autograf.hr

(Opaska uredništva: Naš kolumnist Josip Kregar nas je napustio u noći sa srijede na četvrtak 13. kolovoza. Objavljujemo, kao oproštajnu, prvu kolumnu koju je prof. Kregar objavio na Autografu, 2.9.2015. bez naknadnih intervencija u taj njegov prvi tekst. Od tada se javljao svaki četvrtak, bez pauze. Preporučujemo vam da se vratite kolumnama POROK PRAVDE koje […]

Mi Hrvati ljeta volimo jer se, čak i u vremenu korone, okupljamo bez maski. Veselo je. Kriza će tek na jesen. Sada naša vlast radi što i druge vlasti u svijetu. Kupuje vrijeme. Nastoji se svidjeti puku.

Možda još ima preživjelih koji se sjećaju Univerzijade u Zagrebu. Od jednog prosječnog sportskog natjecanja, umješne vođe i lukavi političari, zamislili su i napravili prvorazredni događaj, izvlačili novac iz federalnih fondova, obnovili Zagreb, i napravili priredbu u kojoj je sport samo bio nužan i glavni, ali ne i jedini sastojak. Grad je živnuo. (Uzgred, takvima […]

U svojoj studiji Turning Points in Economic Development (Studies in Social Sciences 4. Mouton) Rudolf Bićanić opisao je patologije u ekonomskom razvoju. Za one koji to eventualno ne znaju Rudolf Bićanić najveći je hrvatski ekonomski teoretičar dvadesetog stoljeća.

Na mom stolu je crna bilježnica, zapravo neki elegantni notes. Nekoliko puta sam počinjao nešto pisati, jer volim pisati nalivperom, no zapisao sam samo par dugova. Šteta, jer takve bilježnice postaju vrijedni biografski dokumenti.

Učim i uporno griješim. Osoba sam jakih sklonosti prema političkom angažmanu, ali nisam dobar političar jer ne biram strane koje imaju više šansi pobijediti. Ne vjerujem u sudbinu i više sile, nisam baksuz ni pegula, ali kad se u nekoj stranci priklonim ona postane oporba.

Ne znam opisati osjećaj koji me zaokupio nakon izlaznih anketa u nedjelju. Mješavina razočaranja, bijesa i osjećaja da sam zaslijepljen baš onda kada treba biti trezven. Vjerovao sam da će pobijediti SDP, a HDZ pod teretom unutarnje borbe za vlast, afera i evidentnih neuspjeha u politici i ekonomiji biti poražen.

U početku sam mislio da će ova kolumna imati dvije varijante, već prema rezultatu izbora. Za jednu sam smatrao da je optimistična i da će izraziti oduševljenje građana, pojavu novih ličnosti na političkoj sceni, kraj nesadržajne izborne kampanje i osjećaj da je Hrvatska zrela demokracija u kojoj se smjene vlasti odvijaju izborima, vlada formira brzo […]

Pobjedu na izborima odlučit će žene. Ne samo zbog toga što ih je statistički više, ne zbog toga što su savjesne u obavljanju građanskih dužnosti, ne zbog toga što će misliti kao krdo, neće se okupljati ispod zastava. One će izaći na izbore.

Iskreno moram priznati nisam ljubitelj hrvatskog tipa demokracije. Dobro, imamo što imamo, sada će izbori i treba li tek tako reći da nije prava, da vlada nije vjerodostojna i da ljudi sve mane vjeruju u nju. To je točno, ali nije vrijeme za kritiku.

Ne mogu skrivati da mi je sve teže pisati. Sve češće ponavljam teme i citate. Tekst nastojim započeti nekim mirnim uvodom koji će ublažiti bijes koji osjećam, završavam nečijim citatom ili poukom, pa upadam u neku maniru u kojoj se ne osjećam udobno i sigurno.

Hrvatsku je teško razumjeti i objasniti. Danas je divan dan za slobodne spekulacije. Jedna od ideja koja mi se ponekad nameće kao objašnjenje, ili bar važni dio takvih slutnji, je ideja o samoispunjavajućem proročanstvu (self-fulfilling prophecy), ideji Roberta Mertona o tome da će se proročanstvo ispuniti ako se masovno i trajno podržava neka ideja.

Izbori, kakvi će zaboga ovo biti izbori? Bez jasnih programa, bez kandidata koje javnost prepoznaje, bez jasnog pobjednika i odluke? Kakvi će ovo biti izbori kad je zemlja pretvorena u bolnicu u kojoj su medicinske odluke važnije od zakona i programiraju politiku ili su politički gospodari u sjeni kao u kazalištu lutaka obučeni u crno […]

Ja jednostavno volim pošalice i anegdote. Jedna od takvih je kada Humpty Dumpty razgovara s Alisom u zemlji čuda: ”Kad koristim neku riječ biram što ona znači. Ni više ni manje”. Alisa odgovori: ”Kako možeš učiniti da iste riječi znače toliko različite stvari?” Humpty Dumpty odgovori: ”Pitanje je tko je gospodar. To je to.” (”When […]

Danas nisam dobre volje. Eto tako se ponekad dogodi da nisam dobre volje. Svašta me smeta i ne vidim poboljšanja. Svijet koji znam ruši se i propada poput pijeska u satu. Kako ja obično pišem o politici i društvu, a nevješt sam u prikrivanju gađenja, tako sam i slab u izmišljanju opravdanja za tamne misli […]

Imam dobrog poznanika, simpatičnog i inteligentnog s kojim se povremeno nađem na prijateljskim okupljanjima. On je nesumnjivo inteligentan i dobar čovjek, no kod mene za čas može izazvati burnu reakciju čim započnemo razgovor o politici.

Naravno da ne znamo kada će i kako pasti vlada. Ne znaju ni vladari, oni vjeruju da će se naći neki trik koji će ih zadržati na vlasti. U oporbi će uvijek biti neki izdajnik kojem je već dosta odricanja za sumnjive ideale koji će se zaželjeti veleposlaničke sinekure i kojem se sviđa rezidencija Hrvatske […]

Izvanredno stanje je po prirodi stvari iznenađenje. Zato me čude izjave stožera za izvanredna stanja da ih je izvanredno stanje iznenadilo. Pa naravno i razumljivo. Epidemiološki, stvarno su sjajno reagirali, na vrijeme su istražili tokove zaraze. Izvrsno uče, prate što se događa u drugim zemljama. Upute su davali jasno i razumljivo.

Najgore nas tek čeka. Makar ja, iako sam rizična skupina, ne mislim samo o zdravlju. Ne radi se samo o zdravlju i zarazi. Svi priznaju da zaraza nije samo pitanje zdravlja i statistika zaraženih, umrlih, izliječenih, grafova koji živopisno pokazuju da će pandemija ostaviti duboke tragove i da će trajati dugo.

Što nas čeka? Slušam svaki dan vijesti i čekam kada će prestati ovaj mračni bauk, tjeskoba i strah. Želim da ljudi nose osmijeh, a ne maske.

U teškim vremenima lako se predamo zaboravu, krhkim nadama i čekamo dobre vijesti. U tom nestrpljenju ne treba zaboraviti da su vremena iskušenja i vremena učenja. Moramo biti dorasli trenutku i pamtiti pouke.

Jednog dana došao je u bolnicu čovjek s visokom temperaturom, kašljem i upalom pluća. Tako je počela pandemija. Nema jasnog znaka koliko će trajati. Sasvim je jasno da će posljedice biti velike. Posljedice ove korona krize neće biti samo zdravstvene. Mnoge brine kakvi će biti ekonomski efekti. Ljudi sada ne rade, a mnogi se neće […]

Rizik pisanja u nastavcima je u tome da se ranije napisano zaboravi i da se ljudi sjete samo svog osnovnog dojma. Većina čitatelja će negativno reagirati jer su vodeće političke stranke izgubile kredibilitet i zaradile mržnju svojih suparnika. Međutim, politički život nije bračna svađa. Više sliči na dogovoreni i stari brak. Moramo živjeti zajedno, plaćati […]

Imam dvije nezgodne osobine. Znatiželjan sam i hrabar. Jedna moja prijateljica dala mi je nadimak ”Presumido” aludirajući na dinarski herojski kompleks. Ta samohvala je privid. Profesori baš i nisu simbol hrabrosti. To je stereotip, ali od njih se očekuje distanciranost, umjerenost i odmjerenost.

Društvene panike i masovne histerije nisu rijetke. Na svu sreću brzo se zaborave i sjećamo se smiješnih detalja i anegdota. Uvidi se da je prijetnja ili opasnost preuveličana u odnosu na realistične procjene, na medijsku eksploataciju straha od nepoznatog. No dok traje, panike je teško izbjeći. Razum govori svoje, no u ponašanju oponašamo druge. Uvijek […]

Vjerujte mi da nisam htio pisati o masonima i tajnim društvima. Meni su ta druženja izgledala kao djetinjaste igre sa strogim ceremonijama, druženja djece koja se drže za ruke, oblače u doktore ili zazivaju majku s kolodvora. Možda nisam htio o tome jer mi nikad nitko nije predložio takvu igru. Tko sam zaboga ja i […]

Doista mi je žao ljudi koji žive zarobljeni u prošlosti. Oni prividno žive pored nas, kupuju kruh i štrudle, voze se u autobusu, ali stvarno žive u nekom drugom vremenu, fiksirani na trenutke svoje mladosti.

Ratove dobivaju hrabri. To baš i nije istina, jer bez benzina tenkovi stoje, a kad ostanu bez streljiva, vojnici dižu bijele zastave. Više od bitke vrijede savezništva i pomoć moćnih i snažnih, zakulisni dogovori i sreća.

Mogu tisuću puta čitati ”Životinjsku farmu” i uvijek nađem nešto što sam propustio. To je nadvremenska knjiga o revolucijama. Svinje preuzimaju vlast, vladaju tako što daju velika obećanja i konačno huškaju krvoločne pse na neposlušne.

Počelo je sasvim bezazleno. Maglovito i hladno jutra, a Vesna me već nekoliko dana moli da skinem božićno drvce. Iglice su se sasušile, bacim ga preko balkona, siđem i vučem na druga ranije odložena. Hladno. Prolazi neki čovjek i s podsmijehom kaže: ”A slavi se srpski Božić!”.

Velika je polemika o tome što nas povezuje u zajednicu. Jesmo li država jednog naroda ili smo država građana čija je privatna stvar izbor narodnosnog identiteta? Da li nas povezuje prošlost, čak nejasna a davna prošlost, ili nas povezuje budućnost i sudbina?

U mojoj staroj kući, u starom ormaru vise stara odijela. Prekrajana su i popravljana. Tvrdilo se da je šteta ne iskoristiti fine materijale. Osjeti se miris naftalina. Rađena su da se nose, a za to je bilo malo prilika. Jedan polucilindar nosio sam u maškarama, a hubertus u kratkom razdoblju kad je bio u modi. […]

Na izborima je pobijedio Zoran Milanović. To je bila pobjeda strategije nad taktikom, cilja nad mahnitim vrludanjem i kalkulacijama što gdje reći, pobjeda nad zbrajanjem statistika.

Nema trećeg kruga. Nekima je ta ideja u svijest došla prekasno, mislili su da će se glavnog protivnika riješiti u prvom krugu, no rezultati one koji su hladnokrvno i smireno čekali izbore, dovode u situaciju sažalnog strahovanja, nespavanja i zabrinutosti.

Nema sumnje da nam trebaju velike, pa i radikalne promjene, a njih nema. Društva, ekonomije, odnosi sila brzo se mijenjaju, a mi kao društvo i država problem shvatimo kasno, kad je sve već odlučeno.

Predsjednica odbija sučeljavanja. Kaže da će se suočiti s narodom. To baš i nije tako. U sučeljavanju se susreću kandidati. Oni se obraćaju narodu, zapravo biračima, ali razmjenjuju stavove, ideje te pokazuju tko su i što žele.

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog bolesti naše lektorice kojoj želimo brz oporavak). Tako sam se osramotio da se toga živo sjećam, iako je prošlo više od dvadeset godina. Sveučilište je štrajkalo. Ja sam štrajkao. Bio je lijep sunčan dan. Ja sam sjeo na elitnu stolicu ispred ”Kavkaza” i uživao. Ljudi bi prolazili i pitali […]

Pripremam predavanja o demokraciji. Demokracija cvate u bogatim društvima. Propada i pretvara se u kulisu u društvima izvan kruga zemalja u kojima je nastala.

Ponekad zloupotrebljavam kolumnu i javnosti izlažem i ona pitanja koja inače spadaju u dileme koje se ne iznose javno. Nije pristojno raspravljati o vjeri. Pitati za razloge ili dvojbe. O tome je bolje šutjeti.

Ovaj tekst nastao je nakon čitanja brojnih kritika sudstva na društvenim mrežama. Znam, mnogi će reći da to pišu jadni i frustrirani ljudi koji zagovaraju čistke komunističkih sudaca, lustraciju i smjene. Što se čekalo do sada?

Nastojanje da svemu dam neku razumnu formu, da ne pristajem da su promjene i događaji rezultat slijepog slučaja smatram svojom profesionalnom deformacijom.

Tako sam se osramotio da se toga živo sjećam, iako je prošlo više od dvadeset godina. Sveučilište je štrajkalo. Ja sam štrajkao. Bio je lijep sunčan dan. Ja sam sjeo na elitnu stolicu ispred ”Kavkaza” i uživao. Ljudi bi prolazili i pitali što radim. Ja sam pun ponosa, jer to mi je bio prvi štrajk, […]

Možda sam ovo trebao napisati i ranije. Nešto sam pisao da je predsjednica za HDZ opasan kandidat. Nisam tada bio siguran; nisam pogriješio, to je sada jasno. Razočarala je i lijevo i desno krilo.

Hrvatska je zemlja mrtvih kapitala, ne baš poduzetnih ljudi. Dobri su to ljudi. Trpe lošu vlast. Vlast živi od prodaje onoga što su stvorile prethodne generacije kao da se radi o kolektivnoj renti ovog našeg naraštaja.

Za mene prijedlog da se predsjednik bira u Saboru nije dovoljno radikalan. Donedavno su kandidati licitirali time da predsjednik dobije što više ovlasti jer ne žele biti fikus. Jedan je tražio ovlasti kakve nisu imali ni konzuli u Rimu u slučaju rata; tražio je da bude vojskovođa, glavni sudac i zakonodavac. Nije, začudo, tražio biti […]

Odmah moram priznati da ideja nije izvorno moja. Zna se to ponekad dogoditi da na jutarnjoj kavi nastane ideja koja se onda razvuče u niz varijanti kojima se smijemo. Meni se ideja otprve svidjela, no bio sam ozbiljan i pravio se malo važan svojim znanjem iz knjiga.

Malo me je sram što u 21. stoljeću moram započinjati starim citatom. ”Zamislimo državu u kojoj bi postojali strogi zakoni koji dozvoljavaju  ljudima da govore samo istinu i brane svaku neistinu.

Prije više od dvadeset godina napisao sam članak ”Crime as a Business, Business as a Crime”. Tvrdnja koju branim bila je jednostavna: današnji organizirani kriminal nije pljačka po danu, nasilna i gruba, borba s policijom, prostitucija i prodaja zabranjenog alkohola i droge. Više se može zaraditi prividno legalnim poslovima s kladionicama, nekretninama i noćnim klubovima.

I u idiličnim brakovima dolazi do svađe. Ponekad to nije ništa strašno, ali to su teške situacije u kojima se smjenjuju vika i plač. Da ne idem u detalje, pitanje koje se najčešće postavlja je: tko je kriv? Zašto i tko je prvi počeo?

Naravno da vjerujem u bajke. Ljudi vole bajke ne samo kad su djeca. Možda i više kad su stariji. Neki se rado izoliraju od neugodne stvarnosti, prakticiraju jogu, fanatično navijaju za objektivno prosječan klub, idu na duhovne vježbe i usrdno mole. Ne treba ih prezirati; mnogima je život, objektivno ili ne, prazan, tužan i usamljenički. […]

Ulažu se divovski napori da se predsjednički izbori proglase irelevantnima. Sada je ostalo malo vremena i stvar postaje sve jasnija. Tome se i ne bismo trebali čuditi. Istraživanja javnog mnijenja to pokazuju.

Odrastao sam u obitelji u kojoj rat nikad nije prestao. Kada su u naše dvorište pale granate, kada nam je krov razbacan eksplozijom skladišta u Oštarijama, kada su na vrata zakucale izbjeglice iz Saborskog, za moje roditelje to nije bio nikakav Domovinski rat, nego nastavak starog i nikad završenog.

Nepovjerenje u elitu moći je ogromno. Možda se može reći da mase mrze elitu, barem samoproglašene skorojeviće koji ne poštuju pravila, ali ih rado pišu, smatraju se ljudima iznad zakona. Elitu tvore ljudi koji su lukavi i snalažljivi, često primitivni i neobrazovani, ne znaju za Shakespearea i miješaju Irak i Iran, ali su uporni u […]

Uvijek u vremenima kraha režima osjetim neku tugu. Znam da bi se trebao veseliti propasti trulog, korumpiranog sistema i osjećati neku sreću i zadovoljštinu time što im se događa. Znam da osjećaju paniku, jedna loša vijest sustiže drugu. Nema više nadobudnih dragovoljaca koji se tuku za svaku poziciju.

Živimo u doba kvarnih ministara i vlasti koja ostaje bez podrške, pa kupuje većinu u Saboru, daje obećanja koja ne izvršava, izbjegava reforme, a voli svjetska prvenstva. Prošle godine uspjesi nogometaša su je spasili. Očekuje se vruće ljeto i poplava radosnih vijesti o tome kako nam je dobro.

Politika i kuhanje imaju toliko toga zajedničkog. Iako doktori brane sol, bljutavu hranu ljudi ne vole. Volimo pak slane inćune, zubaca u soli, police solimo grubo. Neki vole jake začine. Moja majka radila je tako ljut ajvar da bi on bio poslastica u Meksiku. Neki vole slabo, neki jače pečeno. Nekima zagori fritaja jer propuste […]

Jedna od meni najdražih knjiga je ”Poslovi gospodina Julija Cezara” Bertolta Brechta. Knjiga bi trebala biti obavezna lektira za svakoga tko studira ili se bavi politikom. Rimske spletke bile su inspiracija mnogima i poučne su za današnje političke politikante koji žele eliminirati svoje neprijatelje, prevariti prijatelje i zgrabiti vlast.

Odgojen sam u uvjerenju da je oholost grijeh. Učili su me da je bahatost ružan znak lošeg karaktera, kao i nadmenost, pohlepa. Bahatost ponižava. Zato sam i mislio da ohol čovjek nije samo onaj tko namješta poze pred ogledalom, već se namješta tako da u tuđim očima izgleda bolje.

U jednom kratkom razdoblju režima ove Vlade riječ dana bila je stabilnost (Vlade). Glasovi su se kupovali, položaji prodavali i alkemijskim procesima pretvaranja Hrvatskog sabora u bazar Vlada je opstala. Tko ne bi podržao Plenkovića i njegovog ministra čija se smjena tražila bio bi proglašen neprijateljem stabilnosti i europskih perspektiva Hrvatske.

Načelno sam protivnik prisluškivanja. Imam loše iskustvo. Valjda me je zato Sabor prije gotovo dvadeset godina postavio u povjerenstvo koje je odobravalo ”posebne mjere” (Kregarova komisija). Stekao sam dojam da službe ne rade ništa, da agenti kradu na računima za gorivo, plaćanju doušnika, jedu janjetinu i ribu u restoranima u kojima se okupljaju kriminalci, lažljivi […]

Vrijeme je izbora i ja se osjećam pomalo blesavo. Valjda misle da ne primjećujemo da nikakve kampanje nema, da se oni s nama sprdaju govoreći o svojim kandidatima i sloganima, hvaleći svoje kandidate, a zapravo mudrost vođa koji su ih odabrali, jer stranke i njihova tijela, kandidacijski postupci kao da ne postoje. Ne daj, Bože, […]

Sad tek vidim kako je lako pogriješiti kad se čovjek drži skeptične znanosti i s prezirom gleda na mitove, priče o vješticama, đavlu ili čudesnim izlječenjima.

Smisao obrazovanja je promjena ličnosti, zamijeniti praznu glavu otvorenim duhom (The purpose of education is to replace an empty mind with an open one. M. Forbes). Obrazovanje nije stjecanje vještina, već stvaranje načina mišljenja u kojem se cijene činjenice i znanja, ali se o njima kritički razmišlja. Školovanje nije obuka, već izgradnja osobe, prenošenje društvenih […]

Problem Hrvatske nije ovaj ili onaj premijer, politički predznak vlade, već nemogućnost da se zemljom, njenim političkim, ekonomskim sistemima, pa i društvom upravlja razumnim i promišljenim odlukama.

Iskreno, ponekad me je sram što sam pravnik. Ljudi mi pišu uvredljiva i ogorčena pisma. Citiraju mi Shakespearea (“The first thing we do, let’s kill all the lawyers”, Henrik IV.). Po sjećanju citiram Montaignea (”Eseji”): Kralj Ferdinand i Izabela mudro su propisali da se na nijedan španjolski brod za Novi svijet ne smije ukrcati pravnik […]

Ne da mi vrag mira, pa pišem o religiji i naciji. Kud baš ja koji nisam vjernik i koji sam tek pristojni hrvatski patriot? Nastojim razumjeti i one koji nisu kao ja. Ne sudim prema lošima koji pozdravljaju zločine i prikrivaju svoje interese, pljačke, osvete i koristi. Gledajmo pravu, bolju stranu.

Opasno je i štetno raditi protiv načela i savjesti. ”Zato ne mogu i neću ništa opovrći, jer je štetno i opasno raditi protiv svoje savjesti. Ja ne mogu drukčije. Evo tu sam. Bog neka mi pomogne. Amen!” (”Ako sam zlo govorio, daj mi dokaz o zlu”, Martin Luther, Sabor u Wormsu, 1521.). Ja se ne […]

Živimo u vremenima sitnih kalkulacija koje rade sitni ljudi nesvjesni svog pravog poziva i zadatka. Oni i ne razumiju da moraju obaviti velike stvari. Mislim na političare, zakon ih zove dužnosnicima, čija je glavna uloga i zadatak da pokažu predanost ciljevima za koje žive. A oni pokazuju samo predanost sebi, zamišljenoj veličini svoje ličnosti, predanost […]

Ujutro čitam novine. Nekad komentiram s ljudima za susjednim stolom. Jedan koji strastveno puši primjećuje da u novinama nema nikakvih vijesti, ali da se osjeća neka nervoza. Mislim si svoje. Nervoza se osjeća već godinama.

Nepotizam i klijentelizam su ključne riječi opisa jednog sistema našeg društva. Sistem i dijelovi

Vrijeme liječi sve. Vraga liječi. To se mi vremenom naviknemo i na ono što nam se ne sviđa, što preziremo i smatramo lošim. Drugo najbolje i privremeno rješenje ostaju trajno. Naviknemo se na postojeće, ponekad razočarani malim uspjehom ili time da se ništa ne da promijeniti.

(Opaska uredništva: U nekim vremenima nije teško promašiti najave političkih kretanja. U Hrvatskoj redovito griješimo u proročanstvima. To je zbog toga što naše vođe nisu državnici i ne vode ih ideje i ciljevi. Ono što kažu – poreknu, ono što obećaju – zaborave. Primjer takvoga vođenja je Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Ona svoje stavove prilagodi trenutku, […]

Ono što je pravi problem politike u Hrvatskoj suhoparnim jezikom naziva se legitimnost, poetično, radi promidžbe naziva se vjerodostojnost, a sasvim jednostavnim jezikom naziva se povjerenjem u vlast.

Rat je završio. Davno završio. Japan je kapitulirao u kolovozu 1945. godine. Dvadeset i sedam godina kasnije, 1972., čovjek, kasnije identificiran kao japanski vojnik Shoichi Yokoi, pronađen je u džungli. Nije znao da je rat završio. Živio je pećini koju je sam iskopao. Njegova dva supatnika umrla su koju godinu ranije. Tragično.

Ne znam kada sam ”puknuo”. Mislim u onom trenutku kad sam pročitao o biskupu i lovu na vepra. Inače težak ali trivijalan incident promijenio je nešto u meni. Zašto biskup ne bi išao u lov? I on je čovjek, štoviše lovac. U lovu se dogode nesreće. Puška je opasno sredstvo. Nije imao namjeru pogoditi svog […]

S vremena na vrijeme, ponekad s čekanjem od više stoljeća, pojavljuje se ideja o tome da ljudi trebaju živjeti u idiličnim primitivnim zajednicama bez morala i prava, bez države i zakona, statuta i poslovnika. Živimo li mi u takvoj idiličnoj zajednici slobodnoj od zakona i morala?

U jednom od meni najdražih filmova ”Butch Cassidy i Sundance Kid” junaci se nađu u neprilici. Za ostanak u odmetničkom skloništu Butch se treba boriti noževima protiv najjačeg i najvećeg odmetnika, izvjesnog Logana. Borba izgleda unaprijed riješena.

Vjerujem da dobri zakoni popravljaju ljude. Vjerujem da je stvarati dobre ljude težak i svakodnevan posao. Svaki dan treba nešto novo. Međutim ne vjerujem da zakone treba mijenjati svaki čas.

Razuman čovjek, a takvih je malo, trebao bi se čuditi našoj vjeri u čarobne datume koje slavimo, zbog kojih se okupljamo, kuhamo velike ručkove, danima pečemo kolače. Iza takvih dana, a nisu to samo blagdani u crkvenom kalendaru, već i proslave dana republike, ustanaka ili završetka rata, a svašta se slavi, stoje dosta klimava shvaćanja […]

Kineski carevi duboko su poštovali svoje političke savjetnike. Ponekad bi im ležerno skidali glave, slali ih u progonstvo, ali uvijek su se bojali njihove izdaje.

Pisac mora imati smisla za detalje. O nekom gradu više od svih opisa u vodičima govore grafiti, hrpice smeća ili prljavi autobusi. Krasotica s dinarskim naglaskom pokvari sav trud estetskih kirurga i modnih savjetnika kad zausti.

Dugo se bavim, ponekad oštrom, kritikom sudstva. Našao sam se, jer počeli su božićni domjenci, u društvu baš onih koje često napadam i kudim. Kurtoazno priznaju da sam ponekad u pravu, no čini mi se da smatraju da sam zbog nečega pristran, da sam imao osobno loše iskustvo, da ne razumijem kako je težak njihov […]

Neki nesretni ljudi su se utopili olako misleći da je skakutanje u plićaku isto kao i plivanje u virovima, dubokoj vodi i bujicama. Vesela igra završila je loše. Trivijalne situacije i sitnice mogu se zapetljati. No ne treba biti kukavica i strahovati od svega i svačega, izmišljati prijetnje i sasvim normalne stvari zvati ugrozama. Tako […]

Postoje jasni dokazi da nisam miran i strpljiv čovjek. Lako se uzrujam, planem i budući da me je priroda obdarila jakim glasom, rado se derem.

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autora). Napisano je više romana i novela u kojima su se maštoviti  autori poigrali s idejom što bi bilo da je Hitler pobijedio. Različite su varijante. Najpopularnija je novela ”The Man in the High Castle”, prema kojoj je snimljena serija.

Prije pola stoljeća prevladalo je mišljenje da Europa zaostaje jer se drži krutog modela birokratske vlasti, a Amerika odmiče jer se upravljanje državom prilagođava poduzetničkom modelu tržišta. Michael Crosier (1922. – 2013.) napisao je knjigu o francuskom birokratskom fenomenu, Jean Jaques Servan Schreiber (1924. – 2006.) o američkom izazovu.

Trebaju nam izvanredni izbori. Ne kažem to lako. Ne volim izbore, pompu, mudrijašenja, lažne vijesti i prividna sučeljavanja. Moji favoriti su počeli, za moj ukus previše, već davno gubiti na izborima i očekujem da će se to nastaviti. Pa ipak sam za izbore.

Kao i svakog razočaranog salonskog intelektualca (zašto se smatra da je to uvreda, zar nisu salonski revolucionari bolji od saloonskih primitivaca) muči me pitanje koji je to društveni sloj nositelj ideje napretka.

Iako često o tome raspravljam, i uz kavu i u medijima, ne želim se uplitati u frakcijske borbe u političkim strankama. U HDZ-u mi je teško naći ljevicu i centar. Kao da su ih politički vjetrovi toliko otpuhali udesno da je sredina zbroj skupina koje okuplja vlast zbog vlasti – oni nose aureolu pobjednika i […]

Jedna od tvrdnji koje sam napisao, a prošla je nezamijećeno, je da pohlepa nije pitanje knjigovodstva i financija, već duha i kulture. Malo me je sram hvaliti se time, jer to nije ništa novo, već je banalno. To vrijedi svugdje i traje preko postavljenih granica povijesnih razdoblja.

Stvaranje i sistematsko širenje lažnih vijesti nije u Hrvatskoj teorijski problem, već otkriće industrijske zone proizvodnje lažnih vijesti. Postoji izgleda unosni hobi proizvodnje lažnih SMS-ova.

Nije lako biti Srbin u Hrvatskoj. Nije to problem dvostrukog identiteta koji se rješava Teslinom formulom o srpskom rodu i hrvatskoj domovini. Uostalom, Srbi u Hrvatskoj pretežno govore čistim hrvatskim književnim jezikom, o hrvatskim kraljevima znaju više nego o svetom Savi i Nemanjićima, završili su hrvatske škole i rade u hrvatskim institucijama, plaćaju poreze, važni […]

Svi dobro znaju priču o čovjeku koji viče ”Vuk”, a vuka nema. Kad vuk dođe, nitko čovjeku ne vjeruje. Ja sam mislio da su prijevremeni izbori nužni i očekivao da će se raspisati ljeti ili početkom jeseni 2018. Sve je upućivalo na to.

Pouka ove priče je jednostavna. Prijelazom iz jednostranačkog u višestranački sistem preuzete su i neke mane nekadašnje Partije, preslikane u sve nove stranke i tako multiplicirane.

Andreja Plenkovića pamtim kao izvrsnog studenta, otvorenog, inteligentnog i pristojnog. Na jednoj davnoj međunarodnoj konferenciji (Bernried, Bavarska, 1993.) bio sam impresioniran njegovom vještinom komuniciranja, još više stvaranja prijatelja i značajnih kontakata.

Bio je krasan dan, početak jeseni. Nedjelja. U takvim danima Zagrepčani rado odlaze na izlete, jedu u seoskim krčmama i ljute se na prometne gužve. Nije bio takav dan. Bio je rat i čula se tutnjava topova u daljini.

Nitko ne voli vulgaran život bez zanosa, ustreptalih emocija, juriša na nebo ili ljubavnog grča. Ljudi nisu samo racionalna, već i emocionalna bića.

Nije to idiotsko pitanje kad malo razmislim. Čujem kako neki pričaju o čistoj krvi, o miješanju krvi i o tome da su neke rase nezrele, da se ne bi trebale miješati. Čujem kako imaju jasan stav o tome što su čisti Hrvati.

Ljeto je i pije se pivo. Krigla u ruci ili, još bolje, zelenkasta hladna boca potiču na razmišljanje o svemu i svačemu. Prvo, koliko je danas u slobodi i demokraciji piti pivo postalo pravo, pa čak i patriotska obaveza. Moram podsjetiti kako je borba za tu slobodu trajala desetljeća i kako je tražila žrtve.

Nevjerojatan je stupanj mržnje ljudi prema politici. U samoposluzi, na ulici, u komentarima na Facebooku, studenti – svi mrze politiku i ne vole političare. Ili obratno, ne vole politiku i mrze političare.

Ljutio sam se kad je Leslie Holmes Hrvatsku svrstao u propale države (kvarne države, rotten states). S jednim novinarom iz Freedom Housea sam se ozbiljno posvađao jer sam mislio da je takav izraz, samo blago prikriven akademskom formom, izraz bahatog nerazumijevanja.

Smeta me nešto što je naizgled detalj i verbalna ekvilibristika. Ne prihvaćam i zapravo me smetaju objašnjenja da su Hrvati zdušno prihvatili antifašizam, da su otišli u partizane jer su dobro računali i da smo se tako našli na pobjedničkoj strani. Kaže se da je Hrvatska postala moguća jer smo se našli na strani pobjednika.

Hoće li Kolinda Grabar-Kitarović biti kandidatkinja HDZ-a na sljedećim predsjedničkim izborima? Neki kažu da hoće. Ja mislim da neće. No nitko nije prorok, a ja sam pak poznat po krivim najavama izvanrednih izbora, predviđanjima tko će pobijediti i s kojim postotkom glasova.

Najteže je primijetiti očito. Dogodi se da primijetimo neki fenomen, da je on sasvim očit, ali zbog nekog mentalnog sljepila teško prihvaćamo ono što vidimo.

Klijentelizam i nepotizam nisu nove riječi ni nova pojava. One izazivaju mučninu, bijes i zgražanje. O njima se piše u novinama, postaju dio političkog rječnika i tema Twittera i Facebooka. Spominju ih premijer, Stier, ideolog HDZ, Maras, zvonki glas SDP-a, Most. Naslućujem zaprepaštenje njihovih stranačkih drugova koji su se u tome prepoznali. O uhljebima se […]

Čujem da me neki dragi ljudi prate i čitaju ove kolumne. Kažu mi da su u nedoumici da li se ja zezam ili pišem ozbiljno. Istina, ponekad se zezam, želim da se čitatelj prene i nasmije. Ali zašto poruka ne bi bila uz osmijeh, a ne uz smrtnu ozbiljnost.

Često se petkom nalazim na ručku s prijateljima. Ranije smo svašta pričali, bistrili politiku, svađali se i mirili. Sada osjećam da je neki teški teret grižnje savjesti zaustavio raspravu. I Istanbulska konvencija, koja nas je tako lako posvađala, izaziva šutnju, sijevanje očiju i tihi škrgut.

Meni je sasvim nepoznato tko je bio Saint Bernard Clairvaux (1150.), koji je napisao “L’enfer est plein de bonnes volontés ou désirs”. Put u pakao popločan je dobrim namjerama. Izreka se često koristi kao oprezno upozorenje da dobre namjere imaju i nepoželjne posljedice (R. Merton: The law of unintended consequences).

Iskreno, ja ne vjerujem da postoji Vrag. Ne mogu vjerovati da postoji kao fizička pojava, crn, s rogovima, u obliku pohlepnog jarca. S velikim ustima u kojima žvače grešnike.

Jedna stvar me muči već dugo vremena. Je li društveni razvoj i napredak nepovratan, ireverzibilan? Postoje li neke promjene koje, jednom učinjene, ništa i nitko ne može vratiti. Za neke pogreške i katastrofe to očito vrijedi: mrtvi ne ustaju, zagađena voda ne čisti se sama, vrijeme poluraspada radioaktivnog cezija je 30,1 godinu, izlov tune nepovratno […]

Rat je započeo u zahodima rasklimanih vagona Hrvatskih željeznica. Muškarčina je, obavivši nuždu i stojeći pred poučnim instrukcijama o povlačenju vode i zabrani povlačenja ručice za opasnost, razljućen izvadio džepni nož i u ljutnji filigranski precrtao natpis ”vlak” i urezao natpis ”voz”.

Prije puno godina, a petnaest je puno, napisao sam tekst o veličini vlade. Bilo mi je smiješno da se smanjenje broja ministarstava smatra uštedom i naziva racionalizacijom. Uvijek se uspostavi da trošak države stalno raste (Wagnerov zakon!), a da ušteda nema u samoj reorganizaciji, štoviše da uvijek ima troškova reorganizacije, čak i ne računajući najskuplje: […]

U što vjeruju političari. Kome vjeruju? Tko im vjeruje? Jednostavan odgovor bio bi da ne vjeruju ni u što i da im nitko ne vjeruje. Nije tako jednostavno. Ne zato što svi nisu isti. Nisu. Ali problem je dublji. ”Politics is the art of the possible, the attainable — the art of the next best”, […]

Ako ne možeš riješiti neki problem, izmisli drugi koji možeš riješiti. To je formula životnog uspjeha i zadovoljstva. Ne ide ti škola, ali ti ide nogomet, nakon utakmice osjećaš se zadovoljno i fino. Nemaš para, ali onda prezireš materijalno obilje ili obratno.

Ponekad vidim ljude koji se mažu ljekovitim blatom. Izgledaju poput urođenika Papue Nove Gvineje. Sasvim premazani blatom čekaju da se ono osuši i stvrdne. Leže na suncu, ponekad šeću naokolo i sa sličnima razmjenjuju priče o čudesnom ozdravljenju njihovih poznanika i neznanaca. Nadaju se da će i njima blato pomoći. Pate i vjeruju u korist […]

Protivnici Istambulske konvencije ignorantski ponosno govore da priznaju samo konvenciju koja je diktirana od Boga. Tvrde da je to kraj podjele ljudi po spolu. Tvrde da se želi ubiti Isusa. Mora da su propustili neku lekciju vjeronauka. Isusa su razapeli prije dva milenija i sada ne trpi muke niti ga se može dvaput ubiti.

Prodaja običnih ogledala ide slabo, ali dobro idu ona koja govore da si najljepši na svijetu. Kako je lijepo biti lijep i velik u svojim očima. Raditi u svijetu u kojem se dobro osjećaš i u kojem nitko ne prigovara. Nezgodno je kad ti prijatelji kažu loše vijesti. Nemaju razloga lagati.

Nekada je postajao običaj da akviziteri obilaze škole i, uz manje ili veće nagovaranje, učenicima prodaju dopunsku literaturu, svakakvo književno smeće i priručnike, razne pretplate. To se vjerujem radi i danas. Tako još na polici imam sabrana djela Karla Maya, uključivo i ”Dvorac Rodriganda”, deset knjiga o Tarzanu, djela Šenoe, Ćopića, Matavulja koje vjerojatno ne […]

Kao srednjoškolac bio sam nevjerojatno lakovjeran. Iako sam sada stariji, ponekad me je lako uvjeriti u dobre namjere ljudi; mogao bih biti laka žrtva prevaranata.

Tijelo pamti. Kada smo puni snage trčali po snijegu Velebita, naiskap popili pola litre kiselog vina, bančili i ne spavali, radili noću. Sve to ostavilo je traga.

Znam da sam imao knjigu Branka Horvata ”Ogledi o jugoslavenskom društvu”. Znam da je u jednom od prvih poglavlja diskretno ismijavao tadašnju socijalističku teoriju zbog neinteligentnog glorificiranja engleskog čartističkog programa: jednako pravo glasa za sve muškarce starije od dvadeset i jednu godinu, zabranu rada ženama i djeci, tajno glasovanje, plaću za zastupnike, izbore svake godine.

Više je razloga za ovaj tekst. Prvi je mračna spoznaja da se ljude, bili oni dobri ili ne, ne pamti dugo. Neki se povuku i brzo ih se zaboravi, drugima, ma koliko pisali po tvrdoj ploči povijesti, nitko ne pamti ime.

Shakespeare je vječit i univerzalan. On bolje od filozofskih traktata pokazuje pravu ljudsku prirodu. Najbolje su njegove tragedije o vladarima. Hamlet, Henrik IV., Richard III., pa Julije Cesar, Kralj Lear, Timon Atenjanin ili, meni najdraži komad, Macbeth.

Na zidu stare zgrade u Maastrichtu, odmah do rijeke, piše grafit: ”Zašto dopuštate komedijašima da budu slavni (celebrities)”. Ne mislim se upuštati u filozofski doseg i dubinu te rečenice, samo primjećujem da je pojava javnog ekscentričnog ponašanja planetarna, da ludiranje ne poznaje granice.

Postoje korisne poslovice. Na primjer: Šutnja je zlato. Kaže se i da lijepa riječ otvara vrata. Riječ je oružje. Međutim kada se radi o poslovicama, one više  zbunjuju nego što otkrivaju istinu. Šutnja je kukavica. Vrata otvara kvaka ili intervencija snagom. Riječ je oružje, naizgled nježno, ali opasno poput otrova. Djeluje. Teško se braniti od […]

Na moje živce jako djeluje fraza ”u ovo blagdansko vrijeme”. Ta fraza je pravi sedativ za svakog tko se usudi pomisliti da svi ne slave, da nekima nije do slavlja i pišu da grafite ”I mi bi Božić bando lopovska”.

Nekad me nisu smetali prazni govori na ponoćki. Nekad su me smetali partijski referati koji su zaobilazili stvarnost, a mislio sam – autoritet se ne smije odvojiti od odgovornosti. Uostalom, tko me tjera da ih slušam. Svećenici, a što je viši rang to je gore, govore nekim čudnim ezopovskim jezikom, ubiju mi volju da ih […]

”Od ljeta i izbora održali smo naše političko jedinstvo… Nema puno izbora. Nema izbora jer smo stvarno zeznuli stvar. Ne malo već puno. Nijedna zemlja u Europi nije toliko zeznula kao što smo mi. To se može objasniti. Mi smo očito lagali zadnjih 18 do 24 mjeseci. Sasvim je jasno da ono što govorimo nije […]

Martin Schulz nedavno je najavio stvaranje Sjedinjenih Europskih Država, stvaranje federalne Europe. Počinje pisanje novog temeljnog sporazuma koje će, kaže ,”kao nikad prije” uključiti građane u njegovo stvaranje. Takav dokument bit će ”prezentiran državama članicama i one koje ga ne žele mogu jednostavno napustiti EU” spominjući Poljsku kao primjer zemlje koja sistematski opstruira zajedničku politiku.

Ugled je teško stvoriti, a lako se gubi. Još je teže imati lošu reputaciju i željeti je popraviti. Reputacija košta. U poslovima reputacija puno vrijedi, ima sasvim jasne materijalne posljedice.

Populizam je tema dana. S razlogom. Logika populizma je demagogija i njegovo prirodno tlo nije demokracija. Je li populizam vlast naroda, ideologija sloge i solidarnosti? Nije. To je način i tehnologija manipulacije radi postizanja političkih ciljeva.

Cijenim psihologe, psihijatre i psihoterapeute. Svećenici rade sjajan posao dajući duhovnu utjehu. No bolest trenutka je depresija. Čitam: ”Traumatski događaj, kao i genetski i okolinski utjecaji mogu učiniti osobu ranjivom za razvoj svih vrsta psihijatrijskih poremećaja, uključujući i psihozu, a kao važan psihološki mehanizam u reakciji na traumu Britvić navodi nesposobnost integracije traumatskih sjećanja, povezivanja […]

Narodu je ovoga dosta. Noćnih replika i smijeha u Saboru, zazivanja izvanrednog stanja i oštrog vojničkog hoda Predsjednice, oporbenjaka koji ne znaju računati do pet, petljavih sudova kojima se ne vjeruje, potkupljivih medija, grintavih oporbenjaka (u koje možda i ja spadam).

“Zamislite ljude koji se ne srame neznanja, potpuno ignoriraju strpljiva otkrića mislećih ljudi kroz brojna stoljeća nakon Biblije. I sve te neznalice, najmanje obrazovane, lišene mašte i najmanje razumne među nama, postat će svima vodiči i lideri, nametat će nam svoja krhka i djetinja uvjerenja, zauzet će škole, knjižnice i domove. Ja to ogorčeno mrzim.“ […]

Prije puno godina, više od trideset, čitao sam prvi puta o Hobitima. Tražio sam inspiraciju za priče djeci, no onda su bili još premali da bi ih zanimale priče o pohlepi, moći prstena i ratovima. Uzbuđeni su slušali o Orkama, čarobnjacima i Entovima, a ja nisam čitao, nego sam izmišljao događaje koji su se mogli […]

Stalno mi se vraćaju iste teme i slike. Slika sata. Sunčani sat radi samo kad ima sunca. Kad sunca nema to je obična šipka u zidu. Tako je i s demokracijom. Njene institucije djeluju samo kad ih osvijetli svijetlo morala odgovornosti. Institucije zahtijevaju njegu i podršku, ne poziv da rade svoj posao već poticaj, uzor […]

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autora). Jesen je vrijeme pospremanja radnog stola. Budući da je moj stol u kroničnom neredu, sakupio sam snagu i počeo uklanjati papire uvjeren da ću uz čist stol dobiti nadahnuće za nove tekstove.

Vlast voli samoću. Ne voli nezgodna pitanja. Lijepo je vladati bez oporbe i konkurencije. Evo primjera. U Saboru se slavi Dan neovisnosti. Mi i narod, sami i bez posrednika, tako to slavi vlast.

Kad bih češće čitao Krležu, možda bih počeo rečenicom da je hrvatska politika neslani čuspajz, nikome prema okusu, da se kuha bez recepta, servira kao u menzi, naplaćuje kao da se plaća poslovnom karticom direktora. Iako je slika jasna, izoštrimo je samo na dvije stvari. Hrvatska politika promiče kukavice, vlada se na strahu, a ne […]

Svira himna. Sportaši stoje mirno. Neki miču usnicama, neki drže ruku na srcu. Zamislite da netko od njih u tom trenutku klekne, počne moliti sklopljenih ruku i pognute glave. Možda zahtijeva previše mašte, ali neki od njih su muslimani ili su druge boje kože. Uostalom, u sportu tržište nabave izvrsnih atleta je globalno. Zamislite da […]

Jedan od ključnih argumenata obrane vlade od kritike ovih dana je tvrdnja da su neki ljudi uvijek protiv. Uvijek protiv vlasti i pozitivnih planova. Kritizeri svega postojećeg. Nikad ne vide nešto dobro. Ne razmišljaju pozitivno. Zbog njih propadaju obećanja jer da, intelektualno ili stvarno, nisu saboteri, bilo bi nam bolje.

Jesen je vrijeme pospremanja radnog stola. Budući da je moj stol u kroničnom neredu, sakupio sam snagu i počeo uklanjati papire uvjeren da ću uz čist stol dobiti nadahnuće za nove tekstove.

Politika u velikim dozama šteti mentalnom zdravlju. Dnevna doza hrvatskog političkog života tokom ljeta je niska, opada potrošnja lijekova, a raste potrošnja piva, sladoleda i lubenica. Mrežama kruže slike gradela, zalaska sunca i ljupkih mačaka. Pravog političkog života nema: malo ogovaranja, ismijavanja modnih detalja, protokolarni gafovi u Kninu.

Imao sam predrasude prema mišićavim bodybilderima. Mislio sam da je nabijanje mišića u teretani posljedica zaljubljenosti u svoje tijelo i u samog sebe. Napumpani mišići i ispumpan mozak činili su mi se povezani.

Najprije blagi uvod. Kad slušaš šlagere i ljubavne pjesme, u uho ti se uvuče neka melodija koju pjevušiš i koja ti ne ide iz glave. Pjesma ti se svidi i odzvanja dok miješaš boje, režeš luk ili guliš krumpire.

Crkva zna puno o tome kako svijet stvarno izgleda, no često ne vodi računa o stvarnosti, već sve zamagli ritualnim frazama, naučenim ezoteričnim jezikom, biblijskim tumačnjima i prispodobama.

Povremeno steknem dojam da živim u društvu prepunom tjeskobe. Ne, ne vidi se to odmah, ljudi se smiju i šale, no u nekom nepredvidivom momentu izbije njihova tjeskoba, nervoza i agresivno poricanje stvarnosti.

Volja za moć nije samo politička kategorija. Adler je cijelu teoriju ličnosti temeljio na psihologiji pojedinca, djeteta, da kontrolira svoju okolinu. Uzroci neuroza, kriza i pravih duševnih smetnji je neutaživa želja za moći. Političari imaju, a ako nemaju, lako steknu, takvu osobinu.

Napisano je više romana i novela u kojima su se maštoviti  autori poigrali s idejom što bi bilo da je Hitler pobijedio. Različite su varijante. Najpopularnija je novela ”The Man in the High Castle”, prema kojoj je snimljena serija.

Ne volim ići u kupovine. Odabirem bez razmišljanja prvo što mi se svidi. Kasnije ne žalim i ne gledam jeftinije i bolje. Srećom, tu je kontrola. Moja draga mjeri, gleda slike i čita upute, rok trajanja, konzultira prijateljice.

Sjedim na aerodromu Zaventem i čekam. Nekada bi jednostavno sjedio i o nečem razmišljao, možda razgovarao s nekim tko putuje kao i ja. Danas sjedim i tipkam po mom pametnom telefonu. Stižu me vijesti iz domovine, ljuti me Twittter, sajtovi s obaveznim djevojkama koje imaju što pokazati, dužnosnicima koji imaju što sakriti.

Jesu li Hrvati lijenčine? Nisu. Prema nasljeđu i okolnostima – ne mogu to no biti. Upravo suprotno – kad moraju, dobri su i predani radnici.

Na hrvatskom grbu nema magarca. Magarac je plemenita životinja. Tovar. Trpi i radi. O njegovoj inteligenciji vladaju suprotna mišljenja. Orwell mu daje (”Životinjska farma”) časno mjesto mudre životinje. Moje iskustvo čuvanja iz djetinjstva sasvim je suprotno.

Danas ću ići na prosvjed zbog zaustavljanja reforme obrazovanja. Srest ću dosta dobrih i pametnih ljudi.

U nekoliko navrata javno sam se zalagao za koaliciju HDZ-a i SDP-a. Nisam zbog toga ponosan. To je sada, nažalost, propala ideja. Moji razlozi sasvim su praktične naravi.

Povremeno mi se javljaju nepoznati ljudi koji tvrde da treba ukinuti fakultete. Jedan tvrdi da je na zgradi Pravnog fakulteta pisalo: ”Svo zlo došlo je odavde”. Ja se tog grafita ne sjećam, ali priča upozorava. To nije samo parola koja govori o dubokom podcjenjivanju i mržnji prema pravnicima. Shakespeare je bio i radikalniji: ”Ubijmo sve […]

Ne znam zašto mi, kad pišem o politici, na um dolaze slike i poslovice o krokodilima. ”Kad isušuješ močvaru, pazi se krokodila“ (Gingrich). ”Ako je rijeka mirna, to ne znači da su krokodili otišli“ (malajska narodna).

Pred našim očima se u svojoj sramoti i golotinji vidi jad političke klase. Htjeli bi izgledati odlučni, promišljeni i hrabri, a vide se kao kolebljivci koji vlastite mane tumače kao vrline i zapravo su samo bahati, gramzljivi i plašljivi.

Zamislimo državu u kojoj bi postojali strogi zakoni koji dozvoljavaju ljudima da govore samo istinu i zabrane svaku neistinu. To bi bila država šutnje i država mutavaca, jer tko bi mogao ocijeniti što je istina? Tko bi mogao reći koliko istine ima i u sasvim jasnim stavovima kakav je dan, oblačan ili tmuran?

Po mišljenju mnogih ljevičara u Hrvatskoj imamo kapitalizam. Oni oprezniji u izjavama kažu da imamo tržišno društvo i slobodno poduzetništvo.

O jeziku, rode, da ti pojem, O jeziku milom tvom i mojem! Petar Preradović Jezik je bojno polje politike. U pravilnim ciklusima od četiri (četiri?) godine rasprave se ponavljaju, argumenti vade iz naftalina i jezični dušobrižnici imaju svojih pet minuta.

O demografskoj obnovi govore i muškarci i žene. Nisu to neke ljepotice i nabildani muškarci. Ne trebaju ni biti. Svi imamo pravo voditi ljubav i raditi djecu. Djeca su posljedica ljubavi i ne rade se prema reklamama i diktatima. Zato mi je malo čudno da najviše govore demografi asketskih likova, dame s trajnama, biskupi i […]

Teško mi je biti skroman i ne biti tašt. Pročitao sam u jednom komentaru da sam čovjek starog režima, dakle čovjek prošlog vremena. Nostalgičar. U prvi trenutak to me je naljutilo. Valjda sam nedovoljno star da sve shvatim kao šalu, a  premlad  da sve zaboravim (Ich bin zu alt, um nur zu spielen, Zu jung, […]

Možda me najviše od svega kod ljudi smeta sinergija neznanja i lijenosti. Neuki se prave da znaju svoj posao, no iako glasno o tome govore, ne rade ništa. Da rade, pokazali bi da ne znaju. Zato govore, a ne rade.

Ovo što ćete čitati je izmišljeno. Izmišljotine i mitovi, urbane legende i glasine dio su političkog i javnog života. Ja možda izmišljam, ali drugi kriju istinu. Nije to novost. Slušam na radiju da je Trpimirova darovnica falsifikat, ali budući da treba sličiti stvarnoj darovnici, falsifikat se smatra ispravom. Ne znam što o tome misle pravnici, […]

Predlaže se uvođenje obveznog vojnog roka. Treba ginuti za domovinu, ma gdje bila. Kad se to kaže i predloži, sjetim se svog oca Zlatka i njegovog prijatelja Vojka. Jedan je davno bio  golobradi domobranski pitomac, a drugi partizan koji je prije punoljetnosti dizao vlakove u zrak.

Prije više godina poljski predsjednik, u pratnji potpredsjednika baltičkih zemalja, poletio je u posjet Gruziji, tada ugroženoj napadom ruske vojske. Tijekom leta pojavile su se sumnje u sigurnost slijetanja u Tbilisiju. Nad Gruzijom se pojavilo više ruskih aviona, te je pilot odlučio sletjeti na susjedni aerodrom, odakle je bio osiguran prijevoz kopnom.

Tako bi želio jedanput pogoditi rezultate izbora. Obično sam bolji u tumačenju loših ili nejasnih rezultata, kad je sve gotovo. Uostalom, poslije izbora svi tvrde da su pobijedili i tu se ne može puno pogriješiti.

Borba protiv korupcije nije zastala, ona je propala. A gotovo donedavno nije izgledalo tako. Lideri su se nadmetali u dirljivom zgražanju protiv korupcije. Ljudi su se smiješili privođenjima ministara, gradonačelnika, čak i premijera. Sabor je jednoglasno donosio strategije i rezolucije. Sveta vodica protiv đavla.

Uzbuđeni ljudi su upadljivi. Ne samo kada viču, nego i kada prividno sabrani svojim vizijama i mislima daju poseban značaj. Zabačene glave, podrugljivog smiješka drže govore i slikaju se za novine. Takva raspoloženja su zarazna.

Na sve strane ratničke riječi. One nisu moda, lokalni poremećaj, iako smo narod koji voli egzaltirano pretjerivanje. Malo mi njima zapaprimo, pa oni nama, mi uzvraćamo bijesno i osuđujemo ekstremizam u njihovim redovima.

Političarima treba reći da je opasno prikrivati istinu; prikrivanje baš privlači pažnju i interes, daje i sasvim banalnim ljudskim stvarima aureolu neobičnog, čarobnog i zanimljivog. Naravno da je od toga gore otvoreno loše lagati, ali vremenom i u detaljima ta se razlika izgubi.

Pred školom na zidiću sjede loši đaci i pričaju o školi. Jedan grančicom kopa rupe. Jedan gricka travčicu, a dva problematična puše. Školu treba zapaliti. Barem imenik i ocjene. Učiteljice treba namazati smolom i uvaljati u perje, kaže jedan, koji je negdje pokupio tu frazu.

Stipe Mesić otišao je za Novu godinu u SAD. Obično takva putovanja prate neugodna pitanja: koja je svrha, tko plaća troškove, tko je sve išao? Molim da se moja pitanja ne shvate kao neugodno ulaženje u detalje privatnog života i izbora. Ja mislim da je pristojno da on sam i unaprijed da odgovore na takva […]

U Hrvatskoj nema fašizma ni nacizma. Ma ne. Ma kakvi. Točno. Gore je od toga. Bauk gluposti kruži Hrvatskom. Ima gluposti napretek, a u taj širi pojam stane više od zaslijepljenosti i povijesnog revizionizma.

Revolucije jedu svoju djecu. Ta političko-gurmanska parola potvrđuje se iz dana u dan, štoviše, proizvodnja izdajnika se zahuktala, a revolucije su sve gladnije. Ili su pali kriteriji o tome tko je izdajnik ili su se izdajnici namnožili.

Moj prvi dojam je razočaranje. Propustio sam čitati novine u nedjelju i izmakli su mi transkripti sa sastanka o spašavanju Branimira Glavaša iz pandži hrvatskog pravosuđa.

Moderno je biti desničar. Zastarjelo je biti liberal. Liberali su elitisti, narod su desničari. Desničari su ponosni i gordi, ne trpe kompromise, na vole strance i mrze protivnike. Sumnjam u točnost tvrdnji.

Otrežnjenje je bolan proces. U doslovnom smislu kada se slušaju savjeti o pivu koje sadrži vitamine za triježnjenje, o salamuri koja pomaže, ispijanju oceana kava i tableta. Zapravo ne pomaže ništa od toga. Pomaže vrijeme i zaborav da se u trenutku opijenosti pretjeralo. Treba izaći na zrak.

Ne razumijem kako mi je tako dugo trebalo da shvatim da postoji nepobjediva izborna strategija za ljude slabe inteligencije i skromnog znanja. Svašta sam prije govorio: da trebaju pošteni i pametni kandidati,  vizija, program, a dopuštao sam i da za poštene i zakonite izbore treba  odgovarajući model, tijela nadzora i otvoreni mediji.

Ponekad na seminaru zaigram sa studentima, za razonodu, sljedeću igru. Kažem: Zamislite da nekim nesretnim slučajem tragedija zadesi našu zemlju i ona ostane bez vodstva; bez Predsjednice, bez Premijera i bez Sabora. Bili ste u razgledanju Sabora kad je došla ta tužna vijest, a proširila se glasina da su studenti, mladi i obrazovani, preuzeli vlast. […]

Jedna od mnogobrojnih mana koje imam je želja da budem zanimljiv i duhovit. Jedan od trikova koje volim je privući pozornost nekom tvrdnjom, a onda u dramatičnom obratu nasmijati publiku time što pokažem da se to sve odnosi na nešto drugo. Ne uspije uvijek.

U vrijeme moje mladosti postojala je jedna zagonetna društvena skupina – borci. Po njima su se nazivale ulice, bolnice i škole. U školama se govorilo da su se žrtvovali za nas. Malo prerano sam gledao film ”Kozara” i danima sanjao kako borac svojim dlanom zaustavlja oštricu bajunete i spašava djecu.

Ponekad s osjećajem zabrinutosti, potisnutog straha i nevjerice, gledam kako se u more ruše ledenjaci. Na slici vidim gromade kako se lome i vjerojatno uz strašan prasak padaju u more. Često sve to praćeno je i kartama na kojima se jasno vidi kako led na polovima kopni, slikama glečerskih skijališta koja se pretvaraju u blato, […]

Europski parlament objavio je 14 studija različitih analitičkih centara i grupa (think thank) koje se tiču migrantske krize. To su promišljene, dobro argumentirane i sveobuhvatne studije. Iako se razlikuju prema osnovnoj političkoj orijentaciji, u mnogome upućuju na slične zaključke. (Vidjeti ovdje).

Na putu sam i pratim američku predsjedničku kampanju: Fox News, Sky. CNN, BBC, čak CCTV, RT i lokalne stanice, kasne TV show emisije. Dojam je drukčiji nego kod nas.

U Hrvatskoj danas u političkom govoru svi govore o stabilnosti. Nije to neočekivano i nije prvi put. U vremenima neizvjesnosti, brzih promjena, ratova i migracija to nije čudno. Politička scena se uzburkala nakon izbora, pregovori o vlasti se dramatiziraju, stranke raspadaju, a izabrani zastupnici traže gospodara.

Krešo, duhoviti odvjetnik srednje generacije, učinio mi se pretjerano ozbiljan. Pita se je li krivo glasovao. Nije rekao za koga, ali mu je Plenković, kaže, drag, a HDZ odbojan. SDP mu je drag, a Milanović neprihvatljiv. Pa imao si preferencijalni glas, kažem. Gleda me onako visok, kao da sam malouman, jer kako to rješava njegovu […]

Velika koalicija je danas, par dana pred izbore, tema naslovnica. Vođe političkih stranaka, ostavljajući prostor nagađanjima, šalju poruke da je to spin, tvrde da koalicije neće biti, izmišljaju riječi suradnja, sporazum, sve neodređeno, jer tko zna kako će ispasti.

Populizam je nametnuta tema. U svakoj ozbiljnoj demokraciji populizam, bar kao dodvoravanje biračima, postoji u nekoj mjeri, ali rijetko postaje masovan pokret. Međutim populizam udružen sa svjetovnim religijama nacionalizmom, komunizmom, rasizmom nije više marginalna pojava koja se ismijava u novinama, skečevima i na satima građanskog odgoja.

U današnje vrijeme svatko tko drži do sebe ima nadimak. Zvati se Vjekoslav, Miroslav ili Damir, Karmen ili Bogumila jednostavno je dosadno. Kada imaš takvo ime ili se, kao ja, zoveš obično Josip, moraš imati nadimak. Da bi se to izbjeglo, djeci se daju kratka imena.

Nisam svetac. Nisam čak ni vjernik. Poštujem zapovjedi. Slavim Božić i Uskrs. Zapravo volim blagdane, obiteljska okupljanja i bakalar s prijateljima. Nostalgično se sjećam svinjokolja u studenom i još uvijek govorim o prvom kupanju za Praznik rada.

Sanjao sam da sam pao u bunar. Bilo mi je hladno i bilo me je strah. Mračno. Samo sasvim gore vidi se krug plavog neba i oblaci. Znam, čitao sam Freuda, što znače takvi snovi. No za mene je objašnjenje jednostavno i ne temelji se na potiskivanju stvarnosti.

Leminzi su sitne životinje. Slični miševima. Jedu zelenje. Ne spavaju zimski san, ali preživljavaju i najveću studen. Kada trava zazeleni, kada nastupe uvjeti za razmnožavanje, posvete se ljubavi i hrani, brzo se množe. Njihova popularnost pripisuje se čudnom običaju da se, kada im je najbolje, okupljaju na klifovima i skaču u more. Taj masovni fenomen […]

Iako je, statistički gledano, hrvatski narod uzorno katolički narod, stvarni život i običaji ne slijede crkveno učenje. Ne mislim na trivijalne grijehe za koje se lako dobije odrješenje, koji se priznaju ispovjedniku, na psovke koje se omaknu, na misli o tuđim ženama ili na jednostavne svjetovne dužnosti koje ponekad zanemarimo.

Ljetno je vrijeme i na trajektu slušam razgovor sa susjedne klupe. Tri opuštena putnika, ne sasvim mladi i neodredivih godina, komentiraju politiku. Kratko rečeno, nitko nije po njihovoj mjeri. Milanović je šutljiv kao da nešto krije, a kad nešto kaže, djeluje prgavo i bahato. Jednom se sviđa Predsjednica, ali ne kao političarka, već nimalo gospodskim […]

Stvar je načelno jednostavna. Kad je vlada neuspješna, onda gubi povjerenje predstavničkog tijela i biva smijenjena. Sabor bira novu. Problem je složeniji kad se ni u Sabor nema povjerenja. Ne može izabrati novu vladu. Tada se raspušta i bira se nova vlast. Jednostavno. Logično. Jasno.

Točno kažu da su dvorske lude početak slobode govora. Mnogi ih ne cijene i s njima se izruguju, ali ponekad su samo one u stanju reći moćnicima i skepticima bolne istine. Tradicionalno takvi završe u Saboru. Svaka politička stranka trebala bi imati svoju dvorsku ludu. Tako bi se na vrijeme čule i evidentne istine, spriječile […]

U trenucima usplahirenosti duhova, bilo radi nogometa ili pada Vlade, treba učiti iz primjera. Premda historiju ne smatram učiteljicom života, jer se prema narodima ponaša bez osjećaja za pedagogiju, pokazuje nervozu i sama griješi, možda se nije loše sjetiti sudbine rimskih koalicija (trijumvirata).

Za one koje to zanima, osporeno je mjerenje inteligencije s obrazloženjem da ne uvažava kulturne razlike. Uveden je pojam socijalne inteligencije kao osobina snalaženja u društvenoj grupi. Kod političara je mjerenje inteligencije posebno delikatno.

Još se dobro sjećam kako je netko prije četvrt stoljeća, možda čak i u onim televizijskim raspravama pred prve izbore, usporedio Hrvatsku i Izrael, Hrvate i Židove, Franju i Mojsija.  Tvrdio je kako je Mojsije vodio svoj narod po pustinji četrdeset godina sve dok ne izumre generacija koja se sjećala života u Egiptu.

Muči me jedno pitanje. Ma da jedno! Živim u Hrvatskoj i komentiram politiku i pravo. Pada kiša i ljudi nisu dobre volje. Psuju vrijeme, kišu i politiku. I ja se pitam što će biti. Mene ne muči pitanje mogu li nas ovi ljudi koji su na vlasti izvući iz polaganog propadanja.

Ženske usnice napumpane silikonom pomalo sam prezirao i operaciju smatrao etički problematičnom, a estetski nepotrebnom. Čitao sam K. Lorenza i E. O. Wilsona te smatrao da već korištenje ruža za usne predstavlja za muške primate dovoljan izazov za širenje gena i evoluciju. No bilo mi je jasno da i svaka pubertetska jedinka, kojom divljaju hormoni, […]

Pokušavam mijenjati teme, sadržaj i stil ovih kolumni. Pišem pretežno o politici. Ozbiljno i zabrinuto. Postoji takvo zasićenje politikom da bi čitatelji, oni uporni i predani, trebali dobiti nagradu za vjernost: malo šale. Političari postaju – svojim ponavljanjima, laganjem koje se temelji na slabom pamćenju vlastitih riječi i obećanja – dosadni i nezanimljivi. Zaslužuju ironiju, […]

I u najvećim ratovima govori se o miru i predlažu primirja. Vojnici u rovovima razmjenjivali su votku i rakiju, pjevali zajedničke pjesme u  rovovima Galicije. Hitler se zauzimao za mir i suradnju sa Staljinom, bili su saveznici i dijelili Poljsku.

Moj otac je bio obožavatelj svega hrvatskog. Pazio je na hrvatski jezik, znao recitirati ”Juditu”, obožavao je hrvatsku kuhinju i hrvatska vina. Unucima je, kad su bili mali, dao skrojiti narodnu nošnju i kupio ličke kape. Povremeno se oduševljavao našim dijalektima i govorio ikavski i čakavski. Volio je nekritički svoju zemlju i, danas bi se […]

Nastradao sam ako Vesna krivo shvati ovaj uvod u priču. Vesna je moja draga. Ne voli kad kažem da mi je žena ili supruga. To smatra izrazom moje posesivnosti. Mi se, naravno, povremeno svađamo. Obično radi gluposti iz sitnica. Ja ne volim kad mijenja treću majicu za izlazak, kad prigovara kako vozim ili petlja sa […]

Ponekad u udarnom terminu televizije pokazuju razgovore s vodećim političarima. Scenografija je obično krajnje neinventivna. Neudoban stilski namještaj, zastava, grb i plava zastava sa zvjezdicama. Za tu priliku novinarke urede frizuru, a novinari obuku odijelo i kravatu. Svi su zadovoljni. Urednici imaju ekskluzivan prilog,

Kad sam bio mlad i apolitičan, bilo mi je beskrajno dosadno i odbojno pratiti što se događa u politici i strankama, tada stranci, jer bila je samo jedna. No volio sam čitati. Svaki dan posuđivao sam usput knjige u knjižnici na Krvavom mostu. Lijepa, mala i ugodna knjižnica, a ja sam knjige posuđivao prema naslovu.

Pesimisti su dobro informirani optimisti. Nedavno sam čitao članak Toma Gardnera u kojem se pita zašto pesimizam izgleda pametnije (Why Does Pessimism Sound So Smart? (Especially When Things Are So Good). Navodi dosta razloga protiv optimizma. Pesimizam djeluje promišljeno, pesimist mudro. Optimizam djeluje površno.

Ovo je vrijeme neznalica, nespretnjakovića i minusinteligenata. Gledam, slušam i čitam izjave ljudi, i to ljudi na odgovornim i važnim položajima, koji svjedoče o njihovom malom znanju, skromnom iskustvu i nepoznavanju onoga čime se bave.

Čini mi se da nezapaženo prolazi tihi rat klika za vlast u Hrvatskoj. Koristim izraz klike u sasvim neutralnom značenju, jer kako drukčije nazvati skupine koje ratuju za vlast ne držeći se pravila i običaja, skupine koje čine prijatelji i saveznici, poznanici iz malog mjesta, zavičajno ili profesijom povezani ljudi?

Europi idemo na živce. I ona nama kad se usudimo junačiti. Obično smo do zla Boga servilni ili šutimo, ali ponekad ne ide, pa se malo pravimo važni. Na kraju, pred silom popustimo, pa se prepustimo malo bijesu, a malo žalovanju. Plakanje je taktika koja se nekad koristi i u politici, obično za domaće potrebe.

Negdje sam, možda krivo, pročitao da je za pogreške parlamentarizma kriva arhitektura. U britanskom parlamentu vlast i oporba nalaze se na suprotnim stranama izdužene dvorane. Svog političkog protivnika gleda se u oči, govori u lice. Važno je ne spustiti pogled kad protivnik zuri u tebe u nijemom mentalnom pritisku, bezobrazno se kreveljiti ili smijati, treba […]

Vlastite mane vidimo bolje kad ih imaju drugi. To vrijedi uvijek i za prednosti. Ponekad nismo svjesni koliko se Hrvatska promijenila u nekoliko godina. Sjedim na skupu Friends of Europe. Tema je Balkan (European Policy Summit; Balkan Partnership) i svjedočim mukama ministara vanjskih poslova Albanije, Bosne i Hercegovine, Kosova, Makedonije i Srbije.

Naravno da sam zbunjen. Vjerojatno kao i vi. Oko nas divlja politički život u kojem je razina budalizacije i nevjere u ljudski razum dostigla vrhunce. Pamet i odgovornost pali su na niske grane.

Bio je Thanksgiving Day i pristao sam otići na neko druženje hrvatske zajednice u Stony Brook na Long Islandu. Živeći u Americi nisam se puno družio s našima i pomalo me hvatala nostalgija. Osim što pamtim da je bilo mračno, niski tamni oblaci i da je padala kiša, da je bila strašna gužva na cesti […]

Jedna od najljepših knjižnica u kojoj sam bio je ona u École nationale de la France d’Outre-Mer. Mirišu knjige, studenti čitaju, na kavi se okupljaju ljudi sa svih strana svijeta. Proveo sam tamo nekoliko sjajnih mjeseci, upoznao fascinantne ljude, pretežno iz Afrike. koji su smišljali urote protiv svoje korumpirane vlasti.

Za one koji kartaju briškula nije matematička igra. Sastavni dio igre su skrivene poruke i skretanje pažnje. Namiguje se, podižu obrve, oblizuju ili napuće usnice, lupa šakom ili pak povlači vrhom karte po stolu. Svaka gesta je poruka suigraču, no tu ima i lažnih signala. Važno je zbuniti protivnika. Zato se viče, izaziva i prijeti, […]

Izluđeni smo traljavim pregovorima o formiranju vlade. Svi se bave time, i oni bliže vlasti i oni koji samo čitaju novine, pa se nalaze pred nemogućim zadatkom prepoznati koji su to stručni kriteriji i postupci odabira ministara. Ovo treba biti stručna vlada. No koje kvalifikacije se traže? Kakav je postupak?

Doista volim čitati Antu Tomića. Čovjek piše na sve strane, kolumne, romane, filmske scenarije i kratke priče. Duhovit je. Mislim da sam se doista iskreno zadnji put nasmijao čitajući baš njegove kolumne u Jutarnjem. Ja se inače često smijem, volim se smijati i zezati, čak i kada su stvari ozbiljne. U tome kako ozbiljno učiniti […]

Nova je godina pa si mogu dopustiti malo slobode u pisanju. Novi mandatar voli loviti ribe na mušicu. Opće je poznato da se na mušicu love zlatne ribice. Uostalom, stručnjaku za financije i priliči da lovi zlatne ribice.

Bila je srijeda. Probudio sam se s jakim osjećajem gađenja. Imao sam čvrst osjećaj da trebam prestati s pisanjem kolumni, politikom, davanjem izjava i komentara. Neka to rade drugi, mlađi i žešći, uvjereni u perspektive i reforme. Dovoljno je bilo vremena da nas zamijene i sazriju.

Bila je srijeda. Probudio sam se s jakim osjećajem gađenja. Imao sam čvrst osjećaj da trebam prestati s pisanjem kolumni, politikom, davanjem izjava i komentara. Neka to rade drugi, mlađi i žešći, uvjereni u perspektive i reforme. Dovoljno je bilo vremena da nas zamijene i sazriju.

Nevjerojatna je naivnost ljudi u masi. Onaj trenutak kad se utopimo u ugodnom blaženstvu i sigurnosti jata, zaboravimo oprez. Ono što nikad ne bih povjerovao trgovcu koji prodaje po kućama u gomili ljudi koja luta po izvanrednim pojeftinjenjima vjerujem gledajući kako se ponašaju drugi. Ako je njima neka roba dobra, onda je valjda dobra i […]

Još kao đak stekao sam strahopoštovanje prema matematici. Pet je više od dva, zbrojeni daju sedam, umnoženi daju deset. Deset se može podijeliti sa dva, pa i sa tri i sa 7,234, no stvar postaje kompliciranija, ali ne i manje egzaktna i precizna.

Utorkom popodne imam konzultacije sa studentima. Teme su sasvim rutinske, a rijetko kada nove i različite. Prošli utorak bio je maglovit i bez sunca. Ušao je student, skromno i pristojno. Objašnjava da je pao sedam puta na ispitu. Ne mogu vjerovati da netko padne sedam puta, pa pitam u čemu je stvar.

Svatko ima dana kad mu ide loše. Sve se čini kao započet, a nezavršen posao. U takvim trenucima uz najbolje namjere činim najveće pogreške. No ja sam već navikao na uspone i padove i znam: kad osjetiš uvažavanje i poštovanje, kad imaš ljubav, a ne samo autoritet funkcije, to je jače od svake droge; teško […]

Ne znam jeste li se ikada vozili Lika-Expressom? Ne znam da li tak vlak krajnje neobičnog voznog reda vozi i danas. Zaustavljao se u Vrhovinama i Plaškom iz neznanih razloga, pa su putnici mogli šetati pustim mirisnim livadama. Na usponu preko Kapele vozio je tako sporo da ste mogli zahvatiti grude snijega.

Rezultati izbora nisu iznenađenje. Za mene jesu, prevario sam se u procjeni osjećaja ljudi, pa iako sam osjećao da se narodu zgadila politika, nisam prepoznao koliko. Mnogi su glasovali bez razmišljanja, dali glas na veresiju, jer su vjerovali da nitko ne može biti gori od sadašnjih političara.

Ideju da se izborne javne dužnosti ne obnašaju kao profesija svojevremeno je predložio Ivan Supek. Ideja tada nije izgledala revolucionarno i nije izazvala posebnu pozornost. Neki su bili protiv nje prisjećajući se utopizma Marxa i Lenjina koji su prezirali parlamentarizam i tvrdili da se javne funkcije trebaju obnašati za ”prosječnu radničku nadnicu” ili volonterski.

Pustit će Ivu Sanadera da se od brojnih optužbi brani sa slobode. Štoviše, to će se tumačiti kao znak samostalnosti sudstva pred politikom. Ja to tumačim drukčije. Protiv korupcije su potrebna sredstva kaznenog progona, no učinkovita, prijetnja u koju svi vjeruju i boje se kazne.

Poštovani čitatelji i još draže čitateljice, ovaj sam se tjedan odlučio na to da objavim govor koji sam održao prošle nedjelje u KD Vatroslav Lisinski na predizbornom skupu stranke ”Naprijed, Hrvatska! Progresivni savez” Ive Josipovića (čiji sam kandidat kao prvi na listi broj 6 za 2. izbornu jedinicu), odnosno koalicije ”Uspješna Hrvatska”, što je, vjerujem, […]

U kampanji razgovaram sa slučajnim prolaznicima, ljudima na tržnicama, starima i mladima. Trebao bih to često raditi jer, uza svu skromnost, godi kada te hvale i daju podršku ljudi koje i ne poznaješ. Istina, to nisu uvijek sadržajni, već kurtoazni razgovori. Uostalom, ja snubim birače. Prilazim s osmijehom i pružam ruku. Sasvim rijetko desi se […]

Sjećam se kako sam bio šokiran izjavom jednog mog studenta da je Hitler, ”navodno zločinac”, učinio mnogo dobroga za svoj narod, a uostalom zamalo pobijedio u ratu. Nije me toliko iznenadila ta izjava mladog čovjeka, koliko tiho slaganje drugih koje sam osjetio u zraku.

Neugodno mi je. Na cesti mi prilaze ljudi i grubim riječima govore o sudstvu. Njima je lakše kad kažu nekoliko standardnih psovki, pokažu nevjericu u pravdu, te s podsmijehom pitaju kakve to pravnike obrazujemo. Još i dodaju aluzije o tome da postoji zavjera šutnje prikrivena frazom o ne komentiranju sudskih postupaka.

Zamislite da štrajkaju političari i dužnosnici. Okupljeni na Trgu svetog Marka s parolama ispisanim flomasterom na kartonu, sa zviždaljkama i papirnatim šiltericama. Šuker bi govorio na megafon, Dragica Zgrebec bi pozivala na mudrost, a ja, jer imam zvonki glas i širok struk, vikao bi ”stisnite remen, bando lopovska”!

Jedan moj prijatelj iznio je zanimljivu tezu. Tvrdi da je ludost sastavni dio politike i da pravi vođa treba biti bar malo zaražen nekom duševnom bolešću. Tvrdi da pravi lider uvijek u sebi nosi zrnce paranoje. Takav čovjek uvijek oko sebe vidi zavjere, sumnja i u najbolje prijatelje, oprezan je i prema odanim obožavateljima. Kao […]

Priznajem da sam volio gledati filmove o Bondu. James Bondu. Pustolovine, malo jurnjave i egzotična mjesta. Dekorativne suradnice i luksuzni automobili. Sviđala mi se i povremena pucnjava iz svih oružja. Zanimljiva profesija. U stvarnosti vjerojatno nije tako. Kontroliraju se računi i slipovi kartica, pišu se izvješća sa službenog puta i prilažu ”ukrcajne propusnice”.

Kupnja društvenog mira glavna je strategija hrvatske politike. Kada su na vlasti, političke elite, da bi tamo ostale, žele stvoriti dojam napretka i obilja, mira i stabilnosti. Budući da je gospodarstvo iscrpljeno i slabo, a stvarnog posla i ekonomske podloge obilja nema, nema druge no posuđivati.

To biva obično predvečer u danima pred izbore. Razmišljam, a u tome nisam jedini, kako su političari niža ljudska vrsta nedostojna poštovanja. U tome me ne ometa ni činjenica da i sam spadam u tu kategoriju. Kako je došlo do tog paradoksa?