autograf.hr

U Željezničkoj radionici Vaso Miskin Crni pedesetih je godina radio čovjek kojeg su zvali Crveni Štef. Nijemac, tridesetih se pojavio u Sarajevu, na glasu kao najbolji bravar u Radionici, ali bolesni lažljivac. Nitko nije mogao razabrati što je u njegovim pričama plod minhauzenovske mašte, a što mu se stvarno u životu dogodilo. Jer nešto se […]

Tomislav Tomašević u informativnim emisijama HRT-a obrazlaže odluke o povećanju kazne za nepropisno parkiranje i poskupljenju pauka, koji odvozi nepropisno parkirana vozila. U njegovom glasu osjeća se nešto od onog sladostrasnog gnjeva hadezeovskog vladaoca kada govori o borbi protiv nepočinstava i zlodjela Srba, migranata, ateista ili homoseksualaca. I jedno, i drugo je, naime, stvar ideologije […]

Tu je upečatljivu i često viđanu sliku snimio novinski fotograf Damjan Tadić. Na njoj Milan Bandić, zaobilazeći lokve, korača kaljavom, neasfaltiranom stazom Kozari boka. U jeftinom odijelu i s namrtvo razgaženim cipelama, on upravo osvaja Zagreb, i započinje dugu personalnu vladavinu, za koje će se promijeniti sve. Prvi je ljevičarski, socijaldemokratski gradonačelnik Zagreba, kojemu ništa […]

Jedna od značajnih koristi od fejsbuka ta je što možeš zapratiti stranicu neke od društvenih grupa, i onda pratiti njezinu socijalnu dinamiku. Pa onda kroz nju i život i mijene društvene zajednice. Tako, na primjer, godinama već pratim stranicu Teretnjaci ba, koju je osnovao netko iz Tuzle, a u čijem podnaslovu stoji: “Stranica namijenjena isključivo […]

Tržnica, pijaca, placa. Za mene prva bila je placa, najprije u Dubrovniku, krajem šezdesetih, kod tetke Lole, stara placa na nekoliko dječjih koraka od kuće na Bunićevoj poljani, pa placa u Makarskoj, na koju smo išli iz Drvenika. Miris dubrovačke place i miris kolača kod Cele nedostaju mi od tog iščezlog grada. Poslije toga bila […]

U Sibinju, kod Slavonskog Broda, postoji Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo s klubom zatvorenog tipa. Idealno okupljalište za skupinu uspješnih muškaraca, recimo direktora svih Operatora distribucijskog sustava Hrvatske elektroprivrede, kojih je ukupno 21, kao i njihovih još toliko suradnika i suradnica. Daleko od svjetla javnosti, u miru i sabranju rečena su gospoda, pripadnici jedne vrlo specifične društvene […]

Dok se nekim poslom, ili iz puste znatiželje, vozim po centru Zagreba, ili dok pješačim uz oronule, napuštene i polurazrušene palače donjega grada, osupne me taj tipično balkanski i orijentalni nesklad između javnog i privatnog. Pločnici su, naime, razrovani i uništeni, kolovoz je kao u Tetovu i Podujevu, iz napuštenih haustora vonj mačje mokraće miješa […]

Prostore na kojima živi neki zavađen svijet, koji je u jeziku savršeno dobro razumije, posljednjih je tjedana protresla prilično odvratna pravosudno-pedofilska afera s jednim sarajevskim glumcem u glavnoj ulozi. I kako to već biva s ovom vrstom skandala, sve se dogodilo poodavno: lik je nakon procesa pred sudom osuđen, a kako je presuda bila od […]

U najblagorodnijim se trenucima dvadesetog stoljeća sama od sebe brisala granica između filozofije i književnosti. Inače, to je jedna od najosjetljivijih granica, općenito, jer duž nje graniče dva načina mišljenja, razumijevanja svijeta i njegova ponovnog stvaranja, koji se međusobno isključuju. Osim gdje je dara i božanskog nadahnuća! Kakvog je, recimo, kod Waltera Benjamina. Ili kod […]

Vodeći svoju izbornu kampanju za drugi predsjednički mandat Zoran Milanović udario je po migrantima. Veli, moramo to zaustaviti, oni dolaze “želeći samo uzeti socijalnu pomoć”. Lumpengrađanstvo i široke narodne mase ovo vole, na ovo se lako love: netko uzima novce, koji upravo njima pripadaju! Istina u Hrvatskoj, prema nalazima mirovine.hr, socijalnu pomoć u prosječnom iznosu […]

Iz nekih donekle, možda, neobičnih razloga vijest o smrti Bore Đorđevića, vođe nekad općepopularne Riblje čorbe, preplavila je hrvatske medije i društvene mreže, te gotovo cjelokupni javni i privatni prostor. Premda je Riblja čorba u Hrvatskoj posljednji put nastupila prije trideset i pet, skoro četrdeset godina, premda na radijskim i televizijskim postajama nezavisne Hrvatske nikada […]

Hladnjaci Samsung svakako su među ljepšim, skupljim, a možda i kvalitetnijim frižiderima u hrvatskim dućanima s bijelom tehnikom. Takav jedan, veliki dvokrilni, najskuplji u dućanu, jer hladnjak je ikonostas kuhinje i jedan od dva-tri najvažnija objekta u svakome domu, odavno sam kupio, pa me je vjerno i odano godinama služio. Ali ponavljam, i još mnogo […]

Gledano od kraja prema početku, što je svakako ispravniji način gledanja na čovjekov život, bješe to put Vlasotince – Sinj. Od juga Srbije do juga Hrvatske, u devedeset i jednoj punoj godini života. Vlasotince: 16.212 stanovnika, od čega 98,03 posto Srba. Sinj, cijela općina 23.452 stanovnika, a područje grada: 10.800, od čega je Hrvata 98,78 […]

Čitam naslov na Jutarnjem listu: “Jug Hrvatske kipti od bijesa: ‘Kad vidimo švicarske registracije, spašavamo živu glavu! Treba nam psihijatar’.” Iznad toga, nadnaslov: “Glineni golubovi”. “Švicarske registracije” su stilska figura metonimija, koja označava Albance. Radi se, naime, o kampanji koju su pokrenuli pojedini dubrovački mediji, a raširila se na pojedina zagrebačka glasila, vazda gladna klikova, […]

Dana 17. srpnja papa Franjo potpisao je tekst čiji naslov na njegovoj službenoj internetskoj stranici glasi: “Pismo Svetog oca Franje o ulozi književnosti u obrazovanju”. Ili bi, možda, bolje bilo reći – u formiranju. Odmah na početku Papa piše da je najprije htio pisati o ulozi književnosti u svećeničkom formiranju, da bi odmah zatim proširio […]

Turizam, onako kako ga se u Hrvatskoj zamišlja u proteklih dvadesetak godina, mogao bi se nazvati legalnim oblikom organizirane pljačke. Prije pedeset i pet godina, dokle moje sjećanje živo seže, turizam je bio nešto drugo. Rado bih pokušao objasniti razliku. U malome dalmatinskom mjestu, gdje sam svjedočio njegovu rađanju, u to vrijeme živjeli su stari […]

Wiehlerov goblen s motivom Leonardove “Posljednje večere”, izrađen prema originalnoj shemi i s originalnim Wiehlerovim koncima, na Njuškalu se trenutno može kupiti za oko 3000 eura. Krajem sedamdesetih koštao je koliko novi fićo. Premda se živjelo u vrijeme proklamiranog ateizma, “Posljednja večera” predstavljala je vrhunac jedne tada mondene discipline: izrade kompliciranih goblena u vrlo gustom […]

Svoj govor gradonačelnik Dubrovnika završio je, da ponovimo, ovim riječima: “Dvije rečenice nikada neće biti staromodne i koje će nas pozivati na ono što je ključno, a to je da budemo spremni obraniti svoju Domovinu. A te dvije rečenice, i s time ću završiti, su: ‘Bog i Hrvati‘ i ‘Za dom spremni’”. Jest da rečenice […]

Čimpanza, govore stručnjaci, uspijeva naučiti oko petsto riječi čovjekova jezika. To nije ni malo, ni mnogo. Dovoljno je za svakodnevnu komunikaciju s prijateljima i poznanicima. Za sve drugo što bi čimpanzi moglo zatrebati, tu su njegovi čovječji bližnji: oni ga voze doktoru, rješavaju njegove administrativne probleme, nadziru ga dok se s drugim čimpanzama igra u […]

Najvažnije, umirujuće i okrepljujuće riječi o hrvatskome nogometu izgovara dominikanac. U podcastu Hrvatskog radija, naziva Duhovna misao, u vremenu kraćem od prosječne sudačke nadoknade, govori o nečemu što me muči već punih četvrt stoljeća, još od onih hrvatskih nogometnih orgazmiranja 1998, nad čime se uzrujavam i gnjevim, a da si, zapravo, ne znam protumačiti što […]

U danima kada je u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda pripremana i izglasavana rezolucija kojom se 11. srpnja proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, te se osuđuje negiranje genocida i slavljenje osuđenika za njegovo počinjenje, pred očima svijeta odvijaju se dvije masovne kampanje, čiji je cilj uništenje dviju etničkih skupina i zatiranje tragova njihova […]

Gradić St. Joseph, u američkoj saveznoj državi Missouri, nalazi se na kraj svijeta. U njemu živi sedamdesetak tisuća stanovnika – još početkom dvadesetog stoljeća bilo ih je sto tisuća – u St. Josephu smrt je došla po odmetnika Jassea Jamesa, vođena metkom ispaljenim iz revolvera njegova jataka, tu je, u St. Josephu, bila početna stanica […]

Nije ni počelo Europsko prvenstvo, a on se već rasistički okomio na Afrikance – i crnce u španjolskoj, francuskoj i ostalim “kolonijalnim” reprezentacijama – i na Nepalce, te za sljedećih mjesec dana odredio programske smjernice Hrvatske radiotelevizije. Od penisa, preko vagine, do demografske restitucije hrvatske nacije. Tako to biva po Jošku Jeličiću.

Postoji i ono o čemu se ne govori, jer o tome ne znamo ništa. A ne znamo, jer se nije nama dogodilo. Postoji, naime, ono o čemu se ne možemo informirati po susjedstvu i od prijatelja, o čemu se ne uči u školi i na fakultetu, o čemu se ništa ne može saznati iz dobrih […]

Film traje trinaest minuta, a glavni lik, onaj oko kojeg se zaplete priča, tragični junak u punom smislu riječi, u kadru je, vjerojatno, manje od minute. Otpočetka do kraja film se odvije u vlaku, u jednom vagonu (tada još uvijek) Jugoslavenskih željeznica, podijeljenom na kupee.

(Opaska uredništva: U ponedjeljak je preminuo veliki njemački teolog Jürgen Motmann /8. 4. 1926. – 3. 6. 2024. /, javio je Sveučilišni centar za protestantsku teologiju Matija Vlačić Ilirik. Donosimo osvrt Miljenka Jergovića na Moltmannovu knjigu ”Raspeti Bog”. Uskoro ćemo objaviti In memoriam). *** Jürgen Moltmann, ”Raspeti Bog – Kristov križ kao temelj i kritika […]

U Rječniku hrvatskoga jezika Vladimira Anića i na po njemu nastalom Hrvatskom jezičnom portalu, koji su zacijelo dva najpouzdanija mjesta na kojima se možemo obavijestiti o našim riječima, riječ čeljade ovako je definirana: “čeljáde sr (G -ta, zb. čȅljād) 1. čovjek kao biće (čeljade kad ostari i kad se razboli ne vrijedi da živi; oni […]

Jutro nakon Malmöa na fejsbučnom profilu Pučkog otvorenog učilišta grada Rovinja izlazi fotografija s izložbe Stanislava Habjana “Dijalozi 21”, održane u studenom 2021. u Multimedijalnom centru. Na fotografiji mladić s čašom u ruci, u tamnoj, dobro odabranoj odjeći, definirane frizure, alternativac iz naših krajeva, možda darker, možda student dizajna, stoji ispred dirigentskog stalka s papirom […]

Ne, doista Izrael nije trebao sudjelovati u tom zabavnom šou programu europskih televizija. Nije ga trebalo biti kao što nema ni Rusije. Ali i bez te analogije, naprosto je neugodno nastrano da u jednoj ovakvoj priredbi, lišenoj dubljih umjetničkih ambicija i filozofskih pouka, ali sasvim usmjerenoj na bratstvo i sestrinstvo svih ljudi i svih zastava, […]

Jutro nakon polufinala u Malmöu s nelagodom čitam naokolo metastaziranu fejsbučnu objavu predsjednika Vlade u tehničkom mandatu Andreja Plenkovića: “Ponosni na plasman Baby Lasagne u finale Eurovision Song Contest! Čestitke na kreativnom i sjajnom nastupu. Želimo puno uspjeha Marku Purišiću i njegovom timu i nadamo se da će Hrvatska slaviti uz Rim Tim Tagi Dim.” […]

Vijest je u svakom pogledu zaumna. U povodu dvadeset i devete godišnjice vojno-redarstvene operacije Bljesak, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske objavljuje da će prvoga svibnja, na Međunarodni praznik rada, upravo kupljeni višenamjenski borbeni zrakoplovi preletjeti područje Republike Hrvatske. “Preletom iznad cjelokupnog teritorija Republike Hrvatske piloti Hrvatskog ratnog zrakoplovstva izvest će svoju prvu zadaću višenamjenskim borbenim avionima […]

Djevojčica je odšetala iz materina vidokruga. Možda je učinila dvadeset, možda trideset, možda cijelih stotinjak sitnih dječjih koraka. Ali ne više od toga. Koraci dvogodišnjaka kratki su i nesigurni. Zemlja pod njihovim nogama u trajnoj je neravnoteži. Dvogodišnjaci, kažu životinjski psiholozi, imaju pamet mladoga, neodgojenog psa. Roditelji zacijelo nisu sretni ako se tako to kaže. […]

U prvom dijelu večeri, u razgovornicama po televizijskim studijima, među tobožnjim ekspertima i znalcima, najednom se pojavila nova riječ. Naravno, na engleskome jeziku: kingmaker! Gospoda i dame pitali su se tko će biti taj kingmaker, koji će Andreju Plenkoviću i HDZ-u omogućiti da skupe parlamentarnu većinu. Premda eksperti i znalci, pojam su koristili posve krivo.

U prvom dijelu večeri, u razgovornicama po televizijskim studijima, među tobožnjim ekspertima i znalcima, najednom se pojavila nova riječ. Naravno, na engleskome jeziku: kingmaker! Gospoda i dame pitali su se tko će biti taj kingmaker, koji će Andreju Plenkoviću i HDZ-u omogućiti da skupe parlamentarnu većinu. Premda eksperti i znalci, pojam su koristili posve krivo.

Nakon dvodnevne šutnje HRT je u Vijestima iz kulture objavio da je Monika Herceg u Gdanjsku nagrađena velikom europskom nagradom Pjesnika slobode. Čekali su priliku da tu vijest objave zajedno s izvještajem o dobitnicima nagrada na Goranovom proljeću. Otprilike to je kao da se čekao završetak nogometnog prvenstva u Hrvatskoj da bi se usput objavilo […]

Na Veliki petak, taj najtiši i najžalosniji dan u katoličkom kalendaru, jedini kada se ne čuju crkvena zvona, ne služi se sveta misa i nema glazbe niti pjesme, Zapruđem prolamao se uznemirujući zuj električnih pila. Stigli su radnici gradskog zelenila, čuvenoga zagrebačkog Zrinjevca, dovezli se u novim zelenim kamionima i ispružili dizalice do u vrhove […]

Petak je, 15. ožujka, večer, sedam je sati i dvadeset minuta. U 11 sati i 59 minuta na službenoj elektronskoj stranici Predsjednika Republike objavljena je odluka o sazivanju parlamentarnih izbora za srijedu, 17. travnja. Oko 15 i 40 Peđa Grbin je na konferenciji za novinstvo SDP-a najavio predsjednika Republike Zorana Milanovića kao kandidata za premijera […]

Kao da je prije sto godina bilo, ali netko će se i sjetiti: bio je siječanj 2021., vrijeme koronavirusa i kolektivnih psihotičnih ispada, kada javnost biva zgranuta, a odmah zatim i gnjevna jer su neki zaposlenici Kliničke bolnice Dubrava imali parti povodom odlaska jednog od njih u mirovinu. Mala, gotovo obiteljska zabava, koja se nikoga […]

Nova knjiga Miljenka Jergovića u naslovu ima riječ koja nas pogađa svakoga dana, iz svakog medijskog zakutka, sa sve više dijelova zemaljske kugle, sve neumoljivije… “Rat” je zbirka kratkih priča – žanrovski raznovrsnih, stilski savršenih, eruditnih – u kojima prepoznajemo univerzalno iskustvo, od patnje i žrtve do radosti, mržnje i osvete. Knjiga je beskrajno pitka, […]

U mrtvačnici svlače uniforme s poginulih vojnika. Najprije im izuvaju čizme, skidaju hlače i bluze, dugme po dugme otkopčavaju im pažljivo košulje, pa onda i njih skidaju preko njihovih mrtvih i već ukočenih ruku, onako kako bi nekad skidale benkice s nedavno rođene dojenčadi, koja bi ih onda hvatala čvrsto za kažiprst. U tom stisku […]

Tužno je mjesto Bandićev grob, ali nije tuđe ni nepoznato u imaginaciji ovog svijeta. S vanjske strane arkada, za leđima čuvenim i dobrostojećim zagrebačkim pokojnicima – čijoj je kasti bez ikakve sumnje i ironije Milan Bandić pripadao – na travnjaku, podno najimpresivnijih gradskih bedema, počiva gradonačelnik. Okom gledano i mišljeno, on se zapravo nalazi izvan […]

Ona njemu Radosti, on njoj Lipa. U nekoliko je sati to postala jedna od upečatljivijih dramskih situacija u ovih trideset i kusur hrvatskih godina. Publika je žudno čekala nastavke serijala. Dok se službena javnost skandalizirala nad time što joj deklarirani, premda ne i učlanjeni hadezeovac i prijatelj – ili poznanik s kave! – svih uglednijih […]

Nije on oduvijek bio takav kakvim ga u posljednjih tridesetak godina prikazuju: u se zatvoren, osobenjak i urbani pustinjak, koji odbija sva priznanja, nagrade i počasti, a naročito one koje bi mu mogle egzistencijalno pomoći. Recimo, na naslovnici BestBooka za veljaču 2024. vidimo ga na fotografiji Feđe Klarića s dopola ispijenom kriglom piva, koju prinosi […]

Predrag Finci, “Sve dok”, Fraktura, Zaprešić, 2021. Predrag Finci od ljudi je blagoslovljenih prokletstvom višebrojnih talenata. Takvi se, gotovo u pravilu, ni u što ne razviju, i za sobom umjesto djela ostave samo kavansku priču i legendu o tome što su sve mogli biti. A nisu to postali, jer se nisu mogli odlučiti, nisu bili […]

Na pitanje novinara Indexa da u vještačenju možda nije bilo sprege udruženog kriminala i korupcije, predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić odgovara: “Sve je moguće, samo se ona ne može tu shvaćati malom i nemoćnom ženicom. Ona je vjerojatno najmoćnija u Hrvatskoj, i zato što je jako popularna i zašto što je imućna. Ja bih tu […]

Zahvaljujući RTL-u bit će upamćen kao prvi strani radnik u Hrvatskoj koji je stekao pravo na ime i prezime. Prije nego što je ovaj, u tematskom i stilskom pogledu inače trivijalni medij u svome dnevniku objavio razgovor s njime, svi ostali su ga zvali “vozač Filipinac”, “vozač s Filipina”, “filipinski vozač”, “49-godišnji filipinski državljanin, zaposlenik […]

Norveška zemlja je od skoro pet i pol milijuna stanovnika. Glavni grad Oslo, nekadašnja Kristijanija, jedva da je brojem stanovnika veći od Zagreba. Norveška nije turistička zemlja, “mala zemlja za veliki odmor”, nije zemlja “tisuće otoka”, premda je zemlja “tisuće fjordova”. Premda je domovina Erlinga Brauta Haalanda, jednog od dvojice-trojice najboljih europskih nogometaša današnjice, Norveška […]

Obje najveće prometne nesreće u jugoslavenskoj povijesti dogodit će se u Hrvatskoj. Obje u kasno ljeto, u razmaku od samo dvije godine. U prvoj, 30. kolovoza 1974, međunarodni putnički vlak na relaciji Atena – Zagreb – Dortmund nailazio je u 22 i 40 iz smjera Beograda, i umjesto da postepeno usporava i zaustavlja se na […]

Autentični stari Zagrepčanin, lišen većine folklornih okolnosti toga pojma. Sjećam se – on to zasigurno ne pamti, jer mu nije potrebno – kako sjedim u predsoblju staroga građanskog stana, negdje na Britancu ili na Zelengaju, svakako u onom dijelu grada gdje se vazda sjetim Krleže i Krležinih dana u Vranešićevom sanatoriju; i čekam ga na […]

Lovci imaju taj običaj da prepariraju najmarkantnije životinje koje odstrijele. Njihovi su domovi, vile i vikendice, urešene odrubljenim jelenjim glavama s usađenim staklenim očima, koje prazno gledaju svijet. Taksidermija – tako se zove umijeće, zanat ili znanost prepariranja leševa, bilo životinjskih ili ljudskih – nije uspjela preparirati, materijaliziranim sačuvati, mrtvo oko. Ili nije uspjela, ili […]

Mislila je u Sarajevo, da studira žurnalistiku, ali joj se zanedalo. Ako je umjesno to baš tako reći, da joj se zanedalo, budući da je ljubav bila u pitanju. Udala se, narodila djecu, ostala na Grudi i u tom malom, precizno razgraničenom konavoskom svijetu, koji je poput kakvog otoka odijeljen od svih susjednih svjetova i […]

Hrvatske vlasti čine sve da ni na koji način ne dovode u pitanje ono što Izrael posljednjih tjedana i mjeseci čini u Gazi, ali i na Zapadnoj obali rijeke Jordan. Ničim Plenković i njegovi ne bi da unezgođuju Netanjahua. Milanović s ponosom ističe kako on nikad i nigdje nije bio za rješenje prilika na Bliskom […]

Na Hrvatskom jezičnom portalu, vjerojatno najpouzdanijem detektoru pojmova na hrvatskom djeliću interneta, ovako se objašnjava što je tradicija. Pod jedan: tradicija je prenošenje znanja, spoznaja, vjerovanja, legendi, običaja, kulturnih vrijednosti itd. s generacije na generaciju, iz jedne epohe u drugu, bilo usmenom ili pismenom predajom, odgojem i dr. Pod dva: tradicija je dugotrajno uspostavljan način […]

Učini nam se da naša pažnja ne može podnijeti dva rata. I da ne možemo istovremeno imati srca za stradanja nedužnog svijeta u Palestini, i stradanje nedužnog svijeta u Ukrajini. Ove druge smo, učini nam se, sasvim zaboravili. I onda neki dan Rusija izvede napad dronovima na Kijev, najveći otpočetka rata. A ta vijest jedva […]

Slobodan Šnajder, “Anđeo nestajanja”, Fraktura, Zaprešić, 08/2023. Prvi njegov roman, gusti, handkeovski “Morendo” (2011.), uglavnom ostaje nepročitan. Drugi, “Doba mjedi” (2015.), sveobuhvatna i masivna epska saga, romaneskni blockbuster, kakvi i nisu česti u suvremenoj hrvatskoj književnosti, dočekan je doma s oduševljenjem, koje se zatim proširilo po regiji, te je – što je, vjerojatno, najvažnije, jer […]

Odnosi između Hrvatske i Srbije kontrolirano su loši. Sa stanovišta međunarodnog poretka, slobodnog tržišta, sigurnosti financijskog i bankovnog poslovanja itd, te urednog funkcioniranja svih poluga liberalnog kapitalizma, ti odnosi mnogo su bolji nego da su dobri. Jer dobri odnosi između suverenih država uvijek se mogu pokvariti.

Da, ubiše se i policija, i liječnici u vinkovačkoj i osječkoj bolnici, i državne vlasti da na neregularne, koruptivne, pa i kriminalne načine spasu Marija Banožića od neugodnih društvenih posljedica prometne nesreće u kojoj je sudjelovao, čemu će državno odvjetništvo i sudstvo tek davati svoj prilog. Odvratno je kako su se i koliko HRT, emisija […]

Najvažnija rečenica tog Žižekovog frankfurtskog govora glasi: “Znači, trenutak u kojem prihvatite da je nemoguće boriti se za obje strane istovremeno, izgubili ste dušu!” Boriti se, naravno, u svom slučaju ne znači ratovati, ginuti, umirati. Ni stvarno, ni metaforično. Premda, recimo, znači izgubiti sve beneficije koje proizlaze iz angažmana u tom ratu, svejedno angažirate li […]

Pamtim, nije bilo ni tako davno, kada je unuka jednoga vrlo uglednoga i bogatog Zagrepčanina, Hrvata do u sedmo koljeno, išla u Ljubljanu, na koncert Cece Ražnatović. Gimnazijalka, hereditarna multimilijunašica, zlatna budućnost hrvatska, upravo se prvi put otkidala od roditelja, prvi put odlazila od kuće, da uživo posluša svoju božicu. U firmi tog bogatog i […]

U prvom intervjuu koji je nakon poraza od Turske i Walesa dao Novoj TV, Zlatko Dalić na pitanje “Je li Livaja poremetio atmosferu u momčadi?” odgovara ovako: “Žao mi je što se dogodilo ovo s Livajom. Poslao sam mu poruku prije okupljanja, zvao sam ga, nije mi se javio, ne znam zbog čega. Ne vjerujem […]

I opet isto, već mnogo puta ponovljeno, na Bliskom istoku, pa u glavama, srcima i riječima naših ljudi. I opet valja ponoviti nešto što je u različitim varijacijama toliko puta rečeno. Ubijanje civila i djece u Gazi, rušenje njihovih domova, protjerivanje iz kraja u kojemu ionako žive kao izbjeglice, stegnuti u najvećem koncentracijskom logoru na […]

Čovjek je grdna zvijer. I sigurno se bezbroj puta zbilo da čuvar reda, žandar, policajac usmrti nedužnu djevojku, i da to učini službenim oružjem, kopljem, bodežom, službenim pištoljem. Osječki policajac Marko S. nije, dakle, učinio ništa što nisu činili drugi u mračnoj i krvavoj povijesti naše civilizacije. Ono, međutim, što se nije događalo, čega nema […]

Danas ljudi nemaju previše prilike, a ni razloga, da se lažno predstavljaju tako što bi nekome drugom krali identitete. Svakoga se zna po fotografiji, otisku prsta, profilu na društvenim mrežama, pa ti onda ne bi bilo lako reći da si on, ako nisi baš on. Ali postoji i nešto važnije: u svijetu u kojem više […]

Kada je u travnju i svibnju neprijatelj opsadio grad, preuzevši od JNA sve dominantne kote po okolnim planinskim vrhovima, i zauzevši neke kvartove u blizini njegova središta, spontano se mijenjala regulacija prometa, same od sebe formirale su se nove pješačke zone, promet pješaka, bicikala i automobila potekao je tamo gdje ga ranije nije bilo. Neprijatelj […]

Dostavljače hrane i njihove čudne četvrtaste ruksake – čuvare temperature onoga što se u njih stavi – počeo sam primjećivati kratko prije nego što će naići epidemija koronavirusa. Tada su to bili domaći mladići u dvadesetim i ranim tridesetim, te poneki stariji. Naokolo su jurili na biciklima i mopedima, po pločniku, biciklističkoj stazi i kolovozu, […]

Moja majka bila je dijete Facebooka. Pojavila se tamo 2009, kad joj je bilo šezdeset i sedam. Malo prije pošla je u mirovinu, pa je mogla noći provoditi na mreži, i ići na spavanje tek kada se razdani. Susretala se s prijateljima i prijateljicama iz djetinjstva, koje nije vidjela po pola stoljeća, a sad su […]

Ulomak iz “Herkula” U nedjelju 31. kolovoza započeli su neredi, koje je nemoguće naknadno dokumentirati, jer ne postoje vjerodostojni izvještaji. Zapravo, više ne postoje bilo kakvi izvještaji, premda je virtualni prostor bio zagušen vijestima, i premda se tokom dana javilo desetak novih informativnih portala, koji su izvještavali na hrvatskom, engleskom i njemačkom, uglavnom s provladinih […]

Srijeda je31. VIII. 1939.kišajesen će skorotako divnoodzvanja pločnicimatako hrabrodobujepo staklenimkrovovimaospervatorije Varšava

Jutro po napadu na Atenu u vrijeme kojeg je ubijen Michalis Katsouris stiglo je objašnjenje lokalnog zagrebačkog političara i člana Hrvatske odvjetničke komore. “Navijači AEK-a su najveći ljudski ološ koji postoji. To je ljudsko smeće, ljevičarsko i anarhističko. Ako im se ovo dogodilo, to je zato što su to sijali već godinama.” I još: “Žaliti […]

Jezik je ono čime se govori i ono kako se govori. Već tridesetak godina, a možda i znatno duže, hrvatski se govori uz stanovitu nelagodu, strepnju i strah. I kroz to vrijeme hrvatski se jezik među njegovom govornicima definira kao ono što nije srpski. I to je, čini se, imperativ i osnovni razlog njegova postojanja, […]

U ono nedužno vrijeme kada je autor ovih sentimentalnih redaka imao petnaest-šesnaest godina, u Sarajevu postojala je grupa Zabranjeno pušenje. Raja iz Ulice Fuada Midžića, s Koševa, tamo kod stadiona. Pjevač je studirao orijentalistiku, turski i arapski. Gitarist je bio student medicine. Nisu imali snimljenu ploču, jer nije bio takav običaj, i bilo je skupo […]

Neki su portali u danima nakon nevremena objavili vijest o rodinom gnijezdu u Slavoniji koje je, za razliku od tolikih građevina i krovova podignutih čovjekovom rukom, izdržalo nalete vjetra. Ponegdje vijest je pojačana naslovom: “Čudo u Slavonskom Brodu”.

Posao kojim se bavim, svejedno je pišem li za novine ili za knjige, pišem li fakciju ili fikciju, zapravo bi se mogao nazvati poslom osmatranja, izviđanja, imaginiranja. I korisno je mijenjati perspektive i očišta, biti malo ovamo, malo onamo. Tako sam se ovih dana zatekao Puli. A u srijedu popodne u Trstu, na tršćanskoj rivi.

Pripovjedač govori: “Ništa o tome ne znamo, a vlastitom voljom uskraćeno nam je domišljanje, kako god zavodljivo bilo.” Važno je to, kao poetičko načelo ovoga romana. Ali još važnije kao životni stav njegova glavnog lika. Ništa se tu izmisliti neće, ništa dopričati, popraviti, vlastitome životu prilagoditi, e da bi se lakše moglo preživjeti.

Još od ranog proljeća jedna od omiljenih, valjda i najklikabilnijih tema hrvatskih portala, pijani su, obeznanjeni, prljavi i zasrani, divlji, primitivni, ružni gadni i nepristojni turisti, koji seru, povraćaju, pišaju i tko zna što još rade po ljupkim kalama i kaletima naših malih i velih mista. Nema tog infotajment medija koji se nije nad turistima […]

Na portalu nekoć uglednoga dnevnog lista izlazi ovakav naslov: “Rambo iz Dalmacije: Splićaninu kod kuće našli stotine puški, pištolja, bombi…” No, ne budimo pretjerano zlobni. Ni na drugim portalima i u drugim novinama naslovi o ovom događaju nisu se značajno razlikovali.

Pripovijest se ciklički nastavila, sve udarajući po našim građanskim savjestima, samo u svakom krugu sve strašnija i tužnija. Na Bundeku je, kao i svake godine, masa od više stotina, ili već i tisuća, djevojčica i dječaka obilježavala kraj školske godine. Činili su to izvodeći neke svoje rituale, dovršavajući nešto što su započeli u svojim razredima […]

Na davanje iskaza u Općinskom državnom odvjetništvu u Novom Zagrebu Jan Ehrlich doveden je s lisicama na rukama. Novinare i ostale znatiželjnike o vremenu privođenja obavijestilo je, kao što je i inače običaj, duboko grlo iz policije. Fotografije ljudi u okovima, poznatih, selebritija, kao i onih posve anonimnih, kakav je do neki dan bio i […]

Valja prohodati po našim grobljima, gradskim i seoskim, čitati što piše na nadgrobnicima, pa shvaćati kako su se mijenjala vremena. Mimo ratova, za kojih se vazda isto umiralo, u vremenima mira pošast koja je morila mlade mijenjala je svoja lica. U prošlome stoljeću, pa sve do ranih poslijeratnih godina i pencilinskog doba, mladost je kosila […]

Alan Vlahov je kipar i restaurator, profesor u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna. Na dan norijade, kada po tradiciji zagrebački maturanti diljem svoga grada demonstriraju naglo stečenu zrelost, profesor se zatekao na trgu kod Hrvatskog narodnog kazališta u trenutku kada je skupina od petnaestak-dvadeset mladića pošla da s jarbola skida LGBTQ zastave.

Miljenko Jergović, ”Insallah, Madona, inšallah”, Fraktura, Zaprešić, 05/2023. “Jergovićeva Inšallah, Madona, Inšallah proza je snažnog emocionalnog naboja. Priče likova u ovim književnim remiksima bosanskih i dalmatinskih pjesama teško je zaboraviti: vraćaju se kao neopisivo lijepa i sjetna melodija. Ne mogu se prepričati kao što se ne može prepričati pjesma u kojoj su podjednako važni tekst, melodija i atmosfera. Jedno od onih rijetkih […]

Zbunjujući su ti trenuci, koji se obično odviju po vijesti o smrti, kada shvaćamo kakav nas je čudan, iščašen događaj čvrsto vezao uz pokojnika. I onda na karminama i na sijelu, na onom piću na koje se ode nakon sprovoda, konačno ispričamo taj događaj, onako kako se u takvim prilikama pričaju vicevi, šale i anegdote, […]

Alla je stigla u Zagreb i vlada blaga pomutnja. Tu je po akademskim, predavačkim poslovima – šifra Erasmus! – smještena je u rezidenciju Hrvatskoga PEN- centra, i oko nje se u koncentričnim krugovima, koji se, naravno, međusobno ne dodiruju ni u beskraju Svemira, okupljaju hrvatski pisci, profesori književnosti i prevoditelji, njezini prijatelji, poznanici ili oni […]

Ovo je izvještaj o umorstvu jedne zagrebačke kuće. Zvala se Villa Peroš, sljedeće bi godine navršila 120. rođendan (premda je, možda, i koju godinu starija). Za kuću to nije mnogo, ali Villa Peroš bila je lijep i skladan primjerak secesijske arhitekture, važan za već odavno narušenu cjelinu Ribnjaka. U Zagrebu koji nije ni Beč, ni […]

Nakon što je u Beogradu, u jednoj od elitnih gradskih škola, dječak iz pištolja ubio čuvara škole i osmero djece (sedam djevojčica i jednog dječaka), ministar obrazovanja Radovan Fuchs uputio je pismo hrvatskim školskim ravnateljima. U tom je pismu tražio da odmah, u prvi sljedeći ponedjeljak, okupe učenike prije početka nastave.

U aprilu mesecu leta Gospodnjeg 2023. godine mi dokazujemo da ne znamo da živimo već se iživljavamo, a trebali bismo da preokrenemo iživljavanje u življenje. U beogradskoj Osnovnoj školi ”Đura Jakšić” (slikar, pesnik, dramski pisac i učitelj) organizovano je snimanje muzičkog spota među decom sa osuđenim kriminalcem, čovekom koji je punio naslovnice crne hronike i […]

Kraj je kolovoza, sunčan i svijetao, kad svaka stvar u ovoj kotlini, i svaki pogled na nju, kad svaka misao i osjećaj, zadobiju onu potpunu jasnoću mira i saznanja, pa bivaš sretan što si se rodio i živiš upravo tu. Za stolom si u internom kafeu, na Bogosloviji. Došao si na ručak, kao i svakoga […]

“Drugi put mirno promatrate kako nestajemo!”, gorko je izgovorio Ognjen Kraus na Jom hašoa, za komemorativne svečanosti uz spomenik na Glavnome željezničkom kolodvoru. Povod njegovoj reakciji, koja bi pri nekom malo drukčijem rasporedu uloga izazvala buru u javnosti, bila je informacija da je na Mirogoju, iz židovskih grobova, u posljednje vrijeme ekshumirano i u masovnu […]

U ta je vremena po Kaptolu, oko Katedrale i u užem centru grada ordinirala jedna zanimljiva prosjakinja. Izgledom donekle tipična, postarija žena, krupna i tamnoputa, u šarenim ritama, lijepe duge šake, u koju je, procijenujem, onako ispruženu, moglo stati i dva deci vode, izdvajala se po jedinstvenome nastupu. Molećivim tonom, ali glasno, tako da je […]

Kuća na četiri vode, obična porodična katnica, pravokutnog oblika, onakva kakve su nicale svud po unutrašnjosti šezdesetih i sedamdesetih godina. Vjerojatno je bila tu kada je moja mati 1973. posljednji put obišla grob. U prizemlju je dućan, koji preko prozora ima nalijepljene reklamne fototapete.

Tony Judt, Poslije rata, VBZ, Zagreb 2022. Tony Judt britanski povjesničar, dijete je europskih Židova: otac Belgijanac, dalekim podrijetlom potomak litavskih rabina, mati kći emigranata iz Rusije. U njegovom slučaju okolnosti biografije i podrijetla iznimno su važne, jer je Judt specijalist za europsku povijest, naročito za povijest europskoga dvadesetog stoljeća. U njegove intelektualne i profesionalne […]

Nakon što je s jeseni 1697. Europa, predstavljena u generalfeldmaršalu Svetoga Rimskog carstva Eugenu Franji Savojskom, pregazila i spalila Bosnu, pa se onda povukla u strahu od zime i snijega, u toj zemlji ostala su tri samostana i pet crkvi. A kako Turci, njezini gospodari, kršćanima nisu dopuštali da grade hramove, niti da (osim u […]

Aleksandar Trifunović pristojan je građanin. Jedan od sve malobrojnijih koji ima svijest ne samo o etničkim i vjerskim razlikama među građanima svoje zemlje, nego i o tome da nije dopustivo u moralnom ili u bilo kojem drugom smislu hijerarhizirati njezine narode.

Lako će vam se u prvi mah učiniti da 2023. nema neke naročite razlike između HRT-a i BBC-a. Ili se razlika sastoji samo u tome što se ministri iz Konzervativne stranke tako masovno ne bave kriminalom kao ministri iz HDZ-a. Ali previdjeli ste, ipak, ono što je najvažnije, ono zbog čega HRT nikada neće biti […]

Život jedan je, najviše dva, stambena kredita. Iako poznajem ljude iz vremena socijalizma, mučenike ljubavi i miljenike Partije, koji su četiri-pet puta rješavali stambeno pitanje, tako što bi svaki put dobili stan od države. Četiri-pet puta su se ženili, svaki put se razvodili, odlazili u podstanarstvo, i potom stjecali novi društveni stan. Tada je to […]

Ovo što slijedi bit će pisano s povećanim oprezom, jer imam razloga vjerovati da je gradonačelnik Pule Filip Zoričić lake ruke na SLAPP tužbama i gušenju slobode govora.

Nacionalizam je vjerovanje koje, kao i tolika druga vjerovanja, od vjernika traži da vjeruje u ono što je protivno razumu. Recimo, kažete li da su u kolovozu 1995. Srbi masovno protjerani, jer zašto bi inače odlazili od svojih kuća ako ih nitko nije tjerao, i zašto bi te kuće zatim spaljivao upravo onaj koji ih […]

Kada se nekoj riječi značenja izgube u mrmorenju i žamorenju mnoštva, tada se ta riječ počinje nekontrolirano ponavljati. Barem je po jednom izgovori svatko tko više ne zna što ona znači. Teško je izgovarati samo riječi koje nešto znače. Kada bi tako postupao, čovjek bi uglavnom šutio.

Ćiro Blažević uživao je u nečemu što je sve druge ljude koje znam opasno morilo: u pozdravljanju s nepoznatim ljudima. A oni, ti nepoznati ljudi, prilazili su mu na zagrebačkoj špici, spopadali ga tamo oko Charlieja, izgovarali neke čudne riječi, tonuli u svoje zavičajne naglaske, pozivali se na neke događaje za koje nitko osim njih […]

Novi Zagreb od Zagreba razlikuje se po tome što je novozagrebačka povijest još uvijek kraća od očekivanoga čovjekovog životnog vijeka. Tako tu žive dame i gospoda koja živo pamte vrijeme nastanka ovoga grada. Pamte kako su kopani duboki temelji Jelinekovih tornjeva, pamte melioraciju bara i močvara, izgradnju limenki koja je podsjećala na slaganje lego kockica, […]

Vrlo neobičan doživljaj: pratite tridesetdvogodišnjeg muškarca, po svemu ispravnog i bliskog vašim današnjim svjetonazorima, kako u Parizu dočekuje oslobođenje grada od nacista i vrlo skori kraj Drugoga svjetskog rata, a biva sve nesretniji i ojađeniji, jer dok Francuska i svijet – ili ono što u historiografskim i književnim poopćenjima smatramo svijetom – već slave pobjedu […]

Scena iz prvih, još uvijek romantičnih mjeseci opsade Sarajeva. Na Markalama, gradskoj tržnici koja će postati u svijetu čuvena po masakriranju nedužnog svijeta minobacačkim granatama, nekakva policija provodi akciju protiv švercera svega i svačega. Odvode jednog sitnog sredovječnog brku, ponešto tamnijeg tena, koji im se otima i uzvikuje: “Mene možete i ubiti, ali slobodno tržište […]

Nova godina je, nekako baš u vrijeme podnevnog valcer mamuranja iz bečkoga Musikvereina, započela skandalčićem s jednom novogodišnjom haljinom. Odnekud iz smetlišta društvenih mreža i nekih očajnih web portala iskočili su na moj ekran loše načinjeni screenshotovi i fotografije televizijskih ekrana na kojima je bila žena koju se u prvi mah nije moglo prepoznati, u […]

Mnogo je to: osam godina! Dva svjetska nogometna prvenstva i dvoje olimpijskih igara. I skoro cijeli jedan desetogodišnji kredit za stan. Nigdje se, ni na jednom mjestu osim u vlastitom domu čovjek ne bi trebao u životu zadržati duže od osam godina. A najmanje u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, u onoj zapravo nevelikoj tortastoj […]

Običaj postavljanja živih jaslica u gradiću L, sedamdesetak kilometara jugoistočno od Kölna, zabilježen je i na Wikipediji. Štoviše, priča o jaslicama zauzela je devetnaest od dvadeset i tri retka natuknice o tom mjestu od 7000 stanovnika, s muškim i ženskim nogometnim klubom, tvornicom informatičke opreme, livnicom i umjetničkom tiskarom s olovnim slogom, u kojoj se, […]

Ne znam kako se to moglo dogoditi, ali promakla mi je vijest da je prije više od mjesec dana umro jedan od mojih istinskih junaka, čiji me život prije dvanaest godina naveo na pisanje romana “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba”. Vijest je, istina, prenijela Hina, objavljena je na mnogim domaćim informativnim portalima, ali čini se […]

Ništa čovjekovu društvenost, javni moral i Republiku tako ne pustoši kao kuga kriminalnog pravosuđa. Nema sumnje da se među hrvatskim sucima i sutkinjama, od najnižih razina pa do sudaca Vrhovnoga suda, nađe čestitih ljudi, koji sude po zakonu i imaju savjesti, i koji će jednako presuditi Lovrenu i Modriću, Zoranu i Zdravku, kao i onome […]

Ovo je igra u kojoj je svašta moguće. Pa čak i to da Grčka bude prvak Europe. Ali jedno sigurno nije moguće: obraniti dobro izveden penal! Gol je, kažu, širok sedam metara i trideset dva centimetra, visok je dva metra i četrdeset četiri centimetra. Krug označen krečom od gola udaljen je samo jedanaest metara.

Tako biva i glumaca kojima nisu trebala kazališta ni kazališne pozornice, nisu im trebali filmski studiji, televizijske kamere, filmski festivali ni glumačke karijere. Oni su poput onih žonglera s velikih gradskih raskrižja, koji koriste onu jednu minutu koliko automobilskoj koloni potraje crveno svjetlo da pred očima one prve četvorice vozača odigraju akrobatsko-žonglersku scenu dovoljno fascinantnu […]

Čudo se dogodilo! I kao svaki put kada se čudo dogodi, televizijski reporteri kao u epifaniji izgovore: ovo je najveće čudo u povijesti svjetskih prvenstava. A ta povijest, za razliku od one velike čovjekove povijesti, traje kratko: samo devedeset i dvije godine, koliko je prošlo od Urugvaja 1930. I dijeli se na ono što je […]

Od prvih dana studenog istočnim se kvartovima Novog Zagreba, Zapruđem, Utrinama i Travnom, širi osebujan smrad, u čijem kompleksnom bukeu, koji za osnovu ima vonj kakve svinjogojske farme na istoku Poljske godine 1942. i 1943, razabiru se note benzena, septičke jame podno koševskog leprozorija, čudovišnog urbanog siromaštva, neuspjele tranzicije i smrti.

Postoje trenuci u životu kada se bližnji od tebe odvaja kao nokat od palca na desnoj ruci, i odlazi. Sav ti se tada svedeš na jednu jedinu gestu, jedan motiv i jednu istu emociju, koja se lažno prikazuje kroz tisuće međuosjećaja: svedeš se na taj uzaludni i duboko nerazumni pokušaj da ga vratiš.

Ovako je Andrej Plenković govorio poslije sastanka Krimske platforme u Zagrebu: “Poslali smo poruku da je Hrvatska zajedno s demokratskim zemljama na tragu poštivanja međunarodnih prava i poretka i osude povrede koju je Rusija napravila. Bitno je biti na pravoj strani povijesti.” I još je ovako govorio: “imate situaciju gdje dio oporbe, dio institucija pjeva […]

Danima potrajalo je snebivanje oko toga što jedan je pjevač dva dana zaredom napunio zagrebačku Arenu i na svojim koncertima, navodno, okupio četrdesetak tisuća ljudi. Istina, golema većina komentatora, uvrijeđenih građana, te fejsbučnih glazbenih kritičara i intelektualaca pripomenut će da pjevača nikada nisu čuli kako pjeva, nemaju ni namjeru, ali već po miljeu iz kojeg […]

Je li netko pisao o oniričkoj arhitekturi? Vjerojatno jest, samo što ja o tome ne znam ništa. Ali otkada za sebe znam i pamtim snove, sanjani ambijenti, ulice, kuće, gradovi, haustori, prostorije, stanovi, u mojim snovima su stvarni. Kuća je, naravno, u snu transformirana, ali uvijek je to neka živa kuća iz stvarnosti. Nije nikad […]

Buduća talijanska premijerka govori kao fašist, djeluje kao fašist, izgleda kao fašist, ali iz nekog razloga Europljanima, pa među njima ni Hrvatima, hrvatskim političarima, diplomatima, novinarima nije to dovoljan razlog da zaključe da Giorgia Meloni jest fašistkinja.

U nekoj drugoj, možda zrelijoj i pismenijoj kulturi, OceanMore pripadao bi podužemu redu mikronakladnika, koji objave nekoliko knjiga godišnje i svoj izdavački plan i program obično zasnivaju na specifičnome interesu, hobiju ili pasiji vlasnika i urednika.

Muškarce koji ovih dana pokušavaju bježati iz Rusije i uglavnom stižu do bivših južnosovjetskih republika i do Turske, a najveći sretnici i do Aerodroma Nikola Tesla u Beogradu, Europljani su dužni tretirati upravo onako kako su prije nekoliko mjeseci tretirali žene i djecu koji su u izbjegličkim kolonama stizali iz Ukrajine.

Ponavlja se često u Andrićevoj prozi, naročito u pripovijetkama iz fratarskog ciklusa, a onda i u “Prokletoj avliji”, ona situacija, životna koliko i politička, u kojoj bi kršćanin trebao nešto reći pred Turčinom, predstavnikom vlasti s bilo koje razine, ili naprosto razbojnikom kojeg nadmoćnim čini pripadanje jedinoj pravoj vjeri.

Danima me mori neka zlovolja, daleka neka, tupa, iritantna bol, dok na sve strane čitam sentimentalne bilješke o Mihailu Gorbačovu. Pišu kao da posljednjih trideset godina nisu proživjeli u ovim zemljama i na ovome svijetu, ali i kao da ih je nekim čudom mimoišla vijest o krvavom ratu u Ukrajini.

Zlokobno bilo je ljeto 1972. U lipnju se, na planini Raduši blizu Bugojna, sjatila skupina hrvatskih emigranata, revolucionara i terorista, koji su malo prije preko Dravograda iz Austrije ušli u Jugoslaviju, uvjereni da će lako izvršiti prevrat u zemlji, da će Hrvate dići na ustanak i da će provesti nacionalno osamostaljenje, naravno u granicama NDH.

Pripovijest o Dani Škugoru, hrvatskome umirovljeniku, bilo bi moguće ispripovijedati jedino u kafkijanskom ključu, kao balkansko-dinarsku pripovijest o čovjeku koji je proživio neki običan život, da bi se onda jednoga jutra probudio kao…

Mladi Amerikanac dugo je, po različitim dijelovima tijela, u trbuh, u vrat, u glavu, u lice, u oko, nožem probadao pisca Salmana Rushdieja, sustavno i monotono, kao da bode onu masivnu lutku od kaučuka iz dvorane za tjelesno, zamišljene da se na njoj učimo istočnjačkim borilačkim vještinama.

U Omišu, gradiću blizu Splita, kroz koji nije baš uvijek bilo lako proći u vremena prije autoceste, jer tu se Jadranska magistrala pretvara u glavnu gradsku ulicu i tu je, usred Omiša, jedna od bizarnijih okuka na putu, održana je neki dan kulturna priredba. Već trinaest godina tu se, mimo turista i hrvatskog turizma, a […]

Moja prva i najvažnija zagrebačka adresa je bila Kukuljevićeva 23, podstanarska garsonijera u potkrovlju, stan za služinčad u jednoj staroj i zapuštenoj zgradi s početka dvadesetog stoljeća. Siva peterokatnica malo iznad Iličkog trga, u vječnoj memljivoj hladovini podno Zelengaja, s nekim pomalo tijesnim ulazom, haustorom i stubištem koji me, ovako u sjećanju, podsjećaju na kakvu […]

Nakon što je zemlja ušla u Europsku Uniju, iz Bruxellesa javili su se glasom zlatne ribice, nudeći zemaljskim vlastima da će im ispuniti jednu želju. I umjesto da, kao u onoj pjesmi Duška Trifunovića, koju je otpjevao Seid Memić Vajta, odbiju age Briselije, jer ako je ribica stvarno zlatna, želje bi trebale biti tri, zemaljske […]

Nakon prve anonimne javke Vlade Republike Hrvatske Jutarnjem listu, na svojoj fejsbučnoj stranici objavio sam fotografiju jasenovačkog spomenika i ovakav tekst: ”Svaki hrvatski predsjednik, tko god on bio, dužan je svakome srpskom predsjedniku, tko god on bio, omogućiti da posjeti Memorijalni centar u Jasenovcu, ne vodeći računa o vremenu posjeta i ne iznoseći pretpostavke o […]

Probijanje zvučnog zida zvuči kao miniranje krčme u vlasništvu kakvog pripadnika nepoželjne nacionalne manjine. Zvuči kao dizanje partizanskog spomenika u zrak. Ali ni jedan ni drugi zvučni fenomen nije mi bio poznat u vrijeme kada je negdje nad mojom glavom neki rauber s vojnom pilotskom dozvolom prvi put probio zvučni zid. Zbilo se to oko […]

Ničega osim cinizma na prvi pogled ne može biti u čestitkama predsjednika Vlade i ministrice kulture upućenim novoj predsjednici Europske federacije novinara. Nina Obuljen Koržinek još se odvažila primijetiti da je to “veliko priznanje za hrvatsko novinarstvo u cjelini”. A oboje su, skupa s predsjednikom Republike, koji je također čestitao, našli da je primjereno naglasiti […]

U stilsko-estetskom pogledu, po motivima, referencama i asocijacijama, arhitekturi svoga djela i žanrovima, stvarnim i persifliranim, Boris Dežulović otpočetka je bio uljez koji je u novinarstvo pristizao iz književnosti.

Jedno od mojih vrlo ranih sjećanja. Vraćamo se odnekud kasno navečer, vjerojatno iz Zenice, i kroz prozor auta na Cirkus placu, na mjestu na kojemu će mnogo godina kasnije izniknuti hotel Holiday Inn, vidimo golemo, najveće, brdo naslaganih lubenica, pod kojim se sklupčao pod kariranom dekom, spava, neki čovjek.

Vicevi se lako i brzo zaboravljaju. Ali iza nekih, ne nužno i najduhovitijih, ostane poneka scena ili rečenica. Tako je iza jednog davnog bosanskog vica o muškoj seksualnoj imaginaciji ostalo ono: “Mah’o ti ne mah’o, ja samo nju vidim!” Ona je, vjerojatno pogađate, vagina, ali pod čuvenijim hrvatskim i srpskim, a bogme i bosanskim te […]

Novca da imam nezamislivo mnogo, kupio bih neboder u kojem živim. I onda bih, kat po kat, stan po stan, kvaku po kvaku, utičnicu po utičnicu, građevinu do u najsitnijih detalja vratio u prvobitno stanje iz 1969, godine kada su u neboder ušli prvi njegovi ljudi. Nestalo bi svih ostakljenih balkona, nestalo bi plastificiranih prozorskih […]

Prošlo je desetak godina otkako sam negdje, na nekoj književnoj manifestaciji, izjavio da se svakoga mjeseca dok plaćam televizijsku pristojbu osjećam kao onaj osuđenik na smrt kojemu krvnik naplaćuje metak kojim će biti smaknut.

Pomislim li na kraljicu Elizabetu II, pred oči mi dođe glumica Olivia Colman. I uzalud ću se truditi da je smetnem s uma, ili da umjesto nje ugledam neku drugu. Ova je pučanka, kći medicinske sestre i geodeta iz neke tamošnje provincije, trajno upisana kao engleska kraljica Elizabeta II.

Hajde da sad pokušamo, nakon što je od događaja u subotu 21. svibnja prošlo neko vrijeme, izložiti njihovu kronologiju. Ali da govorimo samo o onome što je prosječnom televizijskom gledatelju, novinskom čitatelju i web-surferu moralo biti očigledno. Prvo što moramo uočiti jest da su prešućeni događaji s utakmice.

Premda dobar dio godine proživim pri vrhu jednoga od onih Jelinekovih tornjeva u Zapruđu, jedva da sam u ovih dvadesetak godina dva-tri puta prošetao do Hrelića. Čudno je to, jer volim ovakva mjesta, vašarišta, buvlje pijace, trgovine na otvorenom, te ad hoc stvorene prostore ljudske društvenosti i nekoga prvobitnog, anarhičnog poduzetništva, gdje svaka stvar košta […]

Bog zna koliko već dugo ponavlja se oko francuskih predsjedničkih izbora isti hrvatski medijski igrokaz. Televizija i sve novine, a u posljednjih desetljeće-dva, izvještavaju kako se nad francusku demokraciju nadvio taman oblak.

Ništa u društvu, a možda ni u prirodi, nije takva rijetkost kao ono što je tipično. Ivica Osim bio je tipičan Sarajlija jednoga minulog doba. Podrijetlom – kuferaš. A kako je bosanski nacionalni ključ bio trokomponentan, računalo se da je svatko tu Musliman (kasnije će, od 1993, u posthistoriji, to biti Bošnjak), Srbin ili Hrvat, […]

Na Veliki petak razgovarao je s novinarkom talijanske državne televizije. O vremenima, ljudskim naravima, ratovima i epidemijama. Razgovarao je upravo o onom što bi se od njega očekivalo u dojučerašnja vremena kada papa još nije davao intervjue. Ali za kraj, novinarka je ostavila pitanje koje je, vjerujem, dugo smišljala. Jedino pitanje u kojem postoji nešto […]

Knjigu “Trojica za Kartal”, u kojoj sam trideset godina kasnije nanovo, ali nekim posve drugim pričama, kanio ispisati “Sarajevski Marlboro”, otvara priča “Kino”. Jedne zimske večeri s majkom idem u kino. Karte za kino Dubrovnik danima su unaprijed kupljene, film je veliki hit. Mati, koja je prošla trideset i petu, htjela je u kino s […]

Novinari zagrebačkih Novosti zaputili su se u Hrvatski državni arhiv, iz kojega su, pretpostavljam bez većih problema, iskopali informaciju da je novinar Tihomir Dujmović bio član Saveza komunista Jugoslavije. Snimili su njegov dosje i pomalo ganutljivu molbu za primitak u članstvo, pod naslovom Autobiografija, pisanu kemijskom olovkom, na papiru iskinutom iz školske teke.

Uzalud je Sean Penn lobirao za Ukrajinu, uzalud je prijetio da će pretopiti oba svoja Oscara ukoliko se glumcu i predsjedniku Volodimiru Zelenskom ne omogući da održi govor na dodjeli. Bilo je dovoljno da jedan crnac ošamari drugoga crnca, pa da netragom iščeznu Ukrajina i svi oni porušeni gradovi, tisuće mrtvih i ranjenih, uključujući i […]

Nepopravljiva nevolja našega doba u tome je što baš svaka glupost, gadost i okrutnost koja nekome na um padne istog će trenutka završiti u javnosti. To do nepodnošljivosti pojačava emocionalnu napetost, ili do jednake takve nepodnošljivosti otupljuje svaku emociju, pa onda živeći u (još uvijek) tuđemu ratu, živimo svatko na svoj način i u skladu […]

Jeza me hvata dok gledam dječačku pojavu Volodimira Zelenskog, dok se kao kakva digitalna prikaza, kao hologramski anđeo, pojavljuje na sjednicama Vijeća Europe, usred Donjeg doma britanskog parlamenta, u američkom Kongresu i kojekuda, gdje god je slobode i Zapada, da bi zatim, čudotvorac poput Isusa Krista, na čas uzašao na naslovnice svih glamuroznih i liberalnih […]

Vijesti ovako govore: prije privremenog zatvaranja McDonald’sovih pečenjarnica u Moskvi, kojim američki demokratski režim kažnjava Rusiju zbog njezine krvave agresije na Ukrajinu, stvorili su se dugi redovi onih koji su još jednom poželjeli otići u McDonald’s.

U Beograd sam doputovao sedmoga dana rata, obuzet tjeskobom koju sebi nisam želio priznati. Nije me toliko mučilo što se u trenucima najave kataklizme – dok su Hrvati po apotekama navaljivali na jod, a Bosanci kućama vukli vreće brašna – otpućujem daleko od kuće, koliko me uznemiravalo što napuštam one koji su, naravno sasvim neprincipijelno, […]

Gostovanju Berlinske filharmonije prethodio je, kako to već u nas biva, trijumf nelagode. Na jednoj vrlo zanimljivoj fejsbučnoj platformi, u grupi “Zagreb – kakav je nekada bio”, gdje digitalni entuzijasti objavljuju fotografije, snimke, dokumente iz prošlosti glavnoga grada, davne i nedavne, i čine to uglavnom bez ideoloških primisli i ispada tako karakterističnih za društvene mreže, […]

Uznemirenje koje je u meni izazvao govor Vladimira Putina čak se više i ne tiče onoga što će se tek događati, a što iz njegova govora logično proizlazi. To uznemirenje tiče se onoga što se već zbilo, i ne može se promijeniti, a duboko je obilježilo cijelu našu generaciju.

U televizijskoj emisiji možemaški aktivist i zamjenik gradonačelnika Luka Korlaet objašnjava publici švicarski model selekcije i odvoza smeća. Premda Zagreb nije u Švicarskoj, taj učeni i pristojni biciklist veli da su zaključili kako je to najbolje za nas. Do sad je, kaže, prosječno domaćinstvo odvoz smeća plaćalo pedeset kuna mjesečno. Kada švicarski model proradi, bit […]

U Hrvatskoj ruganje je uz hajkanje pretežiti oblik kolektivnog samopotvrđivanja. Kao što guske na seoskome dvorištu najednom iz čista krenu uglas gakati, tako se mi, baš poput tih gusaka, krenemo nekome rugati.

Nevolja s Parnim valjkom bila je što se u nedoba pojavio. Svirali su boogie-rock, na tragu Status Quo, britanske grupe za koju smo negdje, u nekoj rock enciklopediji, pročitali da je to najgori rock bend u povijesti. U tom je duhu bio prvi album Parnog valjka “Dođite na show”, objavljen 1977.

Pomamilo se tamo i onamo zbog nekakvog zakona kojim srpske vlasti svu dubrovačku književnost do 1867. smatraju zajedničkim, hrvatskim i srpskim kulturnim blagom. Biva, riječ je o nečuvenom kulturnom i teritorijalnom posezanju za onom što je samo hrvatsko, veli Nina Obuljen Koržinek, s položaja ministrice kulture, a isto kaže i svo upitano i neupitano velehrvatstvo.

Miljenko Jergović u ”Levijevoj tkaonici svile” spominje slučaj mladića hospitaliziranog na psihijatriji zbog toga što tvrdi da poznaje Antuna Gustava Matoša koji je umro davno prije njegovog rođenja. Jergović zaključuje kako će ga s psihijatrije pustiti tek kada ”tu stvar zadrži za sebe”. Ovo ponajbolje opisuje postignuti stupanj demokracije u Hrvatskoj. Demokracija u Hrvatskoj je […]

Kada si mi iz fotelje pročitala ime vjerojatne nove ravnateljice Muzeja suvremene umjetnosti, ja doista nisam imao blage veze tko je Zdenka Badovinac. Bez obzira na to što zaboravljam lica, a neurotično pamtim sva ta imena, imena Zdenke Badovinac nije bilo među desetinama imena povjesničarki umjetnosti, kustosica iz prigradskih spomen-domova, rodnih kuća narodnih heroja i […]

Uzbudljivo je i uvijek poučno čačkati mečku. Kada je Novaku Đokoviću poništena australska viza, pa su mu oduzeli mobitel i zatvorili ga u onu jazbinu gdje godinama od vlastitih očiju skrivaju ljude bez papira, na svojoj sam službenoj fejsbuk stranici napisao relativno kratku objavu. U kojoj sam ustvrdio da je Đoković vjerojatno i najbolji individualni […]

Prije trideset godina, 6. siječnja 1992. godine, na Sveta tri kralja, napisali smo, potpisali i uputili (Mile Stojić, Ivan Lovrenović, Ivan Kordić, Miljenko Jergović i ja), otvoreno pismo tadašnjem predsjedniku Republike Hrvatske, Franji Tuđmanu.

Ovu je godinu, uz mnogo sreće, trebalo predisati. Sve je drugo bilo sporedno. Padale su naokolo vlade, ljudi su ginuli u prometnim nesrećama, negdje daleko u Aziji rušili su se avioni, Rusi su gomilali trupe na istočnim granicama Ukrajine, američki je predsjednik senilno posrtao po hodnicima Bijele kuće, dok mu je potpredsjednica sa starkama na […]

Vama koji ovo čitate u posljednjim satima jedne godine, ili već u sljedećoj godini, u nekim raskupusanim novinama koje ste našli na kavanskom stolu, ili ste se upravo spremali da ih zgužvate, da njima operete prozore, pa vas je privuklo nešto što piše oko moje slike, želim u 2022. samo to da vam božica Mnemozina […]

Prije više godina, ljudi iz sarajevskog Hrvatskog kulturnog društva Napredak poželjeli su staviti spomen ploču na kuću u kojoj je u Zagrebu živio pjesnik Nikola Šop. Njihov zemljak iz Jajca, Bosanac rodom i inspiracijom, bogobojazni, trpeljivi i skromni katolik, Šop je za tu sve manju, posve skrajnutu zajednicu sarajevskih i bosanskih Hrvata bio i ostao, […]

Beta je bila socijalni slučaj iz jednog suterena u Kulovića ulici. Udovica alkoholičara koji ju je godinama zlostavljao, inače sina čuvenog prijeratnog urara, umro je nekoliko godina ranije od ciroze.

Među tolikim budalaštinama i opskurnostima, koje svakodnevno proizvedu hrvatski ministri, i koje zatim završe pod prstima i tipkovnicama domaćih novinara, vjerojatno je najbudalastija ova s jaglacima.

Po onom što znamo na osnovu one jedine njezine fotografije, šestogodišnja djevojčica Madina Husini bila je vrlo lijepa i šarmantna. Bila je ljepša nego što smo mi ovdašnji, jer je bila drukčija. Ljepota je uvijek drukčija od onoga što je obično. I kao takva, drukčija, ljepota pozitivno djeluje na zajednicu. Od Madinine nam je ljepote, […]

Krajputaška kuća negdje nakraj svijeta i nakraj Hrvatske. U njoj muž automehaničar, važna figura u svakoj nigdini, a žena ekonomistica. Ta prividna razlika u obrazovnom statusu prvi je paradoks. Ona je iz siromaške željezničarske obitelji, kakve su nicale uz prugu, a poslije život provodile u uzaludnim nastojanjima da se dokopaju velikog grada. Kad je tomu […]

Sreća se obično tiče živih, ali mrtav je Siniša Glavašević imao sreće s vlastitom uspomenom. Prestali su mu ime spominjati pri nabrajanjima vukovarskih martira. Zaobilaze ga kada bi mrtve Vukovarce koristili za utjerivanje patriotizma u kosti živih. Njegove književne tekstove ne deklamiraju na službenim recitalima. I ne ispostavljaju Sinišu Glavaševića za uzora suvremenim hrvatskim novinarima, […]

Ponekad tako, autom oprezno zaobilazeći bicikliste po turopoljskim cestama, zavirujem im pod kacige, zagledam se u noseve i u sunčane naočale, pa u tim glavama i u lateks utegnutim tijelima, pokušavam prepoznati je li to – Ivo Goldstein (1958.). Jer je sasvim moguće da jest, on ovim drumovima biciklira, jednom me je, kaže, iz daljine […]

Posljednjeg tjedna listopada, skoro već dvadeset godina, putujem u Beograd. U početku sam, po vlastitom zadovoljstvu, osluškujući duhove predaka u kloparaju kotača, putovao željeznicom. Ali vlak do Beograda išao je nepodnošljivo sporo, a onda sve sporije i sporije, pa sam krenuo ići autom.

Dugo bih morao objašnjavati zašto sam pomislio da je loša ideja da piše knjigu za djecu. Pokušao sam ga odvratiti pogledom, izrazom lica, možda sam mu nešto u tom smislu i rekao, ali svakako sam se ponadao da od toga ništa neće biti. Ante, crni Ante, književnost za djecu je ozbiljna stvar, nije to šala!

Vrijeme se mjerilo pjesmama s ploča. Gramofon sabirao je u sebi smisao ure i kalendara. U doba moje majke gramofon je bio mono, proizvod Iskre Kranj, a vrijeme se mjerilo singlicama.

Liječe medicina i ono u što bolnik vjeruje. Baš tako, tim redoslijedom. Samo što nikad ne bi trebalo zaboravljati, a ljudi zaboravljaju, da valja poštovati redoslijed u liječenju. Najprije medicina, a tek onda molitva. Propusti li se jedno, drugo neće djelovati. A zašto neće, to kršćani znaju, jer im piše u Bibliji.

Greškom smo u Okrugljak čitav sat uranili na večeru. I umjesto da sjedimo za već postavljenim stolom, pijemo mineralnu, i prebiremo na mobitelu po fejsbucima i instagramima, krenusmo pješačiti uz Mlinove. Tako ćemo ići pa dokle stignemo. I onda ćemo nakon četrdesetak minuta krenuti natrag.

Damir Karakaš (1967.) bio je, jednom davno, novinar crne kronike. Potom je, godinama kasnije, kao već čuven prozni pisac, postao junak crne kronike. Pretukli su ga iz čista mira, u blizini stana. Nikad se nije saznalo tko je to učinio. Biva tako, policija ne otkriva počinitelje baš svih zločina.

Ovih dana Crnogorce su njihovi neprijatelji nazivali “izmišljenim narodom”. Biva, Tito i Titova klika, da bi napakostili Srbima, izmislili su Crnogorce. Otprilike tako, mislim sad ja, što su ih otkinuli od srpskoga debelog mesa. Stvar, međutim, nimalo nije šaljiva. Kad god se ovdje netko osjeti jakim, čim pomisli da ga je više, da ima više […]

Nešto mi brani i ne da da ljude vidim iz prevelike blizine. Tako i Seida Serdarevića obično u mislima gledam s pristojne distance, u dvije duže dokumentarne sekvence, i u desetak godina razmaka.

Kada bi pred komisiju došle dvije jednako obrazovane i stručne kandidatkinje za posao socijalne radnice, od kojih se jedna nekad bavila prostitucijom, a druga nije, komisija bi ispravno postupila ako bi na posao primila onu koja je radila kao prostitutka. Približno isto važi i ako se javi muški kandidat.

To je najbudalastija i najtoksičnija rečenica u hrvatskom jeziku. Najbudalastija je zato što se radi o pitanju koje će postaviti samo onaj tko pouzdano zna da upitani odlično zna tko je on. Da nije tako, pitanje bi ponižavalo onoga koji pita.

Zainullah Ibrahimi rodio se kao Paštun. Pripadnik velikog naroda, koji ukupno broji pedesetak milijuna pripadnika, razdijeljenog u četristotinjak plemena i rodova. Većina ih živi u Paštunistanu, regiji koja je prije koju stotinu godina mogla postati državom, ali nije, nego je nakon drugoga anglo-afganistanskog rata, vođenog između 1878. i 1880, podijeljena između Afganistana i Britanske Indije.

Na tri police kućne biblioteke, u dva su do tri reda knjige s potpisom. Većinom imaju i posvetu, ali nađe se i onih koje su samo s autografom, nabrzinu našaranim kemijskom olovkom. Pomiješane su tu knjige posvećene meni, poznatih, polupoznatih i savršeno anonimnih pisaca, s knjigama koje su posvećivane drugima, također poznatim i nepoznatim.

Danima čekam da to netko primijeti: naš rat u Afganistanu počeo je i upravo završava istom scenom: prizori ljudi koji se strmoglavljuju s neba! Prvi put, jedanaestog rujna 2001, skakali su u smrt s gorućih nebodera Svjetskog trgovinskog centra. Drugi put, sredinom kolovoza 2021, oko dana kada se zapadni kršćani prisjećaju Bogomajke, ljudi otpadaju s […]

Da sam znao da će čim odem uredništvo Jutarnjeg lista angažirati Igora Mandića, otišao bih mnogo ranije. Naravno, ne bih to učinio zbog javnog interesa, niti iz nekih drugih, jednako plemenitih, za bližnje skrbnih razloga, nego bih čim prije otišao iz novina u kojima sam dvadeset godina pisao zato da bih mogao čitati ono što […]

Nikakvih privatnih razloga nemam za ovo što ću napisati. Dapače. Mogao bih i ovom prigodom zlurado uživati u roštilju na kojem se ovih kolovoških dana, u duhu svetoga Lovre, gradelaju i peku klijenti Milana Bandića. Nakladničko-knjižarska firma o kojoj je riječ izdavala je spise protiv mene, posredno su sudjelovali u ne baš bezopasnim hajkama što […]

Što bi se dogodilo kada bi na jedan dan, recimo da taj dan bude nedjelja 25. srpnja 2021, svima koji na jugu žele prodati zemlju, očevinu, domovinu, bilo omogućeno da to i učine. Naravno po punoj cijeni. Na prostoru između Pelješca i Prevlake, da ostanemo pri teritoriju Dubrovačke Republike, ne bi nakon 25. srpnja 2021. […]

Neki neskromni iako slabo obrazovani ljudi o koronavirusu sve znaju, ali – kako to već ide kod sveznalica – ništa ne razumiju. Ne mogu vjerovati kakvih sam se glupih priča, maštovito promašenih špekulacija i lažnih nazovi teorija zavjere naslušao (i pročitao!) u posljednje vrijeme.

Kadetkinja Policijske akademije izbačena je naglavce iz škole, jer je inicirala snimanje i objavu na društvenim mrežama snimke na kojoj se vidi kako kadeti igraju užičko kolo. Ovaj događaj zanimljiv je po mnogo osnova. Ali prva je što je riječ o najbrže postignutom pogotku u povijesti Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

Neki dan mi preko fejsbuka Radio Banovine iskoči ovakvo pitanja: “Biste li razbili prozor tuđeg auta da spasite psa koji je zatvoren unutra po vrućini?” A ispod skoro tri tisuće komentara. Naravno, nisam ih čitao, ljudi predvidljivo pjene jedni na druge, traže način da se mrze, u tih nekoliko koje sam zraknuo jedna napada radio […]

Vruja je galopirajuća metafora. Još do prije neki dan, možda još do predprošloga petka, Vruja bila je samo jedna od onih nekoć ubavih srednjodalmatinskih uvala, uneređenih čuda prirode, preobraženih dinamitom, pregaženih tonama armiranog betona i pretvorenih u nakazni turistički legoland.

To što predsjednik Mosta i saborski zastupnik Božo Petrov najavljuje tužbu protiv Zagreb Pridea, smatram, govori o tomu da taj lik ne prihvaća homoseksualnost kao normalnu pojavu. Imam i dokaz za ovu tvrdnju, pak, ovu kolumnu pišem u prvome redu zbog izjave Bože Petrova, objavljene na FB profilu tog političara, a koju valja u cijelosti […]

Jedan je bio i nije htio vakcinu pa je dobio koronu. Bio je jedan koji je bio žedan pa je na dužnosti pio vode. A bio je još jedan, žuljala ga obuća pa se na dužnosni prezuvao. E, ta su trojica, prema zaključcima velikih stručnjaka za nogomet, krivci što se nije dogodilo čudo pa da […]

Bje i Giga Gračan. U prizemnom stanu, gotovo u podrumu, tamo negdje oko Medveščaka, ugodno zamračenom i ušuškanom, kao u uterusu, u Nojevoj arki, ili u snu, među mnoštvom sitnih i tajanstvenih predmeta, u kući ni staroj ni novoj, nego onakvoj kakva je većina zagrebačkih kuća, živjela je.

Europa se na očekivani način podijelila. Napredniji, kulturniji i kultiviraniji dio, zemlje boljih politika i policija, predvodnice ideje o ljudskim pravima, baštinice antirasizma i antifašizma, te na kraju, ni to nije nedopustivo reći, zemlje boljih, empatiji i solidarnosti među narodima sklonijih ljudi, imaju i nogometaše koji kleče iz solidarnosti prema stradanju obespravljene manjine.

Strašno je, zapravo, kako je prazna i dokona razmjena mišljenja Andreja Plenkovića i njegovih ministranata s javnošću. Eto, recimo, pred kraj predizborne kampanje Andrej se krenuo svađati sa svima oko imena. I onda je naputio da se i ona svađa s ljudima oko toga tko je nekog njihovog asa i šampiona nazvao krivim imenom.

Za što su, zapravo, za koju konkretno svrhu Hrvatskoj potrebni borbeni avioni, čija će kupovina nadmašiti visinu jednogodišnjega godišnjeg proračuna grada Zagreba? Ovih dana na to mi je pitanje sinuo posve neočekivan odgovor.

Stvarnost i vrijeme u kojima živimo sve češće bivaju iščašeni na načine koje više ni najmaštovitiji satiričari i pisci fantastičnih priča ne stižu predvidjeti, već im preostaje tek naknadno ih ismijavati. Ta pojava posljednjih godina baš uzima maha, kao da svijet zahvaća uraganski vrtlog koji nas vrti i nosi sve brže i dalje prema neminovnoj […]

Nedostojno je i nemuževno od Andreja Plenkovića što, da bi se dodvorio Crkvi, nastoji zabraniti rad nedjeljom. Nedostojno je i od Crkve, djetinje, besposličarsko, neduhovno i budalasto, što takve darove prihvaća. I tu bismo mogli stati.

”Hajdemo tragom pjesnika”, zaneseno nas poziva Annemarie Schimmel u uvodnom poglavlju svojega začudnoga predavanja pod naslovom ”Geografija pjesnika” (Sarajevo: Bemust, 2004.), jednoga od njezinih poznijih predavanja, što ga je 2000. godine održala u Londonu na glasovitoj tribini fondacije Al-Furqan za očuvanje islamskog nasljeđa.

Evo što mi prvo na um padne kad zamišljam kraj epidemije: E, da ovo već jednom prođe, pa da mogu punog srca kihnuti! Često mi, naime, dođe da kišem, pogotovo u proljeće. Reagiram na polen, na svježe pokošenu travu i na sijeno, ali i na hladnoću, prašinu i jako svjetlo. Čim sunce izbije iza oblaka, […]

Mislim ovih dana o tome postoji li tu negdje u mojoj blizini dobar znanac, pomislit će da mi je i prijatelj, pa će mi i biti prijatelj kad mu ustreba, koji u bermudama i sa šeširićem na glavi stoji negdje iza kulisa, s naperenom fotografskom kamerom i drugarskim osmijehom, i snima moje genijalnosti? Vjerojatno postoji. […]

Nakon što je kao pravomoćno osuđena osoba u više navrata prelazio državnu granicu, odlazio u arapske zemlje, tamo sređivao svoje poslove, obavljao tko zna kakve transakcije, zatim se vraćao u zemlju, pa opet odlazio i opet se vraćao, tako da ga nitko nikad nije zaustavio, Zoran Mamić manirom je rutiniranog kriminalca konačno napustio Hrvatsku, konačno […]

Početkom travnja 2021. čovjek mojih godina, rođen sam 1966, mogao se cijepiti na tri načina. 1. Kao član vladajuće ili opozicijske političke elite pri višim razinama vlasti. 2. Tako što bi nazivao svoju obiteljsku liječnicu, molio ju da ga nazove ako joj na kraju dana ostane cjepivo viška. 3. Preko veze.

Selvedin Avdić, književnik i novinar: Prometej slavi desetogodišnjicu postojanja u najteže vrijeme za opstanak medija u Bosni i Hercegovini. U ratu se pokazalo da granate ne mogu razoriti redakcije niti ih mogu oslabiti nedostatak struje, vode i hrane. Čak i u takvim, najtežim uslovima rada, napisani su neki od najboljih novinarskih tekstova u istoriji ovdašnjeg […]

Ne znam smijem li ovo pisati. Ustvari, reći ću vam to otvoreno: ne znam hoću li, napisavši nešto što neće goditi direktorima velike telekomunikacijske kompanije, naškoditi novinama u kojima pišem. Oglašava li se ta kompanija u ovim novinama? Je li u nekoj vrsti specijalnih odnosa s njima? I hoću li se onda ja upetljati u […]

Nacisti su spaljivali knjige. Iz galerija i depoa izbacivali su djela “izopačene umjetnosti” (Entartete Kunst), one koja nije prikazivala idealizirane bijele figure i idealizirani realistično prikazani svijet. Staljinisti su u Sovjetskom Savezu crkve pretvarali u žitne ambare, zabranjivali su sakralne motive u umjetnosti, a u posljednjoj fazi i apstrakciju.

Nerado pišem ovu kolumnu, ali sam je prisiljen objaviti radi zaštite svog dostojanstva i ugleda te radi mojih čitatelja odnosno gledatelja emisije ”Vrijeme suodgovornosti” koja se emitira na sarajevskoj Face TV-u. Ne manje važno, kao znak isprike svima onima koji su ili gostovali u toj emisiji, jer mi vjeruju, ili su mi obećali da će […]

Pogodilo se tako da je gospodin Porfirije služio prvu svoju liturgiju u Zagrebu otkako je postao patrijarh Srpske pravoslavne crkve upravo onoga dana kada je među ljude stigla vijest da je prethodne noći umro zagrebački gradonačelnik. Milanu Bandiću posvetio je kraj svoje propovijedi: ”Bez ulaženja u politiku, jer to nam nije svojstveno, a i ne […]

(Opaska uredništva: Izvorni naslov teksta je ”Bandić” a podnaslov je: ” S takvim talentom i uz ovakve elite, Bandić je trebao biti anđeo da ne postane lopov”). Kad sam se jutros probudio, sjedila je u svojoj fotelji i čitala prve šarene vijesti na kompjutoru. Kaže mi: vidi!, i ja joj preko ramena gledam, bez naočala […]

Ne bih glasao ni glasovao za Mirelu Holy čak ni kada bih znao da je na drugoj strani neko veće zlo. Zato što sam dotepenac, premda skoro dvadeset i osam godina živim u Zagrebu. I zato što sam instinktivno u svakoj ovakvoj priči na strani dotepenaca, svejedno jesu li oni Srbi, Hercegovci, djeca vojnih lica, […]

Dvaput sam u životu, dan za danom, bio na koncertima Đorđa Balaševića. Zbilo se to prije tačno dvadeset godina, 7. i 8. veljače 1998. Vrijeme je bilo sumorno sivo, po skorenom siječanjskom snijegu popadala je garež iz dimnjaka, rječica je tekla tanka i mutna, nije bilo vode po krčmama i kavanama, svud naokolo zijevale su, […]

Postrojene u ravnim redovima, širom Hrvatske, sve iste, kao gvozdeni kreveti u vojničkoj spavaonici JNA, kuće podignute u velikom državnom projektu obnove. S minimalnom infrastrukturom, tek strujom i vodom, bez ikakvog odnosa s okolinom i bez sjećanja na ono što je tu bilo prije njih, nepogrešivo se prepoznaju među svim drugim kućama, jer podsjećaju na […]

Opet je građanin u trenucima krajnje nedruštvenosti uzeo strojnicu i zaputio se da strojniči one koji su ga, prema vlastitoj ocjeni, doveli u takvo stanje. Ubio je četvero ljudi, a zatim je iz drugog oružja, samo pištolja, dokrajčio i sebe.

Taman što sam izašao ispred nebodera, zaustavlja me sitna, fino uređena gospođa, dugo je srećem, ali joj ne znam imena, pa me sramežljivo pita: “Hoće li ovo prestati tresti?” Njoj je sigurno preko osamdeset, ali je vrlo bistra i sabrana, nije od onih koji će prepadati svijet čudnim pitanjima, no svejedno me pita nešto što […]

Najgora među praznovjericama koje u narodu vladaju možda je ona o domaćem vinu i o domaćoj papici. Proizvodnja vina ozbiljna je vještina, katkad i umjetnost. Njome se, istina, možete baviti i po doma, ali to vam je onda kao hobističko udaranje po klavirskim dirkama. Možda vam se čini da i vi svirate, ali ne uspoređujte […]

Vojni rok u JNA služio sam 1984. i baš tada i tamo, u skopskoj kasarni Maršal Tito, pročitao sam Orwellov roman s tom istom godinom u naslovu. Okruženje je bilo baš prikladno za tu knjigu, premda je vojnički život ukrašen ritualima vladajuće ideologije bio mlaka kamilica u usporedbi s totalitarnom distopijom kakvu je kasnih 1940-ih […]

Ima pripovijesti koje, čini mi se, pišem po trideseti put u posljednjih trideset godina. Recimo, to kako su Hrvatska televizija i Hrvatski radio, uz malu, ali dragocjenu pomoć državne izvještajne novinske agencije Hine, pokušali prikriti podatke o prvom hrvatskom djetetu rođenom u 2021.

U Zagrebu postoji jedan vrlo lijep trg, kojemu bi vlasti rado promijenile ime, samo kad bi se to smjelo: Rooseveltov trg. Volim njime proći, ili se autom provesti Savskom cestom, pa pogledani  niz njegovu ravnu površ, i osjetiti milinu zbog imena američkog predsjednika, koje je u naziv trga upisano. 

Lijepa su, često vrlo slikovita, puna značenja, imena sela u Hrvatskoj. Ali ako bi se biralo najljepše, ja bih bio za Majske Poljane.

Odmah na početku da razriješimo stvari: da, cijepit ću se, bezuvjetno, protiv covida-19. Ali ne preko veze, nego kad dođem na red, nakon što se cijepe svi stariji sugrađani koji se budu željeli cijepiti i svih onih pedeset posto zdravstvenih radnika, koliko ih se, prema nekakvoj, u međuvremeno demantiranoj anketi, namjerava cijepiti.

“Kaže mi danas taksista koji ima masku i sjedi naprijed (a ja otraga) da stavim masku. Kažem da ne nosim masku. A on meni ali ja imam oca od 80 godina. A ja kažem – ne vidim poveznicu između mene i vašeg oca. Ako se tako panično bojite onda stanite da izađem van i nastavim […]

Nije prošlo ni pola sata od stupanja na snagu odluke o zabrani rada ugostiteljskih objekata, kada je u kafić ušla policijska patrola, kojoj se suprotstavio visoko pozicionirani dužnosnik, državni tajnik u Ministarstvu branitelja.

Što se sve zbilo u dvadesetak godina, koliko u Hrvatskoj postoje web portali, ili, kako bi se to mondenim jezikom zakonodavca reklo – elektroničke publikacije, i u desetak godina, koliko dugo su društvene mreže važne u formiranju javnog mnijenja?

Klecaj Verana Matića, kada je ispred spomenika na Ovčari sklopio dlanove u neku svoju molitvu, najprije je sunuo društvenim mrežama kao plamen suhe hartije, pa se kontrolirano širio po rubovima i marginama hrvatskih informativnih portala, ali tako da ne dođe u središte interesa, niti da ga se, ne daj Bože, prekomjerno istakne i pohvali, da […]

Epidemija covida-19 u Hrvatskoj je počela onoga dana u veljači, ili je to već bio početak ožujka, kad još nije bilo nijednoga službeno inficiranog, ali su mediji objavili kratku vijest da su domaći ljudi u jednome našem gradu kamenjem gađali skupinu kosookih turista, vičući: Kinezi, Kinezi… Divljaci, reći ćete, primitivci, ne može se po njima […]

Grdan je gnjev Donalda Trumpa na poštu i na poštare. Krenulo ga je još mjesecima pred izbore, kada je pozivao svoje glasače – koji ni inače ne pišu pisma i ne glasaju preko pošte – da se ne plaše, nego da slobodno izađu na birališta, jer korona ionako ne postoji.

Prije nekoliko večeri zbio se teroristički napad u Beču. I, kako to već biva, prvi ti na um padnu oni tvoji koji su u Beču. Odmah je Ana putem Facebooka pitala prijateljicu je li sve u redu. Prođe minut, ona se ne javlja. Prođe pet minuta, ona se i dalje ne javlja. Prođe deset minuta, […]

U Splitu je jedna mlada djevojka, maturantica, umrla od astme, bolesti podmukle i neprijatne, s kojom mnogi ljudi žive cijeli život. I žive dugo i relativno zdravo. Ali astma je i bolest od koje se umire, na način koji je vrlo težak, i traumatičan za bližnje koji ne mogu pomoći. Slobodno dišeš zrak, a kraj […]

Oskar Fiuri nikada nije trebao doći u novine. Jer kada policajac dođe u novine, kada mu se ime prvi put javno spomene, dogodilo se nešto jako loše. Ili je promijenio stranu, pa se priklonio zločincima, ili je izgubio razum, pa je ustrijelio kolegu na poslu, ili je na neki strašan način postradao na dužnosti. I […]

Prvi sam put o stradanju periske čuo u nekoj radijskoj emisiji, koju sam slušao na frankfurtskom aerodromu, dok sam čekao let za Zagreb. O izumiranju te školjke, čijih se ljuštura razbacanih po plaži sjećam još iz vrlo ranog djetinjstva, komentirao je, očajnim glasom, splitski stručnjak za život u moru.

Kad god se u zadnje vrijeme dogodi ubojstvo, obični ljudi, eksperti, psihijatri i samozvani predstavnici javnosti počinju učitavati razloge i motive. Ti razlozi uvijek se tiču društvenih zbivanja, korupcije, lopovluka, općeg beznađa, proklamiranog egoizma, divljeg kapitalizma…

Prvi je tjedan listopada, vozim se kroz Molunat, posljednje, najjužnije naseljeno mjesto na hrvatskom dijelu Jadrana. U Konavlima smo da sahranimo posljednjega Aninog dunda (ujaka) i da pripremimo varenik – prokuhani grožđani sok – za mantalu, sir od grožđa, grubo mljevenog pšeničnog brašna i oraha, drevnu zimnicu ovoga kraja. Bavimo se, dakle, tradicijom u njezinom […]

Tri godine od mene je mlađi Dragan Kovačević i, po kriterijima društva u kojemu obojica živimo, nesagledivo uspješniji. Bio je kandidat za predsjednika SDP-a, jedan je od najuglednijih članova HNS-a, kadroviran od HDZ-a.

Uhitilo dva gradonačelnika i još neke ljude. Radi se, naravno, o novcima, nipošto o idealima. Ali i ti ljudi, koji malo drukčije od nas običnih dolaze do novaca, imaju neke ideale. Štoviše, kako je riječ o političarima od zanata, ideali su im ono što je postolaru šilo, liječniku stetoskop, konobaru novčanik, stolaru blanjalica, zidaru mistrija, […]

Nevjerojatno s kakvom je zlobom u javnosti zbog svojih konzervativnih nazora dočekan onaj ravnatelj osnovne škole u Zagvozdu, Vuksan se preziva. A što je učinio? U školskom je računovodstvu, služeći se kompetencijama ravnatelja, zaposlio udanu ženu, Čapin se preziva, koja mu je jednom bila kćerka.

Njih trojica, jedan različit, a dvojica ista, zaputila su se na hodočašće u Sinj. Na tom putu uvjerili su ga da su mu posudili dvjesto kuna i da im on sad duguje dvije tisuće. Nadahnula ih je, u to nema nikakve sumnje, Gospa Sinjska. To je u prirodi nadahnuća: svakoga nadahne ono što mu je […]

Odmah da i to kažem: nemam pojma što je to državni ispit, ali znam kako se polaže. Tako što se nazove Josipu Rimac, državnu tajnicu u Ministarstvu uprave, a ako je Josipa Rimac uhapšena, pa joj je oduzet mobitel, onda se nazove onog tko umjesto nje sređuje stvari oko državnog ispita.

Petak je, vrijeme kada se dan premeće u noć, kasno popodne, augustovski sumrak, ono je najljepše doba dana i godine, a mi se preko Petrinje starim putevima vozimo prema Zagrebu.

Prizori s otvaranja tog nekog supermarketa u Zadru slika su hrvatskog kolovoza 2020. Kolone ljudi, uglavnom sredovječnih i starijih muškaraca i žena, u zbijenom borbenom postroju, karakterističnom za red ispred blagajne, u oznojenim sintetičkim bluzicama, suknjicama i čakširima, u tom jednokratnom haundem autfitu, karakterističnom za izbezumljena i besadržajna istočnoeuropska društva, potpuno izgube razum kada prekarna […]

Dvoje mladih ljudi prvih su se dana kolovoza zatekli u središtu pažnje, jer su, barem fragmentarno, ispričali svoje životne i ratne priče. Boris Milošević, koji je u trenucima raspada Jugoslavije imao šesnaest, i Anja Šimpraga, koja je imala četiri godine. Oni su, pogotovo ona, djeca nezavisne Hrvatske, druge zemlje nisu upamtili, niti su u njoj […]

Izvjesna je internetska pojava, za koju nitko nije siguran ni postoji li uopće izvan fejsbuka i inih postaja virtualnog svijeta, ponudila Nini Badrić da za tristo kuna dnevnice vadi krumpir negdje u okolici Bjelovara.

Doista šteta što je pismo skupine 150 svjetskih intelektualaca protiv ostracizma i javnog sramoćenja u javnim raspravama dočekano u nas s onim istim periferijskim i provincijskim mukom s kojim biva dočekana svaka iole kompleksnija tema.

Predsjednik Republike veoma se uzrujao načinom na koji su preostale hrvatske novine interpretirale njegov sastanak u četiri oka s premijerom. Kaže da je to strašno, da je to “prilično ozbiljan primitivizam”. Suglasan sam s gospodinom Zoranom Milanovićem. Ono što hrvatska javna glasila danas jesu, od najneznatnijega privatnog portala sve do Hrvatske radiotelevizije, uključujući i preostale […]

O svojoj pratetki Paulini Slavki Jergović pisao sam u nekoliko knjiga, uvijek u kratkim i zaokruženim epizodama. Časna sestra u ženskoj redovničkoj zajednici družbe Kćeri Božje ljubavi, najprije u Sarajevu, u samostanu koji je i danas u Ulici Ivana Cankara, na broju 18, a od kraja 60-ih u Zagrebu, u samostanu u Granešini broj 7, […]

U nedoba nam se, opet nenajavljena, vratila korona. Dočekivali smo je s uvjerenjem da je bolja nego što je bila, da je mutirala. Prije toga nam se činilo da joj smeta sunce, otopi se, nesretnica, na vrućini, kao da je grudva domaćeg maslaca, a ne virus. Međutim, čini se da njoj, kao ni nama, ne […]

Novak Đoković vjerojatno je i najveći tenisač u povijesti. Na vječno nepouzdanim đubrištima i smetlištima interneta nailazimo na podatak da je u dosadašnjoj karijeri zaradio oko petsto milijuna dolara. Po tenisu, kao ni po bilo kojem drugom sportu, ne mjeri se nečiji stvarni društveni i povijesni značaj, kao što se po zaradi, naročito u našemu […]

Upregnula se zagrebačka policija, MUP u cjelini, skupa s policajministrom Božinovićem da zaštite anonimnost, dobar glas i nedodirljivost uglednih kustošijskih neonacista. To bismo, možda, u naivnosti i mogli smatrati dijelom zakonske procedure da ista ta policija, MUP u cjelini i isti taj Božinović nisu svojedobno objavili ime, prezime i fotografiju čovjeka koji je skrnavio spomenik […]

Posljednjih godina, ili otkako u Hrvatskoj ne postoje ozbiljni javni mediji, neke novinske teme te članke i objave na internetu s osjećajem mučnine preskačem. I to su, kao po pravilu, upravo one teme o kojima bi se najprije trebalo govoriti, razumno i s empatijom.

Nedjelja, 31. listopada, bila je dan s obilnim padalinama, naročito po Mejtašu, Marijin dvoru i okolini hotela Holiday Inn. Opisao ih je, u svom romanu “Istorija bolesti”, Tvrtko Kulenović. On je, međutim, imao drukčiju perspektivu nego ja, jer se prema hotelu Holiday Inn kretao, naravno pješice, jer se tih dana i mjeseci zbog nečega nismo […]

U prizemlju Sepetarevca, u sobici s pogledom na bašču, otpočetka smo držali podstanarke, studentice. A. je bila vrlo lijepa, crnokosa djevojka iz Ilijaša. Čini mi se da je te 1971. upisala ekonomiju. Majka se zbližila s njom, kao što bi se zbližila sa svim svojim podstanarkama, pa kada je s proljeća 1972. naišla epidemija velikih […]

U doslovnom prijevodu s francuskog, bien-pensant bila bi osoba koja dobro misli (bien – dobro, penser – misliti). No, kada bi značenje bilo doslovno, ne bi ni bilo potrebe da se taj izraz upotrebljava na izvornom jeziku.

U Gundulićevoj ulici, na broju četiri, nalazi se jedno od najljepših i najuzbudljivijih mjesta u Zagrebu, i uvijek mi bude žao što tu nisam došao u pravo vrijeme, kada mi je bilo deset-dvanaest godina. U “Muzeju vlakića” – što je loš, deminutivčekom opterećen naziv – nalazi se maketa, veličanstvena poput željeznice u švicarskim Alpama i, […]

Nikada u proteklih dvadeset i pet godina u Hrvatskoj nije bio takve socijalne bliskosti i društvene kohezije kao u prva tri tjedna epidemije. Strah od bolesti, te činjenica da su sve ostale društvene teme suspendirane i da je cjelokupna zajednica, a oko nje i onaj dio čovječanstva o kojemu se bilo što moglo saznati, zatvorena […]

Dva je mjeseca od zagrebačkog potresa, a sve ti se gore stuži kad nekim poslom, ili po besposlici, obilaziš središte grada. Prvoga dana, onoga 22. ožujka, usred karantene, dok se još vjerovalo svim kriznim stožerima, grad te je, dok si ga oko podne prigledao, podsjetio na Sarajevo, sličnoga takvog podneva, 3. svibnja 1992, nakon granatiranja […]

ĐIKIĆ, IVANKOVIĆ, JERGOVIĆ I LOVRENOVIĆ ISTUPILI IZ P.E.N. CENTRA U BOSNI I HERCEGOVINI Na službenoj web stranici P.E.N. centra u Bosni i Hercegovini (www.penbih.ba) objavljeno je 9. svibnja 2020. Protestno pismo protiv najavljene mise za Bleiburg s potpisima jednoga broja članova PEN-a. Način na koji je artikulirano to pismo bio je povodom za istupanje iz […]

Velika Madžarska? Pa to je u jeziku hrvatskome, kao i u svim istim i različitim južnoslavenskim jezicima, obični pleonazam. Jer svaka je Madžarska iz hrvatske, srpske ili slovenske perspektive velika, budući da je madžarski prinos europskoj kulturi, znanosti i civilizaciji iz naše perspektive tako nemjerljivo ogroman, važniji i markantniji ne samo od svakoga od nas […]

Hrvati, kažu istraživanja, malo čitaju. Ne trebaju nam istraživanja i da primijetimo da otežano govore hrvatski jezik. I pritom malobrojni među njima imaju svijest o tome da su ove dvije stvari povezane: malo čitanje i otežano govorenje. Pa se tako onda svako malo pojavljuju nezgrapne i kvrgave fraze, rogobatne riječi, kojima javne osobe, brbljači i […]

Iz krivog sam razloga bio sretan kada je Rijeka izabrana za Europsku prijestolnicu kulture. Ali iz istoga tog krivog razloga je i izabrana. Taj razlog bit će simbolički potvrđen četiri godine kasnije, kada se na otvorenju priredbe začuje pjesma talijanskih partizana “Bella ciao”.

(Sa podstranice Ajfelov toranj, na sajtu Miljenka Jergovića, prenosimo izuzetan esej Borisa Dežulovića o Mirku Kovaču. Ovako je MJ popratio esej na svom FB profilu: “Evo nešto za što ćete prije gledanja i čitanja obući čistu bijelu košulju, da biste u sliku i tekst svečani i čisti ulazili. Posljednja fotografija Mirka Kovača, snimila ju je […]

O smrti se govori zbog živih, pokojnike se samo zbog živih hvali. Zato bi o smrti Božidara Alajbegovića bilo najpristojnije i najumjesnije šutjeti. Jer niti živi zaslužuju da se o njemu išta kaže, pogotovo da ga se hvali, niti je to u skladu s onim što se o čovjeku govorilo u vrijeme dok je on […]

Većina ljudi ne koristi društvene mreže za širenje obzora nego za zatvaranje u komforne zone gdje je jedini zvuk koji čuju jeka vlastitog glasa, a jedino što vide je odraz vlastitog lika, izjavio je jednom sociolog Zygmunt Baumann.

Važan tekst objavio je Dragan Markovina u svojoj redovnoj rubrici na portalu Telegram. Povod je dodjela 43 milijuna kuna pomoći Republike Hrvatske (40 milijuna Ministarstva zdravstva i 3 milijuna Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH) bolnici u Mostaru, uz sljedeće Vladino obrazloženje: “Novac će doznačiti sukcesivno Sveučilišnoj kliničkoj bolnici Mostar u svrhu suzbijanja Covid-19 […]

Ponešto nas je, ipak, u ovoj epidemiji iznenadilo, premda smo podosta o njoj mogli znati iz historiografskih, književnih i filmskih djela, počev od Biblije, “Decamerona”, preko Braudela, Le Goffa i Huizinge, pa do Barbare W. Tuchman, čije je “Daleko zrcalo” – svojevrsna povijest svijeta kroz epidemiju bubonske i plućne kuge, koja se odvila između 1348. […]

Otkako je počelo, nastojim, onako sam za sebe, odrediti žanr onom što se zbiva. To mi je važno da bih mogao misliti, da bih prepoznavao vlastite osjećaje, da bih se umio sačuvati od tuđih reakcija, ali i da bih umio pripovijedati jezikom vlastitoga svijeta. I došao sam do toga da je ovo Treći svjetski rat. […]

Energija ovoga potresa, kažu, skupljala se pod zemljom cijelih sto i četrdeset godina. I onda je gruhnuo u nedjelju, 22. ožujka 2020, u šest sati i dvadeset četiri minute. Istresao nas je iz postelja, i razdijelio nam živote na prije i poslije potresa.

Premda se, da se našalim na početku, prava iskušenja tek očekuju, dosad najneugodnije iskustvo s virusom imao sam u Torinu, s veljače 2003. Bio sam na mini turneji, upravo je objavljeno da sam u užem izboru za Nagradu Grinzane Cavour, koju ću zatim i dobiti, kad me je tog popodneva svladao umor, pa sam malo […]

Prošlog sam tjedna putovao u Beč. U polupraznim zrakoplovima Austrian Airlinesa vidio sam jednu, dvije, tri mlade ili vrlo mlade žene, lijepo odjevene, opremljene pripadajućim elektronskim gadžetima, i jednoga mladog muškarca, odjećom, držanjem i satom na lijevoj ruci, pretpostavljam menadžera, s medicinskim zaštitnim maskama preko lica.

(Napomena uredništva: Ponavljamo tekst Miljenka Jergovića objavljen u povodu 40. obljetnice smrti Ive Andrića. Donosimo ga zbog obilježavanja 45. godišnjice smrti nobelovca). Ivo Andrić umro je u jedan sat po ponoći. Bio je četvrtak, 13. ožujka 1975, i bio je to kraj duge agonije koja je, bez nade u oporavak, potrajala od prosinca protekle godine.

Neka me epidemiolozi isprave ako griješim, ali da se Covid-19 pojavio prije tridesetak godina, za njega bi, i to uz izvjesno zakašnjenje, saznali samo specijalisti koji se bave virusnim migracijama s istoka, orijentalnim zoonozama i bolestima iza još uvijek dvaput zaključanih kapija komunističke Kine.

Kada je shvatio da je vrag odnio šalu, Igor Stravinski je emigrirao u Sjedinjene Američke Države. Ružna je bila godina u Europi, 1939, a ružna je bila i u njegovom privatnom životu. Od tuberkuloze, koju je i sam bolovao, krajem 1938. najprije mu umire kći Ljudmila, pa u ožujku 1939. i žena Katja, nakon čega […]

Ne mogu sebi do kraja objasniti bijes koji me spopao kada sam prvih tjedana veljače u Preradovićevoj, na mjestu srušene bosanske mehane Drina, preimenovane devedesetih u Janje, ugledao slijepu, bezoknu građevinu, zatarabanog prizemlja.

Glasila u nas životare od skandala i od apokalipsi. Skandali su obično lokalni, apokalipse su uvijek globalne. Međutim, kako je skandal poput metamfetamina, djeluje kao snažan stimulans, ali svakoga sljedećeg puta za isti je efekt potrebna sve veća i veća doza, naše se novinarstvo zateklo u nevolji: premda je odavno već ovisna o skandalima, publika […]

Margareta Matijević, Između partizana i pristojnosti – Život i doba Svetozara Rittiga (1873.-1961.), Plejada i Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2019. Kada je umro, u napomenu je u Matici umrlih svećenika, koja se čuva u Nadbiskupijskom arhivu, neki njegov subrat upisao: “Sa svakim je režimom surađivao za svoga života, samo da bi plovio na površini. […]

Naravno da je pitanje povratka Titove biste na Pantovčak bilo ono prvo što su mentalno insuficijentni, višegodišnjim tabloidnim i toaletoidnim zračenjem teško oštećeni mozgovi, mogli proizvesti pri saznanju da je Zoran Milanović budući predsjednik Republike Hrvatske.

Danas je Božić (napisao je autor 7. siječnja, op Autografa), najradosniji dan u kalendaru svakog kršćanina. Istina, bio je Božić i prije nepuna dva tjedna. To je također bio najradosniji dan u kalendaru svakog kršćanina.

Saznajemo da u gradskom proračunu za sljedeću godinu ne postoji stavka renoviranja Kina Europa. Kao što ni u prethodnom rebalansu budžeta takve stavke nije bilo.

Može se reći da je Kristov put prema čovjeku u Hrvatskoj danas označen odgovornom solidarnošću sa svakim građaninom naše zemlje, naviještanjem evanđeoskog siromaštva, kao jednog od onih bitnih uvjeta solidarnosti, i pomirenjem… napisao je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić u svojoj božićnoj poruci upućenoj “vjernicima u Hrvatskoj i svekolikoj hrvatskoj javnosti”, kako je javila IKA.

Uvijek je kod nas bilo tako. Dok je za jedne studij medicine bio prečica do lakog stjecanja cjeloživotnoga društvenog ugleda, drugi su je studirali da bi liječili ljude. To je, i doista ništa drugo, razlog zašto je, pogotovu nakon tobožnje demokratske tranzicije, toliko liječnika, ili bolje rečeno svršenih medicinara, u politici, naročito među političkim ekstremistima, […]

Godina je 2020-i-neka, Hrvatska je i dalje članica Europske Unije, no njezino je gospodarstvo na koljenima, turizam se urušio zbog prekomjerne gradnje i epidemije trbušnog tifusa za koji su neprovjereno optuženi islamski teroristi. Jedina svijetla točka i dalje je nogometna reprezentacija, koja žanje uspjeh za uspjehom.

Proces u kojemu se ljude preseljava kao da su mrtvi predmeti lišeni svoje volje i emocija naziva se humano preseljenje. Oni koji o tome odlučuju reći će da se to čini u skladu s najvišim interesima naroda.

Gospodin Davor Božinović trudi se u javnosti prikazati kao pristojan i umjeren čovjek. I to je osnovni razlog zašto nam je postao zanimljiv. Povod je hitni postupak udaljavanja s posla i suđenja pred disciplinskom komisijom Ministarstva unutarnjih poslova policijskom činovniku koji je, navodno, hrvatskim medijima dostavio službenu snimku na kojoj se vidi kako zamjenik ravnatelja […]

Ovo bi svakome moglo biti jasno: učitelji su tražili da im se plaće povećaju za šest posto, te da se primanja postepeno izjednače s primanjima visokoobrazovanih zaposlenika u javnim službama.

Montaža trepavica zacijelo jest ozbiljan posao. Za diletanta i neznalicu, nevježu u poslovima i vještinama frizerskim koliko i kirurškim, montaža trepavica zna biti fascinantnija od mikrokirurgije. Dok gledam tako dame koje njima trepću, manje je u me, priznajem to, divljenja za Josipa Paladina, koji spaja prekinute živce i sinapse, i radi sitan vez na čovjekovu […]

Božanstvo Slučaj, ili naše namjere i sklonosti ljudske, tek nešto je od toga htjelo da vijest o Nobelovim nagradama za književnost dočekujem s Borom Ćosićem, na utrinskoj tržnici, u Limunu, uz uključen kompjutor i izravan prijenos iz Stockholma. O čemu smo razgovarali, to neću govoriti, ne samo zato što bi bilo indiskretno. Ali bilo je […]

Evo naslova s jednog od vodećih hrvatskih web portala, reći ćemo i kojeg, ali samo zato da ne bude da izmišljamo, premda smo svjesni da je isti naslov mogao izaći i na bilo kojem drugom web portalu – uz jedva jedan ili dva izuzetka, nezavisnih ili nacionalno-manjinskih medija.

15.listopada 2019, Svjetski je dan seoskih žena i Međunarodni dan pranja ruku. Ne sjećam se gdje sam bio i što sam radio prošlog utorka, ali pamtim, skoro sat po sat, što mi se događalo, u čemu sam sudjelovao, kako su izgledale sitne okolnosti svakodnevice 15. listopada, prije trideset godina.

Esej je slobodna prozna forma, u pravilu nonfikcionalna, koja ne pretendira na cjelinu mišljenja, niti na zaokruženost teme. Esej je fragment koji se bavi fragmentarnošću svijeta. Sukladan je s načinom čovjekova mišljenja, te se iz umjetničke i publicističke proze često selio u znanstveni tekst.

Dubrovnik sedamnaestog stoljeća svakako nije bio za današnje prilike uzorna demokracija. Nije funkcionirao moderni kodeks ljudskih i manjinskih prava, nije postojao pojam slobode javne riječi niti slobode književnog stvaranja, nije bilo književnih kritičara koji bi puku ukazivali na sudbonosnu razliku između zbilje i fikcije.

Stanje ljudskih prava i građanskih sloboda, kao i vladajući vrijednosni pa i politički sustav u nekome društvu, najlakše se da odrediti preko pitanja hrabrosti. Nešto za što treba velika hrabrost u Sjevernoj Koreji, posve je normalno, obično i svakodnevno u nekom drugom dijelu svijeta.

U skoro dvadeset i devet minuta, koliko je trajao govor Emila Tedeschija na poduzetničkom festivalu održanom u prostorima Muzičke akademije u Zagrebu, na ono za što će ga desnica napasti otpada jedva dvije minute izrečenog skoro sasvim mimo okosnice govora, u jednoj usputnoj i šarmantno dramatičnoj digresiji. Na društvene i civilizacijske vrijednosti, te na kontekst […]

Nakon što sam obišao izložbu o D’Annunziju i njegovim šatorašima iz 1919, odlično dizajniranu i postavljenu u veličanstvenim prostorima bivše peškarije, prvo što mi na um pada je ovo: da su kojim slučajem Srbi, ili Srbijanci, kako se to u podcjenjivačko-šovinističkom diskursu vladajućih hrvatskih politika i podložnih im medija i pojedinaca kaže, kojim slučajem priredili […]

Drugi svjetski rat posljedica je niza međudržavnih sporazuma. Hitlerovom totalnom preuzimanju vlasti, poništenju posljednjih elemenata parlamentarne demokracije i uvođenju diktature prethodio je njemački sporazum s Vatikanom, koji je stupio na snagu 10. rujna 1933.

Iduće srijede, 28. kolovoza navršit će se devetnaest godina od ubojstva hrvatskoga branitelja Milana Levara. Sve hrvatske vlade do sada zataškavaju to gnjusno političko umorstvo u kojemu je, po očiglednoj zamisli izvršitelja, trebao stradati i Levarov malodobni sin Leon.

Polemika hrvatske ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek sa srpskim kolegom Vladanom Vukosavljevićem protekla je u skladu sa zajedničkim imperativom njihovih državnih politika: da se dvije kulture dovedu u trajni i djelatni antagonizam, preko čega će se dva društva držati u permanentnom neprijateljstvu.

Film “Dnevnik Diane Budisavljević” u zla doba tematizira iza sedam brava zaključanu tabu temu hrvatske kulture: genocid nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Između 15. lipnja i 18. srpnja 1942. traje združena ofenziva njemačko-ustaških snaga u sjeverozapadnoj Bosni.

Mario Vargas Llosa starinski je konzervativac, desničar, uglavnom neosjetljiv na socijalne ucjene globalnim i lokalnim siromaštvom, lijep i njegovan stariji gospodin, skupo i s ukusom odjeven, pobornik nonšalantnih šik kombinacija, liberal u pitanjima novca, ali i u pitanjima manjinskih i ljudskih prava, mudar i sa stilom, tako da njegov konzervativizam nikad ne djeluje besprizorno i […]

Domagoj Jakopović Ribafish ovog se ljeta nakanio poigrati malo Veljka Rogošića. U tri će etape, kaže, plivajući spojiti sve naseljene hrvatske otoke. Svoj poduhvat najavio je na sve raspoložive načine, u svim elektronskim medijima i na društvenim mrežama.

Martin Previšić, ”Povijest Golog otoka”, Fraktura, Zaprešić, 02/2019. Na samim počecima nove Jugoslavije, u godinama 1948. i 1949, pripadnici narodne i društvene elite zatekli su se pred iskušenjem Sfingine zagonetke. Trebali su se slobodno i bez prethodnih naputaka i sugestija izjasniti o rezoluciji Informbiroa, kojom je Staljin, vođa svjetskog proletarijata, osuđivao Tita, vođu njihove male […]

Da nije Ahmeta Kalajdžića i posljednjih ostataka klasičnog novinarstva u Hrvatskoj, vjerojatno nikad ne bismo ni saznali za najezdu bankomata na Dubrovnik, pogubniju i od srednjovjekovne najezde štakora koji su donosili kugu, i od manje davnih turskih, francuskih i crnogorskih opsada grada.

Svaki veliki projekt arhitektonske preobrazbe Zagreba u ovome stoljeću započinjao je zoološkim prispodobama. Najznamenitija je ona iz siječnja 2007, kada su prostori stare Vjesnikove tiskare i rodne kuće pjesnika Vladimira Vidrića, zajedno s unutarnjim dvorištima prema Gundulićevoj ulici, nazivani štakornjacima.

Ovako je završio prošli roman Damira Karakaša: “Kako ulazim dublje, šuma je sve gušća, mračnija. Nikad kraja; nikad kraja ovoj gustoj šumi.” A ovako počinje novi: “Noć, crna šuma, skeletna ruka koja je iznenada pred njim izrasla; zgrabio je pušku i povikao: ‘Nikad me nećete uvatit!’”.

Neki dan dovršen je izborni proces u najvećoj “demokraciji” na svijetu. Nije riječ o izborima za parlament Europske unije, gdje također, malo-pomalo, demokracija teži za navodnicima, nego o izborima u mnogo većoj i jednako višenacionalnoj i multikulturnoj Indiji.

”Pretrpan vlak, odjek pucnjave u daljini. Imao sam osam godina. Jedva smo čekali stanicu da iskočimo van i pogledom se oprostimo od zavičaja.”

Bio sam osnovac, drugi ili treći razred, kada se među djecom pričao sljedeći vic: išao konj kroz kukuruzište, i bilo je toliko vruće da su iz klipova iskakale kokice, konj mislio da to pada snijeg, pa se smrznuo. Viceve ne pamtim, kao ni tuđe anegdote, ali ovaj sam, zajedno s još dva-tri jednako glupa, zauvijek […]

Niz stambenih zgrada na kraju grada. Ispred je travnato dječje igralište, parkiralište s automobilima raznih marki i godišta, od sovjetske ere do danas. Odmah iznad parkirališta gradska je obilaznica s po tri kolovozne trake u oba pravca. Ispod nje vrlo niski pješački pothodnik, na čijim betonskim stranama nema grafita. S one su strane, uokvirena kao […]

Među nekim svijetom u ovim krajevima raširio se običaj da se o ljudima po upokojenju govore samo poganluci. Sjećamo se tako hvarskog svećenika Milija Plenkovića, koji se javno poradovao smrti Slavka Goldsteina, a evo i Vojislava Šešelja, prigodom smrti Dejana Anastasijevića: “Odapelo ono govno Dejan Anastasijević, po zanimanju lažni haški svedok. Suprugu Jadranku mi optužio […]

Želi li zbilja gradonačelnik Bandić da mu kino Europa bude “centar filmske izvrsnosti”, kako je i najavio, onda će dalje upravljanje kinom povjeriti onome tko je i dosad njime upravljao. Boris T. Matić podigao je Motovunski, a potom i Zagrebački filmski festival.

Prije četiri-pet godina njujorški grafički dizajner, nekadašnji Zagrepčanin i jedan od najtalentiranijih crtača u povijesti jugoslavenskog stripa Mirko Ilić pri svojim je navraćanjima u Hrvatsku započeo interesantnu kampanju upoznavanja lokalne javnosti s bujanjem neonacističkih, fašističkih, rasističkih i suprematističkih simbola među navijačima na ovdašnjim nogometnim stadionima.

Skupina režimskih novinara okupljenih uz vodstvo Hrvatskog novinarskog društva podnijela je Plenkovićevoj vladi 8 zahtjeva u kojima se traži više novinarske slobode i zabrana cenzure, premda je cenzura odranije Ustavom zabranjena. Organiziran je i ”operetni” novinarski prosvjed.

Posljednji (dvo)broj ilustriranog časopisa za umjetnost i kulturu – 15 dana br. 5-6 – objavljen u 2018. godini posvećen je u cijelosti Predragu Luciću (Split, 1964.-2018.).

U vrijeme kada sam išao u osnovnu školu, a bilo je to prije četrdeset i kusur godina, u mračna vremena komunizma, kada su književnost i umjetnost bili u funkciji vladajuće ideologije, ovi su živi pisci bili u obavezujućem programu školske lektire: Branko Ćopić, Ahmed Hromadžić, Ivan Kušan, Miroslav Antić, Anđelko Vuletić, Zvonimir Balog, Anđelka Martić…

U redovitom ceremonijalnom intervjuu za Večernji list – a jedino takve ministri u ovoj zemlji i daju – Nina Obuljen Koržinek rekla je, govoreći o medijskom zakonodavstvu, jednu važnu stvar, koja je zatim završila, istina kvrgavo interpretirana, i na naslovnoj stranici: “sloboda mišljenja i govora je sloboda osobe s imenom i prezimenom”.

Europa se raspada pred našim očima – to je bit manifesta kojim se tridesetoro pisaca, intelektualaca, dobitnika Nobelove nagrade obratilo europskoj javnosti u dramatičnom apelu za očuvanje osnovnih vrijednosti Europe.

Da mi vjera dopušta da gledam programe HTV-a, provjerio bih, ovako ne znam, pa biste mi vi mogli reći je li u subotu 19. siječnja 2019. u TV kalendaru objavljeno da se tog dana navršilo pedeset godina od smrti praškog studenta Jana Palacha. Ili subotom, možda, više nema TV kalendara?

U prazničnom broju beogradskog Nina, u komentaru Marka Lovrića, pronalazimo zanimljivu vijest kakvu, na žalost, u Hrvatskoj više nema tko da objavi. Tokom 2019. iz Njemačke će se povući posljednji – ili, kako ćemo tek vidjeti: pretposljednji – ostaci okupacijskih britanskih trupa iz vremena Drugoga svjetskog rata.

”Mi Česi smo čuli kad je rat da se puca, a kad se puca, da netko može biti ranjen.” Ovo je pokojni Jiří Dienstbier, češki disident i prvi ministar vanjskih poslova postkomunističke Čehoslovačke, odgovorio hrvatskim liberalima na nekoj europskoj konferenciji 1994. na pitanje kako to da su se Češka i Slovačka tako mirno rastale. Rekla […]

Što je to bogoslužje? Ovako piše u Hrvatskoj enciklopediji: “služba Božja; po kršćanskome shvaćanju, crkveni i vjerski obredi koji se, za pripadnike zajednice, održavaju prema utvrđenom redoslijedu i po određenim pravilima radi štovanja Boga (misa, molitve, pjesme, sakramenti, propovijedi). Takvo široko značenje ima na Zapadu, a na Istoku označava samo misu ili euharistijsko slavlje. Javni […]

Vijest je tako bajkovito ljupka i lijepa da mi danima iz glave ne izlazi. Ulazio sam s njom u otužni aviončić Croatia Airlinesa, jedan od preostalih jedanaest, na čijem je nosu ispisan sav hrvatski ponos, Hvala Vatreni!, piše tamo, koji će me odnijeti do Züricha, bila mi je u glavi dok sam obavljao svoje književne […]

Jedna starija gospođa iz Samobora, godište negdje oko 1941, godine koja se vraća, u dućanu je u koji svakodnevno zalazi ugledala Židove, ter ih je iz istih stopa prijavila policiji. Jer Židovi su, kao što znamo, ilegalni, budući da ih je najprije Adolf Hitler, naš Führer, stavio izvan zakona, oduzevši im državljanstvo Reicha, u čemu […]

U Travniku, u Memorijalnom muzeju Ive Andrića, potiho je ovoga jesenjeg ljeta održana promocija fototipskog izdanja knjige “Ex ponto” i prigodne filatelističke koverte izdane u povodu stogodišnjice ovoga prvog Andrićevog djela.

Nije se trebalo pretpostavljati, odmah se po prvim izvještajima s hrvatskih web portala znalo tko je ubojica iz sinagoge u Pittsburghu.

Zamislite da se, odlukom Ministarstva kulture Republike Hrvatske, za Međunarodno pijanističko natjecanje Svetislav Stančić, jednu od svakako značajnijih glazbeno-kulturnih manifestacija u zemlji, “kako bi se izbjegla arbitrarnost, odnosno kako bi se postigao što veći stupanj objektivnosti prilikom odabira”, ukine ocjenjivački sud, te da o najboljim mladim pijanistima odlučuju, “prema internom dogovoru sa svojim članovima i […]

”Nestalo je jednog od najvećih seljačkih tribuna današnjice, i ne samo naše. Jer je retko ko, i retko u kojoj zemlji, razumevao dušu seljaka i umeo kroz tvrdu koru njenu naći siguran put ka ljubavi njegovoj. Umeo je naći ovaj put, jer je i iz njegova srca govorila ljubav prema onome koji je patio, a […]

Što su ti Nijemci! Veličina i snaga države u središtu kontinenta Europe ogleda se u snazi njihove ekonomije, najnižoj stopi nezaposlenosti u povijesti, u industriji najvidljivijoj na cestama u premoći njemačkih automobila.

Ali, doista, nije lako sjetiti se uglednijega planetarnog ratnog zločinca ili mirnodopskog zlikovca, kriminalca s demokratskom legitimacijom i gušitelja ljudskih i manjinskih prava koji u posljednjih pola stoljeća nije čašćen Nobelovom nagradom za mir ili se barem nije spominjao kao kandidat za nagrađenika.

Ako se može govoriti o mozgu jednog čitavog naroda, recimo Hrvata, ili o imaginarnom zajedničkom mozgu čitave države, recimo svih građana Republike Hrvatske, onda se može i mora govoriti i o kolektivnoj traumi, žestokom potresu, ili još gore, trajnom teškom nagnječenju tog mozga.

Jürgen Moltmann, ”Raspeti Bog – Kristov križ kao temelj i kritika kršćanske teologije”, Ex Libris, Rijeka, 2005. Križ se ne voli i ne može se voljeti. Ovim riječima započinje knjiga “Raspeti Bog”, njemačkoga protestantskog teologa Jürgena Moltmanna, podnaslovljena kao “Kristov križ kao temelj i kritika kršćanske teologije”.

Povod za razgovor sa Jergovićem je njegov novi roman “Selidba”, koji govori o iščezavanju jedne velike porodice nakon veka provedenog u Bosni. Razgovaramo neposredno pred njegov dolazak u Srbiju, gde će mu u Novom Sadu biti uručena Međunarodna nagrada za prozno stvaralaštvo “Milovan Vidaković” na festivalu “Prosefest”.

Gospođa Kolinda Grabar-Kitarović u ulozi je predsjednice Republike Hrvatske dala intervju štajerskim lokalnim novinama Kleine Zeitung. U tom je intervjuu pored ostaloga progovorila o svojim sjećanjima i uspomenama na prehrambenu svakodnevicu u vrijeme socijalizma.

“Volim Izrael, ali ne samo jevrejski”, napisao je Aleksandar Genis u jednoj gotovo usputnoj rečenici knjige “Povratna adresa”, podnaslovljene kao “Autoportret”. Ruski emigrant u Americi, po ocu cijeli jedan Jevrejin, po materi Rus, zavičajem i domovinom Ukrajinac i Latvijac, građanin Rige i Njujoršanin, izrekao je valjda i najsubverzivniju, da ne kažemo najopasniju stvar koju je […]

Ian Kershaw, ”Kraj – Slom Hitlerove Njemačke 1944.-1945.”, VBZ, 2018. Dana 9. svibnja 1945, odmah u petnaest do jedan po ponoći, u Karlshorstu, predgrađu Berlina, u nekadašnjoj menzi škole vojne inženjerije, gdje je tad bio štab sovjetskog maršala Žukova, potpisan je u pet primjeraka dokument o bezuvjetnoj njemačkoj kapitulaciji. Jutro ranije iz Flensburga su u […]

Savršenom nezainteresiranošću svi su hrvatski mediji, ali i državna vlast, diplomacija, ukupna javnost, ispratili ono što se zadnjih tjedana i mjeseci zbiva na Kosovu i oko njega, a što bi se, ukratko, moglo svesti na postupno uvođenje i afirmiranje ideje o “povijesnom razgraničenju” Srba i Albanaca, što bi zatim, protokom vremena i svojevrsnim metastaziranjem ideje […]

Izvan stvarnosti unutar koje se dogodila ova bi priča bila savršeno neuvjerljiva. Dvadesetogodišnjak je na suvozačko mjesto mercedesa od petsto konjskih snaga, jednog od najbržih i najjačih serijski proizvedenih automobila na svijetu, posjeo djevojku kojoj se, valjda, pokušavao svidjeti, pa se stuštio niz prilaznu gradsku cestu, neravnu, grbavu i relativno usku, projektiranu još u austrougarska […]

Umro je Nedjeljko Fabrio, posljednji prozni pisac iz kanona hrvatske književnosti. Najvažniji, tvorbeni pisac Rijeke, sentimentalno je opričao modernu povijest tog grada, iz kojeg je u subotu i nedjelju vijest o njegovoj smrti nemušto odašiljana u svijet, baš kao da je umro anonimni balkanski pekar, rodom iz Tetova, koji je od grada skrivao svoje podrijetlo […]

Godina je, mislim, bila 1997. ili 1998. kada je Bosna i Hercegovina ostvarila najveći gospodarski rast na svijetu. Daleko ispred Japana i Singapura, Njemačku, Kanadu, Brazil i slične zemlje Bosanci su ostavili daleko iza sebe, i samo im je nebo bilo granica. Tako su govorili statistički dijagrami.

Trumpova Melanija pošla je, negdje prema granici, da obiđe djecu koju njezin muž čuva u kavezima. U općoj medijskoj limunadi to je predstavljeno kao njezino protivljenje njegovoj antiimigrantskoj politici, a onda i kao njezina osveta zbog njegovog neprikladnog ponašanja u braku.

(Opaska uredništva: Zbog nacionalističkih ispada albanskih igrača u Švicarskoj reprezentaciji koja je pobjedila reprezentaciju Srbije na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, ponavljamo vrlo precizan komentar Miljenka Jergovića iz 2016.) Sociološki gledano, europske nogometne reprezentacije mogu se podijeliti u dvije grupe. U prvu spadaju ekipe visokorazvijenih zapadnih država – recimo Švicarske i Austrije – gdje je […]

Zašto ljudi odlaze? Zato što mogu, zato što imaju kamo ili zato što moraju? Pitanje je to za svakoga pojedinačno, ali redom odlaze da se nikad više ne vrate. Odlaze jer svoj grad i zemlju ne doživljavaju kao pogodno mjesto za život. I sigurni su da ona to neće ni postati.

Pri vrhu jedne lijepe i tihe zagrebačke ulice, u sjeni vila koje su nekad naseljavala židovska i srpska gospoda, mršav kao grana, s partizanskom kapom na glavi, i licem ostarjelog Don Quijotea, korača brončani Nazor, predvodeći onu Hrvatsku koja je 9. svibnja 1945. pobijedila fašizam pobjeđujući jednu drugu Hrvatsku, onu od koje je Vladimiru Nazoru […]