autograf.hr

Kada bilo di na svitu bidni svit zadesi bilo kakva prirodna katastrofa kod nas doma se vrte sve dostupne televizije ne bismo li dobili što bolji uvid u ono što se dogodilo. Tako je bilo i prije neki dan kada smo saznali kako je jedno kao iz bajke živopisno misto, za koje nas vezuju samo […]

Ovom našem svitu niko i ništa nije po volji i uvik neku lipu, poštenu i nadasve domoljubnu inicijativu dočeka na nož, sikiru ili dinamit. Tako i onu od prije koji dan kada je neki naš podebljani Rvat dao ingenioznu ideju da se u osnovnim školama nastava započinje s pjesmom Lipe naše. Pa ima li išta […]

Otkad sam u penziji svatija san da bi nama penzićima godišnji odmor triba trajat barenko tri miseca. Naravno, jer ova toplotna neman, kojoj tepan El Saharinjo, svakom relativno zdravom penziću brani izlazak vanka. Meni rekla likarica da mi tako nešto nije palo na pamet, a struku valja slušat. Ali kako mi je karakter gluv na […]

Kad bi se ka dica igrali na male branke, onda smo umisto pravog gola stavili dva bovana. Diš lipše. Pogotovo šta ga je mirila ista noga da ne bude ukreja si. Gol skoro ka bombon. Ali uz svu tu lipotu uvik bi nasta problem kada bi neko tuka balun koji bi priletija oni bovan. Kako […]

Kako smo noć prije prve povorke ponosa nas dvoje dobro zaružili s nekim dragin svitom, onda san skoro zakasnija na prvi Pride Split. Kad me ujutro onako podbulog, s podočnjacima do poda, nepočešljanog i bradatog vidila samo je rekla: ”Ja ti mužu ne iden jer ako si ti takvi, kakva san tek ja!?” I stvarno […]

Kada mi je prije dva milijuna godina čuveni Hajdukov zajebant Ivica Hlevnjak Bukle priča jednu priču, po običaju mu nisan virova, naravno jer je on nevjerojatan lažov. Naime, tamo neke davne godine je u New Yorku tija prić na drugu stranu Pete avenije, ali ne bi gospe, nikako. Milijuni auta piće sto na sat u […]

Svaki, ali baš svaki rat mi je kao stanje uma totalno stran. Imam osjećaj da je bliža Eskimu pješčana sunčana plaža ili nekom Zulu plemenu pariška Olympia ili krojačici u Varteksu Bentley nego meni rat. Zato svakom pištolju, tenku, haubici, napalm bombi, nosaču aviona, dronu i u konačnici ratu jebem mater. Kvragu vi i ta […]

V. – Uvažene kolegice, na početku sjednice sve vas skupa lijepo pozdravljam, a sad molim zamjenicu da prebroji nazočne kako bismo ustvrdili imamo li kvorum bez kojeg ne bismo mogli donosit validne odluke. Jesmo li svi tu?P. – Zahvaljujem, gospodine predsjedavajući, i samo malo neka nas prebrojim. Ja sam tu, Gorjana isto, a i vi […]

Kad mi netko spomene Čeličnu lady koja je nogometnim huliganima stala na kraj, meni se momentalno zagropaju svi unutarnji organi, a moždane ni ne spominjem. A evo i zašto. Naime, lako je bilo Margaretici sve to dovest u red kad je njena Velika Britanija još prije 200 do 300 godina sve svoje divljake, razbojnike, krvoloke, […]

Šta nam se sve više gomilaju godine onda sve rjeđe idemo u goste, a za pravo reći manje i zovemo neki dragi svit kod nas doma. Velika je to zajebancija za ono malo gušta jer sve te silne pripreme nas izuvaju iz papuča komoda u koji smo upali, a ne želimo iz njega izići. Ali […]

– Alo, zete! – Mmmmm… – Šta mučeš, bogati! Aj, probudi se više! – Mmmm… – Ma vidi ga kako spava snom pravednika, a kriv je po svim osnovama. – Mmmmmm… – LIMIĆUUUU, BUDI SE!!!

– Zete! – Šta je sad? – Zovi mi notara! – Asti ga, oli je napokon došlo vrime za pisat testament? – Ne drobi nego ga zovi!

Ova moja bidna žena, koja me trpi priko četrdeset godina, svaki se put hoće samoubit kad me vidi s bilo kakvim alatom u ruci. I sasvim je nebitno je li mi u ruci osvanija čekić, kacavida, klišta oli pinel jer ona empirijski zna da ću se gadno ranit, a onda ajme njoj sa mnom. Ako […]

Iako bi u glavi još igra na franje, graničare, vatalo i kukalo, tilo mi govori: Daj, ne pizdi, ostarija si! I u tom svakodnevnom sukobu sam sa sobom, mozak mi je pomoga da svatim kako je tilo ipak u pravu. Naime, sad san pročita kako je od sarajevske Zimske olimpijade prošlo 40 godina. Ej, četrdeset! […]

Kako je i meni ovako pošteno tupastom jasno da je svemir beskonačan, jer da ima kraja šta se, molit ću lijepo, nalazi s druge strane tog kraja?!, onda ću se u ovoj priči teleportirat do sada poznatog najudaljenijeg ruba. A tamo idem samo radi toga da se vratim ovdje odakle sam krenija.

Iako je partila prije dvi godine nisu u nepovrat otišla sjećanja na moju omiljenu pljunicu Seku. Evo jednog od prije tri godine kada me u jutarnjim satima, onako natašte, dočekala u sačekuši i oplela svoju viziju seljačke bune i divljačkog denmonštrancjuna u Washingtonu koju je iz sjene vodio prežidente jer se nije moga pomirit s […]

Da sam se kojim slučajem rodio ka žensko sigurno bi se zva Matea Gubec ili Ivana Orkleanka. Naime kad vidim šta sve one bidne od nas u 21. stoljeću moraju trpit, jebalo majku, ako ja ka žensko ne bi digao internacionalnu bunu i cipa bi se s tim buzdama ako treba do istrebljenja. Idemo redom.

Jutros me prije prve jutarnje kave ničim izazvana žena počela politički zajebavat. Meni se muči, a ona se ne gasi. Sve me nešta propitkuje oko ovih plinovitih, korupcijsko oglašivačkih, ministarskih, tajkunskih, bespravnih i inih afera koja jednu drugu miče s trona javnog interesa. A najviše je zanimalo je li Vujnovac sad novi Todorić.

Ne sićan se točno koliko san ima godina, ali znan da još nisan bija za školu, kad nan je u goste doša jedan barba šta je ocu bija masu puno nešto važan. Mi smo se dica lipo obukli, počešljali i po naređenju bili pristojni. Onda je mater svako malo ovoga barbu pitala oće li još […]

Kada sam početkom devedesetih na Radio Splitu u eter sočno opsovao niko, ali baš niko, mi to nije uzeja za zlo, budući je slušatelj u programu uživo ispričao do zla boga tužnu priču. Ukratko, taj pegulani slušatelj se po duši izjadao šta mu se dogodilo u samo jednom danu. Najranije ujutro je od likara saznao […]

  Oduvik mi je bilo komično, a može i tragikomično, vidit nečije kancelarije ukrašene kipovima, poprsjima ili gipsanim, mesinganim ili kamenim glavama trenutnih vladara i to obično namištenim negdje na vidnom mjestu.

Ima više od barenko dvista godina kako sve pozive na otvaranja, premijere, izložbe, perfomanse, večeri ove i one, promocije i ostala prava i kvazi kulturološka događanja ufino odbijam. Tih san se, po društvo i duhovnu nadgradnju, nazovimo, važnih zbivanja, odavno nagušta.

Iako nas dijele 64 životne godine i metar i nešto u visini brzo sam shvatio kako ovoj maloj trogodišnjoj genijalki nisam ni do gnjata. Čim sam je na jednom familijarnom okupljanju ugledao onako zaslijepljen njenim velikim okicama nisam mogao skinit pogled s nje. Sama mi je prišla dala ruku i rekla:

– A di si ti to krenija u ovu uru? – Dobro ti i govoriš evo i meni se čini da je malo rano. – I tebi je u jedanaest navečer rano?!

– Zete, jesi li ti bija Jugoslaven? – Ma kaki! – A šta si onda bija? – Eskim. – Ne stvarno, šta si bija?

Iako je već duže vrimena nema, pokojna punica mi u snovima i dalje ne da mira. V: – Ženo šta kaže doktorica? Kakvi su joj nalazi? P: – Pa valjda će prvo to meni reć, ipak se radi o mom zdravlju.

Kada smo prije petnaestak godina, sad već bivšu, vikendicu naslijedili od punice onda smo skoro svaki vikend u njoj pravili fešte. Vikendica mala, društvo veliko, a ogromna ledina je vodila mrtvu trku s količinom naše međusobne dobre vibre. Gradele, u suvo, kuvano, pohano, sendviči, vino, pivo, travarica ili sok nisu bili nimalo važni. Šta se […]

Kako me kao čovika definira puno stvari onda ne mogu samo nacionalnim predznakom odgovorit na nerijetko postavljeno mi pitanje: šta si ti? Dakako jer uz mene su neraskidivo vezani: dijalekt, pismo, smisao za humor, spiza, muzika, običaji, kultura, vrime, sklonost prema sportu itd. Tako da sam po toj logici prvo Splićanin, Dalmatinac, Hrvat, Balkanac, Europljanin […]

Prvo šta ujutro uradin je popit kavu. Ako je ne popijem bija bih maksimalno lud cili dan. Dobro, lud sam i inače, ali baš zato mi ne treba dodatno ludilo. To nikako nije pametno, a i iskreno govoreći toliko lud ipak nisam.

To kako te rođena žena može ispizdit to ne može niko. Barem mene moja. Evo sad već više od dva miseca me tira da je dva puta na dan treniram jerbo je ona za popizdit debela i da do petog miseca mora s pun kufer kila doć na boršin. Naravno da san se pravija mrtav […]

U svakodnevnoj poplavi ludila svaki iole razuman čovik se pita je li on normalan i šta se ovo oko njega događa. I sasvim je svejedno je li ti cunamiji idiotizma dolaze iz svijeta kulture, ekonomije, sporta, sela, kopna, mora, zraka, znanosti, grada, zdravstva i, posebno, politike jer su ih mediji krcati. Sve ono što je […]

– Dobro jutro, dobili ste Pčelarski savez Hrvatske. Kako vam možemo pomoći? – Dobro jutro i vama, ja san Vedran Limić iz Splita i iman veliki problem. – Koji?

Iako smo svi znali da će doć, nekako smo se nadali da nema šanse da on i nama ovde svrati. I onda, ka’ svaki kurbin sin, doša je nepozvan ovi zadnji rat. Prvo se došulja tamo daleko, onda malo bliže, pa onda evo njega bez kucanja već s granatama upa jušto u Split.

Kada se u javnom diskursu u bilo kojoj prigodi povede rasprava o kritičarima recentne politike njima se momentalno lipe etikete. Dakako jer je tim izdajnicama sve svitlilo kada je bija mrkli mrak tako da ih se s pravom omotaje s tapetama na kojim velikim slovima piše: jugonostalgičari, komunjare, rusofili, antihrvati itd.

To malo stvorenje kad je prije 24 godine došlo na svit i kad me prvi put pogledala onin velikin očima, a svako oko veće i od Meksičkog zaljeva, momentalno san se doživotno zaljubija u ovo čeljade. I rasla je moja ćer s materon koja nije moja žena i s ocen koji joj to je, a […]

Kako nisan moga virovat onda san informaciju provjerio tri puta, ali moga san i osan i uvik mi ispada da će Ronaldo, po zanimanju nogometaš, u sljedećih godinu dana po sekundi zarađivat malo više od šest eura. I to spavao, kunjao, trčao, papao, igra se s dicon, cuclao napitke, češkao se po jajima ili gledao […]

Kako san rođen u staron rodilištu nasuprot Hajdukog sjevera, a djetinjstvo proveo u Plinarskoj, onda iman puno pravo reć kako san od kad san doša na ovi svit s balunon na ti. To šta mi je zbog udaljenosti od jedva 50-ak metara od kuće nogomet bio više nego blizak sada mi više nije iako sam […]

Kao veliki filmofil i nikakav filmski kritičar moram reći da bez obzira na to šta tu sedmu umjetnost intenzivno pratim više od 50 godina rijetko kad sam ugodno iznenađen s našim filmom. Ali do samostalnog hrvatskog jezično pročišćenog filma valja mi malo i o filmskom naslijeđu koje je, ne tako davno, vrlo često bilo do […]

– Ljubavi!– Reci.– Imaš li ti pušku?– Šta će mi ona kad ja iman top.– Ozbiljno te pitam.

– Muuužuuu, diii siii? – Evo me na terasi. – A bit će čitaš koji libar.

Meni je Bosna & Hercegovina oduvik bila, rekli bi oni: pravo lijepa. Na stranu brda, doline, planine, šume, jezera i rijeke, ali ljudi, e ti i takvi ljudi su mi uvik bili po guštu. Njihovu podjelu na raju i papke, i nepismeni može razumit. A raje, raje ka u priči. Di koji papak.

– Šta sad radiš? – Evo intenzivno razmišljam. – O kome? – O Lazarusu i njegovoj ženi Moniki.

Svaki kraj sedmice moje mladosti je liti mirisao skoro isto. Petkom bi se u mom Velom Varošu dim od žara suve loze i srdela, koje su se na gradelama milovale grančicom ružmarina i maslinovin uljen, tukli za pobjednika najlipšeg vonja. U tu trku parfuma se ubacivala i bukara domaćeg plavca ka i sirup od naranče […]

Bože moj, u kojoj ja ovo mentalnoj vukojebini od države živin. Dokle više ovako?! Pa ima li išta u njoj sveto? Ima li itko, a da nije sumnjiv? Ima li itko neupitan? Evo sad se svjetina uvelike počela sprdat s našim ministrom, ej ministrom, a ne tamo nekim bezveznjakom, uvaženim izv. prof. dr. sc. Davorom […]

Iako san zadnji koji bi branija Crkvu ipak se na ovon mistu ka nevjernik moran ispovidit. Ti božji hram i ja smo odavno u svađi iako je sve lipo počelo. Kad san ka dite dolazija kod svojih baba Roze i Kate u Klis one su me bez pitat odma upisale u Crkvu. Doduše nisan ima […]

Kako su vrimena kliringa, teške domaće industrije i brodova, koji su kao čuda svjetske brodogradnje silazili s naših navoza, nepovratno otišla u ropotarnicu povijesti onda se moramo okreniti novoj industriji. Industriji zabave. Druge solucije nema i da je mikroskopom tražiš.

Iako san vrlo davno bija u sedmon razredu ipak se i danas sićan našega Cota. Zva se Željko, a kako je ima jednu nogu kraću onda smo ga zvali Coto. To je i nama i njemu bilo normalno. Još normalnije je bilo da se nikome ne javi ako bi ga zazva Željko.

– Mogu li ja muškarčinu svog života nešta pitat. – Kako si krenila sve mi se čini da san već najeba. – Ma nisi, ne boj se. – O svom ti poslu. Iskustvo mi govori obratno.

– A di si ti krenija tako sređen? – Iden udrit kartelu. – Koju kartelu? Jesi li ti normalan?! – Normalan, da ne mogu bit normalniji.