonalnoj skupštini budu poslušne dizačice ruku rekla: ”Najviše mrzim izdajice!”

Ako bismo samo malo karikirali, Prokrusta bismo mogli proglasiti prvim kritičarem čija je recepcija stvarnosti iskazivana drastičnim nasilnim mjerama. Nimalo slučajno, ova mi asocijacija na um pada nakon gledanja španjolsko-argentinskog filma ”Počasni građanin” (2016.), u kojemu građani mjesta (stvarnog ili fiktivnog, svejedno je) iz kojega potječe ugledni (fiktivni Daniel Mantovani, čak dobitnik Nobelove nagrade) pisac […]

Negdje je objavljeno kako je Prvi u najvećoj hrvatskoj stranci u BiH, odnedavno u javnosti poznat kao Legitimni, obilježio 20 godina na čelu te stranke. I bilo bi to beznačajno kao i 20 godina Kim Jonga-una ili Lukašenka na čelu neke njihove stranke, da njegovo bivanje na čelu te stranke ne znači sve osim razlog […]

Drug mi se ozbiljno zabrinuo. Priča kako im je umro kolega s posla. Korona. Njegovo godište. Zdrav bio, ali višak kilograma. Trideset kilograma viška. Obećava sebi, preda mnom, kako će skinuti još koji kilogram, biciklira, smanjit će pivo, kolače, zdravije će živjeti… Kad eto ti Mide.

Kad je jednom davno Srećko M. Džaja pišući o Historiji Bošnjaka Mustafe Imamovića ustvrdio kako autor mitologizira historiju, ovaj je, posve iznenađujuće, iskazao zadovoljstvo što uopće može graditi mitove.

Bila jednom jedna velika, najveća crkva na svijetu. Podigao je Justinijan u današnjem obliku 537. i dao joj ime Hagia Sophia – Božanaka Mudrost (Sveta Mudrost). Kad su Turci zauzeli Carigrad 1453. oteta je tada najveća svjetska kršćanska bogomolja i pretvorena u – fethija džamiju. Da podsjetimo, to je ona godina i onaj povijesni događaj, […]

Vlast i sva moć je u rukama dvojice-trojice starijih ljudi. Oni imaju sve i kontroliraju sve. Dokle pogled doseže, pa i dalje. Oni su, a da bi njihova moć bila posve zaštićena postavili svoju policiju, regrutiranu iz kriminalnog miljea. Gradonačelnik je njihov. Sudac je njihov. Vlasnik novina je njihov. Dakle, novine su njihove. Treba li […]

– Baš je sve bilo kako si napisao – kaže mi drug. Nažalost. A baš sam priželjkivao da ne budeš u pravu. Antifašisti kozaračkog kola jednokratno su i jeftino upotrijebljeni, izmanipulirani, umislili sebi da su važni i da rade neku svjetsku misiju i onda – nestali.

Ne znam je li točno, ali negdje sam pročitao da je za sve ovo vrijeme rada Haškog suda za ratne zločina na prostoru bivše Jugoslavije, dakle u 24 godine, osuđena 161 osoba i sve su se deklarirale kao vjernici. Stanem u nevjerici nad pročitanim, zamislim se.

Kaže mi drug kako je malo falilo da se on i Mido naljute na mene jer sam ih preskočio u čak dvije posljednje kolumne. Znamo Mido i ja da to nije istina, ali vidim ja da mi nema druge nego platiti turu pića i sve će opet biti kao nekad.

Ideološke, vjerske, navijačke skupine objedinjuje psihologija krda, stada, mase, uniformnost, militantnost, redukcija mišljenja, parole, bučnost, sveopći kič.

Bleiburg je samo nekome potreban simbol. Zločini nad zarobljenicima, vezanim uz Bleiburg, događali su se izvan Bleiburga, na putu natrag (prozvanim Križni put), kroz Sloveniju, Hrvatsku, BiH, nakon što su Britanci Titu predali ”njegove”, kako je zaključeno na susretu velike trojice (svakome njegovi!).

Teško pametnome! Ne daju nam se družiti, ali sastanemo se mi na video-viber ili skype konferenciji. Kad može Hrvatska tako predsjedati Europskom unijom, što se mi ne bismo mogli družiti i nazdraviti pokoju?

Nekad davno, davno, kad sam prvi put sreo i upoznao Radomira Konstantinovića, na jednom skupu o Krleži na kojemu sam i sâm sudjelovao, kad je na njega došao red svoj je govor počeo rečenicom: ”Naša je kriza velika, dakle naše su šanse velike”.

Kaže mi drug: – Molim te piši sljedeći put o ovim lijekovima za koronu kojima nas zatrpavaju putem društvenih mreža. Te morska sol, te soda bikarbona s limunom… I sve to šalju neki nazovi intelektualci. Pa čovječe, ovaj narod je zreo za novog Torabija.

Znao sam da Mido zna i poludjeti, ali baš toliko. Takvog ga dugo nisam vidio: – Bolnica u Mostaru je bila spremna za koronavirus, problem je nastao kad su počeli stizati pacijenti, kaže njihov direktor, koji ne zaslužuje ni ime da mu se spomene. Kao uostalom ni onima koji su ga tu doveli i drže […]

Nema nam na posao, pa se pivo vadi iz gepeka i pije stojećki na opustjelom parkingu uz auto… Ne smije prestati druženje barem onda kad nema policijskog sata, a evo i manje nas je od četvero, pravdamo se.

Dođu tako vremena kad neka riječ preplavi medijski prostor. Mjesecima je to bila agonija. Napose u gospodarstvu. Svi su živjeli neku agoniju. A onda je došla riječ panika. Doduše u negaciji: nema panike, bez panike…, uporno su ponavljali i tako su, tobože ne htijući, u javni prostor uveli i riječ panika i stvarnu paniku. A […]

Zove me drug i kaže: -Hajde čeka kava, a i Mido je tu. Obradujem se i mislim garant stigla nova tura viceva, kad će Mido mrtav ozbiljan: -Znaš li da je sad ovo, nakon Hrvata, i Bosna podigla stupanj pripravnosti na korona virus?

Ako hodate ozbiljnim europskim gradovima, ovo ozbiljnim – ”kradem” od Valerijana Žuje koji za Sarajevo kaže da je jedan ozbiljan grad, onda ćete uz imena ulica naići i na table koje vas informiraju o tome po čemu je ili po kome neka ulica dobila ime. A onda ćete na zgradama naići i na table na […]

– Nikako mi nije jasno kako to da je kod nas kriminal bolje organiziran od države kad i jedno i drugo vode isti ljudi? – počinje mi drug sav zabrinut, kakav inače zna biti nakon što navečer odgleda sve političke emisije na svim mogućim televizijama, već prije nego otpije prve gutljaje jutarnje kave.

Prije više od četrdeset godina čuo sam u Derventi jednu narodnu uzrečicu, a izrečena je u povodu nekog inaćenja kojemu sam prisustvovao: ”Iz inata se samo govna jedu!”

Kaže mi drug: – Jesi li upratio onog blesavog hodžu s TV Vogošće? – Daj, ne zajebavaj. Nit me zanimaju hodže, nit TV Vogošća. Tko to uopće gleda?

Skloni smo mi tako, osim neizbježnim jesensko-zimskim, i velikim, gustim, neprolaznim verbalnim političkim maglama. Pa kad se nešto neće, ama baš neće, iz inata neće, kaže se kako nema, kako ne postoji politička volja.

Možda se sav problem predsjedničkih izbora u Hrvatskoj na kojima je pobijedio SDP-ovac Zoran Milanović, u BiH može svesti na (ne)simpatičnu doskočicu imaginarnog Bošnjaka koji poručuje imaginarnom Hercegovcu:

Željko Ivanković, ”(Ne)mirna Bosna. Autograf – Kolumne”, Rabic, Sarajevo 2014. U razdoblju kasne moderne, kad spram ”velikih priča” (J. F. Lyotard) na tragu totalitarističkih katastrofa prošlog stoljeća s pravom vlada duboka skepsa, svoje dostojanstvo iznova zadobiva sve ono što je fragmentarno, nedovršeno, prolazno, smrtno i rubno.

Nastranu što vlastima u kulturi, a nitko se kao vlast u kulturi ne hvali nekakvim tradicijama i kontinuitetom i ne voli čuti priče o diskontinuitetu kao jedinoj društvenoj konstanti u BiH, ne trebaju ”Novi izraz” i ”Život”, dva časopisa koja u BiH imaju rijetko bogatu tradiciju, nego im je sad izgleda na odstrel došlo i […]

Već dulje vremena traju udari na PEN Centar BiH, a ovih su dana kulminirali. Zašto? Zato što onaj koji te udare predvodi – Abdulah Sidran – nije primljen natrag u PEN BiH. Njemu blizak dio medija neće, ne može i ne želi vidjeti bit problema, nego, kako to inače biva s novinarima u svoj njihovoj […]

Lipanj ove godine u Sarajevu i BiH mjesec je posebno napučen kulturnim zbivanjima ako je suditi po onome što se dade vidjeti u dvojim dnevnim novinama koje jedine imaju kakvu-takvu kulturnu rubriku i u njoj barem taksativno nabrajaju ono što se prethodnoga dana ili večeri u kulturi dogodilo. I to doista raduje. No, kako su […]

Tri dana nakon rimske kanonizacije poljskog pape Wojtyle Trg fra Grge Martića, trg pred sarajevskom katedralom Srca Isusova, trebao bi dobiti veliku statuu Ivana Pavla II.

Neka djela, neki čini, neke geste i kad im u intenciji to nije ni na kraj pameti, znaju tako drastično i dramatično promijeniti povijest ili sliku svijeta da to poslije zdrav razum teško može pojmiti. Jedno od takvih djela postalo je čak neizbježnom udžbeničkom lekcijom ”Sarajevski atentat – povod za Prvi svjetski rat”. Nema djeteta […]

Ugledni međunarodni teološki časopis Concilium u 2014. godini ušao je u pedesetu godinu svoga postojanja, a u petu godinu izlaženja na hrvatskom jeziku (za BiH i Hrvatsku). Entuzijasti uvođenja toga prestižnog svjetskog teološkog časopisa u naš kulturni prostor ujedno su i urednici njegova hrvatskog izdanja – Zoran Grozdanov, Alen Kristić i Entoni Šeperić. Izdavači njegovi, […]

Ovih sam dana iz rodnih mu Radišića (općina Ljubuški), u kojima zadnjih dvadesetak godina živi, od Veselka Koromana dobio njegovu novu knjigu pjesama ‘‘Ja, putnik“. Knjiga je objavljena u povodu njegova 80. rođendana koji pada početkom travnja. Ponajznačajniji živi pjesnik u BiH činom objavljivanja knjige u godini koja bi trebala biti makar i mala kulturološka […]

Neke se stvari baš slučajno poslože… Kad sam nedavno otišao posjetiti zapaljeni Arhiv BiH, dobijem ondje od ljubaznih domaćina knjigu Andreja Rodinisa ‘‘Aleksandar Poljanić. Tragom zaplijenjene zbirke“ iz 2012. i počnem je radoznalo čitati budući da sam o tom Poljaniću već ranije ponešto znao iz Rodinisova istraživanja. Čudesna, znanstvena, visokodokumentirana priča o jednom nevjerojatnom čovjeku, […]

Napiši jednu ljubavnu – pjeva Kemal Monteno, a meni jedna vrijedna čitateljica mojih kolumni piše: Proljeće je, napiši nešto nježno i lijepo iz Sarajeva. Možda čak ljubavno, kad već nisi za Valetinovo, kad već nisi za Osmi mart, pa nisi ti samo strogi intelektualac, ti si i pjesnik. Pokaži to. I nije Bosna samo nemirna. […]

Izgleda da se počinje ostvarivati Miloševićeva ideja ‘‘Svi Rusi u jednoj državi“. Nama s ovih prostora dobro poznat scenarij ne tako davno krvavo življen na razvalinama Jugoslavije.

Početkom travnja će biti dvadeset godina kako je umro bosanskohercegovački političar Branko Mikulić. Danas su gotovo svi suglasni oko toga – najznačajniji političar kojega je BiH ikad imala.

Bio nekoć prije rata u Sarajevu jedan taksist. Drukčiji od ostalih, neobičan, osebujan. Čovjek očito zalutao među taksiste. Sjedio bi na štandu u autu, čekao svoj red i čitao Dostojevskog. Kad bi došao red na njega i mušterija uhvatila rukom za kvaku vozila, pogledao bi je preko naočala, i ako mu se nije sviđala, odbijao […]

Mogao sam ovaj tekst nasloviti i ‘‘Seks, laži i videovrpce“ i opet bi se znalo da je ovdje riječ o aktualnoj situaciji u Sarajevu, jer osim umnožavanja dana malo se što drugoga vrijednog umnožava ili kreativno mijenja… Ni nakon deset dana nitko se od odgovornih, osim jednog člana Predsjedništva, nije ni približio onome što se […]

Gledao sam svojim očima kako specijalna policija bije nogometne navijače ili ‘‘samo“ huligane uoči nikad održane utakmice Željezničar – Hajduk. Na televiziji sam nerijetko vidio i višak policijski upotrijebljene sile, pa i za prvog dana socijalnih nemira u Tuzli. Ali sam u petak, vraćajući se s posla oko pet popodne, u Sarajevu vidio potpuni izostanak […]

Ni božićna okupljanja uz trpezu ne mogu više bez politike. Pogotovu ako je društvo šaroliko, a u Bosni se, unatoč svemu što se dogodilo i događa, još uvijek nađe multi-kulti društava i za Bajram i za Božić. I dovoljno je da samo netko ”započne”, primjerice, eto, da biskupi ove godine nisu s oltara govorili o […]

Sintagma ”prejaka riječ” dolazi nam iz poezije. A ako igdje ”prolaze”  prejake riječi onda prolaze u poeziji, pa ipak je pjesnik upozorio ”ubi me prejaka reč”. Prejaka bi riječ bila ona koja u pjesničkom zanosu znači ozbiljan disbalans između označitelja i označenog ili jednostavno rečeno neadekvatnu kvalifikaciju (do)življenog ili mišljenog.   Živjeti u vremenu ”buke […]

Novine nas izvješćuju da je papa Franjo po danu papa, a po noći  zakrabuljeni svećenik koji hoda Rimom i druži se s beskućnicima i sirotinjom. Čovjek voli noćni život! I to ne bi bila vijest da on tek noću ne radi pravi posao, onaj koji mu danju priječe protokol, Kurija i tko zna koje sve […]

Postoji li u BiH nešto što se može nazvati javno mnijenje, ma što to inače značilo? Nerijetko se to pitam duboko svjestan da živim u dramatično podijeljenom društvu u kojem izgleda nitko, osim kriminalaca, nema ni u čemu definiran zajednički interes. Ni onaj najmanji, društveno relevantan i jasno uobličen. Ni socijalno ugrožene kategorije i potrebiti. […]

Čitam na jednom bh. portalu informaciju: ”Svečano na Kosovu: Nakon tri godine otvoren autoput dug 117 km” i obradujem se da se i u Regiji događa nešto hvale vrijedno. Baš lijepo, mislim se kao netko tko si utvara da poznaje Kosovo, tko je na njemu 1981. proveo tri mjeseca, tko ga je potom kao vojni […]

Zvuči gotovo nevjerojatno da se čak i onima koje držimo obrazovanim, tolika desetljeća nakon što su neki pojmovi kompromitirani ili su promijenili značenje (ustaša, četnik, nacionalist), mora objašnjavati kako se u njihovoj uporabi mora biti osjetljiv, krajnje pažljiv.   Ne, ne mislim ovdje na nogometaše, ni na one koji su protiv ćirilice, a iz auta […]